LEBRAHT GASPAR: Podeljena Nemačka ili pucanje po šavovima

U Nemačkoj je do sada „Manifest za mir” potpisalo 650.000 „ koji: Osuđuje:Nemačku i SAD kao ratne huškače; Pita: one koji govore da se „rat može okončati samo za pregovaračkim stolom. Zašto onda ne sada? Odmah!“ I poziva; Olafa Šolca da „zaustavi eskalaciju u isporuci oružja”! Nasuprot ovome je „Manifest za slobodu u Evropi“ mladih političara iz omladinskih organizacija CDU, CSU i FDP koji tvrde da „prekid isporuke oružja ne bi rezultirao mirom“!

Što se više približavao 24. februar, datum koji označava godišnjicu ruskog vojnog napada na Ukrajinu, širom Nemačke su najavljivana mnogobrojna antiratna okupljanja, mitinzi i demonstracije a građanima su svoje pozive upućivale snage širokog političkog spektra, od krajnje levice do krajnje desnice uglavnom preko nevladinih organizacija kao organizatora. Naravno, bilo bi krajnje naivno pretpostaviti da političke stranke i naročito vladajuća crveno-žuto-zelena koalicija neće iskoristiti momenat za agresivniju promociju sopstvene antiruske i antiputinovske, istovremeno neupitne i bezalternativne proukrajinske i pro NATOvske ratne politike,pomno pazeći da ratobornost ne poprimi suštinski narativ realne proksi politike koja glasi: „bez alternative u pobedu protiv Rusije do poslednjeg Ukrajinca“ pa su Ukrajincima i narativima njihovih zvaničnika ustupili počasno mesto. U permanentnoj i oštroj vladinoj agresivnoj kampanji poslovično se je isticala agilna ministarka inostranih poslova, Analene Berbok (Zeleni),mada ovih dana, naročito tokom minhenske bezbednosne konferencije za njom nije zaostajala ni predsednica Odbora za odbranu Bundestaga Mari-Agnes Štrak-Cimerman (FDP) kao ni predsednica Evropskog saveta Ursula von der Lajen (CDU) koje urednik desničarskog nedeljnika „Kompakt“, Jurgen Elseser naziva „vešticama rata“ za koje je rekao da su u Minhenu „pokazale kako se jaše na metli“.Ratni bubnjevi su tutnjali salama i kuloarima minhenskog hotela „Bajerišer Hof“:još više tenkova, još više municije i, po želji Zelenskog –još borbenih aviona i ko zna još koječega što nije za javnost. Sve to bi trebalo da pomogne Ukrajini da pobedi Rusiju jer pobeda nad mrskim neprijateljem nema alternative iako se pre samo nešto manje od godinu dana sasvim drugačije govorilo, naročito do onog trenutka kada je prekinuta Izraelska mirovna inicijativa.

I dok se odvijala ratna konferencija na kojoj zgražanje nije izazvao zahtev Kijeva za isporuku zabranjene kasetne municije, već mirovna inicijativa Kine, u gradu i u blizini hotela su se odvijali antiratni protesti. Oko 20.000 ljudi ukupno, koji su na raznim anti-NATO demonstracijama protestvovali protiv opasnosti od nuklearnog rata i za diplomatsko mirovno rešenje,kao i većina Nemaca odbacuju laži Šolca, Štrak-Cimermanove, Berbokove i kompanije da bi „isporuke oružja mogle pomoći narodu Ukrajine“, kako tvrdi novinar Makel Man. Tih se dana konačno i Boris Pastorijus istakao. Nakon smene ministarke odbrane Kristin Lambreht (SPD) koju su mnogi okarkterisali kao „retardiranu“, naravno u političkom smislu, kao nekog ko u kritičnim (čitaj ratnim uslovima, ako je verovati rečima Analene Berbok,a jeste,da je Evropa, a samiom tim i Nemačka u ratu sa Rusijom, nije imala ni sposobnosti ni znanja da se nosi sa problemima ali ni da adekvatno odgovori interesima aktuelne proNATOvske i pro Američke politike ali i vojne industrije koja je konačno dočekala svoje zvezdane trenutke, bar ako je verovati Suzani Vigand, predsednici Komiteta za bezbednost u Federaciji nemačke industrije (BDI) i industrije naoružanja, jer mogu konačno da odahnu – 100 milijardi specijalnog fonda za naoružanje počeće da stiže u kompanije koje proizvode naoružanje i municiju, zahvaljujući Pistorijusu (takođe SPD)koji je nakon početnog zagrevanja sebe predstavio kao lobistu za nemačku industriju naoružanja ali i ubrzano naoružavanje Bundesvera i agilnog ministra rata koji ide i korak dalje jer poziva na trajno povećanje, ne samo budžeta za naoružanje za 10 milijardi evra godišnje – pored specijalnog fonda već i isporuke naoružanja uz zanemarivanje bilo kakvih crvenih linija. Doduše, crvene linije tu i tamo spominje Šolc ali ih stalno i pomera uvek kada mu Bajden to sugeriše. A dokle će Šolc tako može se pretpostaviti; do one granice sa koje više neće biti povratka. A to mnogi u Nemačkoj znaju i na posledice takve politike upozoravaju.

No, pođimo redom.

Pre dve nedelje ili tačnije, 10. Februara nemačkoj javnosti dobro poznata, za neke možda i kontroverzna ali u svakom slučju dugogodišnja aktivistkinja, publicistkinja i feministkinja Alis Švarcer i jedna od najuglednijih političarki savremene Nemačke, levičarka Sahra Vagenkneht, crna ovca Levice, doktor ekonomskih nauka koju vrh Levice jako dugo bojkotuje, objavile su „Manifest za mir” u kome su upozorile na eskalaciju ukrajinskog rata i pozvale kancelara Olafa Šolca (SPD) da „zaustavi eskalaciju u isporuci oružja”. Prema dostupnim podacima, do sada jeviše od 650.000 ljudi potpisalo ovaj manifest s tim što taj broj nastavlja da iz dana u dan raste. „Pregovarati znači praviti kompromise“, kažu ove dame,„sa obe strane sa ciljem da se spreči još stotine hiljada smrtnih slučajeva i još nešto gore. To mislimo i mi, a to misli i polovina nemačkog stanovništva“. Doista, tvrdi Vera Rihter, urednica nedeljnika „Naše vreme“, velika većina u ovoj zemlji (misli na Nemačku, prim. aut.) ne želi rat. Sveviše ljudi, tvrdi ona, „shvata da isporuke naoružanja Ukrajini ne donose mir i da se mir može postići samo pregovorima“. Ovo su i centralni zahtevi „Manifesta za mir“ Olafu Šolcu, ukazuje Rihterova i citira: „Pozivamo saveznog kancelara da zaustavi eskalaciju isporuka oružja. Sada!“ Među prvima manifest su potpisali Angelika Klausen iz organizacije „Doktora protiv nuklearnog rata“, teologinja Margot Kesman, glumica Katarina Talbah, Rajner Braun iz Međunarodnog ureda za mir, tekstopisac Rajnhard Mej, bivši brigadni general Bundesvera Erih Vad i Peter Gauveiler iz CSU ali i poslanik Levice u Bundestagu Gregor Gisi. I Tino Hrupala, visoki zvaničnik AfD-a, takođe je potpisao manifest. Doista širok politički spektar potpisnika. Očigledno, manifest sadrži možda minimum ali u svakom slučaju dovoljno elemenata da se može postići jedinstvo u osudi zvanične nemačke politike očigledno ratoborne koalicije kojoj ritam daju Zeleni svojom ratnom ostrašćenošću koja se najbolje očituje u rečima Analene Berbok koje na nedvosmisleni način govore da u jednom postdemoktratskom društvu vladaoce uopšte ne interesuje šta građani misle o njihovim potezima.

Uz manifest u medijima je predočeno da će antiratni miting pod nazivom Ustanak za mir! (Aufstand für Frieden!)biti održan u subotu, 25. februara pred berlinskom Brndenburškom kapijom, i to dan nakon godišnjice upada ruskihih trupa u Ukrajinu za koji je zakazano niz protestnih i antiratnih manifestacija širom Nemačke, i naravno u samom Berlinu i to na istom mestu i manje-više u isto vreme.Zašto dan nakon, pitali su se mnogi? Da li je to rizik? Očigledno je da su Sahra Vagenkneht, Oskar Lafonten, Alis Švarcer, Erih Vad i ostatak ekipe dobro promioslili i presekli. Pre svega time su izbegli moguće neželjene, blago je reći „susrete“, pre sukobe sa ratobornim pristalicama ratnohuškačkih vladajućih političkih stanaka, uključujući i Levicu koja donekle počinje da lavira između zelenog ekstremizma, socijaldemokratske prividne suzdržanosti (čitaj slabosti da se suprotstavi pritiscima) i svojih programskih ciljeva, ali i sa velikom ukrajinskom „izbegličkom“ kolonijom koja će slavodobitno se šepuriti pored za tu priliku iz Ukrajine donetog uništenog, navodno ruskog tenka, postavljenog pred ruskom ambasadom u Berlinu uz tradicionalni Banderin poklič: Slava Ukrajini. Naravno, varnica je bilo i na samom događaju, no na svu sreću, ničeg opasnijeg nije bilo do banalnih situacija koje ne zavređuju pažnju budući da su organizatori sve vreme situaciju držali pod kontrolom.

MANIFEST ZA MIR

Danas, 10. februar 2023. je 352. dan rata u Ukrajini. Do sada je ubijeno preko 200.000 vojnika i 50.000 civila. Žene su silovane, deca uplašena, ceo narod traumatizovan. Ako se borbe nastave Ukrajina će uskoro biti depopulisana i razorena zemlja. I mnogi ljudi širom Evrope takođe se plaše eskalacije rata. Strahuju za svoju i budućnost svoje dece.

Ukrajinskom stanovništvu koje je brutalno napala Rusija potrebna je naša solidarnost. Ali šta bi sada bila solidarnost? Koliko će još biti borbe i umiranja na ratištu u Ukrajini? A sada, godinu dana kasnije, šta je zapravo cilj ovog rata? Nemačka ministarka spoljnih poslova je nedavno rekao da „mi“ vodimo „rat protiv Rusije“. Ozbiljno?

Predsednik Zelenski ne krije svoj cilj. Posle obećanih tenkova, on sada zahteva borbene avione, rakete dugog dometa i ratne brodove – da porazi Rusiju u celosti? Nemački kancelar i dalje uverava da ne želi da šalje borbene avione ili „kopnene trupe”. Ali koliko je „crvenih linija” već pređeno poslednjih meseci?

Osnovan je strah da će Putin krenuti u maksimalan kontranapad ako Krim bude napadnut. Hoćemo li onda neumoljivo kliziti ka svetskom i nuklearnom ratu? To ne bi bio prvi veliki rat koji je ovako počeo. Ali to bi moglo biti poslednje.

Uz podršku Zapada, Ukrajina može da dobije pojedinačne bitke. Ali ne može da dobije rat protiv najveće svetske nuklearne sile. To kaže general vojske Sjedinjenih Država, Mili. On govori o zastoju u kojem nijedna strana ne može vojno da pobedi i rat se može okončati samo za pregovaračkim stolom. Zašto onda ne sada? Odmah!

Pregovarati ne znači predati se. Pregovarati znači praviti kompromise sa obe strane. Sa ciljem da se spreči još stotine hiljada smrtnih slučajeva i još gore. To mislimo i mi, a to misli i polovina nemačke populacije. Vreme je da nas saslušate!

Mi građani Nemačke ne možemo direktno da utičemo na Ameriku i Rusiju ili na naše evropske susede. Ali možemo i moramo tražiti od naše vlade i kancelara odgovornost i podsetiti ga na njegovu zakletvu: „Otkloniti štetu od nemačkog naroda“.

Pozivamo kancelara da zaustavi eskalaciju u isporukama oružja. Sada! On bi trebalo da predvodi jak savez za prekid vatre i mirovne pregovore i na nemačkom i na evropskom nivou. Sada! Jer svaki izgubljeni dan košta još 1.000 ljudskih života – i približava nas trećem svetskom ratu.


I odmah pošto se pojavio, manifest je pored enormne podrške naišao i na žestoke kritike, kako vladajućih partija, tako i same Levice. Kritičari širom Nemačke optuživali su njegove autorice za naivnost ali i namerno prikrivanje stradanja Ukrajinaca.Činjenica da su Vagenkneht i Švarcer u dokumentu osudili Nemačku i SAD kao ratne huškače mnogima se nije dopala.

Nakon obznanjivanja mirovnog manifesta, mladi političari iz omladinskih organizacija CDU, CSU i FDP jedinstveno su se suprotstavile manifestu Sahre Vagenkneht i Alis Švarcer sopstvenim kontra-manifestom. Predsednici Mlade unije i Mladih liberala, Johanes Vinkel i Franciska Brandman, izričito su se obavezali na isporuke oružja Ukrajini, kao da su se ugledali na Analene Berbok.„Samo ukrajinska pobeda može da obnovi mirovni poredak u Evropi“, navodi se u njihovoj peticiji koju je do subote ujutro potpisalo oko 21.000 ljudi.Vinkel i Brandman protivreče oceni sadržane u manifestu Vagenknehove i Švarceove o klizanju ka svetskom i nuklearnom ratu. Usvom „Manifestu za slobodu u Evropi“ oni tvrde da prekid isporuke oružja ne bi rezultirao mirom, već uništenjem evropske demokratije od strane Putina.Isporukom oružja Ukrajini stvaraju se uslove za prave mirovne pregovore jer naše „nikad više“ treba živeti a ne samo reći, „jer Ukrajina mora da pobedi“.

Savezni ministar ekonomije Robert Habek oštro je kritikovao „Ustanak za mir“ rekavši da „svako ko je pri zdravoj pameti želi mir“ međutim, ono što su levičarska političarka Vagenknehtova želela da proda kao mir je nešto što „imperijalistički diktator” nameće Evropi. Ako to prođe, to bi bio poziv Putinu da izvrši invaziju na nekoliko evropskih zemalja. Osporavajući navode iz manifesta vicekancelar Habek tvrdi: “Ovo nije mir … ovo je političko obmanjivanje stanovništva” i upozorava televizijsko gledalište ARD-a da ne naseda na te provokacije. Pritom, bio je i ambivalentan prema kineskim predlozima za okončanje rata. Po njemu, taj dokument je “takođe slep” jer ne pravi razliku između žrtava i počinilaca.

Uoči antiratnog mitinga „Ustanak za mir“ i savezna ministarka spoljnih poslova Analena Berbok (Zeleni) reagovala je na pritisak levičarske političarke Sahre Vagenkneht da se okonča rat u Ukrajini. Na završnom događaju predizborne kampanje berlinskih Zelenih, Berbok se samo indirektno obratila autorima „Manifesta za mir“. „Pošto ovih dana ponovo kruži poziv da se sedne za (pregovarački) sto, bilo da je u pitanju cela ili polovina Ukrajine, želela bih da podsetim šta to znači. Neki ljudi sede u podrumu jedanaest meseci i ne usuđuju se da izađu napolje. Neka deca ne idu u školu godinu dana.“ Pod tim podrazumeva ljude koji bi živeli u istočnoj Ukrajini pod ruskom okupacijom. Teško je reći kako im ide jer Crveni krst ne može da stigne do njih.Povodom zahteva za prekid isporuka oružja, Berbokova je rekla: „A svima onima koji kažu da oružje samo mora da ćuti, jer ćemo tada imati mir, želela bih da kažem: kakav je to mir kada morate da živite pod ruskom okupacijom, da brinete svaki dan da ćete biti hladnokrvno ubijeni, silovani ili čak kidnapovani kao dete?” i onda sumira: „Diktirani mir, kako neki sada traže, nije mir, to bi pre bilo potčinjavanje Ukrajine Rusiji. Mir znači da narod Ukrajine ponovo može da živi u slobodi.“

Nemačka komunistička partija (DKP) s kojom Vagenknehtova održava određen nivo dobrih i srdačnih odnosa pa se čak spekulisalo o mogućoj saradnji u budućnosti, nije potpisala „Manifest“ima i određenih zamerki iako smatra da je više nego neophodno postojanje širokog pokreta protiv dalje eskalacije rata u Ukrajini što je trebalo da znači da će i 24. i 25. februara izađi na ulice i pružiti podršku jer „treći svetski rat mora biti zaustavljen“. Pre svega DKP kritikuje implicitni stav iskazan u manifestu da je samo Rusija odgovorna za ovaj rat.Posebno im smeta formulacija da je Rusija „brutalno napala“ ukrajinsko stanovništvo. U svom saopštenju objavljenom na stranicama nedeljnika „Naše vreme“ DKP skreće pozornost da se u manifestu ne pominje NATO, koji je podgrevao ovaj rat a sada se protivi njegovom okončanju osujećenjem mirovnih pregovora. Pritom podsećaju da je Savezna vlada, koja je podržala puč 2014. uz pomoć fašista u Ukrajini i sama potpisala i garantovala Minsk sporazum IIali samo da bi kupila vreme za militarizaciju Ukrajine, što je nedavno i sama Merkelova krajnje neuvijeno izjavila. DKP smatra da sugestija „Manifesta“da bi vlada trebalo da posreduje u cilju mirnog okončanja sukoba nerealan zahtev jer je ona jedna od pokretačkih snaga rata. Ovako oštar stav DKP u odnosu na Vagenknehtovu je razumljiv. Međutim, podjednako je razumljiva i privrženost mirovnom pokretu izraženom kroz rešenost da pozove svoje članove i simpatizere da učestvuju na najavljenim protestima.

Ipak, ali samo za manje upućene može biti iznenađenje ton manifesta i na prvi pogled „neizbalansiranost“ stava u odnosu na globalne zaraćene strane. Valja imati u vidu da se u nizu svojim kritičkim javnim istupima Sahra Vagenkneht krajnje jasno odredila prema nizu aktuelnih pitanja nemačke spoljne i unutrašnje politike vezane za krizu izazvanu ukrajinskim ratom. Njen stav je jasan i više puta saopšten. Pritom valja imati u vidu da je unazad godinu dana akcente svojih nastupa, uključujući i sporenje sa desnim krilom unutr Levice, stavljala na ekonomske posledice pogubne politike crveno-žuto-zelene koalicije zadržavajući se na temema za koje joj niko ne može osporiti da je ekspert – dakle na ekonomskim temama. Istovremeno, valja podsetiti da su nastupi njenog supruga, Oskara Lafontena bili usmereni dominantno protiv evro-atlantske nemačke politike pod patronatom SAD koji nisu bili protivurečni sa njenim izjavama. Dobro je poznata njegova kampanja pod sloganom „Ami go home!“ tretirajući američko vojno prisustvo na tlu Nemačke kao okupaciono a koja sugeriše potrebu ima povratka nemačke pune suverenosti. Naravno polazišna pozicija u kritici postojeće politike vlade Olafa Šolca i njegovih partnera iz FDP i Zelenih suštinski je drugačija od one koju zagovaraju lideri Alternative za Nemačku, za koju, kao što smo videli, Vageknehtov kaže da su zagovornici one imperijalističke ideologije koja je u HH veku Nemačku zavila u crno. Pritom, valja imati u vidu i širi kontekst ali i potrebu da se oko zajedničkog imenitelja okupi što veći broj građana. Valja imati u vidu da su neki narativi vezani za rat u Ukrajini odveć dugo u upotrebi da su vremenom postali podrazumevajući. Očigledno je da Vagenknehtova kao nesumnjivi lider ovog narastajućeg pokreta nije želela da perspektivno seče granu na kojoj sedi zarad određenih balansa koji bi zadovoljili sve, mada je to nemoguće.

Valja u sagledavanju ovih događaja ali i mogućeg razvoja situacije imati u vidu činjenicu postojećeg sukoba u Levici i određenih percepcija mogućeg razvoja situacije koji bi imao za posledicu i formiranje nove stranke na čijem biu čelu bila Vagenknehtova. U tom smislu valjalo bi podsetiti da su skorašnje (prošlogodišnje) ankete ukazivale na mogućnost da bi mogla da privuče čak i do 30% glasačkog tela.

„Ukrštanja“ između levice i krajnje desnice“

U subotu, 25. februara policija je očekovala oko 10.000 učesnika antiratnog mitinga kodberlinske Brandenburške kapije, koliko je i bilo najavljeno od strane organizatora. Neposredno pre početka mitinga, berlinska policija je izvestila o prisutnosti oko 5.000 učesnika ali i ovelikom prilivu građana. Nešto kasnije se baratalo sa cifrom od oko 13.000 prisutnih dok su na kraju događaja organizatori u svom saopštenju naveli da je oko 50.000 ljudi bilo na protestnom okupljanju.Toj proceni su se unekoliko pridružili i novinari koji su izveštavali o ogromnom prilivu ljudi i velikoj gužvi sa obe strane Brandenburške kapije uprkos susnežici i hladnoći. Berliner cajtung je baratao sa cifrom i od 60.000 demonstranata. Među učesnicima su uočene zastave na kojima su bili golubovi mira. Prema rečima portparola policije, u bližem ili daljem okruženju ovog masovnog mitinga održavalo se još nekoliko demonstracija sa sličnim fokusom, ali i kontraprotesta. Za razliku od predhodnog dana, ovaj put je bilo oko 1400 pripadnika policije. Berlinskim policajcima podršku su pružali i snage iz drugih saveznih država.

Na mitingu nije bilo dozvoljeno isticanje određenih simbola. Ograničenja koja su nametnuli gradski skupštinski organi uključuju nošenje vojnih uniformi i bedževa, sa slovima „Z“ i „V“ i „druge ratne simbolike“ ili „korišćenje ruskih i sovjetskih vojnih zastava“, obznanila je berlinska policija. S druge strane, organizatori „Ustanka za mir su istakli da „desničarskim zastavama, amblemima i simbolima nije mesto na mitingu“. Na početku događaja organizatori su istakli da određene zastave i pozivi nisu dozvoljeni na što se čulo zviždanje iz mase. Bilo je i povika: „Živela Rusija“.

U blizini Brandenburške kapije, na Ebertplacu održan je kontra-miting pod nazivom „Solidarnost sa Ukrajincima – ozbiljno? Onda slušajte sebe, a ne Vagenknehtovu” i pod motom „Misli pravo protiv bočnog razmišljanja (Querfront, prim.aut.)i ispravno – zaustavi poprečni front(isto, Querfront, prim.aut.)”. Naravno, taj je protest kao što se moglo i očekivati bio u organizaciji antifa pokreta. Valjalo bi podsetiti na događanja u Lajpcigu s početka jeseni 2022. godine kada je održan prvi veliki u nizu protesta pod zajedničkim nazivom „Vrela nemačka jesen“, pokret u koji je Levica (Die Linke) ulagala velike nade ali koji se brzo i neslavno okončao. I tada su se Antifa grupe suprotstavljale desničarima, ometajući ih u njigovom maršu kroz grad. Aktivisti nemačkih antifa grupa sarađuju manje ili više otvoreno, ili bar podržavaju proteste i politiku Levice. Sličan odnos prema Sahri Vagenknehti očigledno novom, već prilično dugo očekivanom političkom ali i široko antiratnom pokretu koji okuplja široku gamu politički mislećih građana predvođenom Vagenknehtovom gaji i dobro poznati desničarski provladin mediji „Ogledalo“ (Der Spiegel). Strah od takozvane umrežene političke saradnje (Querfront) različitih i udaljenih političkih opcija (o čemu smo tokom prošle godine takođe pisali), prakse koja u nemačkoj istoriji političkih stranaka nije nepoznata još iz vremena Vajmarske republike, očigledno postaje sve veći. Priznali ili ne ali određena homogenizacija nemačkog društva u kriznim vremenima a ovo jeste takvo, itekako zabrinjava neoliberalne vladajuće strukture.Zato novinari „Špigela“Suzane Bejer, Markus Feldenkirhen i Sebastijan Fišer postavljaju pitanje: ko su ti ljudi? Plaši njih ne samo očekivanih 10.000 učesnika mitinga već više onih preko 650.000 potpisnika manifesta. I u ne tako dobroj ali poznatoj tradiciji ovog lista tvrde da apelu sadržanom u Manifestu za mir „nedostaje jasno razgraničenje u odnosu na desnicu“tvrdeći da su „desničarski ekstremisti zauzeti mobilizacijom. Da li će veliki demo (demonstracije, prim.aut.) biti dokaz novog, opasnog „ukrštanja“ između levice i krajnje desnice“ da bi odma potom stvari relativizovali rečenicom„ili se pojavljuje nešto drugo – novi mirovni pokret?“ i pokušali da omalovaže potpisnike manifesta pitanjem: „Da li Švarcer i ostali tačno znaju u šta su se uvalili sa Vagenknehtovom?“ jer, tvrde oni: „godinama je bilo kritika da bi Vagenknehtova svesno prihvatila podršku desničarskih ekstremista i svesno se obratla ovoj klijenteli.“Džabe im govoriti, znaju oni to i samo da je i pre skupa, kao i tokom samog skupa pred 50.000 građana jasno i nedvosmisleno izjavila da se desničarskim ekstremistima, koji su u tradiciji režima koji je započeo najgori svetski rat koji je u živom sećanju Nemaca, nije mesto na mirovnim demonstracijama. Da je takav ne samo njen stav već i ogromne većine prisutnih jeste i činjenica koja se mogla videti na samom protestnom okupljanjeu, nije bilo nikakvih stranačkih, pogotovu ne desničarskih zastava i simbola ali je bilo masovne podrške njenim stavovima i navodima. Istine radi, ako je i želeo da učini kakvu provokaciju, urednik desničarskog „Kompakta“, Jurgen Elseser, bio je od strane samih prisutnih građana onemogućen. I da, na snimcima koji se mogu pogledati na Jutjubu, pored nekoliko zastav duginih boja i par državnih zastava dominirale su plave zastave za belim golubovima – simbolom mira.

U pokušaju da relativiziraju pozive na mirovne pregovore tvrdeći da je očigledno da Putin ne želi da pregovara, već da potčini i uništi Ukrajinu, državni mediji se pitaju od kada je mirovni pokret za zakon volje najjačih umesto za snagu zakona? Pa tvrde da očigledno nešto nije u redu sa Vagenknehtovom i Švarcerovom i da ih nije briga za sudbinu žrtava u ovom agresorskom ratu.

Ruku na srce, na skupu nije bilo ni zastava stranke Levice kojoj Sahra Vagenkneht još uvek pripada. Mada, ako bi neko i pratio dešavanja u Levici, unazad bar godinu dana teško bi mogao da zaključi da je Sahra Vagenkneht član Levice, osim možda ukoliko prati dešavanja u Bundestagu gde u slučajevima njenih nastupa ide kajron sa naznakon da je član poslaničkog kluba Levice. Na stranačkom sajtu o Manifestu za mir i plebiscitarnoj podršci koju je u nemačkom građanstvu dobio veliku podršku i publicitet, kao i o subotnjem mitingu tamo nema ničeg, čak nije ni spomenut u pregledu planiranih antiratnih manifestacija u Nemačkoj a navodili su precizne podatke o svakom, ma i najmanjem mitingu koji je uglavnom nevladin sektor organizovao. Ni u prigodnom i obimnom intervijuu koji je objavljen uoči godišnjice ruskog napada na Ukrajinu, liceri Levice, Janin Visler i Martin Širdevan ne spominju niti manifest, niti okupljanje pa naravno ni Vagenknehtovu. Ona je definitivno u Levici nepoželjna osoba – nepomenik.

Ono što će, moguće je, definisati ovaj antiratni pokret izrekla je Alis Švarcer je: “početak pokreta građana”. I Švarcerova je verovatno u pravu. Ovaj skup koji je okupio oko 50.000 ljudi i manifest koji mu je predhodio sa preko 650.000 potpisa podrške (a i dalje se potpisuje) nije delo aktivnosti ni jedne NGO, bez obzora imale te organizacije potporu države, lokalne samouprave ili neke od stranaka, itekako ima potencijala da preraste u snažan i širok pokret građana koji će, ako se posmatra širi kontekst i događanja vezana za raskol u Levici ali i socijalnu i energetsku krizu koja vlada u Nemačkoj, upravo oko jasnih stavovova Vagenknehtove, ali i široke podrške građana široke lepeze političkih opredeljenja, od levice do desnice (neki u samoj Levici ali i iz vladujućih političkih stranaka je optužuju za populizam, uglavnom levi)ali i iz različitih slojeva društva, jer u njenim stavovima, bilo da se radi o ekonomskim, socijalnim, geostrategijskim ili trenutno itekako aktuelnim ratnim temama jednostavno prepoznaju sopstvene i interese i razmišljanja. Uostalom, skup koji je organizovan predhodnog dana, na dan početka ratnih operacija u Ukrajini pod nazivom „Stop ubijanju u Ukrajini“ i sa sloganom koji je našao značajno mesto na sajtu Levice „Ruske trupe, napolje iz Ukrajine“, koji je bio organizovan u Berlinu na istom mestu od strane saveza većeg broja NGO i uz punu podršku berlinskih aktuelnih vlasti (SPD-Levica-Zeleni) ali i centralnih vlasti i uz učešće ukrajinskog ambasadora i njegov narativ, jedva da je skupio 12-13.000 pristalica. Sa tog skupa su i oni mnogobrojni video klipovi sa sovjetskim uništenim tenkom. Deo tog miljea bio je prisutan i 25. u Berlinu na kontramitinzima.

Ipak, reči Sahre Vagenkneht da „nuklearni ratni sat stoji na minut do 12“, da „svet nikada nije bio tako blizu nuklearnom ratu, čak ni tokom Hladnog rata“, snažno su odjeknule među prisutnima. I njeno intimno priznanje da je njeno odrastanja u DDR-u tokom hladnog rata bilo prožeto strahovima od moguće eskalacije atomske opasnosti, da je nakon pada berlinskog zida verovala da je ta priča zauvek ostala u istoriji a da se sada u drastičnijoj formi pojavljuje kao suluda pretnja, primljeno je sa simpatijama podjednako kao i njeno protivljenje da se istorija od pre 80 godina ponovi, niko od prisutnih ne želi da se ikada više iz nemačkih tenkova puca na ruske vojnike, što je jedan od imperativnih zahteva i već odavno pređena jedna od mnogobrojnih crvenih linija koje je postavio a potom i zaboravio Olaf Šolc. „Mi više ne verujemo vašim lažima. Znamo da su vaši tenkovi tu da ratuju”, rekla je i naišla na ovacije građana. Publika joj je klicala i pljeskala. I onda kada je spominjala ministarku spoljnih poslova Analene Berbok (Zeleni), sledile su salve zvižduka.Njena tvrdnja da je „Berbokova kao slon u prodavnici porculana u međunarodnoj areni“ ili da su Zeleni postali „entuzijasti zelenog oružja“ odjeknulo je kao neupitna istina.

Konačno, da Sahra Vagenkneht ima i široku podršku potvrdila je i video poruka američkog ekonomiste Džefrija Saksa.Ovaj naučnik je vidno uzbuđen, u svojoj poruci pored toga što je kritikovao širenje NATO-a na istok jasno govorio da su Sjedinjene Države raznele gasovode Severni tok 1 i 2, o čemu je poslednjih meseci govorio i pisao Oskar Lafonten.

Nakon skupa, na svojoj fejsbuk stranici Sahra Vagenkneht je napisala da je ogroman odziv građana pokazao široku podršku pozivu na okončanje rata diplomatskim sredstvima a ne isporukom oružja. „Sve priče o navodno masovnoj mobilizaciji desničarskih grupa pokazale su se kao farsa i neuspeli pokušaj da se okleveta skup i ljudi sprečeda da na njemu učestvuju. Pa makar neki mediji zapenili i pokušali svom snagomnjihova energija da nas sruše, neće uspeti. Jer slike govore jasnim jezikom. I mnogi ljudi koji su bili tamo znaju bolje. Ono što smo organizovali bio je najveći mirovni skup u Nemačkoj poslednjih godina! Svima koji su potpisali manifest, a posebno svima koji su došli na miting uprkos snegu i hladnoći zahvaljujem se od srca! Ovo je naš zajednički uspeh. Nadogradimo ovo i povedemo mirovni pokret do nove snage!“

A da je berlinska vlast u kojoj je i Levica pokušavala na sve načine da oteža dolazak ljudi na događaj svedoče mnogobrojni postovi na društvenim mrežama.

Ono što ovde nije dovoljno elaborirano jeste pitanje odnosa unutar Levice i perspektive raspleta sukoba koji je prigušen, o kome ne govori ni Sahra Vagenkneht ali ni Janin Visler i Martin Širdevan, kopredsednici Levice. Na tu termu više u sledećoj kolumni.

Izvor: Sedma Sila
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top