Stravični zemljotresi koji su pogodili Tursku i Siriju i nakon kojih se tlo još uvijek ne smiruje pokazali su se, poput mnogih katastrofa u prošlosti, kao veoma podesni za manipulaciju i sluđivanje ionako sluđenih širokih masa koje prije svega i iznad svega odlikuju – površnost i neznanje. Tako je najednom iz zaborava izvučen snimak na kom Serdar Hüseyin Yıldırım, direktor turske svemirske agencije, govori o takozvanim geološkim ili tektonskim oružjima kojima je moguće izazvati zemljotres ispaljivanjem metalnih šipki sa satelita na precizno odabrane i tektonski osjetljive tačke na zemlji.
To je bilo dovoljno da ohrabri čitave divizije, pa i armije neukih i površnih bilmeza koji su krenuli u pravu ofanzivu na društvenim mrežama ali i po medijima, mahnito srećni i egzaltirani što su dobili potvrdu svojih sumanutih teorija o prirodi zemljotresa koji je poharao Tursku i Siriju. Skoro da je uzaludno bilo objašnjavati kako je pomenuti snimak star par godina i kako Yıldırım na njemu govori više hipotetički, pa su čak i njegova obrazloženja da je govorio o izazivanju potpuno drugačije vrste zemljotresa, znatno manje po prostoru i snazi od onih koji su odnijeli preko pedeset hiljada života u dvije zemlje, uglavnom ostala u sjenci.
SAD i SSSR još davno su započele sa razvojem tektonskih oružja, a tim su se naporima kasnije pridružile i druge sile, ali zasada još uvijek nema pouzdanih informacija o stadiju do kog se stiglo, još manje o operativnosti tih sredstava. Ta su oružja iz razumljivih razloga obavijena velom najstrože čuvane tajne, tako da širokoj, pa čak i stručnoj ali nepozvanoj javnosti preostaju samo hipotetička nagađanja.
U svakom slučaju, takva bi oružja mogla funkcionisati onako kako je to Yıldırım opisao na skupu od prije par godina, a ako još nije osvojena tehnologija kojom bi se izazivali razorni tektonski poremećaji, velike sile osvojile su tehnologiju koja djeluje na sličnim principima i kojima je moguće izazvati društvene potrese, ograničene po prostoru i intenzitetu, ali sa dalekosežnim posljedicama.
Na kraju svog mandata bivši visoki predstavnik za Dejtonluk Valentin Incko ispalio je svojevrsnu titanijumsku šipku u ionako rastresene temelje na kojima počiva ovdašnje društvo i izazvao potres čije posljedice priličan broj ljudi, obuzet egzaltacijom i oduševljenjem pred takvom demonstracijom udružene moći i dobrote, nije bio u stanju čak ni naslutiti, uprkos upozorenjima rijetkih razboritih glasova.
Ta je titanijumska šipka stigla u vidu intervencije na krivičnom zakonu, koji je dopunjen stavkama očito sročenim bez uvažavanja temeljnih principa prava i zakonodavstva, na način koji bi u Inckovoj domovini mogao računati isključivo na podsmijeh. Kasniji razvoj događaja pokazao je šta je bila stvarna svrha te njegove intervencije na krivičnom zakonu – otupljivanje svijesti i opreza ionako otupljenog bošnjačkog biračkog tijela, kako bi njegovom nasljedniku bilo olakšano da interveniše na drugim zakonima, mnogo bitnijim i vitalnijim. Problem sa tektonskim oružjima, međutim, leži u činjenici da je nemoguće precizno i sveobuhvatno predvidjeti sve posljedice njihove upotrebe, bez obzira da li je riječ o oružjima koja djeluju na geološke ili na društvene formacije – odgovor na pitanja kako će se širiti pukotine nastale u dubini i gdje će eruptirati svojom razornom snagom uglavnom daje vrijeme.
No nije trebalo dugo čekati na neželjene, ali nužne efekete Inckove intervencije na krivičnom zakonu – titanijumska šipka tendencioznog jurističkog diletantizma koju je on ispalio na neuralgičnu tačku jednog zapuštenog i raspalog društva u kom kriminal i korupcija metastaziraju nije izazvala paniku, ali jeste izazvala svojevrsno društveno ludilo. Njegove zakonske izmjene pokazale su se kao nepodesne za sprovođenje u praksi, što je vjerovatno i bila Inckova namjera, ali su zato razgolitile stvarnu prirodu ovdašnje političke svijesti, koja je u činu austrijskog trola prepoznala šansu za oktroizaciju i restrikciju javnog mnijenja.
Do koje mjere su ovdašnje društvo i ovdašnja društvena i politička svijest zapušteni i nakaradni, pokazuje i činjenica da u Inckovu klopku nisu utrčali samo njegovi adoranti sa obala Miljacke, već i oni koji su mu se barem formalno suprotstavljali, pa je tako i legislativni aparat Republike Srpske ispunio Inckov plan i priključio se borbi protiv slobode mišljenja i govora.
Sudska presuda za pjevanje četničkih pjesama u Višegradu, ma koliko izgledala prihvatljiva i opravdana iz vizure sarajevske političke čaršije, ustvari je skandalozna, prevashodno zbog svoje nedorečenosti i zbog nemuštih formulacija u obrazloženju presude, kojima se uspostavlja opasan pravni presedan. Pjevanje pjesama kojima se veličaju pokolji nesumnjivo je potvrda ideološke i civilizacijske retardacije par exellence, ali teško da će sudski postupci i sankcije pomoći u liječenju takvih kolektivnih psihoza, pogotovo tamo gdje je trijaža pacijenata selektivna. O trošenju sudskih kapaciteta i resursa na takve efemerne slučajeve u zemlji u kojoj njeni najviši politički reprezenti u skoro pravilnom ritmu izgovaraju neuporedivo malignije invektive i koju kriminal i korupcija pod zaštitom tih reprezenata već decenijama razjedaju iznutra, bolje da se i ne govori.
Nakon toga slijedi slučaj prijedorskog hodže koji je na hutbi u Kozarcu nastupio ne kao vjerski službenik već kao rigidni i radikalni propagandist i komesar, ujedno oponašajući narativni model nizozemskih i skandinavskih desničara koji spaljuju Kur’an u svojim javnim predstavama. Tačno je da nijedna pojava u društvu ne smije biti zaštićena od kritičkog preispitivanja.
Tačno je, međutim, i to da je hutba prijedorskog hodže kritičko promišljanje u jednakoj mjeri u kojoj je i višegradsko guslanje glazbeni umjetnički performans. Pogotovo je tačno da džamija nije i ne treba biti mjesto za držanje zapaljivih ideoloških filipika. Ali od svih tih tačnosti, najbitnija je ona koja kaže da istražni organi nemaju šta tražiti u tom slučaju, jer oni imaju mnogo važnijeg a neobavljenog posla, nego da se miješaju u abrahamske konfesionalne svađe.
Sudskom i policijskom intervencijom u slučaju hora višegradskih infantilaca i prijedorskog komesara s ahmedijom na glavi nije načinjena nikakva društvena korist. Naprotiv, takvim necjelishodnim i rasipničkim trošenjem resursa i rada nadležnih organa samo je proširen manevarski prostor kriminalu i korupciji, koji se mogu znatno lagodnije osjećati tamo gdje se policija i pravosuđe bave efemernim pojavama, a društvo je dobilo nove karikaturalne mučenike oko kojih će nastaviti sa svojim ritualnim i paganskim okupljanjima i naricanjima nad ugroženošću.
Možda i najbizarniji slučaj u kom se ogleda ludilo ohrabreno Inckovom intervencijom na zakonu jeste slučaj doktorice iz Gradačca koja je zbog zastavice Republike Srbije na rukavu radne uniforme prijavljena policiji za – izazivanje vjerske i nacionalne mržnje, a u gradskom vijeću Gradačca, na inicijativu zastupnika SDP, održana je sjednica na kojoj je raspravljano o preduzimanju zakonskih mjera na utvrđivanju discpilinske i (sic!) krivične odgovornosti doktorice sa zastavicom na rukavu. Ako se možda i može govoriti o doktoričinoj netaktičnosti, ostaje pitanje, duboko kao vulkansko grotlo – zašto je i po kojim kriterijumima zastavica susjedne i suverene države na polo majici krivično djelo i čin izazivanja nacionalne, a pogotovo vjerske mržnje i čime se opravdava angažovanje policijskih i sudskih tijela u ovom slučaju, bez kojih nikakvo utvrđivanje krivične odgovornosti ne može biti obavljeno.
Da su policijski organi u čitavoj Bosni i Hercegovini ozbiljno i s radošću prihvatili poruku koju im je Incko poslao, pokazuje i banjalučki slučaj pritiska na novinara koji je isljeđivan u policiji i optužen za odavanje službene tajne, te kojem je oduzet privatni telefon. Zakon, istina, propisuje krivično djelo odavanja službene tajne, ali njega nikako ne može počiniti novinar, već osoba koja je bila zadužena za čuvanje te tajne. Nesposobnost nadležnih organa da otkriju tu osobu i protiv nje povedu postupak nipošto se ne može prikriti niti amortizovati nezakonitom primjenom policijskih ovlašćenja prema novinaru kao javnom glasu.
Da se ta psihoza i opsjednutost oktroisanjem i restrikcijom iskazivanja mišljenja i stavova, pa čak i onih nakaradnih, a koju ću ja uslovno nazvati inckijanskim ludilom, nije kapilarno raširila kroz čitavo društvo, pitanje je da li bi oportuna i kompromizerska politika tako olako pristajala na harčenje policijskih i pravosudnih napora na efemerne pojave kojima bi se trebalo baviti kroz druge društvene mehanizme. Dobar primjer za to je fejsbuk objava popularnog miljačanskog zabavljača najširih mediokritetskih masa Abdulaha Sidrana, koji na jednom od svojih profila na toj društvenoj mreži kaže: „Što se mene tiče, onaj pol.anal. Ž.P. u Sarajevu bi morao biti – persona non grata!“
Potpuno je irelevantno ko se krije iza inicijala Ž. P. tim više što uopšte nije teško pogoditi da tu može biti riječ o samo jednoj osobi. Problem je to što jedan aktivist sa literarnim ambicijama nesvjesno poručuje ono što je možda i najveći problem današnje Bosne i Hercegovine – da dominantna svijest sarajevske političke čaršije nije u stanju shvatiti da Sarajevo nije država i da, shodno tome, ne može nikoga proglašavati nepoželjnom osobom, jer je takav postupak ekskluzivni prerogativ države. Iza Sidranovog zahtjeva stoji jedna opasna formula: Sarajevo = BiH.
Govoriti o invalidnoj i izopačenoj etici provincijskog literate koji je po kriterijima sadake primljen u počasno članstvo ANUBiH i koji ne shvata kakvu Pandorinu kutiju bi otvorio uvođenjem kategorije persona non grata u najširi društveni prostor, odnosno kako bi izgledalo funkcionisanje tog mehanizma po principu akcije i reakcije, zahtijevalo bi zaseban tekst, pa ću ta razmatranja ovdje preskočiti.
Prije desetak godina u jednom sam tekstu ustvrdio da je ova epoha prva u povijesti u kojoj ovdje nema političkih osuđenika, niti zatvora i logora za političke neistomišljenike. Dodao sam i da je to nevelik kapital i da valja dobro paziti kako će on biti uložen u povijesnoj kladionici. Ubrzani razvoj događaja nakon Inckove titanijumske šipke ispaljene u temelje dejtonlučkog društva pokazuje da je taj kapital uludo proćerdan na klađenje na već odigrane utakmice, i to na njihove posve pogrešne ishode.
Nekoliko slučajeva navedenih u ovom tekstu samo su vrh ledenog brijega koji se krije u magli ispred društva. I nije nikakva utjeha to što se identični ili slični procesi odvijaju na znatno širem planu, čak i u zemljama koje su sklone sebe doživljavati kao bastione slobode i individualnih prava. A ja ovaj tekst završavam pitajući samoga sebe da li ću iduće godine u ova doba moći napisati kritički osvrt na društvena ludila bez bojazni da će mi narednog dana na kućna vrata zakucati policija, a potom da ću i na sudu morati objašnjavati razloge zbog kojih sam se prepustio poroku i štetnoj navadi kritičkog mišljenja, umjesto kolektivnim zanosima i zabludama.
A her Šmit i njegov prethodnik mogu zadovoljno trljati ruke – uz skoro ništavan trud uspjeli su vratiti točak povijesti unazad i pretvoriti Dejtonluk u prostor međusobnog potkazivanja za izgovorenu riječ, pa će čeljad, baveći se tim poslom, sve manje obraćati pažnju na kriminal i korupciju kao odane kvislinge novog kolonijalizma.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret