Namjere utemeljitelja moje zemlje bile su dobre u promicanju talijanskog nacionalnog identiteta, ali samo nekoliko desetljeća kasnije to je rezultiralo fašizmom, ekstremnim veličanjem nacionalnog identiteta. Fašizam je inspirirao Hitlerov nacizam…
Velika Britanija je stara zemlja. Moja zemlja Italija je mlada. Obje su ponosne na svoju prošlost. Obje su označene jakim nacionalnim obilježjima: lako je prepoznati Talijane ili Engleze među mnoštvom u nekoj međunarodnoj zračnoj luci. Lako prepoznajem Talijana u sebi: ne mogu ništa reći bez mahanja rukama, u podrumima moje kuće u Veroni može se pronaći kamenje iz rimskoga doba, a heroji u mojoj školi bili su Leonardo i Michelangelo…
Ipak, taj nacionalni identitet samo je tanki sloj, jedan među mnogima, koji su puno važniji. Dante je obilježio moje obrazovanje, ali još snažnije su ga obilježili Shakespeare i Dostojevski. Rođen sam u bigotnoj Veroni, a odlazak na studij u liberalnu Bolognu bio je kulturološki šok. Odrastao sam unutar jednog društvenog sloja, i više dijelim navike i brige s ljudima ovoga sloja diljem planeta, nego sa svojim sunarodnjacima. Ja sam dio jedne generacije: sličniji mi je Englez mojih godina nego Veronac mlađe generacije. Moj identitet proizlazi iz moje jedinstvene obitelji (kao što je svaka obitelj jedinstvena), iz grupe mojih prijatelja iz djetinjstva, iz kulturnog miljea moje mladosti, iz mreže prijatelja mog odraslog života koji dolaze iz raznih dijelova svijeta.
On prije svega proizlazi iz plejade vrijednosti, ideja, knjiga, političkih snova, kulturnih interesa, zajedničkih ciljeva koje smo dijelili i njegovali, za koje smo se zajedno borili, a koji su se prenosili u manje ili veće zajednice, ili potpuno izvan državnih granica. To je ono što smo svi mi: kombinacija društvenih slojeva i miješanja, u jednoj mreži razmjena koja tka cijelo čovječanstvo u njegovoj raznolikoj i promjenjivoj kulturi.
Ne govorim ništa što nije već poznato. Ali zašto onda, ako je identitet svakoga od nas tako šarolik, zašto svoje kolektivno političko djelovanje organiziramo u nacijama i temeljimo ga na osjećaju pripadnosti jednoj naciji? Zašto Italija? Zašto Velika Britanija?
Odgovor je opet jednostavan: moć se ne gradi na nacionalnim identitetima, nego obrnuto: strukture moći stvaraju nacionalne identitete. Gledano iz moje mlade i još uvijek pomalo nefunkcionalne zemlje, Italije, to je možda lakše primijetiti, nego iz drevnog i plemenitog Kraljevstva – Njezinog Veličanstva kraljice. Ali to je ista stvar. Nakon što se pojavi taj problem, obično uz vatru i bijes, prva briga svakog središta moći – nekadašnjeg kralja ili liberalne buržoazije iz 19. stoljeća – jest poticanje snažnog osjećaja zajedničkog identiteta. „Stvorili smo Italiju, sada stvarajmo Talijane“ poznati je uzvik koji se pripisuje Massimu d’Azegliu, pioniru ujedinjenja Italije.
Uvijek se iznenadim kako se povijest različito interpretira u različitim zemljama. Za jednog Francuza u središtu svjetske povijesti je Francuska revolucija. Za jednog Talijana događaji od univerzalnog značenja su (talijanska) renesansa i Rimsko Carstvo. Za jednog Amerikanca, ključni događaj za čovječanstvo, onaj koji je u moderni svijet uveo slobodu i demokraciju je američki rat za neovisnost protiv – Velike Britanije. Za jednog Indijca, korijeni civilizacije nalaze se u Vedskom periodu. Svatko se smije povijesnom iskrivljavanju drugih, a nitko ne razmišlja o vlastitim iskrivljavanjima.
Čitamo svijet u svjetlu velikih proturječnih narativa koje dijelimo sa sunarodnjacima. To su ciljano stvoreni narativi za stvaranje osjećaja pripadnosti fiktivnim obiteljima, zvanim nacijama. Prije manje od dva stoljeća živjeli su ljudi u Kalabriji koji su sebe nazivali „Grcima“, a ne tako davno ljudi u Carigradu nazivali su se „Rimljanima“. A nisu svi u Škotskoj ili Walesu na Svjetskom prvenstvu navijali za Englesku… Nacionalni identiteti nisu ništa drugo doli političko kazalište.
Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim reći da ima nečega lošeg u svemu tome. Naprotiv: ujediniti različite populacije – Venecijance i Sicilijanace, ili različita anglosaksonska plemena – kako bi surađivali za opće dobro, mudra je i dalekovidna politika. Ako se borimo jedni protiv drugih, očito nam je puno gore nego ako radimo zajedno. Suradnja je ono što svima koristi, a ne sukob. Cijela ljudska civilizacija rezultat je suradnje. Bez obzira na razliku između Napulja i Verone, stvari su bolje za sve bez granica između njih. Razmjena ideja i robe, pogleda i osmijeha, niti koje tkaju našu civilizaciju sve nas obogaćuju u dobrima, inteligenciji i duhu. Okupiti različite ljude u zajedničkom političkom prostoru koristi svima. Ojačati ovaj proces s malo ideologije i političkog kazališta, kako bi se spriječili instinktivni sukobi. Montirati farsu Svetog nacionalnog identiteta je korisna operacije, bez obzira što je lažna. To je zavaravanje ljudi, ali tko može poreći da je suradnja bolja od sukoba?
Ali upravo ovdje nacionalni identitet postaje otrov. Stvoren za promicanje solidarnosti, može na kraju postati prepreka suradnji na široj razini. Stvoren da smanji unutarnje sukobe, može završiti stvaranjem još štetnijih vanjskih sukoba. Namjere utemeljitelja moje zemlje bile su dobre u promicanju talijanskog nacionalnog identiteta, ali samo nekoliko desetljeća kasnije to je rezultiralo fašizmom, ekstremnim veličanjem nacionalnog identiteta. Fašizam je inspirirao Hitlerov nacizam. Strastvena emocionalna identifikacija Nijemaca s jednim Volkom završila je uništavanjem Njemačke i svijeta. Kada nacionalni interes promiče sukob umjesto suradnje, kada se u potrazi za kompromisima i zajedničkim pravilima radije stavlja vlastita nacija ispred svega, nacionalni identitet postaje toksičan.
Nacionalističke ili suverenističke politike šire se svijetom, povećavajući napetosti, sijući sukobe, prijeteći svima i svakome od nas. Moja je zemlja upravo postala žrtva ove gluposti. Mislim da je odgovor jasno i glasno reći da je nacionalni identitet laž. Nacionalni identitet je dobar ako pomaže u prevladavanju lokalnih interesa za opće dobro, kratkovidan je i kontraproduktivan kada promiče interes umjetne skupine, „naše nacije“, umjesto šireg općeg dobra.
Ali lokalizam i nacionalizam nisu samo pogrešne procjene; crpe snagu iz svojeg emocionalnog poziva: ponude identiteta. Politika se poigrava s našom instinktivnom nezasitnom željom za pripadanjem. „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ [Mt 8, 20]. Ponuditi fiktivnu kuću, naciju, lažan je odgovor, ali malo košta i politički se isplati. Zbog toga odgovor na pogubnu nacionalnu ideologiju ne može biti samo pozivanje na razum, već mora pronaći moralnu i ideološku čežnju kakvu zaslužuje: veličati lokalne ili nacionalne identitete i koristiti ih za ograničavanje suradnje na široj razini, nije samo pogrešna procjena, već je također jadno, ponižavajuće i moralno nedostojno.
Ne radi se o tome da nemamo nacionalne identitete: imamo. Nego se radi o tome da je svatko od nas raskrižje višestrukih i slojevitih identiteta. Staviti naciju na prvo mjesto znači izdati sve druge. Ne zato što smo svi jednaki na svijetu, nego zato što smo svi različiti unutar svake nacije. Ne zato što nam ne treba dom, već zato što imamo bolje i plemenitije domove od grotesknog teatra nacije: svoju obitelj, svoje životne suputnike, zajednice čije vrijednosti dijelimo, a koje su raširene po cijelom svijetu; tko god da smo, nismo sami, ima nas mnogo. Imamo divno mjesto koje možemo nazvati „dom“: Zemlja je očaravajuće i raznoliko pleme braće i sestara s kojima se možemo osjećati kao kod kuće i s kojima se možemo identificirati. Mi smo ljudski rod.
Izvor: Polis
Foto: MidJourney prompt by Preokret