SKOT RITER ZA “POLJSKU MISAO”: Poljska je pretvorena u geostrateški pion Vašingtona

Mateuš Piskorski razgovara sa Skotom Riterom o ratu u Ukrajini, važnosti Poljske za SAD i famoznoj dubokoj državi (deep state) u Vašingtonu.

– Svjedoci smo još jedne posjete Džoa Bajdena Poljskoj. Mislite li da će tokom iste on i njegova administracija reći nešto važno o ratu u Ukrajini?

– Predsjednik Sjedinjenih Država ne putuje u inostranstvo bez razloga. Jednostavno on u tu svrhu ne napušta Vašington. Vrijeme takođe nije slučajno, jer se podudara sa godišnjicom početka Specijalne vojne operacije. Radi se dakle o simboličkoj sferi ove posjete. Izjave stoga moraju odgovarati simboličnom datumu. Pogledao bih prethodne izjave predsjednika Bajdena u vezi sa trenutnom situacijom. Da budemo jasni šta se sada dešava u Ukrajini. Strateški cilj SAD je da oslabe Rusiju. Viktorija Nuland govori o strateškom neuspjehu Rusije. Šef generalštaba Mark Mili dijeli utisak da je Rusija već strateški i taktički poražena. Ovo su fantazije. Rusija pobjeđuje. U stvari, prema Jensu Stoltenbergu, ona je već pobijedila. U ratu gdje je akcenat na artiljeriji, ako jedna strana ostane bez municije, druga strana će biti pobjednik. Ukrajina će na ljeto ostati bez artiljerijske municije. NATO nema kapacitet da to obezbijedi. Gotovo je. Bez obzira na glasove na Zapadu o Rusiji, svi već znaju da je Ukrajina poražena. Ruska vojska je ojačala i sprema ofanzivu koja će prosto preplaviti Ukrajinu. Biće vojno demilitarizovana. Dakle, ako uporedimo retoriku sa realnošću… Mislim da predsjednik zna da NATO i Evropa očekuju garancije stalne američke podrške, čak i kada je u pitanju ruska strateška pojbeda u Ukrajini. Ako se trenutni trend nastavi, on će izjaviti da će više trupa biti poslato u Poljsku u vidu stalnih baza. Možda će to biti jedna brigada, a možda i više njih, da zaliječe „poljske rane”. Vjerujem da se Poljska previše uključila u ukrajinsku borbu.

Vjerovala je da NATO može da naoruža Ukrajinu do te mjere da ona dobije rat protiv Rusije. Poljska tek sada počinje da shvata da ukrajinske pobjede neće biti. Rusija, u koju Poljska upire prstom i koju je ismijavala, uskoro će stajati na poljskim granicama i gledati je kroz dvogled.

Poljska govori o povećanju svojih oružanih snaga. Ali budimo iskreni: vojno Poljska nije na čelu Evrope. Daleko od toga. Šef Komande Sjedinjenih Država za Evropu (EUCOM), general Kristofer Kavoli, iskreno je prošlog mjeseca u Švedskoj rekao da je ono što se dešava u Ukrajini obima i razmjera koje nikada nismo mogli da zamislimo. A mi nismo spremni za to. Ako tako kaže šef američkih snaga u Evropi, ni Poljska nije ni najmanje spremna za to.

– Ali imamo jedan broj bivših američkih vojnika, poput generala Bena Hodžisa, koji kaže da je Poljska regionalna sila. I počinjemo da se pitamo da li će nas Sjedinjene Države uvući u ovaj rat u Ukrajini.

„Ben Hodžis je u penziji. Njegov posao danas je da privuče pažnju američkih medija, da promoviše samog sebe kao televizijsku ličnost. Njegova uloga stoga nije da govori istinu i daje stvarne procjene. Bavi se preuveličavanjem slabosti Rusije i potencijala NATO-a. On je lice medija za snabdijevanje masa porukama koje žele vlasti. On je propagandista. Komandant vojnika koji bi učestvovali u ratu i rizikovali svoj život je general Kavoli. Trebalo bi da slušamo njegove riječi. Ben Hodžis više ništa ne dokazuje. Kavoli je jasno stavio do znanja: NATO nije u stanju da vodi ovu bitku.

Hajde da dobro razmislimo da li je Poljska zaista vojna sila, kako kaže Hodžis. Da li Poljska ima veliku profesionalnu vojsku? NE. Broj poginulih neobučenih vojnika u mogućem sukobu biće ogroman. Da li se Poljska spremala za takve operacije? NE. Poljska je članica NATO-a, koja artiljeriji ne pridaje veliki značaj. Poljska stoga nije opremljena, obučena i pripremljena za sukob o kojem govori general Kavoli, za artiljerijsku borbu u nezamislivim razmerama. Poljska ima potencijal za vojsku od oko 160.000 ljudi. Gubici Ukrajine, prema nekim procjenama, iznose duplo više od toga u pogledu mrtvih, a da ne govorimo o ranjenima. Poljska vojska bi nestala sa lica zemlje poslije tri mjeseca konvencionalnih borbi sa Rusijom na otvorenom. Poljska nije supersila i nema takav potencijal. A postati supersila bi za Poljsku bilo izuzetno skupo. Cijena stvaranja profesionalne vojske i njene opreme za kopnenu borbu sa Rusijom bila bi previsoka. Ne mislim da bi poljska privreda to mogla da podnese i da bi poljski narod to prihvatio. Vjerujem da je Poljska danas u teškoj situaciji. Njena retorika je izmakla kontroli. Nisu SAD te koje mogu da je uvuku u rat u Ukrajini. Poljska pokušava da uvuče Sjedinjene Države u ovaj rat. Ne svi, ali neki u Poljskoj šapuću o Zapadnoj Ukrajini, da mogu nekako da je inkorporiraju u Veliku Poljsku. Prema nekim podacima, Poljska je već poslala hiljade plaćenika koji se bore na strani Ukrajine i trpe velike gubitke. Sada se priča o poljskoj legiji…

– Da, ali specijalnih snaga.

– Da kažem nešto o specijalnim snagama što govorim i američkim vojnicima. Možda ti momci dobro izgledaju, vježbaju, mišićavi su, dopadaju se ženama u barovima, mogu da razbiju vrata i iskaču iz helikoptera. Ali ako krenu u rat sa Rusijom, svi će umrijeti vrišteći. Jer Ruse nije briga da li dobro izgledaju i imaju li ogromne bicepse. Samo će ispaliti 20.000 metaka na njihove položaje. I nikakva obuka specijalnih snaga tu neće pomoći. Oni će umrijeti kao i svi drugi. Ako neko kaže da će specijalci nekako biti korisni u Ukrajini, nema pojma o savremenom ratovanju. Oni su veoma upotrebljivi na periferiji, u sukobima niskog intenziteta, na posebnim zadacima. Ali u Ukrajini je nivo brutalnosti nezamisliv. NATO nije spreman za ovo, a Poljska je njegova članica. Drugim riječima, da se ​​rat završi danas i da Ukrajinci pošalju svoje brigade u Poljsku, ne biste ih mogli zaustaviti. Njihova vojska je bolja od vaše, danas imaju najbolju vojsku u Evropi. Imaju borbeno iskustvo i iskustvo učešća u sukobu velikih razmjera. Na bojnom polju ukrajinska vojska bi porazila poljsku. Takođe bi pobijedila Njemce, Francuze, Britance, bilo koga osim Amerikanaca. A Rusija uništava ukrajinsku vojsku. Pa šta bi onda poljska vojska eventualno mogla da uradi protiv ruske?

„Slučaj je jasan kada je u pitanju konvencionalno ratovanje. A da li mislite da je teoretski moguća eskalacija, poput one koju je u godinama hladnog rata opisao Herman Kan u svojoj teoriji o ljestvici eskalacije, koja bi dovela do nuklearnog rata?

„To nije samo teoretski moguće, već i vjerovatno. Jedan od glavnih razloga je Poljska, njena neodgovorna retorika. Imajte na umu da Rusija neće koristiti nuklearno oružje protiv Ukrajine. Nema potrebe, jer ionako pobjeđuje. Ukrajinu vidi i kao dio ruske nacije, Ukrajince kao slovensku braću. Koristila bi nuklearno oružje protiv NATO-a, ako bi NATO ugrozio njeno postojanje. Ovdje postoji nekoliko mogućih scenarija. Jedan od njih je i onaj u kojem bi Ukrajina dobila oružje sposobno da ugrozi Krim i dubinu ruske teritorije, kao i novostečene teritorije koje Zapad ne priznaje, što nije ni bitno. Priznaje ih sama Rusija, tako da je svaki pokušaj napada na Rusiju napad na Rusiju. Ako baltički narodi, zajedno sa Poljacima, misle da mogu da računaju na odbranu i da se sakriju iza člana 5 i blokiraju Finski zaliv ili presjeku puteve ka Kalinjingradu, Rusija će na to vjerovatno morati da odgovori vojno. Ako bi Poljska rasporedila trupe na zapad Ukrajine, imali bismo sukob koji bi se proširio na Poljsku. Poljska bi se tako izložila oružanoj odmazdi.

Ruski odgovor bi tada bio ne samo da udari na poljske snage u Ukrajini, već i na sposobnost Poljske da snabdijeva te snage. A to bi moglo da pokrene član 5. Već sam rekao da je NATO nesposoban da se bori protiv Rusije. Desetine hiljada američkih vojnika bi bile uključene, ali bi svi poginuli, jer nemaju artiljeriju. Šta ako se NATO snage suprotstave ruskim snagama u konvencionalnom ratu i Rusija pobijedi?

Šta bi se desilo kada bi Rusija uništila poljske snage u zapadnoj Ukrajini i imala otvoren put prema Varšavi? Da li bi NATO odlučio da upotrijebi nuklearno oružje ako Rusija krene naprijed? Ako bi Estonija ili Litvanija odlučile da sprovedu takve blokade, NATO ne bi imao načina da odgovori na ruske akcije, osim upotrebom nuklearnog oružja. Veoma je opasno. Rizik je da retorika Poljske i neodgovornost baltičkih država mogu dovesti do direktnog sukoba za koji NATO nije spreman. I to nije ono što govorim ja, već to govori komandant snaga NATO-a. Da je postojao konvencionalni rat, NATO bi ga 100% izgubio. A ako izgubi konvencionalno, moraće da upotrijebi nekonvencionalno – nuklearno oružje. U međuvremenu, Rusija ne vjeruje u ograničen nuklearni sukob i tada će koristiti čitav svoj arsenal. I svijetu će doći kraj. Poljaci bi ovo trebalo da shvate: oni svojim neodgovornim postupcima dovode cijelu planetu u opasnost. U ime čega? Šta oni zapravo brane u Ukrajini? Nadam se ne Stjepana Banderu, jer Poljaci vjerovatno znaju ko je on bio. Znate ko je bio, znate ko su ukrajinski nacionalisti i za šta se zalažu, a vi ih i dalje podržavate. Za šta? Da li zaista toliko mrzite Rusiju? Da li ste spremni da žrtvujete cijeli svijet za odbranu vlasti u Kijevu, koji su od Bandere napravili nacionalnog heroja? A vi ih podržavate. Tako nešto ne mogu da razumijem.

– Iskreno govoreći, ni mnogi ljudi u Poljskoj to ne razumiju. Ali čini mi se da možda i previsoko cijenite poljske vlasti kao subjekat, dok zapravo vidimo njihovu zavisnost od Vašingtona i Londona. Zar ne mislite da bi poljska vojska i službe jednostavno izvršavale naređenja i uputstva američkih i britanskih jastrebova?

– Nisam stručnjak za unutrašnje političke poslove Poljske. Imam neko opšte znanje, ali nemam dublje razumijevanje mehanizama poljske politike. Zato molim da mi oprostite ako kažem nešto što bi moglo da pokaže moje nepoznavanje Poljske. Vjerujem da Poljskom upravljaju civilne vlasti izabrane u relativno pravednom izbornom procesu. Naravno, niko nije savršen, ali generalno Poljska je demokratska država. Poljska je takođe dugo članica NATO-a, što naglašava važnost civilne vladavine, civilne kontrole nad vojskom. Imao sam malo veze sa poljskom vojskom, ali znam mnogo ljudi koji su sarađivali sa poljskim profesionalnim oficirskim kadrovima. Poljska vojska izvršava naređenja vlasti. Ali ona može i da ih odbije. Mislim da je poljski oficirski kor veoma profesionalan i da nema samoubilačke sklonosti. On vjeruje da je misija vojske da brani zemlju. Ako bi oficirima bilo rečeno da urade nešto što bi moglo dovesti do uništenja Poljske, oni bi se tome mogli i oduprijeti. Službe bezbjednosti, s druge strane, uvijek rade u sjenci.

Povećanje u brojnosti poljskih oružanih snaga trebalo bi da odbrani Poljsku u kontekstu cijele ove nove stvarnosti. No, ne može se zanemariti činjenica da je ruska vojska sada mnogo moćnija i opasnija nego što je bila prije godinu dana. Rusija je ove godine napravila mnogo pogrešaka, ali kao i svaka vojna struktura, njena vojska je identifikovala ove greške i iz njih naučila mnogo toga. Dakle, ruska vojska je iskusna, sposobna da uništi sve NATO snage na bojnom polju. Mislim da komanda poljske vojske shvata da je njen trenutni potencijal nedovoljan da se suoči sa takvim neprijateljem kao što je Rusija. Broj vojnika koji poljska vojska može da prikupi neće biti dovoljan za napad na Zapadnu Ukrajinu, niti bi mogao odbraniti Poljsku. Vjerujem u profesionalizam poljske vojske i njenih komandanata koji izvršavaju zakonita naređenja svog političkog rukovodstva. Međutim, nemam poverenja u poljsku političku vlast, jer mi se čini da oni žive snove o moći, odvojene od stvarnosti. Bojim se i da njihovi predstavnici vjeruju da će SAD smatrati Poljsku važnom.

Poljaci bi trebalo da pogledaju sudbinu onih koje su Sjedinjene Države smatrale svojim prijateljima. Šta se desilo sa njima? Bili smo prijatelji avganistanskog naroda. Kako se završilo? Bili smo prijatelji Kurda, pa šta? Bili smo veoma bliski saveznici sa Njemačkom, mnogo bliži nego ikada sa Poljskom. I upravo smo napali Njemačku.

Počeli smo protiv njih neobjavljeni rat, organizovali smo ekonomski Perl Harbor, diže se u vazduh Sjeverni gasovod. Ako bismo ovo mogli da uradimo Njemačkoj, šta bismo mogli da uradimo vama? Budite oprezni sa američkim prijateljstvom, jer se ponekad završi tragično. Ne vjerujte Sjedinjenim Državama, vjerujte u ono što je dobro za Poljsku. Ako se Sjedinjene Države ponašaju na način koji povećava bezbjednost Poljske, to je sjajno. Ali Sjedinjene Države ne mare za Poljsku. Dozvolite mi da jednostavno kažem: do Poljske nam je stalo ne više nego do Ukrajine. A mi ipak dozvoljavamo uništenje Ukrajine kao nacionalne države. Isto ćemo učiniti i sa Poljskom da ostvarimo sopstvene ciljeve. Mi ćemo vas žrtvovati. Nije nas briga, ne volimo vas, nismo vam prijatelji. Koristimo vas u našoj velikoj geopolitičkoj strategiji da obezbijedimo američku hegemoniju nad Evropom i svijetom. Vi ste pion na američkoj šahovskoj tabli kojeg možemo da žrtvujemo u bilo kom trenutku. Zato apelujem na svakog Poljaka da pogleda šta se dešava preko granice, u Ukrajini. Ovako se Amerika odnosi prema prijateljima. Njih ne zanima Ukrajina, već samo njena politika prema Rusiji. Poslije uništenja Ukrajine, na redu je Poljska.

– Prema zvaničnim podacima, u posljednjih godinu dana vojsku je napustilo preko 9.000 poljskih vojnika. Ali pređimo na pitanje ko u Sjedinjenim Državama koordinira akcije u Ukrajini, politički i vojno. Ko donosi strateške odluke? Vjerovatno nije Džo Bajden…

– Upravu ste. U Sjedinjenim Državama postoji koncept duboke države, možda prilično kontroverzan. Ovdje se ne radi o nekoj skrivenoj vladi. Ja ne vjerujem u takve stvari. Duboka država je birokratska struktura neizabranih zvaničnika koji garantuju kontinuitet uzastopnih administracija. Pogledajmo Sjedinjene Države od kraja Hladnog rata. Džordža H. V. Buša, klasičnog republikanskog konzervativca, zamijenio je liberalni demokrata Vilijam Klinton. Kao bičem. Kasnije ga zamjenjuje Džordž Buš, poslije osam godina Barak Obama, zatim Donald Tramp i Džo Bajden. Kada bi se kadrovi zaduženi za spoljnu politiku mijenjali u svakoj prilici, skakali bismo sa jednog dijela mape svijeta na drugi. U međuvremenu, ako pogledamo našu politiku prema Rusiji od Bušove ere, vidjećemo iznenađujuću dosljednost. Zato što je duboka država, establišment, ta koja je odgovorna za održavanje stalnog pravca. Civilni zvaničnici u Stejt departmentu, CIA, istraživački centri su ti koji pružaju naučnu podršku za takvu politiku. Tamo su rotirajuća vrata, ti ljudi nekada zauzimaju državne funkcije, ponekad rade u think-tank-ovima, bilo da su u pitanju republikanci ili demokrate. Neki predaju, na primer, u Džordžtaunu. Oni formalno podučavaju, ali zapravo šire određene dogme među sljedećom generacijom lidera. Imamo industriju oružja čijim uticajem dominira novac, tj. odnosi u Kongresu. Njene operacije u velikoj mjeri zavise od spoljne politike Sjedinjenih Država. Dakle, mora da radi u kontinuitetu. Džo Bajden je naslijedio spoljnu politiku od Trampa, Tramp od Obame. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, cilj američke politike je bio da zaustavi jačanje Rusije. Za to smo koristili i koristimo različite načine.

Devedesetih, pod Klintonom, podržavali smo slabo rukovodstvo Borisa Jeljcina, dozvoljavajući oligarsima da pljačkaju rusku ekonomiju, podržavajući sukob u Čečeniji kako bi se Rusija dezintegrisala. Kada je Jeljcina zamijenio Vladimir Putin, prvo smo morali da shvatimo ko je on. Kada je prvi put stupio na dužnost, mnogi su vjerovali da više neće moći da pobijedi na izborima i da ćemo moći da instaliramo novog Jeljcina, te da će tako sve ponovo biti u redu.

Ali on je pobijedio na izborima i Džordž V. Buš je morao da smisli kako da ga oslabi. Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji 2007. pokazalo se da Putin stoji na svojim nogama. Tamo je u suštini izjavio da Rusija neće igrati po našim pravilima. Da oni neće biti naš potrčko, da su nezavisna Rusija, veliki narod. Tada je Obamina administracija pokrenula operaciju promjene režima u Rusiji koju mi zovemo resetovanje. Htjeli smo da zadržimo Dmitrija Medvedeva na vlasti i da od njega napravimo Jeljcina. Ali istovremeno smo preduzeli mjere da oslabimo Rusiju. Kako možete govoriti o resetovanju i istovremeno pozivati Ukrajinu u NATO? Na kraju krajeva, to je svjesno slabljenje Rusije i dovođenje do njenog raspada. To, međutim, nije uspjelo. Ispostavilo se da je Putin mnogo jači lider nego što smo očekivali. Njegov ostanak na funkciji doveo je do radikalizacije naše politike. 2014. godine imali smo državni udar u Kijevu. U Poljskoj znate o tome, ne vjerujem da su Poljaci naivni kao mnogi Amerikanci koji kažu da je to bila legitimna revolucija.

„Revolucija dostojanstva, kako su je zvali…

– Da, veoma dostojanstveno. U Poljskoj to znate, jer se sjećate Bandere, i šta je zapadna Ukrajina; znate kakvo zlo vreba u Lavovu i drugim centrima u ovom regionu; onda je ta ideologija eksplodirala u prevratu u vidu Desnog sektora i nekih drugih partija. Znate šta je stajalo iza ruske intervencije u Donbasu, o čemu su bili sporazumi iz Minska. Sada takođe znamo da su ovi sporazumi bili samo šarada. Petro Porošenko nije namjeravao da ih sprovede, kao ni Volodimir Zelenski. Znamo da Oland, a kasnije i Makron, onda i Merkelova – svi priznaju da je to bila igra odlaganja, da se dobije na vremenu. Takođe znate kako je ukrajinska vojska bila naoružana na vašim granicama. Poljska je učestvovala u tome, u  obuci – znali ste za kakve akcije je obučena ukrajinska vojska. U ovom ratu nije riječ o ničim izazvanom činu ruske agresije. Svrha ovog rata je da Sjedinjene Države i NATO iskoriste Ukrajinu kao zamjensku silu da oslabe Rusiju. Ali to nije Bajdenova politika, to je samo američka politika.

Navešću primjer koji pokazuje koliko je Bajden slab. Iznio je program jedinstvenog cilja u sferi nuklearne politike. Ta svrha je bila odvraćanje tj. zastrašivanje, i stoga Amerika nikada nije smjela da pribjegne preventivnom udaru. Nuklearno oružje trebalo je da se koristi samo kao odgovor na njegovu upotrebu od strane drugih. U decembru sam prisustvovao konferenciji na kojoj sam pitao zvaničnika za kontrolu naoružanja u Stejt departmentu zašto je takav pristup napušten u korist doktrine preventivnog udara. Čuo sam u odgovoru da međuresorna grupa nije spremna za takvu promjenu.

Ova grupa je mreža svih ministarstava i struktura nadležnih za nacionalnu bezbjednost, čiji je forum Savjet za nacionalnu bezbjednost. Međuagencijski proces je definisan kao proces koordinacije, ali je grupa sada postala akter. I nije bila spremna da se promijeni. Ovo je duboka država o kojoj sam govorio. Stalno, neizabrano tijelo za donošenje odluka koje istrajava uprkos promjenama u administraciji. Duboka država se ne mijenja. Oni donose odluku. Pomenuli ste Viktoriju Nuland. Ona je već dugo u krugovima moći. To je dio duboke države koja prolazi kroz ta rotirajuća vrata o kojima sam govorio. Lojd Ostin je bio general, zatim je radio u Raitheon korporaciji, a sada je ministar odbrane, nakon čega će preći na neku drugu funkciju. To je takođe dio duboke države. Džo Bajden je samo čovjek u Bijeloj kući.

– Dakle, to je ujedno i objašnjenje šta se desilo sa očekivanjima Trampove vlade, i mislim da je tačno u pogledu snabdijevanja Ukrajine oružjem koje je Trampova administracija započela 2017., kada je dio oružja već isporučen. I još jedno pitanje o kompleksu duboke države, njegovom manje-više vidljivom licu: šta mislite o Vilijamu Bernsu, jer znamo da on donekle razumije egzistencijalni interes Rusije. U jednom drugom intervjuu ste primijetili da je, prema curenju informacija iz vremena kada je bio ambasador u Moskvi, imao razumijevanja za Rusiju, pa da li mislite da je on jedan od jastrebova ratne partije ili manje-više umjeren političar?

„Lično, mislim da je Vilijam Berns možda jedina šansa koju imamo za mir. To ne znači da je golub mira – nije. To ne znači ni da je proruski – nije. Ali on je pragmatičar, on je realista, razumije Rusiju i ruski način razmišljanja. Sada u Vašingtonu ima mnogo ljudi koji spadaju u kategoriju Putinovih šarmera. Oni su tip ljudi koje mi u Americi zovemo šaptačima konjima, odnosno onima koji ih smiruju. Kod nas se mnogo plašimo Putina, pa Putinovi šarmeri šapuću Americi da ga smire, a ovo je uveliko uprošćena vizija u kojoj je jedan čovek emanacija zla, diktator. Berns to ne prihvata; zna ko je Putin; zna kakva je Rusija. Ne kažem da on podržava ili je prijateljski nastrojen prema Rusiji. Kada sam postao punoljetan 1980-ih, za vrijeme Reganove administracije, pridružio sam se marinskom korpusu i radio kontrolu naoružanja, bio je jedan tip po imenu Ričard Pajps, veoma poznati profesor sa Harvarda, i bio je jedan od savjetnika Ronalda Regana. Pajps nije volio SSSR, bio je zakleti antikomunista, međutim napisao je nekoliko knjiga, uključujući knjige o nacionalizmu i nacijama u SSSR-u.

Ova knjiga je prepuna faktičnog znanja, puna razumijevanja, puna neprocjenjivih informacija, a napisao je neko ko je mrzio SSSR, antikomunista. Ovu knjigu ne možete odbaciti zbog ideologije, a treba je pročitati zbog sadržine. Vilijam Berns ima znanje, svoje poznavanje Rusije, znate, možda ima svoje mišljenje, ali nije ideolog. Nije Putinov šarmer, niti je postavljen na čelo CIA-e zato što je bio špijun, već zato što je bio diplomata. Postao je šef CIA-e jer je upravljao onim što oni zovu tajnim kanalima komunikacije. Ako proučavate američku istoriju, istoriju Hladnog rata, onda znate da je primjena koncepta tajnih kanala komunikacije vjerovatno i spasila svijet, jer je posebno Kenedijeva administracija koristila iste da bi kontaktirala sovjetsko rukovodstvo pod Hruščovom, tokom Kubanske raketne krize. Zvanični odnosi nisu postojali, spor je eskalirao i upravo je korišćenje tajnih kanala komunikacije omogućilo da se sukob završi mirnim i prijateljskim putem.

Vilijam Berns je postao šef CIA-e jer CIA, kao obaveštajna služba, ima široke kontakte širom sveta, uključujući i tajne kanale komunikacije sa vladama, pa kada situacija isključuje slanje Tonija Blinkena, koji je sposoban za konferencije za štampu, izjave itd., Bajden može da pošalje Bernsa, koji će sa svojim kolegom komunicirati preko nezvaničnog kanala, na jedan daleko iskreniji način.

Mislim da je to ono što Berns radi danas. On je taj koji razumije stvarnost, koji razumije posljedice. Upozorio nas je u memorandumu napisanom u februaru 2008. pod naslovom ”Njet znači njet”, izjavivši da bi pozivanje Ukrajine u NATO sigurno rezultiralo ruskom vojnom intervencijom. Mudar čovjek… Njegovi sudovi, njegovi zaključci. On je taj koji bi možda mogao da nađe diplomatski izlaz iz trenutne situacije. Neće biti lako, jer danas imamo ogromnu rusofobiju, Putinovi šarmeri su svuda, a tu je i problem suočavanja sa dinamikom američke politike – upotrijebiću analogiju sa brodom, tankerom punim nafte ili kruzerom prepunim ljudi – kada se jednom zahukta i krene, nije mu lako promijeniti pravac – takva je američka politika od Buša do danas. Moćna duboka država ima svoj poticaj koji nas vodi određenim putem i izuzetno je teško ne samo zaustaviti je, već i promijeniti njezin pravac. Treba vremena. Ali konačno, ako su alati za upravljanje u vašoj ruci, možete usporiti i početi da mijenjate pravac. Mislim da je Vilijam Berns čovjek koji takođe može da kontroliše brodske motore, da smanji pritisak pare i da se udalji od onoga što izgleda kao put do nuklearnog sukoba. On je jedna od rijetkih svijetlih tačaka koje vidim u Bajdenovoj administraciji, jer je Džo Bajden, iz više razloga – a ja nisam ovde da napadam predsednika – nespreman za posao koji je pred njim.

– Vjerujem da je Vilijam Berns i jedini među američkom elitom koji je u direktnom kontaktu sa ruskim kolegama, što je jedini kanal komunikacije.

„Mislim da je to veoma važan kanal. Znamo da Blinken i Ostin takođe pokušavaju da ostvare kontakt sa svojim kolegama, ali Rusi ne odgovaraju na njihove pozive. Svaki od njih ima neki oblik veze, ali je vrlo površan. Vilijam Berns je u zaista ozbiljnim razgovorima sa ruskim kolegama.

– Upravo tako. Nedavno ste došli do jednog od najšokantnijih otkrića o američkoj vojnoj koordinaciji napada na civilne ciljeve u oblastima pod ruskom kontrolom. Mislim na koordinaciju HIMARS sistemom. Možete li nam reći koje druge vrste ukrajinskog naoružanja su koordinirane ili zavisne od vojnih odluka SAD? Koji je obim djelovanja SAD u tom pogledu u Ukrajini?

– Odgovarajući na ova pitanja, prvo moram da kažem da ja danas nisam dio vlade, nisam u vojsci i nisam baš potpuno siguran šta se tamo dešava. Da jesam, ne bih ni mogao to da kažem. Takve odgovore dobijate od nekoga ko je van vlasti, ko gleda spolja.

„Ali ipak jeste stručnjak, i to je važno…“

– Ne volim termin „stručnjak“, jer – uvijek se šalim – kako sam postao stručnjak za terensku inspekciju? Da li sam zaista bio najbolji stručnjak za inspekciju na svijetu? Ili sam ja bio prva osoba koja je to uradila? Jer to je najbrži način da postanete stručnjak – da budete jedini koji to radi, onda i vi postanete jedini koji to radi, a zatim postanete i stručnjak. I znam razliku između pravog stručnjaka i nekoga ko postane stručnjak na ovaj način. Rekao bih da, imam dobrog prijatelja, bivšeg oficira CIA-e i analitičara Reja Mekgaverna, i on je veoma obrazovan. Ljudi njegovih godina i iskustva često su i veoma mudri. I jednom je rekao da je jedna stvar djelovati na osnovu sopstvenog osjećanja, sopstvene analize, ali da je najbolje slušati šta vam drugi ljudi govore. Dakle, kada je u pitanju pomoć u kontroli oružane vatre, ja samo slušam druge ljude i čuo sam da mnogi ukrajinski obavještajci kažu – da, zaista! – dobijamo koordinate od američke vojske preko komandnog centra na teritoriji NATO-a – navodno negdje u Poljskoj. Možda u Njemačkoj, ali mislim da je u Poljskoj. A imamo i članak Njujork Tajmsa koji govori o specifičnosti odabira meta, uglavnom po sistemu HIMARS, koji je veoma vrijedan sistem sa strogo izračunatom količinom municije – svaka jedinica municije vrijedi zlata. Tamo gdje postoji šansa da se obezbijedi opstanak HIMARS sistema u ovim okolnostima, neophodno je imati kvalifikovano osoblje koje dolazi sa njim. Vi birate odakle će djelovati, a onda morate imati gdje i da ga sakrijete. HIMARS treba dobro sakriti, a onda se sistem pomjera na narednu određenu lokaciju i tada nastaje praznina u posmatranju sa ruske strane. Dakle, imamo jaz u nadzoru, nemamo ruske bespilotne letjelice iznad nas, naši dronovi lete, treba da uključimo elektronsku zaštitu od drona da obara neprijateljske bespilotne letelice, moramo da se uvjerimo da ruski sateliti i druga sredstva nadzora ne prolaze. Sve to mora simultano da funkcioniše bez greške. Ukrajina to nije u stanju da kontroliše. Ona za to nije sposobna. Takav poseban koordinacioni centar negdje u Evropi sve ovo radi za Ukrajince. Oni prepoznaju mogućnost i obavještavaju da se HIMARS može izvući iz skrovišta i premjestiti na odabrane lokacije sa kojih se može izvršiti napad, uz obezbjeđivanje sigurnosti i mogućnosti brzog vraćanja sistema na novo, prethodno odabrano, skrovište. U takvim okolnostima, nema vremena da se odluke o konkretnim ciljevima prepuste Ukrajincima. O ciljevima se odlučuje u operativnom centru. Takva odluka zahtijeva prethodno reprogramiranje sistema. Dakle, metu napada biraju SAD ili odobravaju SAD. Ako Ukrajinci kažu da žele da pogode određenu metu, politička odluka SAD je da neće spriječiti Ukrajinu da napadne ciljeve u Donbasu, jer je ovo ukrajinska, a ne ruska teritorija. U ovom slučaju, Ukrajinci čak ni ne opisuju ciljeve detaljno, jednostavno govoreći, na primjer, „hoćemo da pogodimo ovu oblast“. Za Amerikance je najvažniji domet mete, jer na osnovu toga stvaraju operativni prostor HIMARS-a. Ne mogu da ne znaju gde je meta, jer tada ne bi mogli da planiraju u kojoj oblasti HIMARS može da djeluje. Sve ove aktivnosti sprovode SAD. Ovako kontrolišu sisteme. Ukrajinci pucaju, a zatim povlače HIMARS na bezbjednu lokaciju. Zatim posmatraju rusku reakciju i ponovo pomjeraju HIMARS na sljedeću lokaciju kako bi ga zadržali u pokretu. Neki izvori kažu da je Ilon Mask Ukrajincima dao satelitski sistem Starlink, ali drugi kažu da ovaj sistem više nije pouzdan. U sukob sa Islamskom državom, Irakom i Sirijom. SAD su odlučile da minimiziraju učešće američke vojske u kopnenim operacijama. Pružili smo podršku Iračanima i sirijskim Kurdima u borbi protiv ISIS-a.

Na terenu smo imali osoblje za specijalne operacije kao što su SEALS, Delta Force, itd. Oni su bili opremljeni tabletima i primali su podatke iz operativnih centara i onda su ti tableti komunicirali sa prijemnicima. Za Iračane to i nije bio baš efikasan sistem – problem je bio prevođenje ciljeva i koordinata. Stoga su ovi tableti podijeljeni Iračanima, koji su sada mogli direktno da komuniciraju sa obaveštajnim službama i specijalnim snagama. Isto je podijeljeno i Kurdima. Dakle, sada imamo sistem gdje naše specijalne snage mogu da obuče naciju domaćina ili naše partnere da koriste ove tablete, a onda im naši specijalci mogu pružiti direktnu podršku koristeći obavještajne podatke koje dobijaju iz operativnih centara, za šta imaju svoje profesionalce. To se danas dešava u Ukrajini. Ukrajinske snage na taktičkom i operativnom nivou koriste ovu rutu za direktnu interakciju sa američkim specijalnim snagama i američkim specijalnim timovima koji su upoznati sa mogućnostima ukrajinskih snaga koje koriste američke obavještajne podatke da razumiju i shvate uslove na bojnom polju i ruske sposobnosti, i pomažu ukrajinskim snagama u usmjeravanju vatre na ruske položaje, manevrisanju ukrajinskim trupama, otkrivanju rupa u ruskoj odbrani, praćenju ruskog napredovanja, pomaganju ukrajinskim snagama da izbegnu zamke. Sve se to dešava danas. Može li se stoga reći da je Amerika strana u ovom sukobu? Odgovor je da, ona to jeste!

– Da li to znači i odgovornost za ratne zločine u Ukrajini?

„Vjerujem da SAD znaju sve o ciljevima, jer smo uključeni u proces donošenja odluka koji vodi do povlačenja okidača i pucanja koje pogađa civilne ciljeve. I uprkos činjenici da je ukrajinski prst taj koji povlači okidač i da su Ukrajinci ti koji pune municiju, mi smo ti koji smo to omogućili. Bez nas toga ne bi bilo. Zato mi jesmo ratni zločinci. Verujem da svaki Amerikanac koji je umiješan u ovo može biti u opasnosti da bude optužen za ratne zločine, imajući naravno u vidu da Sjedinjene Države ne priznaju nijedan sud koji ima takvu nadležnost, tako da za ratne zločine nikada ni ne možemo odgovarati

– Baš tako. Dalje, spomenuli ste greške koje je ruska strana napravila u poslednjih godinu dana. Htio bih da pitam za njih. Možda ne mislite da su to greške, ali pitaću. Prvo pitanje se tiče mogućnosti, jer se pitamo zašto Rusija ne pokušava da likvidira kanale kojima se oružje doprema Ukrajini sa poljske teritorije, tako što bi, ne znam, okupirala zapadne dijelove Ukrajine kroz koje prolazi koridor snabdijevanja iz Poljske. Kao što znate, Mađarska je odbacila ideju o transferu oružja Ukrajini, Slovačka se manje-više ograđuje od ove ideje, no Poljska je i dalje glavni kanal za to. Pa zašto Rusija ne pokušava da uništi infrastrukturu ili nekako preuzme kontrolu nad zapadnim dijelovima Ukrajine?

„Moramo prvo da saslušamo ljude. Podsjetimo se šta je Vladimir Putin rekao 2014. godine, kada su Rusi, zajedno sa Donjeckom milicijom, opkolili 10-15.000 ukrajinskih vojnika koji su tada mogli biti masakrirani, uništeni i Donbas bi bio slobodan. Umjesto toga, Putin je odlučio da pregovara jer je vjerovao u mogućnost postizanja mira. Prošle godine je rekao da je to jedna od njegovih fatalnih grešaka, te da nikada više ne treba da vjeruje Zapadu. Trebalo je tada da zatvori slučaj i da danas nema problema. Ali na tako nešto će nadoći tek 2022. Vjerujem da je filozofija pokušaja da se postigne mir uticala na Specijalnu vojnu operaciju. Ako pogledamo početnu fazu ove operacije, ruske snage i jesu prodirale na zapad, ali ništa nisu uništavale, želeći da jasno stave do znanja Ukrajincima da se ne radi o njihovom uništavanju, već o tome da sjednu za pregovarački sto da se ovaj sukob okonča što je moguće prije, što bi značilo da Ukrajina zadržava neki održiv oblik nacionalne države. Šta prvo uradite kada krenete u rat sa nekom zemljom? Reći ću vam šta mi radimo u Americi. Prvo, likvidiramo vladu zemlje. Mi to ne zovemo atentatom, već ih ubijemo, čineći da prestanu da funkcionišu kao autoriteti. Uvijek se trudimo da eliminišemo vladajuću grupu, a zatim i sve, jer to je ono što radite kada ratujete. Rusija nije, jer nije bila u ratu. Rusija je vodila Specijalnu vojnu operaciju, zamišljenu kao nešto što će postići mirno rješenje. Znamo da je to istina, jer je Rusija imala pripremljen takav dokument u Istanbulu. Kada govorim o ovome, ističem da ruska namjera nije bila da ratuje sa Ukrajinom ili NATO-om, jer ako zaratimo uništavamo sve mostove, infrastrukturu itd. Oni to nisu učinili. Kada se to promijenilo? Zašto su Rusi prešli na ratni način razmišljanja? Onda kada se pokazalo da Zapad nije zainteresovan za mirno rješenje? Zašto promjena percepcije sukoba od strane Rusa ka potrebi oslobađanja Donbasa, posebno poslije maja 2022, nije rezultirala bombardovanjem komunikacionih linija i infrastrukture?

Dva su razloga. Prvi je da oni još uvijek nisu željeli rat sa Ukrajinom, već su u tom trenutku željeli samo da oslobode Donbas. Drugi je taj da je Putin ponovo pogrešno procijenio Zapad. Vladimir Putin nije apsolutni vladar. Kada pobijedi na izborima, to je nekada 54%, nekada 63% glasova, a ne 99%, kao recimo Husein. To je zato što je Rusija demokratsko društvo, nesavršeno, naravno, ali mnoge od ovih nesavršenosti su i posljedica pokušaja Zapada da se umiješa u izbore i iskoristi opoziciju da stvori novog Jeljcina u Navaljnom, Njemcovu i sličnima. Ali ovdje imamo drugačiji problem. Putin je bio svjestan nekoliko problema. Prvo, da je značajan dio ruskog biračkog tijela, 20-30%, bio ekonomski vezan za Zapad, do te mjere da kada bi Putin htio da prekine veze Rusije sa Zapadom, to bi značilo otuđenje 20-30% stanovništva Rusije. A ako Putin pobijedi na izborima sa 54% do 63%, kada bi izgubio 20-30% biračkog tijela, te iste izbore bi izgubio. Svestan je toga. Rusi nisu bili sigurni kao ja po pitanju sankcija. Dobro sam pogodio, ali to je bila samo pretpostavka. Napravio sam procjenu čiji je zaključak bio da će Rusija preživjeti sankcije, a da će same sankcije zapravo uništiti Zapad. Bio sam u pravu, ali to je bio sud vanjskog analitičara koji je na nekoliko mjesta samo nagađao. Šta se dešavalo u Putinovom najbližem krugu? Tamo, u njegovom najužem krugu, nije postojao takav nivo sigurnosti. Oni su bili veoma zabrinuti zbog sankcija, vjerovali su da će se vrijednost ruske ekonomije smanjiti za 25%. To bi bilo poražavajuće. Možete pitati svoje sunarodnike kako bi reagovali na sličan pad vrijednosti poljske privrede. Zapad je odavno najavljivao sankcije, zbog čega je Rusija mogla da ih predvidi i još ranije se pripremi se za njih. I da se podsjetimo da ovaj rat nikada nije bio popularan među Rusima, posebno u početku, kada je bio samo rat sa Ukrajinom. Rusi su rekli „ne želimo da ratujemo sa Ukrajinom“. Poslije neuspjeha plana da se dođe do mirnog rješenja, Rusima je preostala dugotrajna vojna kampanja i rat je morao nekako da se proda naciji. Dakle, Putin u ovom trenutku nije mogao da eskalira sukob, jer bi to izazvalo unutrašnje probleme. Ovaj rat je započeo sa profesionalnim snagama, nije objavio mobilizaciju. Pokazalo se da su ove snage bile nedovoljne u odnosu na zadatak koji su dobili. To smo vidjeli kada je NATO upumpao desetine milijardi dolara u ukrajinske oružane snage u vidu opreme. Ukrajinci su obnovili vojsku, koju su Rusi prethodno uništili, i mogli su da preduzmu ofanzivnu akciju u Harkovu i na desnom krilu Hersonske oblasti. U stvari, to je Putinu dalo izgovor da Specijalnu vojnu operaciju pretvori u nešto slično ratu. Ali ova transformacija nije bila automatska. Međutim, situacija mu je dala priliku da kaže Rusima – „mi se ne borimo protiv Ukrajine, mi se borimo protiv kolektivnog Zapada, NATO se bori protiv nas, a za nas je to borba za opstanak, za našu egzistenciju“. A onda su Rusi počeli da naginju takvom pristupu. Rekli su, “slažemo se sa vama u ovome.” A sada je Putin sigurniji u svoju podršku. Ekonomski, to je i dalje ozbiljan problem. Njegovi ljudi su u septembru/oktobru prošle godine bili uvjereni da će Rusija izaći iz toga. Nedugo zatim, vidjeli su da se privreda smanjila samo za 1,2% i rekli su da će se to povećati sljedeće godine. U budžetu se pokazalo da i pored sankcija i rata ne samo da nema deficita, već ima i suficita.

Dvije glavne brige su bila ekonomska pitanja, koja bi mogla izazvati unutrašnje nemire, i pitanje rata, koji bi mogao izazvati slične nemire ako Rusi nisu bili uvjereni u njegovu svrhu. Ove brige su prošlost. Ekonomija – ratna ekonomija – je jaka, a Rusi čvrsto stoje iza Putina. I posljednja stvar – mobilizacija. Rusija je ušla u ovaj sukob sa snagama koje su se stalno modifikovale. Rusija se udaljila od klasičnih sovjetskih taktičkih formacija, kao što su puk ili divizija, u korist manjih taktičkih grupa izgrađenih za specifične zadatke, kao što je npr. raniji rat u Čečeniji. Rusija je u Ukrajini ušla u sukob sa četiri takve grupe koje nisu bile spremne – posebno nakon ulaska u NATO rat – da izvrše zadatke koji su im dodeljeni. Rusiji je bila potrebna pauza da se prilagodi ovim uslovima, pa otuda i povlačenje sa nekih teritorija, npr. odmah su prebačene na liniju fronta, relaksirajuće jedinice koje nisu obučavane kao bataljonske taktičke grupe, već kao bataljoni koji djeluju u sastavu puka i divizija. Nova ruska vojska se organizuje da bi optimizovala svoju sposobnost da se bori protiv klasičnih evropskih armija. Ovo je stvorilo veći nivo samopouzdanja. Gledajući današnju situaciju, Putin je reorganizovao svoju komandu i štab i sada ima vojsku dovoljno veliku da obavi posao uništavanja ukrajinskih trupa i dovoljno organizovanu da, ako bude potrebno, porazi NATO u konvencionalnom kopnenom sukobu. Ima ekonomiju koja raste i naciju koja definitivno stoji iza toga, ne kao neodgovorno američko grlo koje urla „USA, USA, USA“, već u pravom ruskom stilu. Često se sjećam knjiga američkog autora Rika Atkinsona, njegove trilogije o američkoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata, koji piše o promjenama koje su se desile u ovoj vojsci, tipičnoj regrutskoj vojsci koja nije tako dobro prošla u sjevernoj Africi. Tada je promijenjena njena komanda – istaknuta ličnost je postao general Džordž Paton, koji je poslije bitke na prolazu Kaserin u Tunisu preuzeo komandu nad 2. korpusom armije SAD i izvršio organizacione promjene, a kasnije preuzeo komandu nad 3. armijom. Vojnici nisu bili oduševljeni ovim ratom, iako se danas toliko govori o njihovom patriotizmu. Negdje 1943. Godine, shvatili su da je ovaj rat stvaran i da je jedini način da se vrate kući taj da ubijaju naciste. I upravo su ovi vojnici postali jedni od najopasnijih koje je svijet ikada vidio, posvećeni samo jednoj stvari – ubijanju i uništavanju nacista, ne zato što su bili privrženi ideologiji koja se suprotstavljala nacizmu, već zato što je to bio jedini put kući. Danas imamo 300 hiljada Rusa koji imaju svoje porodice i posao, koji nisu htjeli da budu u vojsci, već su služili svojoj zemlji, dali su svoje vrijeme i sada su pozvani u službu. Mislite li da su srećni zbog toga? Nisu, ali će izvršiti svoju dužnost jer su ruske patriote. A i oni danas znaju da je jedini način da se vrate kući taj da poraze današnje naciste na frontu. I hoće, ne zbog smiješne zastave patriotizma koja se vijori, već zbog toga ko su – očevi, muževi, braća, sinovi, stričevi, poneki djed. Oni samo žele da odu kući svojim porodicama. A jedini put nazad kući je da da pobijede Ukrajince i sve druge koji im se nađu na putu. Ne biste željeli da budete protivnik ovakve ruske vojske. Oni su čvrsti ljudi spremni da udare grubom silom. Ne govorim o kršenju konvencija, govorim o brutalnosti koja je neophodna za izvršenje postavljenih ratnih zadataka. To je ono što mislim da će se dogoditi sada kada Putin odluči da krene u ofanzivu. Tada će presijeći sve, rušiće mostove, tunele, željezničke šine, više neće štedjeti Ukrajinu, čekajući mirno rješenje. Biće riječi o uništenju Ukrajine. U trenutnoj situaciji, Rusija nema dovoljno trupa da okupira zapadnu Ukrajinu. NATO će, naravno, kukavički podržavati otpor Ukrajinaca nastavljajući da snabdijeva oružjem i opremom. Za Ruse, način da se to zaustavi biće uništavanje Ukrajine kao nacionalne države, urušavanje Ukrajine, kako bi Ukrajinci došli do političke odluke da sadašnje rukovodstvo više nije u stanju da zastupa njihove interese i da podrže  političku promjenu koja će dovesti do mira, gdje bi životi ljudi naravno bili važniji od ideologije Stjepana Bandere. Ovo je pravac kojim Rusi sada idu.

Vjerujem da nemaju namjeru da okupiraju Zapadnu Ukrajinu. To je moja procjena. Naravno, 24. februara Rusi mogu da kažu „pogriješili ste, mi sada okupiramo zapadnu Ukrajinu“. Moja procjena je da nemaju dovoljno radne snage i da ne žele to da rade. Kažu da ih ima 700.000 sposobnih da služe, a to je jako mnogo. Rusi mogu da unište ukrajinske trupe, da drže važne dijelove Ukrajine, ali svakako ne cijelu Ukrajinu. Mislim da ćemo uskoro vidjeti snažno angažovanje vazduhoplovstva, uništavanje puteva i pruga, vozova sa borbenom opremom, logističkih punktova itd. Mislim da je to vrsta rata koja nas sada čeka, jer je Putin prvi put politički sposoban da vodi rat na taj način. Ranije su ruski politički krugovi bili klimavi, iz ekonomskih razloga, zbog zabrinutosti oko ruskog razumijevanja ovog rata, ali sada je tu 300.000. naoružanih rezervista. Rusi razumiju i podržavaju žrtvu koja je potrebna da bi se ova misija završila. Uzimajući u obzir sve stvari, mislim da Putin po prvi put ima sva zelena svjetla da preduzme sve neophodne mjere za pobjedu u ovom ratu, a to je u suštini uništavanje Ukrajine, što je posljednja stvar koju je inicijalno želio da uradi.

– Odgovorili ste već djelimično i na pitanje o drugoj grešci Rusije. Ja sam politolog, pa nemam dovoljno znanja o vojnim aspektima, ali ste objasnili da je povlačenje Rusa iz Harkova i Hersona u septembru 2022. godine, sa čisto vojne tačke gledišta, bilo neophodno. Ali kako ocejnjujete političke efekte ovog poteza, da li mislite da će pomoći da se Ukrajinci koji žive na oslobođenim teritorijama, kako kažu Rusi, ubijede da vjeruju ruskom rukovodstvu? To je jako ozbiljan problem. Razgovarao sam sa Kirilom Stremousovim, koji je bio zamjenik guvernera Hersona, a kasnije je, nažalost, poginuo u terorističkom napadu… Stvar je u tome da je veoma teško ubijediti ljude da ih Rusi neće napustiti i da neće biti prepušteni na milost ukrajinskoj političkoj policiji, SBU itd. Šta mislite da li je bilo drugih opcija osim povlačenja sa ovih prostora?

– Dogodila su se dva povlačenja Rusa. Prvo krajem marta, kada su se povukli iz Kijevske i Sumske oblasti. To nije bilo povlačenje, već gest da, kako kažu Rusi, nisu htjeli da osvoje ili okupiraju Ukrajinu, već da postignu mirno rješenje. Ali to su zapadni političari i NATO protumačili na sasvim drugačiji način – da je Rusija slaba. U septembru Rusi se ponovo povlače. Zapravo je bilo obrnuto. Imali su rastegnute linije odbrane koje nisu mogli da održe, nisu htjeli da žrtvuju više ljudi, pa su se povukli. Opet, percepcija je bila da je to znak ruske slabosti. I ljudi su počeli opravdano da se pitaju da li mogu da računaju na Ruse, da li su ostavljeni na milost i nemilost okrutnim ukrajinskim snagama bezbjednosti koje su poubijale hiljade ljudi, nazivajući ih kolaboracionistima itd. Da li su Rusi tamo zauvijek? Mislim da nekoliko stvari doprinosi rezultatima ovog povlačenja. S jedne strane, strah da će Rusi progoniti i uništavati, uzrokovan percepcijom ruske slabosti. Drugi faktor je ljudska priroda – maknimo se na trenutak od vojnih stvari – ti si Ukrajinac u Hersonu, okupiran od Rusa. Ko vam plaća penziju? Vlada Zelenskog ili Putin? Ko vas snabdijeva gasom, strujom? Zelenski? Ne, Putin. Ko pruža medicinsku pomoć? Zelenski ili Putin? Rusi se ponašaju ovako – postoji ratna zona, teško je, ali pokušavaju da učine sve da pruže humanitarnu pomoć, pomoć običnom čovjeku, čak i u ugroženim zonama Rusi su privremeno premjestili ljude na drugo mesto i obezbijedili im osnovne stvari – isplaćivali penzije, pružali medicinsku i osnovnu njegu, administrativne poslove. Ovo je veoma pozitivno uticalo na ove ljude. I mada će uvijek postojati grupa koja će ih smatrati neprijateljima, da su Rusi loši momci, mislim da su Rusi počeli da osvajaju srca i umove običnih ljudi koji su počeli da govore da su Rusi zaista dobri momci, da brinu o njima, ne koriste ih kao živi štit, ne pucaju na njih. Nije to površan utisak iz reporterske kamere, već nešto što ostaje u glavi. Neko hrani. Uči njihovu djecu, obezbjeđuje gas i struju. Naravno, u ljetnjim mjesecima, u jesenjim mjesecima, pa i danas, bilo je evidentno izvjesno oklijevanje. Ipak, mislim da Rusi mnogo više pobjeđuju i trudim se da mnogo čitam i prikupim što više podataka i informacija, a ovi podaci govore da su napori Rusa prema stanovništvu okupiranih teritorija, prije svega humanitarna pomoć i organizacije svakodnevnog života, rezultirali time da su prošli tu vrstu testa i stekli povjerenje ovih ljudi. Mislim da u ovom trenutku Rusi čine sve što je potrebno da pobijede u ovom ratu, kako sa vojne, tako i, što je najvažnije, sa političke tačke gledišta. Vidjećemo šta budućnost nosi.

– Poslednje pitanje. Veoma je čudno, ali i interesantno pitanje da ukoliko mi u Poljskoj pokušamo da pristupimo sajtovima ruskih državnih medija, i ne samo tim, možemo to da uradimo samo preko VPN programa i preko Sjedinjenih Država (VPN program nas maskira kao da navodno ulazimo na američke ruske stranice). To pokazuje da u Americi još uvijek nemate cenzuru, dok u Poljskoj, doduše ne samo u Poljskoj, koja je lider u cenzuri, već i u cijeloj Evropskoj uniji, gdje se pojavio novi talas cenzure, pa neki čak govore i o totalitarizmu. Kako je zapravo u SAD? Možete li da govorite svojim nezavisnim glasom u raznim američkim medijima, i da dalje imate pravo na slobodu izražavanja i na svoj pogled na rat u Ukrajini. Ima li ograničenja? Nedavno sam slušao niz govora, npr. prof. Džona Miršajmera, čija mišljenja, kao što znate, nisu u skladu sa mejnstrim američkim narativom. Možemo li onda reći da je u SAD još uvijek moguće slobodno izražavati različite stavove?

– Da, imamo slobodu govora i to pravo je zagarantovano Ustavom. Ali taj zakon je na udaru. To još nije frontalni napad, ali takvi napadi se dešavaju. Navešću primjer koji me brine – Kongres SAD je Ukrajini obezbijedio milijarde dolara u programima koje usmjerava ili kontroliše Stejt department. Jedan od ovih programa stvorio je „Centar za suzbijanje dezinformacija”. To je ukrajinska tvorevina, ustanovljena ukazom ukrajinskog predsjednika, ali – što je najsmješnije – SAD podržavaju Centar organizovanjem konferencija itd. Centar je stvorio tzv. crnu listu ljudi koje nazivaju ruskim propagandistima. Zovu nas informacionim teroristima, ratnim zločincima i traže da budemo uhapšeni i suđeni kao ratni zločinci i teroristi. Na toj listi nalazim se i sam. Tako, uprkos ustavnim garancijama, američka vlada finansira instituciju čija je svrha, između ostalog, ukidanje slobode izražavanja. Ukrajinci ne mogu legalno da dođu u SAD i da me uhapse, ali kada imamo situaciju da američka vlada stavlja ukrajinsku vladu na prvo mesto, američki mediji podržavaju stav vlade, i kada isti mediji nedvosmisleno saosećaju sa ukrajinskim ciljem, a vi ste označen kao ruski propagandista, sve to naravno ima veoma značajan uticaj na vašu sposobnost da prenesete svoju poruku, jer su neki mediji koji su vam možda bili otvoreni, sada zatvoreni za vas. Da li ovo ograničava slobodu govora? Ne direktno, ali indirektno da.

Znate, već sam prošao kroz ovo u Iraku, kada sam kritikovao američku politiku prema Iraku. Zvali su me „iračkim propagandistom“ , a moja jedina krivica je bila što sam govorio istinu, a ispostavilo se da sam bio 100% u pravu za oružje za masovno uništenje. Vjerujem da iznosim iskrenu procjenu današnje situacije. Nisam ruski propagandista, ali znate, ako niste ranije iskoristili priliku – a ništa u životu nije besplatno – morate da zaradite da biste ostvarili bilo kakav prihod, morate da iskoristite prilike koje vam dolaze. Ja sam žestoko kritikovan što pišem za Russia Today i Sputnik, ruske državne medije. Niko me ne kritikuje što pišem za American Conservative, niko me ne kritikuje što pišem za Truthdig. Jedan je konzervativan, drugi liberalan, progresivan medij. Pišem za oboje. Urednička kontrola šta i kako pisati u oba ova medija je neuporedivo veća nego na RT ili Sputnjiku, gde, zapravo, nikada nisam naišao na bilo kakvo uređivačko miješanje. Ja odlučujem šta želim da napišem, to napišem, a oni samo odlučuju da li će to da objave ili ne. 90% toga se objavi. Plaćaju me po istoj stopi kao American Conservative i Truthdig. Više ne pišem za American Conservative jer je činejnica da pišem za RT postala i previše nezgodna. Slična situacija je i u slučaju „Truthdiga“. Zarađujem za život pisanjem za ruske medije. Nije mnogo, ali nije da živim samo na riži i vodi. Mogu priuštiti tunjevinu. A činjenica da pišem za ruske medije ne utiče na ono što pišem ili kako pišem. Zato što živim u društvu koje mi ne sudi na osnovu onoga šta pišem, već gdje pišem. Osuđen sam zbog toga gdje pišem, a na sadržaj ljudi uopšte ne obraćaju pažnju. Bio bih mnogo zadovoljniji kada bi ljudi pročitali moje tekstove i rekli „ti si loš analitičar, ništa ne znaš, odbijamo te“. To bi bilo dobro.. Živimo u kompetitivnom svijetu, u kom ću ili biti bolji od ostalih ili me neće slušati. Ali kada neke od najboljih tekstova i analiza koje sam napisao objavljuju RT i Sputnjik, ljudi to odbacuju, ne zbog lošeg kvaliteta analize, već zato što su to RT i Sputnjik.

I još nešto za kraj. Ovaj rat će se jednom završiti. Još u ovom trenutku mi moramo pronaći način da popravimo narušene američko-ruske odnose, a to će se dogoditi samo ako otvorimo vrata koja su zatvorena. Moramo obnoviti mostove koji su uništeni. Mnogi ljudi ne razumiju da je moja odluka da pišem za RT i Sputnjik bila strateška. Zato što vjerujem da pisanjem za „RT“ ne samo da obavještavam američku publiku, već utičem i na poruku koja je odaslana unutar Rusije. Pišući i pojavljujući se u ruskim medijima, niko mi ne govori šta i kako bih trebao da kažem. I na taj način nešto i ostaje poslije mojih riječi, neki uticaj. Neki će me pitati i „zašto govorim sa Vama“? Jer verujem da će naš razgovor čitati ljudi u Poljskoj. U suprotnom, ne bi mogli da dođu do njega. I nije da će većina ljudi u Poljskoj reći „Slažem se sa svime što kaže Skot Riter“. Vjerovatno će mnogi reći da se ne slažu. Ali ono što mi radimo jeste pokretanje dijaloga, diskusije, razmjene ideja, što je apsolutno neophodno da bismo krenuli naprijed u pozitivnom smislu, ne ka ratu, već ka miru. Pisati za “RT”, pristati na intervju sa Vama, su strateške odluke i u to moraju da uđu svi kojima je stalo da grade put u budućnost zasnovanu na mirnom suživotu. Ljudi bi mogli reći „ne pričaj s njim“, „blokiraj“, ali to je problem, a ne rješenje. Rješenje je da se povežem sa ljudima i to mi, hvala Bogu, dozvoljavaju RT i Sputnjik, jer to podrazumijeva prikupljanje materijala za most koji je pred izgradnjom.

– Za nas u Poljskoj je veoma važno da o svim ovim stvarima čujemo nešto upravo od Vas. Zašto? Zato što ste po definiciji, kao američki građanin, vrijedni slušanja. Stvar je u tome da je stav prosječnog Poljaka, pa i poljskog političara, takav da kada bi čovjek iz Rusije ili bilo koje druge zemlje govorio o temama koje ste iznijeli, on se ne bi čuo. Imate prednost što ste američki državljanin. Hvala vam na ovom razgovoru i nadam se da ćemo nastaviti saradnju, jer o mnogim temama ostaje da se razgovara, a i situacija oko nas je veoma dinamična.

– Hvala Vam. Bila mi je čast da razgovaram sa Vama. Ako mislite da je to bilo vrijedno iskustvo, rado ću ga ponoviti.

Razgovarao Mateuš Piskorski

Prevod sa poljskog: Marko Bačanović

Izvor: Myśl Polska

Skot Riter (rođen 1961. u Gejnsvilu) – američki vojni analitičar, bivši obavještajac Korpusa marinaca Sjedinjenih Država, inspektor Specijalne komisije Ujedinjenih nacija u Iraku (UNSCOM) za razoružanje, publicista, autor nekoliko knjiga, specijalista za Postsovjetski i Bliski istok.

1 thought on “SKOT RITER ZA “POLJSKU MISAO”: Poljska je pretvorena u geostrateški pion Vašingtona”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top