Tokom jednog okršaja koji je spadao u manje po obimu angažovanih snaga i veličini bitačne prostorije kao i po svom strategijskom i operativnom a donekle i taktičkom značaju, premda je za neposredne učesnike njegov značaj bio golem i pregolem u smislu jednog životnog iskušenja i problema kog je valjalo rješavati kolko upornošču i odvažnošču tolko i srećom, desilo se da je UNFPROFOR pokušao praktikovati svoju mirotvoračku ulogu na donekle neuobičajen način koji je izlazio iz dodijeljenog mu mandata a mi sad možemo evo do prekosutra raspravljati da li je to činio iz najdubljih humanističkih pobuda ili vođen nekim drugim motivima i opet se ni za koliko debljinu jednog listića čipsa od Sergeja Trifunovića nećemo približiti nekom pouzdanom i nesumnjivo tačnom zaključku te stoga o tome nećemo ni raspravljati već ću vam samo opisati taj neobični i po mom skromnom sudu besmisleni pokušaj da se doprinese miru za kojim smo svi žudili ali je problem bio to što su znanje i kapacitet za postizanje mira bili obrnuto proporcionalni silini žudnje za njim pa smo svoj doprinos postizanju mira morali davati u vidu slamanja volje dušmana za borbu baš kao što su i dušmani slamali našu volju a kako je sva ta lomljava i krš završila to znate i sami pomoću povijesnog sjećanja na Dejtonski sporazum pa nema potrebe da se još i ovdje na to podsjećamo.
Tokom tog okršaja koji se vodio u složenim meteouslovima što će reći u magli gustoj kao vjera glupaka u vlastito znanje i značaj i koji ni po čemu nije nalikovao na veličanstvene bitke u kojima se odlučivala budućnost čitavih civilizacija i o kojima su mnogi od nas kao sitna djeca snatrili i maštali da će u njima učestvovati barem kao vječnom slavom okrunjeni heroji ako već ne kao slavne vojskovođe ali koji je uslijed stanovitih opasnosti po funkcionisanje i integritet organizma učesnicima izgledao barem kao džepno izdanje Staljingradske bitke, najednom se pojavila manja jedinica UNPROFOR-a što će reći jedan mehanizovani vod sastavljen od tri oklopna borbena vozila koja su iskazivala namjeru da prođu kroz borbeni raspored angažovanih trupa i kroz čitavu bitačnu prostoriju s jednog njenog kraja na drugi ali je ta namjera osujećena jednim i u pogledu taktike i u pogledu operativne bezbjednosti pravilnim postupkom boraca koji su ostali prisebni čak i kad su se bijeli oklopnjaci najednom pojavili u besprijekornom marševskom poretku baš kao da idu na paradu a ne u skoro sigurnu pogibelj.
Pošto niko od prisutnih boraca nije na zadovoljavajući način vladao engleskim jezikom te pošto se išaret nije pokazao kao podesan i zadovoljavajući način komunikacije za potrebe razrješavanja te neobične situacije jedan je borac dotrčao do mene i izvjestio me o nastalom problemu koji možda i nije bio toliko težak i opasan koliko je bio zbunjujući a vi meni vjerujte na riječ da je zadnja stvar koja vam treba kad se nađete usred okršaja to da budete zbunjeni. Odmah sam krenuo do zaustavljenog voda UNPROFOR-a i da sam jedan od onih popularnih a šlampavih pisaca skoro sigurno bih vam rekao da sam išao izbiegavajući kuršume ali pošto ja ipak nisam ni popularan niti šlampav to neću kazati ne zato što kuršumi nisu letjeli unaokolo već zato što su letjeli kroz tako gustu maglu da se jednostavno nije moglo znati iz kog tačno pravca dolaze te iz još nekih razloga koji spadaju u pojavu koju Klauzevic naziva maglom rata pa ih tako nisam mogao ni izbjegavati već sam jednostavnno eto tako išao nadajući se da se nijedan kuršum neće ustremiti baš na mene.
Kad sam stigao na lokaciju zaustavljenih oklopnjaka UNPROFOR-a čiji su motori glasno brektali i tako uvećavali kakofoniju čitavog prizora skočio sam na kupolicu prvog vozila nastojeći da se što više priljubim uz nju jer je u zraku bila prisutna neugodno visoka koncentracija zalutalih kuršuma koji su dolijetali sa tačaka na kojima se još uvijek međusobno slamala volja za nastavak borbe. Tako priljubljen uz bijeli metal morao sam se nadvikivati sa snažnim dizel motorima ne bi li mladi i nekako dirljivo uplašeni ali ipak sabrani poručnik koji je predvodio malenu kolonu čuo dok mu govorim da odmah okrene vozila i vrati se odakle je i došao.
Ali ja imam naređenje da baš ovim putem idem, odgovori mi mladi i uplašeni poručnik koji se takođe morao nadvikivati sa brektanjem motora. Kakvo jebeno naređenje, proderah se još glasnije, ovdje se vodi borba i trenutno smo u procesu dobijanja iste. Nisam mu objašnjavao što je prolazak treće strane kroz bitačnu prostoriju u tom trenutku neprihvatljiv jer sam smatrao da jedan poručnik kom su povjerene tri snažne i ubitačne mašine sa obučenim vojnicima u njima to i sam mora znati i sve sam evo do danas siguran da on to i jest znao ali se kukavac morao praviti blesav jer vam to ponekad tako ide u vojsci. Tako se praveći blesav mladi i ustrašeni poručnik još jednom je viknuo da on ima naređenje da prođe tuda i još mi je nešto išaretio pokazujući prstom na radio-uređaj baš kao da meni išta znači sistem komandovanja i kontrole u kom se on nalazi.
Meni je u tom trenutku bilo dosta natezanja s njim a nešto mi se vala i nije ostajalo na kupolici njegovog oklopnjaka oko koje su zviždali kuršumi pa sam mu kao pravi čovjek, drug i starješina kazao – Dobro, prođi ali upamti da odavde pa narednih pet kilometara samo ja govorim engleski. Mladi i prestrašeni poručnik koji se dotad pravio blesav u tom je času pokazao da se ipak nije zakurac školovao na prestižnim vojnim školama i nakon kratke konsultacije preko radio-uređaja izdao je naređenje uslijed kog su se sva tri oklopnjaka okrenula i vratila odakle su i došla a mi smo se nastavili baviti dotadašnjim poslom i više nismo bili ometani neobičnim i zbunjujućim događajima izuzev ako sam rat u cjelini nećemo smatrati neobičnim i zbunjujućim događajem.
Nedavno sam prošao krajem u kom se nalazi i bitačna prostorija koja je ujedno bila i pozornica narečenog neobičnog događaja i upravo na tom mjestu gdje sam ja vodio kratak ali sadržajan dijalog sa mladim i ustrašenim poručnikom iz UNPROFOR-a vidio sam bilbord na kom piše i to slovima toliko velikim da bi se mogla vidjeti i u onoj magli od prije frtalj stoljeća – BET LIVE. A to će kazati – KLADI SE UŽIVO. Gledao sam taj bilbord par časaka a onda više za sebe kazao – U ovoj vukojebini sve mora biti sa zakašnjenjem pa je evo i ova reklama postavljena sa kašnjenjem od frtalj stoljeća. A Allah najbolje zna.
Piše: Elis Bektaš za Preoket,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret