Probijam se sa Hiseta ka Bulevaru sporije nego Rusi po Donbasu. Kasnim na utakmicu. Krenuo sam autom iako znam da gužva je u saobraćaju. Lijen sam na nogama. Lijen u glavi. Banjaluka je konačno veliki grad. Reno je odličan auto. Ipak, da nije bilo proizvodnje tenkova za Prvi svjetski rat teško bi postali ovo što su danas: jedna od najvećih fabrika otpada na svijetu. I u kafani će biti gužva. Prvo je igrala Zvezda, a nakon nje kreće Partizan. Automati za klađenje i korona su ubili svu draž praćenja sporta, čak i košarke. Ostala je navika. Drevna radnička vještina blejanja i meditacije ispred malih ekrana. Živimo na ostacima pređašnjih života. Stariji smo i sporiji za dvije bitne godine i nekoliko desetina tupo odgledanih utakmica u samoći naših skromnih života. Gužva u kafani me ne brine. Za prosvjetnog radnika se uvijek nađe mjesto za šankom. Brine me Ibrahimović. Čini se da ni on nije imun na godine.
Na semaforu ostaje dovoljno vremena za pola kile Tolstoja a da neće za čitanje poruka sa svih mogućih vibera. Da čitamo koliko čekamo u saobraćaju imali bismo najmanje 1000 mudraca na 10.000 stanovnika. Možda ih i ovako imamo. Da čitamo dobra štiva koliko blejimo u toksične internet sadržaje odnos bi bio 100 prema 100. Pokušavam saznati rezultat prve četvrtine ali mi Anja šalje post sa Fejsbuk stranice izvijesnog Dražena Vrhovca, narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Degradacija horizonta očekivanja. Gospodin pokreće inicijativu da se obuhvat Nacionalnog parka Kozara smanji da bi se omogućila gradnja turističkih sadržaja, skijališta, privatnih hotela i vila na ovoj niskoj planini. Poslanik zvuči kao izaslanik. Inicijativa kao Evropa. Nema alternativu. Anja mi ljubičastim malim srcem potvrđuje da nije riječ o poslaniku HDZ-a niti o Saboru NDH. Sreća pa Jasenovac nije u Republici Srpskoj. Moglo bi nekome pasti na pamet da tamo gradi akvapark. Mrzovolja me potapa. Kozara ozbiljno prijeti da mi pokvari utakmicu.
Izaslanik sa plavim čuperkom samouvjereno iliti asertivno veli da su pred nama samo dva moguća rješenja. Ultimatum glasi: ili smanjiti obuhvat nacionalnog parka ili omogućiti gradnju u džepovima Kozare! Smanjenje obuhvata Kozare me podsjeća na operaciju “Zapadna Bosna”. Na imena neuništivih, general-lajtnanta Fridriha Štala (u Nirnbergu samo svjedok) i obavještajnog oficira Kurta Valdhajma kojeg je Ante Pavelić upravo za “Kozaru” nagradio ordenom, a vrli novi svijet položajima šefa austrijske diplomatije, austrijskog predsjednika i predsjednik OUN-a u dva mandata. Spominjanje džepova budi u meni neugodne asocijacije na sarajevske tramvaje!
Izaslanik Dražen se hvali na sva zvona da je već obavio razgovore sa domaćim investitorima. Zakačio je svoj skupštinski govor na FB pod naslovom “Otvoreni poziv svim dobrim ljudima da se okupimo oko inicijative da od naše Kozare napravimo turističku destinaciju“. Premudrost viče na polju, na ulicama pušta svoj glas. Trese se plavi čuperak. Teško je razumjeti zašto ih poziva ako je već obavio razgovore sa tim dobrim ljudima i kako to da nacionalni park o kojem se dobro zna i u njujorškom muzeju MoMA nije turistička destinacija!? Teško je razumjeti i Kjerkegora ali se pravimo da ga čitamo. Spominjanje dobrih ljudi mijenja omjere želučane kiseline u mom suptilnom trbuhu i, ne znam zašto, pobuđuje asocijacije na rat i profiterstvo. Kjerkegor ipak nije poput prasca rovario po kulturnoistorijskom i prirodnom nasljeđu u potrazi za tartufima. Ili-ili.
Kozara me podsjeća na osnovnu školu i na baku koja više nije sa nama. Grize me savjest nepažljivog unuka i nedovršenog pionira. Izdao sam i Trivunu i Zakletvu. Istina, ovo drugo ne svojom krivicom. U školi smo učili Bitku na Kozari, učili o Kozarskoj ofanzivi povedenoj od strane fašista u ljeto 1942. nakon početaka ustaške torture i partizanskog odgovora oslobađanjem Prijedora, Ljubije i okoline. Na sastanku predstavnika njemačkih i italijanskih okupacionih snaga u Jugoslaviji i predstavnika oružanih snaga NDH u Opatiji je, 2. marta 1942., donesena odluka o čišćenju zapadne Bosne. Zbog toga je uslijedila jedna od najodlučnije vođenih neprijateljskih ofanziva u kojoj je angažovano oko 40.000 okupatorsko-kvislinških vojnika pod rukovodstvom novoformirane njemačke Borbene grupe Zapadna Bosna (Kampfgruppe Westbosnien) pod komandom generala Štala (Stahl). Na drugoj strani, valjda još uvijek našoj, oko 3500 partizana i preko 50.000 civila u zbjegovima. Njemačke jedinice su tek poslije završetka operacije u istočnoj Bosni mogle da pristupe ostvarenju te odluke. Ukupna jačina njemačkih snaga iznosila je oko 15.000 vojnika. Od ustaških i domobranskih snaga odazvalo se oko 21.000. Pored toga i nekih 2000 četnika bilo je razmješteno južno od Kozare u rejonu Bronzanog Majdana. Treba pohvaliti i pet mađarskih riječnih patrolnih brodova na Savi.
Naređeno je da se tokom ofanzive primijene najoštrije represalije: internirati sve civilno stanovništvo, posebno muškarce od 14 do 50 godina starosti, popaliti sela i tako isprazniti i privredno razoriti čitavo područje. Dobro i temeljno su oni to odradili. Živote je izgubilo oko 1700 boraca 2. krajiškog NOP odreda, među kojima i 500 ranjenika, dok je oko 50.000 ljudi, žena i djece pobijeno, internirano u koncentracione logore ili raseljeno, a kozarska sela opustošena.
Vojna enciklopedija (sve dok gospoda ne napišu novu) svjedoči i da je jedna polovina izbjeglih pobijena na samoj Kozari, a druga polovina završila u Jasenovcu i logorima sve do Skandinavije. U julu 1942. sa šireg područje Kozare je odvedeno u sabirne logore, a iz njih djelimično raseljeno, upućeno u koncentracione logore ili na rad u Njemačku, 68.500 lica. Partizanskim probojem obruča se spasilo u najboljem slučaju oko 10.000 ljudi. Rasipali su im kosti kao Ivica i Marica mrvice hljeba i kamenčiće, samo bez srećnog kraja. Da se nikada ne vrate. U stvarnom životu trijumfovale su zla maćeha kolaboracionizma i vještica fašizma. Završili su u kazanima! Topla ljudska priča. Baka je pričala o braći koja su nestala na Kozari, a ja sam vidio malu plavu djevojčicu čija izdržljivost je i meni pola vijeka kasnije dala život. Da li je bilo vrijedno njenog truda? I pored svega toga ustanak na Kozari je nastavio da tinja. Da dočeka svetu osvetu. Sada čeka na bagere i skupocjene vile dobrih naših preduzetnika. Stezanje novih obručeva. Osveta neznalica.
Tako sam zaokružio sliku NOB-a i svog učešća u njemu uprkos revizijama istorije. Spoj pisane i usmene istorije vrhunac je metodologije istorijske nauke. Pitajte Branka i Skendera. Neki ipak danas tvrde da možda svih tih fašista nije ni bilo. Komunistička propaganda. Odavno su već učeni ljudi na zapadu, a pogotovo na istoku Evrope pronašli način da izjednače komunizam i fašizam. Nema poetike, etike niti estetike. Čista i nepatvorena postmoderna. Možda ni Aušvica nije bilo. Možda ni naših predaka nije bilo. Možda se razmnožavamo prostom diobom. Kao amebe. Da li se tako i ponašamo? Možda ničega i nema osim života u tržnim centrima, kladionicama i virtuelnog svijeta. Ni tebe, ni mene. Djeca se igraju logora i rata.
I moja pokojna Trivuna je vjerovatno izmišljala priče o kostima njene braće koje su rasute u Potkozarju. Nisam je pažljivo slušao. Uvijek sam negdje žurio. Nema vremena za starce. Imala je plave oči i neumorne ruke. I pored siromaštva i skromne penzije za života, voljela je Tita i glasala za Milorada Dodika. A poslije života, ko bi ga znao. Možda i dalje glasa. Njemački novinari su bili očarani plavim očima i držanjem Josipa Broza Tita. Bistre i plave do posljednjih dana. Kažu da plave oči ima i Dodik? Crvena Zvezda je već izgubila, a Partizan je na istom putu. Sprema se oluja.
U kafani, naravno, znaju o čemu se radi. Oni sve znaju. Od silne galame i toksičnih isparenja teško se razabira ko šta govori. Nije ni bitno. „Neki frajeri sa viškom novca žele da grade vile po Kozari, ali važeća zakonska regulativa im to ne dozvoljava… pranje novca, eto šta je suština. Kad razvale Kozaru na redu je Sutjeska… Jedan od dva nacionalna parka u Republici Srpskoj. Jesi li ti lud! Ubilo se za gradnju… Poslije Kozare ide i Sutjeska… a možda ih i ustaše podgovaraju.” I sve tako u potkozarskom maniru. „Razvaliće i prirodu i spomenike, ali će dobro zaraditi, druže… Vidi šta se radi na Jahorini. Ali Jahorina nije Nacionalni park”.
Neko je guglao ime narodnog poslanika. Zaključujemo da nije miljenik Gugla. Ispadaju sve nekakve budalaštine o diplomi iz Gruda, požaru u arhivama banke… Nebitne stvari. Diploma iz Gruda sama po sebi ne znači da je neko domobran ili neznalica. Ostali viču, ma znamo! Internet je prepun mržnje. Pitaju me posprdno, profesore kako se piše Gugl? Velikim slovom isto kao i Grude. Jedan je Bog. Suština je ovdje u skijaškom turizmu, o idealu savremenog čovjeka da iz hotela odmah izađe na skijašku stazu, zborio je mudro narodni izaslanik. „Skijanje na 800-900 metara nadmorske visine je moguće samo nekoliko sedmica godišnje… i koliki mogu biti kapaciteti skijaških staza na Kozari, to ne može biti isplativo, pa Jahorina je u problemima sa snijegom i prostorom”, galami neko sa dna kace!
Suština je u projektu otvaranja Kozare za naše dobre ljude i investitore od kojeg će živjeti cijeli naš potkozarski kraj. Valjda isti onaj koji je odavno otišao put naših Novog Sada, Helsinborga, Salzburga i Cuga sve čekajući te dobre ljude da se za njih pobrinu. „Fakat je visoke škole učio u Grudama… I ko se još hljeba najeo bez motike ili partije… Najmanja su primanja u uslužnoj djelatnosti i ugostiteljstvu.” Nagađaju kako je sve to unaprijed dogovorena priča. Treba još samo malo korigovati zakone a zakoni tome i služe. Partizan gubi još jednu utakmicu na mučnom putu ka osam najboljih ekipa evropske lige. Zlatan je operisao koljeno. Ovi bi od nacionalnog parka, od zaštićene prirode i kulturno-istorijskog nasljeđa, od sjećanja na više od 60.000 stradalih ljudi, civila i djece, od svjetski priznatog spomenika na Mrakovici, da prave privatna dvorišta i šatro elitni turizam.
Zašto sam izlazio večeras! Sutra će preduzetni dobri ljudi, pored nas nepreduzetnih ameba, prekopati i betonirati Kozaru, prekosutra izgraditi čudesne akvaparkove u Jasenovcu i Donjoj Gradini, predivne ringišpile i pivske hale u Dahauu, i konačno, vrhunac preduzetništva od kojeg će živjeti pola Poljske: Diznilend u Aušvicu. Neisplativo je da sve to zjapi brate, ovako monotono i spomenički. Treba unijeti malo pravog biznisa i života. Zbore izaslanici srednjeg i velikog kapitala, izaslanici dobrih ljudi. Nariču Draženi širom Evrope. Tišine i spokoja više neće biti ni na grobljima.
Slab karakter je moja najveća snaga. Uzeo sam još jednog duplog „šetača“ i podlegao konsenzusu kafanske skupštine. Pijana hrabrost udara o strop prepun dima i štedljivih sijalica. Imaginiranje se sa košarkaškog parketa seli na proplanke Kozare. Komandant Dragan. El comandante. Zamišljam sebe u prvim redovima ove nove Bitke na Kozari, Bitke za Kozaru. Operacija West Bosnien: Zwei. Fašisti su ucijenili moju glavu, ali narod me voli. Moša! Ovaj naš kapitalizam je vjerna ispostava novog imperijalizma ili njegov najviši stadij. Ili bi obrnuto, po drugu Lenjinu. Svejedno! Kompradori pokušavaju završiti posao koji su započele udružene njemačke divizije, ustaše, domobrani i četnici. Pokušavaju prebrisati i skrajnuti naslijeđe narodno-oslobodilačke borbe i pri tome oteti prirodu samo za sebe. Saša Lošić dobuje po muzičkoj podsvijesti. Nije svejedno.
Po uzoru na drugove Branka i Skendera vidim se kako za moćnim savezničkim „Ogriskom od jabuke“ smišljam i ispisujem patetične rečenice o novoj Kozarskoj ofanzivi. Proganjaju nas dronovima i satelitima. Uzvraćamo kako znamo i možemo. Pored mene su Anja, Tiho Dakić i ostali drugovi. Tu je i neki džukac koji mi spašava život. Punimo laptope kradući struju sa dalekovoda. Koristimo solarne panele. Opkoljeni smo. Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili. Probojem kroz obručeve, kao i tih četrdesetih godina prošlog vijeka, sasvim neočekivano prolazimo u završnicu evropske i svjetske lige. Nestaće divljih zvijeri. Vidimo se u finalu.
U kratkim predasima, za prvi broj Krajiških partizanskih novina završavam uvodnik: Molio bih ipak te naše dobre ljude, kada budu rovarili po Kozari, ostvarujući najluđe snove jednog natprosječno maštovitog domobrana, kada budu iskopavali „Grob u žitu“ i sinove Stojanke majke Knežopoljke, gradili te hotele i vile, taj novi i samo naš Kizbuhel na ravnom, ako naiđu na lobanje i kosti mojih predaka, da ih ne lome po drugi put. Platićemo DNK analizu, šta god, da makar ostatke ostataka dostojno sahranimo i sačuvamo od ove druge ofanzive predvođene logikom dobrih ljudi i investicionog urbanizma.
Peče me savjest što nisam imao dovoljno vremena za starije i njihove priče. Zato ovako mračim. Pjesnici su skloni pretjerivanju. Boginje umjetnosti su užasno ljubomorne. U zbjegovima nije udobno. Zbog toga i molerišemo, udaramo u svirala, glumimo budale pred drugima, i pišemo, pripovjedamo. Samo da operemo savjest. Valjda je još uvijek imamo.
Davno sam čuo izreku „Upoznaj roditelje, brzo ćeš ih izgubiti“. Ipak, neki od nas ne nadžive svoje roditelje. Poput nekoliko hiljada djece iz Potkozarja, poput našeg drugara iz osnovne, sa Mejdana, iz Kaporove, koji je prodao i djedov stan, a potom i djedovo ordenje iz Drugog svjetskog rata za jedan šut. I predozirao se. Prezimena se ne sjećam, ali sam poprilično siguran da zvao se Dražen.
Piše: Dragan Dragomirović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret