Rat se može, a ponekad se i mora voditi u stanju neimaštine odnosno fukarluka što će reći oskudijevajući u najosnovnijim resursima u vidu ratne tehnike i hrane te municije i pogonskog goriva jer jebemliga nije vreća zlata za mog Bakira torba Sport Bilija pa da se iz nje može zagrabiti i kupiti sve što treba. Jednom se tako desilo da je ranjenom vojniku došao edžel premda se taj vojnik možda i mogao spasiti ali te hladne i gladne zime nije bilo ni dvije litre goriva da ga sanitetski Jugo 45 transportuje sa položaja do brigadnog saniteta a za transport na nosilima zbog udaljenosti saniteta nije bilo vremena a uz to bi takav pokušaj sigurno donio još žrtava među nosačima.
Kad sam se nakon nekoliko dana i još uvijek pod mučnim dojmom jedne smrti koja je bila plod povijesnog fukarluka vratio u Zenicu, ispred svoje zgrade ugledao sam automobil koji je očito nekog čekao dok mu je motor radio trošeći dragocjeno pogonsko gorivo. U taj vakat moj prvi komšija bio je jedan od istaknutijih zeničkih hodžica i dok sam se penjao mračnim stubištem ka svojim vratima uočih da su vrata njegovog stana otvorena a kroz njih se začuo sljedeći dijalog
– Bona mama haj požuri, kaza zvonki i nestrpljivi djetinji glasić, šofer nas čeka.
– Nek ćeka, odvrati neugodno piskutavi glasić hodžicine hanumice, plaćen je da ćeka.
Dobar oficir mora znati da se obuzda i upotrijebi samokontrolu i u najtežim iskušenjima te sam tako i ja postupio i ušao u svoj stan prepun gađenja koje nisam mogao saprati ni tuširanjem ni kafom ječmenušom pa se opet obukoh i krenuh u čaršiju da gađenje pokušam saprati tuzlanskom rakijom hakovačom koja nije bila za svakoga i od koje su neki znali i nožem na mater krenuti. Dok sam silazio niz mračno stubište odozdo naiđe komšija hodžica pa mi nazva selam na šta ja posve zaboravih na samokontrolu već premjestih lijevo oko na desno a desno na lijevo pa mu zarežah
– Kome bolan selam jebemliti kuke koje nebo drže pašče pogano.
– Aaaa… nemoj… eeee…, zamuca hodžica.
– Nemoj da te ljuta guja prevari pa da meni opet selam nazoveš a najbolje će ti bit i da mi na oči ne izlaziš, zarežah opet a onda se sjetih psovki što sam ih jednom na položaju čuo od Mehe Alagića pa ih uputih ovom hodžici, jebemliti sve džamijske vrhove odavde do Stambola i musaf tvrdo pakovanje.
Poslije nekoliko dana prođe moja huja a i neki me stio bio obuzeo jer jebemliga nije za oficira da se iživljava nad nižim oblicima života a onda u mračnom stubištu opet sretoh komšiju hodžicu koji je imao dovoljno pameti da mi ne nazove selam ali nije mogao otrpiti da me ne upita
– Jesi li još ljut na mene, komšija?
– Nisam, odvratih, jer bih se u halapenjo ljutu papričicu pretvorio kad bih bio ljut na sve vas takve.
– Da znaš da sam se dobro prepo neki dan od tebe, kaza komšija hodžica.
– To je mali korak za tebe ali veliki za islam u tebi, odgovorih, jer si spoznao strah od mene pa ćeš se jednom možda i dragog Allaha počet plašit.
– Ali ja i dalje ne shvaćam što si se naljutio na mene, reče komšija hodžica onim piskavim nazalnim glasićem
– Sačekaćeš još na to shvaćanje, odvratih, plaćen si da čekaš.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret