MILAN M. ĆIRKOVIĆ: Sejftizam – drhtanje pod krevetom kao nova religija

Nekada su se ljudi plašili opravdanih i dobro definisanih stvari: sabljozubog tigra i pećine u kojoj živi, sivog medveda, otrovne zmije ili pauka, poplava, zemljotresa, otrovnih pečuraka, rata, gladi, drumskih razbojnika i slično. Kauzalna veza izvora straha i negativnih posledica bila je dobro definisana i jasna. Otrovne zmije se plašiš zato što njen ujed može da izazove bol, bolest, pa i smrt. Savršeno racionalno. Ovo se odnosi čak i na one strahove koje danas opravdano karakterišemo kao iracionalne, poput straha od mraka ili straha od nepostojećih bića kao što su vampiri ili veštice: i u tim slučajevima, unutar pojmovnog univerzuma tadašnjeg čoveka, kauzalna veza bila je jednostavna i jasna. Vampira se plašimo zato što bi nam – ukoliko prihvatamo njegovo postojanje – mogao nauditi.

Danas se ljudi masovno plaše stvari koje su često totalno besmislene, neutemeljene, objektivno malo verovatne ili u najboljem slučaju imaju tek komplikovanu i spornu kauzalnu vezu sa negativnim posledicama: klipova na YouTube-u, gubitka identiteta, mikroagresija, navodnog „uništenja planete“ za 12 godina, Tolkinovog citata o nesposobnosti zla da istinski stvara, pomračenja Sunca, HAARP-a i chemtrails-a, trigerovanja koje uzrokuje čitanje Šekspirovih drama, misgendering-a, teorije evolucije, itd.

U pojedinim slučajevima, kauzalne veze predmeta straha i stvarnog rizika uopšte nema; gledanje klipova sa drugačijim kulturnim i ideološkim stavovima neće niti može dovesti do gubitka identiteta. U drugim slučajevima, sam predmet straha je podjednako nepostojeći kao vampiri, veštice ili vukodlaci: niti će planeta biti uništena za 12 godina niti HAARP, chemtrails ili GMO hrana imaju ijednu osobinu koja im se pripisuje.

Konačno, u trećim slučajevima, kauzalna veza postoji, ali je dijametralno suprotna racionalno shvaćenom interesu subjekta: posmatranje predivnog prirodnog fenomena pomračenja Sunca, baš kao i čitanje Šekspirovih drama, knjiga o biološkoj evoluciji ili izloženost sličnim „mikroagresijama“ svakako donosi korist, a ne štetu, subjektu.

Veoma često ovi strahovi imaju izrazito paranoidnu crtu – i to onu koja je doslovce „pokupljena u kući“, pošto je paranoidni stil roditeljstva, kako su ubedljivo pokazali Džonatan Hajt i Greg Lukjanov u svom bestseleru Tetošenje američkog uma (The Coddling of the American Mind: How Good Intentions and Bad Ideas Are Setting Up a Generation for Failure, Penguin Press, 2018).

Hajt i Lukjanov se fokusiraju na ljude rođene nakon 1995. godine (iGen ili generacija Z) koji su krenuli da pohađaju fakultete tokom poslednje decenije. Ova kohorta manifestuje dramatični uspon fobija, depresija i stope samoubistava. Kada prispeju na fakultet, oni su potpuno razmaženi i nepripremljeni da budu intelektualno izazvani ili provocirani. Zajedno sa univerzitetskim birokratijama i ideološki ostrašćenim „ekspertima“ za ljudske resurse, na univerzitetima su stvorili kulturu cenzure, zastrašivanja i progona veštica. Posledice smo u skorije doba mnogo puta viđali. Studentske harpije koje su nasrtale na profesora Breta Vajnstina na Evergrin Stejt koledžu u proleće 2017. vrištale su kako teorija evolucije koju je on predavao čini da se „ne osećaju bezbedno“.

Posebna bizarnost postmodernog sveta jeste u tome što je ovakvo ponašanje zapravo potpuno suprotno naučnom načinu mišljenja (a implicitno – ponekad čak i eksplicitno – znači prihvatanje magijskog načina mišljenja). Na ovim prostorima, najbolje dokumentovani primer masovne paranoje je bilo, naravno, totalno pomračenje Sunca od 11. avgusta 1999. godine, vidljivo na potezu od severnog Atlantika do Bengalskog zaliva.

Zona totaliteta (= oblast u kojoj je na kratko Sunce pomračeno potpuno, mogu se videti zvezde, kao i drugi prelepi fenomeni poput dijamantskog prstena) se prostirala u 13 zemalja, uključujući i sever Srbije. Tom prilikom, bili smo svedoci neviđene medijske kampanje koja je, na površini, imala izgled brige za zdravlje građanstva, ali je ispod te fasade često provirivala magijska opsesija „smakom sveta“. Tadašnja Ministarka zdravlja, Leposava Milićević, jedna od zaboravljenih legendi i štićenica Milovana Bojića, svemoćnog julovskog potpredsednika vlade, izdala je zvanično saopštenje Ministarstva zdravlja koje je trebalo sve da nas nauči kako da se ponašamo pri pomračenju Sunca.

Jasno je bilo poručeno da se ostane u kućama, da se spuste sve roletne, da se ne gleda napolje, jer ljudi mogu da osete uznemirenje, pritisak ili lupanje srca, o opasnosti da se oslepi, poludi ili još gore da ne govorimo. U ovome su učestvovali bukvalno svi nivoi vlasti i medija. Od malobrojnih astronomskih institucija kod nas tražili su se sertifikati bezbednosti u vezi sa pomračenjem.

U nasumice izabranom primeru, tekstu „Politike“ pod rečitim naslovom „Najbolje ako se – ne gleda” (ponedeljak, 2. avgust 1999, str. 19), nalaze se i biseri tipičnog srpskog manipulantskog kvazinovinarstva kao što je:

U gotovo svim zemljama čiji će stanovnici 11. avgusta moći da posmatraju tu pojavu, vode se ozbiljne i institucionalizovane kampanje za zaštitu građana… Od svojih saveta stručnjaci ne odustaju uprkos tome što meteorolozi kažu da će vreme pomenutog dana biti oblačno. Oni, naime, tvrde da to nikako ne smanjuje opasnost.

Nikako ne smanjuje opasnost?!?! Čudno je da nisu zaključili da, čak i ako do pomračenja dođe noću (tokom obdanice u Aziji, recimo), ni to neće smanjiti opasnost.

Šta je bilo posledica, poznato je. Nasuprot ne samo svakoj normalnosti i logici, već i čitavom nizu zakona i propisa, te srede (radni dan) ništa živo nije radilo, od državnih ustanova, banaka, pošta, sudova, pa do supermarketa. Hrabriji su radili bauljajući u mraku, poneki bi gledali i televiziju, mada je i za to bila potrebna prilična hrabrost, s obzirom da je ogroman broj naših sugrađana bio ubeđen da je i posmatranje pomračenja na televiziji smrtna opasnost (jedno od najčešćih pitanja na prilično usijanim telefonima astronomskih društava).

Pokojni JAT je tog dana otkazao sve letove u periodu od 8:30 do 14h, sad da li zbog straha pilota ili potencijalnih putnika, nije saopšteno. U Novom Sadu su neki entuzijasti stavili teleskop posred kolovoza Bulevara Mihajla Pupina, inače jedne od najprometnijih gradskih saobraćajnica – i ništa se nije desilo, jer saobraćaja jednostavno nije bilo. U Beogradu je na linijama 19, 21, 22 i 29 funkcionisao jedan trolejbus koji je stajao bez obzira na stanice, i čiji se vozač hvalisao svim putnicima da je samo on dovoljno hrabar da radi! Čak i na jugu, gde je delimično pomračenje bilo veoma malo, recimo u Nišu, ulice su bile prazne, kafići zatvoreni, ljudi po podrumima ili pod krevetima. Sve potpuno suprotno od reakcija ostatka Evrope, procene kažu da je samo u Budimpešti pomračenje na ulicama posmatralo preko milion ljudi, a biznis iznajmljivanja stolica za sedenje na trgovima je nekim preduzetnim komšijama doneo tog dana značajnu zaradu.

Ovaj primer je ekstreman, zato što su pomračenja Sunca posmatrana doslovce hiljadama godina i naravno da je sa elementarnim predostorožnostima savršeno bezbedno. Za druge (post)moderne strahove važi da je javna percepcija u šokantnom raskoraku sa realnošću. Primer koji Hajt navodi u eseju sa Lenorom Skenaz je višestruko indikativan: studija iz 2010. je pokazala da je strah od kidnapovanja deteta broj 1 roditeljski strah, iako su čak i trivijalne aktivnosti redovima veličine opasnije (9-oro dece žrtava kidnapovanja u 2011. naspram 1140 dece žrtava saobraćajnih nesreća u istom periodu).

Analiza rizika je odavno rekla svoje: kupatilo je jako opasno. U kupatilu se dešava najviše povreda i akcidenata sa smrtnim ishodom, daleko više nego u svim ostalim delovima životnog i radnog prostora. Kupatilo je zapravo daleko opasnije nego kabina aviona, kontrolna sala nuklearnog reaktora, brazilska džungla ili saharska pustinja, posebno kad se broj smrtnih slučajeva normira na dužinu provedenog vremena. Da li se zbog toga ustručavate da koristite kupatilo? Gde su histerični studenti da denunciraju kupatila koja „čine da se ne osećaju bezbedno“? Ali zato su nadobudni državni Dobročinitelji u jednom američkom gradiću zabranili dečije ljuljaške u parkovima i na igralištima kao – nebezbedne.

U istu kategoriju sejftizma – opsesivne potrage za navodno ugroženim „osećajem bezbednosti“ – spadaju i ekstremne neadekvatne reakcije na pandemiju Covid-19 poput onih kineske komunističke partije sa zatvaranjem milionskih gradova i korišćenjem zdravstvene situacije za dalje erodiranje i ukidanje ljudskih prava. U istom smeru je i paranoja većeg dela evropske levice, naročito u Nemačkoj i Austriji, u vezi sa iracionalnim strahom od radijacije, koji vodi ka odbacivanju nuklearne energije, i dalje najboljeg načina za potiskivanje fosilnih goriva, posebno uglja. Dalja manifestacija sejftizma je paranoja u vezi sa genetski modifikovanom hranom i strah od „paradajza sa genima“, što nezaboravno reče jedan od anketiranih Beograđana.

Sve ovo itekako ima veze sa najvećim izazovima budućnosti. Huka i buka se podigla u medijima – pretežno onim postmodernističkim i populističkim – kada je Ilon Mask u razgovoru sa Piterom Dijamandisom pomenuo da je sasvim razumno očekivati da će naseljavanje Marsa (što je proklamovani cilj njegove ultra-uspešne kompanije SpaceX) biti praćeno nesrećama sa smrtnim ishodom. Pošto, jelte, prema ludačkom sejftizmu medija i društvenih mreža, u prethodnim velikim migracijama i seobama čovečanstva, počev od one koja je krenula iz istočne Afrike i naselila sve druge kontinente i oblasti planete, niko nije stradao. Verovatno nisu umirali čak ni prirodnom smrću – štogod to tačno značilo u epohi pleistocena – dok nisu stigli na odredište…

Prekidamo ovaj tekst zbog važnog saopštenja za medije: 1496 ljudi poginulo je prilikom potonuća Titanika 15. aprila 1912. godine, a skoro tri puta toliko (4386 prema najpouzdanijoj analizi) izgubilo je život 20. decembra 1987. kada se pretovareni feribot Dona Paz sudario sa tankerom Vektor u Tablas moreuzu na Filipinima. Čak i da zanemarimo strahovite ratne gubitke na moru od doba amfibijske pobede Ramzesa III nad „Narodima sa mora“ (cca. 1175. pre n.e.) sve do 20-vekovnih katastrofa poput potapanja Luzitanije, Vilhelma Gustlofa ili Lankastrije, ukupni broj civilnih žrtava pomorskog saobraćaja sasvim izvesno se meri milionima.

A ipak, koliko je ovom autoru poznato, niko u istoriji ljudske kulture nije javno zagovarao ideju da bi sa plovidbom morima trebalo da se prekine zbog toga što je ona nebezbedna. Naravno da je opasna po život; naravno da je taj rizik prihvatljiv u širem kontekstu ljudske kulture; naravno da nebezbednost van konteksta ne znači baš ništa, niti može biti argument za bilo šta.

Mask je svakako u pravu: naseljavanje svemira, baš kao i svaki veliki ljudski poduhvat, zahtevaće žrtve, baš kao što su i prvi pokušaji svemirskog leta doveli do tragičnih pogibija Vladimira Komarova, Gasa Grisoma, Eda Vajta, Rodžera Čafija, posade Čelindžera i Kolumbije i drugih. Bilo bi ekstremno čudno i neverovatno da je drugačije. S obzirom da se radi o najvećem poduhvatu istorije vrste homo sapiens od izlaska iz Afrike, prag prihvatljivog rizika bi trebalo da bude viši nego u slučaju pomorske plovidbe.

Da su se naši daleki preci i prvi moreplovci u neolitu rukovodili načelom „osećanja bezbednosti“, današnji bi izgledao sasvim drugačije nego danas: bio bi to svet daleko siromašnijih ljudi koji znatno kraće i znatno surovije žive. I indirektno – a ovde se treba podsetiti Bastijine teoreme! – to bi bio svet daleko nižeg nivoa bezbednosti. Baš ono što se želi izbeći se postiže izbegavanjem.

Upravo nam to pokazuje u kojoj meri je sejftizam zapravo logički inkoherentna doktrina, u neprekidnom sukobu sa sopstvenim postavkama.

Naravno, za zagovornike woke ludila i postmoderniste opšte prakse, sve u ovom tekstu je ionako “mikroagresija”, koja je u međuvremenu verovatno postala i MAKROagresija koja „ugrožava samu njihovu egzistenciju“, tako da je potrebno posebno naglasiti da niko ne osporava njihovo pravo da se sakriju u podrum i drhte pod krevetom, bez obzira šta bio predmet njihovog opsesivnog straha: pomračenje Sunca, novi kineski virus, nuklearna energija, Ilon Mask, navodna klimatska propast sveta za 12 godina, let avionom, let u svemir, YouTube klip Džordana Pitersona, prelazak ulice, činjenice koje ne mare za bilo čija osećanja, Tolkinov citat, pretnja banom na društvenim mrežama – ili upravo ovaj tekst!

Iracionalnih strahova ima koliko i ljudi – baš kao i mišljenja i dupeta (cf. inspektor Heri Kalahan). Drhtanje ispod kreveta u podrumu iza trostruko zabravljenih vrata je svačije ljudsko pravo, uostalom dublje moralno, filozofski i pravno utemeljeno od „prava na letovanje“, „prava na studiranje“, „prava na igranje tenisa“ i sličnih budalaština koje se svako malo promovišu u levičarskim medijima i njihovim pokondirenim tviterima.

Međutim, opsesivni sejftisti bi valjalo da se zadovolje upražnjavanjem svojih omiljenih strahova, panika, strava i jeza u svom privatnom prostoru. Posebno bi bilo uputno da ne pokušavaju da nam dotične strahove, panike, strave i jeze nameću kao tobožnje društvene vrednosti, regulišu i propisuju svojim zakonima, uredbama, pravilnicima i ostalim ediktima, zloupotrebljavajući državni aparat i njegovo nasilje. Čovek se, kao što kaže stara izreka(TM), ne može naterati da bude hrabar – ali je još gore, besmislenije, bizarnije i nemoralnije pokušavati da ga se kafkijanskim propisima natera da bude kukavica.

Izvor: Talas
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top