VUK BAČANOVIĆ: Slobodarsko Sarajevo po mjeri praha bogumilskih predaka

Slobodarsko Sarajevo. To je sintagma koju  je upotrijebila aktuelna gradonačelnica Benjamina Karić kada je, u ime svih čestitih i slobodarskih građana, poslala podršku Ukrajini. Nebitno kako je ostatak poruke glasio. To su standardna opšta mjesta, uz ono najopštije: „…šaljemo poruke podrške i uvjerenja da će zlo biti pobijeđeno“. Izrečena u atmosferi projekcije žuto-plavih ukrajinskih barjaka na fasadu vijećnice i drugih bitnih institucija, uključujući i možda najbitniju, Američku ambasadu.

Na stranu sad što su ratovi užasna stvar i što u njima pate i ginu ponajviše nevini. Vladajuća ideologija u Ukrajini je prožeta neonacizmom, obilato finansirana od strane zapada i dovedena na vlast državnim udarom 2014. i to samo zbog toga što se radilo o jedinoj ideologiji u istoriji Ukrajine koja bi bila ekskluzivno rusomrzilačka. To nije ruska propaganda. To su provjerljive činjenice iz nezavisnih izvora. Niti su Rusi proglasili vođu ukrajinskih nacista Stepana Banderu ocem domovine, a njegov rođendan za državni praznik, niti su se infiltirali u ukrajinske pošte i štampali serijale markica sa likovima ukrajinskih SS-ovaca, niti su ruske obavještajne službe trgove i ulice širom Ukrajine prozvali po nacističkim kolaboratorima i ratnim zločincima. Nije Putin, nego ukrajinski „jevrejski predsjednik“ Zelenski planinsku brigadu Oružanih snaga Ukrajine prozvao “Edelweiss”, a po Prvoj planinskoj diviziji Vermahta, koja se borila i u Donbasu. Ali to su činjenice. A činjenice za „slobodarsko Sarajevo” nikada nisu bile od nekakve pretjerane važnosti. Zapravo, nisu bile ni od kakve važnosti. Dabome da na osnovu prigodničarskih političkih govorancija ili oportunističkih globalnih snishođenja ne možemo iščitavati suštinu jednog društva. Ali, problem je kada to (p)ostane suština.

Prizivam svoje dječje sjećanje na početak rata u Sarajevu 1992. i bajkovito lijepu numeru koja se neprestano puštala na radiju „Priča o iskonu”, u kojoj je brujao školovani glas Alme Dacce: „Oče naš koji jesi/iže jesi/daj se malo u naše carstvo i reci sudbi da nam poda /oko bez paučine koje vidi bratsko/Allahu ekber, o Jehova/po prahu bogumilskih naših predaka/hej čovječe koji si bogovo/pokaži lice bogovo/Neznalice nek se biju/kada ne znaju za iskon plemena/neka traže svoju domovinu/kad ne vide porod i njegova sjemena“. Neko bi, s pravo, rekao da je neozbiljno navoditi tekstove pjesama u okviru nečega što predstavlja političku analizu. Ali upravo su pjesme one koje pojednostavljuju koncepte. A ako istaknemo vrlo smišljeno reanimiranu pseudoistorijsku konstrukciju o „prahu bogumila“ kao iskonu naroda koji nastanjuju zemlje Bosne i Hercegovine, eto i svih sarajevskih mitova na jednom mjestu: četiri religije u vječnom mističkom suglasju, plus ljudsko biće sa kompleksom svepravednog boga koje iz takvog, zamišljenog raja na zemlji izgoni sve one koji ga odbijaju priznati kao takvoga, da „traže svoju domovinu“. Drugim riječima, ovaj koncept funkcioniše na principu vrlo perfidne kolektivne emocionalne ucjene.

Hajde, kada umjesto rajskih ljudi „po prahu bogumilskih predaka“ i „oka bez paučine koje vidi bratstvo“ vidiš na djelu mladomuslimansko-neoustašku SDA-HDZ koaliciju koja briše sve tragove društva u kojem si imao sretno djetinjstvo, mijenja društvene narative na način da se sve ono čemu pripadaš, preko noći proglašava ultimativno demonskim kroz cijelu istoriju, zatim slavne komandante Juku, Ćelu, Cacu, masovne pljačke, ubistva, zastrašivanja. Sve to, nekako i pripišeš ratnom ludilu i stravičnim okolnostima. Ti si rođen u Sarajevu. Naravno je da imaš jaku emociju za rodni grad. Bolje rečeno za dječja sjećanja na njega, ona koja je najlakše eksploatisati i zloupotrijebiti. Preživio si rat. Nećeš drugdje da „tražiš svoju domovinu“ gdje te šalje zavodljivi pjesmuljak. Nakon rata se javljaju mnogi koji objašnjavaju da je sve ono što si vidio svojim očima bilo zastranjenje od onoga kako je prvobitno zamišljeno, iskrivljenje prvobitne, ispravne, građansko-bratstvene poruke. Bacajući uzaludni pogled za aletrnativom na srpskoj strani, opet, u to vrijeme, kao, uglavnom i danas, ne nalaziš mnogo više od apologetike neodbranjivog. Jednom sam napisao da je iskustvo nas, sarajevskih Srba, koji smo preživjeli rat u Sarajevu iskustvo onih koji su u lokvama krvi svojih ubijenih sugrađana vidjeli odraz srpske zastave. Toj ocjeni ni danas nemam šta dodati.

Ali itekako imam još mnogošta dodati o narativima proizašlima iz „praha bogumilskih predaka“. To se možda najlakše može ilustrovati nastavkom histerije oko Zakonopravila Svetog Save, koja je najbolji primjer da odnos prema cjelokupnoj srpskoj kulturi, istoriji i tradiciji iz perspektive tog „praha“ nije ništa drugačiji od bazičnog antisemitizma. I njenim nastavkom koji se zove „crkva u Rožajama“. Ma koliko freskopis u njoj bio loš, u mnogome licemjeran i neadekvatan za sredinu u kojoj se nalazi, on nije, kako su to odmah ustanovili histerični mediji „oka koje vidi bratsko“, dokaz vjekovne genocidnosti Srba, „Crkve Srbije“ (termin kao da je prepisan iz nekog od govora Ante Pavelića) ili prepreka zajedničkom životu, jer na njemu nije prikazano ništa što ne bi bilo istinito. Freskopisani masakr koji je 1944. počinjen u srpskom partizanskom selu Velika od strane SS divizija Princ Eugen i Skenderbeg, uz asistenciju lokalnih kolaboratorskih muslimanskih milicija, nije izmišljotina iz nekih „Protokola svetosavskih mudraca“, a nije bila ni incident. Međutim još korisnije paralele o istorijskom kontekstu tih događanja od zbornika ZLOČINI NA JUGOSLOVENSKIM PROSTORIMA U PRVOM I DRUGOM SVETSKOM RATU – ZBORNIK DOKUMENATA: tom I, ZLOČINI NDH, knjiga 1 – 1941., donosi studija Milutina Živkovića NDH U SRBIJI Ustaški režim u Priboju, Prijepolju, Novoj Varoši i Sjenici (april–septembar 1941), koja, pored proglasa lokalnih muslimanskih kolaboratora kojima se vojska NDH poziva da uđe u sam centar Stare Srbije, bilježi i propagandu kojom se ta okupacija i aneksija pravdala. Npr. ustaše Kasima Hadžića, poslijeratnog profesora na Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, koji je 1941. u Sarajevskom novom listu, dokazivao hrvatski karakter Polimlja istovjetnošću arheoloških spomenika rimske kulture pronađenih u Sandžaku sa onima u Dalmaciji, što implicira, bez obzira što to nema uporišta ni u jednom istorijskom izvoru, da je srpska država vjekovima silom posrbljavala tamošnje Hrvate-katolike, a kasnije i muslimane.

Nisam nimalo zloban, ogorčen niti previše pretjerujem kada povlačim paralelu između Hadžića i sarajevskog novinara i urednika, porijeklom iz Bijelog Polja, Senada Pećanina, koji istociljanom paraistoriografskom metodologijom utvrđuje kako je „Crkva Srbije“, u ime vjekovnih velikosrpskih aspiracija, preotela autokefalnost „Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi“. S obzirom da je Crna Gora kao država nastala iz srpske pravoslavne cetinjske eparhije o čemu svjedoče stotine autentičnih i vjerodostojnih istorijskih izvora, jasno je da je cilj ovakve propagande otimanje države od njenog vlastitog naroda. Dakle isto ono što se spočitavalo onima koji ne razumiju „prah bogumilskih predaka“ i koji treba da „traže svoju domovinu“.

S tom razlikom što se Pećanin, a i njemu slični pobornici „oka koje vidi bratstvo“ poput histeričnih poluinteligenata Bursaća, Nikolaidisa i drugog pratećeg šovinističkog orkestra iz sarajevske kotilne, ne pozivaju (direktno) na ustašku propagandu, već, tobože, na tekovine ZAVNOBiH-a i jugoslovenstva. Iako nigdje neće naći podatak da su partizani, čije su jedinice dominantno bile popunjene narodom koji treba „da traži svoju domovinu“, bosanske Hrvate i muslimane propagandno nazivali „latinima“ i „turcima“ koji, tobože, „istorijski“ nemaju pravo na vlastitu zemlju, ili da su, nekako, falisfikovali „pravo“ na nju. Vrlo je očigledno da sarajevsko „oko koje vidi bratstvo“, nije oko Vojislava Kecmanovića, Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Vlade Zečevića, Osmana Karabegovića, već oko koje nalikuje, čemu vrlo jasno nalikuje. To je ono mjesto koje će visokog predstavnika Kristijana Šmita napadati, ne zato jer upražnjava funkciju koju na svojoj teritoriji ne bi dopustilo ni jedno slobodarsko mjesto, već zbog toga što se zalagao za očuvanje časti nekog minornog nacističkog pilota, što je dio apsolutno istog manira kao svezapadno finansiranje decenijske revitalizacije banderizma u Ukrajini. Ali, ne, to je, po sarajevskim slobodarskim aršinima „borba protiv zla“.

Primjer Pećanina navodim ne samo zbog toga što je amblematičan. Kao ni još jedne ličnosti koja se isticala među onima kojima je, navodno, bio jasan „iskon plemena“, Ivana Lovrenovića, koji 1992., sa grupom supotpisnika, hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, šalje protestno pismo koje sadrži blatantnu laž kako srpska država nikada u istoriji nije prelazila Drinu, sugerišući tako čitaocu da su pseudoistorijske i rasističke teorije Ante Starčevića, fra Dominika Mandića ili Krunoslava Draganovića o „dotepenim vlasima“ fakti na kojima se trebaju zasnivati narativi budućeg bosanskog društva. A čiji je kontitinuitet, prilikom održavanje sarajevske Mise za Blajburg 2020., naravno uz svo formalno odavanje počasti ZAVNOBiH-u i cjelovitosti Bosne,  učinjen perfidnim pokušajem izjednačavanja Kraljevine Jugoslavije i NDH, Srebrenice i Blajburga, Kozaračkog kola i nacističkih koračnica. Uvijek se, u tom smislu vraćam jednoj Lovrenovićevoj rečenici: „Između fra Anđela (Zvizdovića) pred sultanom 1463. i (Fra Josipa op.a.) i Markušića pred maršalom 1949. kao da sja luk istog smisla. I jedan i drugi demonstriraju logiku posve nespojivu s logikom sile i žrtve, kojoj kao lice i naličje pripadaju Tito i Stepinac.“ „Luk istog smisla“, u ovom slučaju, ne može značiti ništa drugo nego da je Tito, poput sultana, strani vladar, a Jugoslavija, poput Osmanskog carstva, strana, osvajačka sila kojoj se, privremeno, valja prikloniti, dok se ne nađe načina kako je uništiti, bez objašnjenja kako se na taj način čuva Bosna i Hercegovina. Ali propagandističko djelovanje ne bi bilo to što jeste da su mu cilj bilo kakva objašnjenja.

Navodim ove primjere zbog vrlo ličnih razloga koji su, opet, amblematični. To jest načina na koji se mladog, idealističnog i neiskusnog čovjeka, pisca ovih redova, moglo iskoristiti u sklopu emotivne ucjene, onoga što se i dalje naziva „slobodarskim Sarajevom“. Kojem je danas skandaloznija nemušta i neprimjerena, ali istinita, srpska freska u crnogorskoj zabiti od činjenice da besramno i poltronski podržava banderistički režim u Ukrajini i to naziva „borbom protiv zla“. Amblematično je i to koliko se autor ovih redova osjeća iskorištenim i zloupotrebljenim od strane ovako standardizovanog pokvareno-lažljivog načina razmišljanja i postupanja. Ne smatram, međutim sebe, nikakvom žrtvom ovog ideološkog kalambura. Jedine istinske žrtve su ljudi koji su u ratu, potpirivanom cijelim spektrom antijugoslovenskih ideologija i katastrofalno kratkovidih političkih promišljanja, izgubili članove porodice, dijelove tijela, a u stihijama pokvarenih postratnih manipulacija i prisebnost. Svaki osječaj bivanja žrtvom je uvreda takvim ljudima i s gnušanjem ga odbacujem. Jedini osjećaj koji u sebi, kao rođeni Sarajlija, s pravom nosim, jeste osjećaj prevarenosti i posljedične ogorčenosti.

Kada sam, ima tome gotovo decenija, zbog gubljenja nade da u mom rodnom gradu, u formi vladajuće ideologije, osim na margini margina, ima ičega drugog osim ovakvih poltronskih praznoslovljenja, napisao bezazleni status na Fejzbuku „Oh kako mrzim Sarajevo“ i nešto kasnije drugi nešto provokativniji u kojem sam kvaziintelektualni establišment koji ga proizvodi i održava, vrlo eksplicitno, nazvao „govnarima“, bio sam optužen, sedmicama virtuelno zlostavljan i proglašavan državnim neprijateljem broj 1; da sam doslovno novi Radovan Karadžić, da bih sutra saučestvovao u genocidu, da bih klao i ubijao djecu, jer mrzim muslimane i islam. Upravo suprotno. Islam je, dostojanstven i prilično beskompromisan etički koncept, ma šta bilo ko mislio o njemu i što je tema za biblioteke knjiga, a ne ovaj kratki tekst. I on je, ma šta psihopata Radovan i njegovi još psihopatskiji sljedbenici praznosnovili, u Sarajevu marginalan fenomen, otprilike koliko i istinski misleći ljudi. Osnovni problem „slobodarskog Sarajeva“ i svega i svakoga na koga utiče je to što se svelo na jezgro ništine oko koje rotiraju razna udvorništva. Sa svakim fino, a ni sa kim iskreno, do mjere do koje više niko ne zna ni ko je ni šta je, ni kuda goni, dok se ne sjedini sa udvorništvom samim kao svojim jedinim iskrenim određenjem. Njegova priča nije priča o iskonu. Nego o iskonu najmizernijeg udvorništva.

Nedavno je u u izdanju Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta”  – Sarajevo (koje, inače, egzistira kao udruženje za organizaciju svečanog božićnog koncerta) izašla zbirka poezije o Sarajevu pod naslovom  “Neka bude proklet svaki neprijatelj Sarajeva”. Na stranu sada nesretna Prosvjeta koja se namjerno prihvatila ovog vrućeg kestena ne bi li valjda blagorodnom građanstvu po milioniti put dokazala da se ne ubraja u te neprijatelje. Radi se o dobroj prilici da se još jednom postavi pitanje, šta to, u totalitetu, znači “Sarajevo” da onda, takvim uopštavanjima, određujemo njegove neprijatelje ili prijatelje? Jesu li to zgrade, ljudi, vrijednosti? Ako je bilo šta od toga, onda su to varijable koje od vijeka do vijeka i decenije i decenije, podrazumijevaju totalne krajnosti. A sadašnja sarajevska krajnost je takva da mu, pored sebe samoga veći dušmanin niti treba, niti ga može biti.   

Piše: Vuk Bačanović za Preokret,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top