“Seobe” Miloša Crnjanskog bave se važnim političkim, društvenim i istorijskim mitom koji je negovan u Srbiji: mitom koji Srbima obećava blagostanje u Rusiji, obećanoj zemlji u kojoj će njihovi problemi nestati. U svom romanu Crnjanski – naravno, na poetski i umjetnički način – dekonstruiše i raspršava taj „rusofilski mit“. U svom drugom ključnom djelu, “Romanu o Londonu”, Crnjanski se obračunava sa drugim – moglo bi se reći antipodnim – mitom koji se gaji u srpskoj istoriji. Prema tom mitu spasenje se traži u Evropi, a taj „evrofilski mit“ je umjetnički sumiran kao „anglofilski mit“. Na tom tragu i ekranizacija “Seoba” Saše Petrovića, kao i prethodni njegovi filmovi, pokazuje da mitovi i idealizam, bilo istorijski ili politički, pogotovo kada se revnosno ili dogmatski slijede, pojedince ili cijele nacije uglavnom vode u tragediju…
U okviru nedavno završenog 51. FEST-a premijerno je pred domaćom publikom prikazana digitalno restaurisana francuska verzija filma „Seobe“, poslednjeg ostvarenja velikog reditelja Aleksandra Saše Petrovića snimljenog po istoimenom romanu Miloša Crnjanskog. Ovim povodom donosimo odlomak iz knjige „Portret umjetnika kao političkog disidenta – život i delo Aleksandra Petrovića“ Vlastimira Sudara, profesora istorije i teorije filma na Kingston univerzitetu u Londonu. U ovoj knjizi, objavljenoj u izdanju Filmskog centra Srbije, Sudar opisuje Petrovićev životni put, rekonstruiše društveni i politički kontekst u kome je stvarao i daje iscrpne analize njegovih filmova. U odlomku koji prenosimo s dozvolom autora govori se o Petrovićevim „Seobama“.
Ekranizacija Seoba Miloša Crnjanskog je najdraži i najduže čekani – životni – projekat Aleksandra Petrovića, jer je on adaptaciju tog romana za filmsko platno pominjao još kao mladić, davne 1957. godine. Kao reditelj koji se tada tek formirao, on je već bio pisao Crnjanskom u London, gdje je književnik živio u egzilu, tražeći od njega dozvolu da napiše scenario po tom romanu.
Crnjanski mu je na ta pisma odgovorio i obećao mu svoj roman jer je u Londonu gledao kratki film mladog reditelja Let nad močvarom.
Crnjanski je vjerovatno bio ubijeđen da bi Petrović mogao da prenese njegovu proznu liriku na platno zato što se veći dio njene radnje odvija u močvarama kraj Dunava, koje je Petrović koristio kao lokacije za svoj dokumentarac. Još od tada je Petrović često pominjao da će, prije ili kasnije, pretvoriti Seobe u film (…)
Seobe se mogu klasifikovati kao istorijski roman, u kome Crnjanski dramatizuje težak život Srba koji su pobjegli iz Otomanskog carstva tokom osamnaestog vijeka i naselili se na teritoriji današnje Vojvodine. (…)
Srbi koji su pristizali u Vojvodinu formirali su vojne pukove da bi se borili protiv Osmanlija pod austrijskom komandom. Iako su upravo izbjegli od pritisaka u Otomanskom carstvu, oni se nisu našli dobrodošlim ni u austrijskoj carevini gdje su takođe ostali autsajderi. Ili tačnije, bili su dobrodošli dok žrtvuju svoje živote kao vojnici za interese Habzburške imperije. Svjesni ove nezavidne pozicije, oni počinju da sanjaju o emigraciji u Rusiju – carevinu koju smatraju svojom. Te snove je inspirisao testament ruskog cara Petra Velikog, koji je govorio da Rusija mora da se brine za svoju slovensku ‘braću i sestre’ koji pate pod Osmanlijskim jarmom (…)
Protagonista romana je, dakle, vojnik, oficir Vuk Isakovič, a njegov lik je suprotstavljen svom antipodu, bratu, trgovcu Aranđelu Isakoviču. Dinamika među njima odslikava simboličnu dvojnost unutar jedne nacije, ali sa veoma zaokruženim likovima koji, po riječima Nikole Miloševića, „nisu bića izlivena od jednog komada, već se u njima bore različite, često dijametralno suprotne sklonosti.“ Glavni ženski lik je Dafina, Vukova supruga koju on ostavlja kada krene u rat. On je ostavlja u kući svoga brata, koji se vremenom zaljubi u nju.
Politika, ljubav i smrt, rat i duboka tragičnost postojanja teme su koje prožimaju ovaj roman, kao i teme koje prožimaju cio Petrovićev filmski opus. Ostaje stoga malo sumnje u Petrovićeve razloge zbog kojih se odlučio da adaptira ovaj roman koji kao da je pisan za njega.
Petrovićeve Seobe
Petrovićevi protagonisti u Seobama posrću pod svojim željama i one ih u konačnici gutaju, jer ne vide koliko su im te želje samodestruktivne. Vuk Isakovič odlazi u rat za Austriju nadajući se novčanoj dobiti i višem činu u vojsci. Međutim, kako se osvaja tvrđava za tvrđavom, on gleda kako mu zemljaci ginu u sve većem broju, ne samo od ruku neprijatelja već i od dvoličnih austrijskih vojskovođa, i u toj tragediji polako shvata koliko je skupa njegova ambicija.
Kada se suoči sa austrijskim feldmaršalom po ovom pitanju, isuviše je kasno. To više nije ni ‘na mjestu’, jer, kao što jedan njegov oficir kaže, Srbi su pogriješili što su uopšte i došli u Austriju. Vukov ‘grijeh’ je u filmu kažnjen smrću, od ruke tih istih Austrijanaca kojima je upravo služio, i za koje je ratovao.
U romanu, Vuk se vrati živ kući iz rata, dok je ova epizoda u filmu isključivo Petrovićeva, da bi se podvukli nedostaci Vukovog karaktera i ozbiljnost njegovih zabluda.
Vukov brat Aranđel, u filmu, s druge strane, ima sasvim drugačija razmišljanja od Vukovih. On vjeruje u snagu trgovine i nije mu dosta bogaćenja. On istovremeno ne prestaje da negoduje zbog slave svoga brata, ratnog heroja, i ruga joj se, ubijeđen da su ratovi glupost a vojnici „ludaci“, te da je budućnost i egzistencija srpskog naroda u privredi a ne u žrtvovanju života zbog veće ili manje teritorije.
Aranđel takođe shvata svoja ubjeđenja previše ozbiljno, pa je i on na kraju prisiljen da shvati da mu bogatstvo samo po sebi ne može donijeti sreću. On ne može da spasi Dafinin život jer doktori insistiraju da za nju nema nade, bez obzira na bogate nagrade koje im nudi; niti novcem može da kupi razvod od Crkve, da bi ona mogla mirna da umre pored svog ‘novog’ muža. Shvativši da ne može da kupi sve, sigurno ne zadovoljstvo i sreću, Aranđel iz kočija ispušta zlatnik po zlatnik na put – put koji ga vodi kući i mrtvoj Dafini.
Dafina takođe preskupo plaća odbijanje da prihvati svoju sudbinu u Petrovićevom filmu. Ona je bijesna na svog muža, s punim pravom, jer često napušta i nju i djecu da bi išao u ratove iz kojih se ne zna hoće li se uopšte vratiti živ. Ona zato počinje da se pita da li treba da ga napusti za nekog odgovornijeg i prisutnijeg supružnika. Njeno iskušenje postaje njen djever, Aranđel, profesionalni trgovac koji se na kraju dana vrati kući i koji vjeruje da treba da ima porodičnu kuću.
Dafina se, naravno, u početku nosi kao žena koja je prihvatila prirodu profesije svog muža, ali je potresa saznanje da on nije otišao u rat sa Osmanlijama. Naime, i rat sa Osmanlijama je za nju svakako uznemiravajući, kao i svaki drugi, ali je rat koji može da shvati na nekom širem, da kažem, ideološkom planu. Otomansko carstvo je pokorilo Srbiju i učinilo da je život za Srbe tamo postao nepodnošljiv, ako ne nemoguć. U tom viđenju stvari, borba protiv Osmanlija ima smisla.
Međutim, u ovom slučaju, pošto je Vuk otišao da se bori protiv zemlje za koju ona nikad nije ni čula, nju nagriza sumnja u brak. Prije nego popusti Aranđelovom šarmu, ona razmišlja o tome koliko je težak život vojnika, a još teži život vojničkih žena. Dafina se okrene Aranđelu, ali sa njim ne nalazi sreću jer voli Vuka. Ova želja za idealnim životom ih sve suoči sa vlastitim greškama i ona ne uspijeva da zamijeni svog muža boljim.
Dafinin život završava se tragično, uvidjevši – kao i njen muž – greške svojih zabluda pred smrt. Petrović se očigledno ponovo latio književnog djela na osnovu kog je mogao izraziti svoje stalne teme ljubavi i smrti. (…)
Srbi i Austrijanci
Jedna od tema iz romana koja je detaljnije razvijena u filmu je o odnosu između austrijskih aristokrata koji komanduju armijom i srpskih vojnika koji su u njihovim očima strani plaćenici, izbjeglice, ili čak bundzije prebjegle iz Otomanskog carstva. Ovaj ne lak odnos između njih omogućava Petroviću da dalje razrađuje jednu od svojih političkih tema – o vezi onih koji su privilegovani sa onima koji to nisu. Vrlo brzo postaje jasno da je ova veza nelagodan brak iz koristi, u kojem obe strane postanu nepovjerljive jedna prema drugoj.
Ipak, u cijeloj slici tog odnosa pozicije nisu jednostavno podijeljene. Austrijski aristokrata na početku objašnjava Vuku da zaslužuje promociju i da s obzirom na njegove vještine i hrabrost to ne bi trebalo da bude problem. Ipak, da bi se to i desilo, savjetuje mu da bi sa svojim vojnicima trebalo da potpuno ‘prihvate’ Austrijsku caricu kao svoga suverena i postanu subjekti imperije. Najsigurniji put za to je da konvertiraju u katoličanstvo.
Za ove Srbe, koji vjeruju da su sačuvali svoj identitet pod Osmanlijama tako što nisu popustili pod direktnim i indirektnim pritiscima da prihvate zvaničnu religiju svog okupatora – islam – već su ostali pravoslavni hrišćani, ovakva ponuda je shvaćena kao uvreda. Za Vuka, promocija znači i ugled i prihvaćenost u novoj sredini, ali bi on da je prihvaćen takav kakav jeste i nema namjeru da konvertira u katoličanstvo. Od tog trenutka, on počinje da govori o tome da svi Srbi koji su napustili Srbiju pod Osmanlijama treba da emigriraju u Rusiju i tamo nađu svoj dom.
Međutim, koliko god da je nezgrapna i uvrijedljiva ponuda austrijskog aristokrate Srbima da se asimiliraju, on je tu ponudu ipak napravio. Kao i u romanu, i u filmu su srpski vojnici, na kraju krajeva, uglavnom prikazani kao neotesana i podivljala gomila. Nagledali su se smrti i stradanja u svojim sukobima sa Osmanlijama, da sad, kao izbjeglice, više ni nemaju šta da izgube.
Austrijanci se ne libe da ih stalno šalju u prve redove na frontu i Vuku se čini da se samo njegovi momci bore protiv Francuza, dok austrijski vojnici idu odmah iza njih više pazeći na to šta i kako oni rade. Vuk je i sve gnjevniji činjenicom da se njegovi vojnici često hapse i kažnjavaju i gubi prisebnost kada sazna da je grupica njih uhapšena jer su ukrali nekoliko glavica kupusa u francuskom selu. On se ljutito obrati austrijskim stražarima napadajući ih, jer Srbi daju živote za Austriju na bojnom polju, pa ih ne treba kažnjavati zbog kupusa.
Kada se austrijski visoki komandant Karlo Lotarinški zainteresuje za Vuka, pitajući ga zašto su Srbi uvijek tako ljutiti, već je isuviše kasno. Godine razdora, ugnjetavanja i krvavih borbi učinile su da ih više nije lako shvatiti iz perspektive dobro ušuškanih i zaštićenih austrijskih aristokrata.
Njihova komunikacija potpuno implodira kada drugi visoki komandant Leopold fon Berenklau odluči da uhapsi Vuka zato što je oslobodio francuskog oficira. On ne osuđuje Vuka samo zato što nije poštovao naređenja pa je pustio neprijateljskog vojnika na slobodu, već i ponižava Vuka pitanjem otkud mu pravo da pusti na slobodu plemića, kad on sam to nije. Vuk polako shvata da je bio izigran obećanjima o promociji i višem činu, i da ga nikada neće dobiti: Austrijsko carstvo ih nikad ne bi prihvatilo takve kakvi jesu i pod njihovim uslovima, već samo pod svojim.
Veoma je interesantno naglasiti baš taj aspekt ove priče zbog konteksta izvornog romana i sudbine koja je zadesila austrijsku – odnosno Habzburšku – monarhiju. Miloš Crnjanski se borio za imperiju u njenom posljednjem – a Prvom svjetskom – ratu. Do tog trenutka, raznorazne etničke grupe koje su živjele u carevini su odavno počele da je preziru i nisu imale ni volju ni želju da se bore za njene interese.
Iznad svega je tvrda i arhaično-autoritarna vladavina posljednjeg imperatora, cara Franje Josifa – koji nije imao volje da je modernizuje ili mijenja – samo osigurala njen kolaps. Taj kolaps se desio 1918, četiri godine po objavljivanju rata Srbiji.
Lekcija koja bi se dala izvući iz ove teme je da odbacivanje i marginalizovanje socijalnih grupa, klasnih ili etničkih, ili bilo kojih drugih, nasuprot njihove integracije, vodi ka polarizovanju društva koje najčešće završi u sukobu. Ovo su, naravno, bila pitanja vrijedna pažnje onih koji su tada naslijedili Jugoslaviju, zemlju rođenju iz pepela Austro-Ugarske imperije. Petrovićeve Seobe, međutim, stigle su isuviše kasno da bi im bile takva lekcija.
Možda je još detaljnije i intrigantnije izgrađena politička tema koja obrađuje prirodu etniciteta i međuetničkih odnosa. Kao što je već pomenuto, ova tema je veoma istaknuta u ovom filmu i izuzetno relevantna sa obzirom na političku situaciju u Jugoslaviji tog vremena.
Da bi se pojasnio Petrovićev pogled na ovo pitanje, vrijedi raslojiti razne aspekte tog pitanja u Seobama. Od početka se vidi da je riječ o priči nastanjenoj likovima raznih nacionalnosti, kao i u većini Petrovićevih filmova.
Petrović je očigledno bio veoma zainteresovan za ova pitanja i tretirao ih je savjesno u svojim filmovima. Tako se i u Seobama može vidjeti sad već skoro shematski korektan prikaz raznovrsnih nacionalnih grupa. Najsimpatičniji lik je glavni neprijatelj protagoniste filma, francuski oficir kojeg Vuk zarobljava u borbi. Iako Vuk ne ubija svog zarobljenika, kako mu je jasno naređeno, on ipak nije taj koji je velikodušan i plemenit u ovoj situaciji.
Vuk sačuva zarobljenikov život jer ovaj francuski oficir nije ranije ubio njega – kada je to mogao. Pošto ga Vuk upita zašto mu je poštedio život, oficir mu objasni da Francuzi ne ubijaju neprijatelja koji nije u stanju da se brani. Vuk mu na to kaže da Francuzi griješe, jer njegovi vojnici uvijek ubiju neprijatelja, kakva god da je prilika.
Srbi su tako ovdje prikazani kao surovo okorjeli vojnici, dok su Francuzi ti koji koji pokušavaju da budu humani, čak i u običajima ratovanja. Ipak, Petrović to naravno izvede na način na koji ni ta reprezentacija nije pojednostavljena. Francuska armija, koliko god da je teoretski humana, podjednako je prikazana kao nemilosrdna prema dezerterima, pogotovo svojim.
Više od bilo čega drugog, Petrovićev prikaz aristokratije je kritički veoma oštar. O jednom od francuskih aristokrata saznajemo da je rođeni Nijemac, ali da ga ne zanima ništa drugo osim očuvanja vlastitih privilegija unutar francuske armije i dvora. To u ovom slučaju znači i ratovanje protiv drugih Nijemaca.
Petrović najbritkiju kritiku čuva za austrijsku aristokratiju i komandante. S jedne strane oni su prikazani kao obrazovani, učtivi i pristojni, i čak voljni da se zainteresuju za Srbe i njihove probleme. S druge strane, bolesno su ambiciozni i žedni ratova kojima će povećati imperiju, i uz to se zabaviti. Tako Karlo Lotarinški, bezbjedan, ispod bogatog i širokog šatorskog zastora okružen hranom i pićem, dok ga zabavlja kamerni orkestar sa operskom pjevačicom, posmatra krvavu bitku durbinom, sa sigurne udaljenosti. U takvoj atmosferi, Karlo Lotarinški objašnjava kako poslije rata sa Francuskom planira rat sa Prusijom.
Austrijske aristokrate su u filmu tako pokazane kao nadmene i prefrigane, bez nekih vidno simpatičnih osobina. Ovakav prikaz ima svoje korijene u romanu, jer je i sam Crnjanski imao lična iskustva sa posljednjom generacijom ove aristokratije, prije nego se habzburška struktura srušila.
Interesantno je da, iako se o osmanlijskim Turcima jako loše govori u filmu, jedini lik Turčina je hećim, ljekar koga Aranđel moli da izliječi Dafinu. On se pokazuje kao mudar i vrijedan povjerenja, i veoma blagog karaktera. Iz ovoga postaje jasno da je Petrovićeva slika skoro shematski politički korektna, strogo vodeći računa da su svi narodi u filmu prikazani na trodimenzionalan način, te da niti su demonizovani, ni glorifikovani.
Petrovićevi Srbi
Petrovićev fokus u Seobama je, međutim, na Srbima, i taj prikaz vrijedi pažljivije raščlaniti. Za početak, nema u tom prikazu ništa suštinski drugačije od prikaza drugih nacija u filmu. Ipak, pošto su Srbi protagonisti, njihov prikaz nedvosmisleno otkriva pravu prirodu nacija za Petrovića. Dva glavna muška lika – braća Vuk i Aranđel – veoma su različiti, i fizički i psihički.
Ono što je važnije, oni stoje iza svojih razlika i brane ih glasno i elokventno. Jedan je gordi vojnik koji sanja o odlasku u novu otadzbinu, ako ne obećanu zemlju – Rusiju. Drugi je trgovac, koji tvrdi da mu je otadzbina tamo gdje i posao, ili hljeb nasušni, i on otvoreno pokazuje svoje neslaganje sa bratom. Dafina, kao glavni ženski lik, raspeta je između njih dvojice: svojim racijom, ona bi da je sa trgovcem, ali emotivno, njeno srce je sa vojnikom.
Sveštenstvo srpske crkve, iako u istim mantijama, međusobno je veoma različito. Dok patrijarh ni ne želi da razgovara sa Aranđelom, episkop Nenadović mu izlazi u susret i pokazuje simpatije prema ovom grešniku. Sve zajedno, kao i Romi Cigani u Skupljačima perja, ili Nijemci u Grupnom portretu, Petrovićevi Srbi su opisani kao heterogena grupa.
Krajem osamdesetih godina u Jugoslaviji ova perspektiva je imala posebno značenje: pošto je zajednička država – Jugoslavija – počela da se raslojava, njeni sastavni dijelovi su sve brže počeli da se regrupišu prema svojoj etničkoj ili republičkoj pripadnosti, i Srbija je svakako bila dio tog procesa. Ovo regrupisanje se često pozivalo na oživljavanje i ponavljanje raznoraznih etničkih stereotipa, kao i pronalaženju udobne sigurnosti u otkrivanju – i ponovnom vaspostavljanju – nacionalnih mitologija.
Pošto je Petrović pokazao da ne postoji koherentna i jedinstvena slika nacije, već da su nacije po svojoj prirodi heterogene i da ih kao takve treba shvatiti i prihvatiti, time je proizveo još jedan gorak politički komentar na tadašnju situaciju u Jugoslaviji. A pošto je i sam bio iz Srbije, on je to pokazao kroz sliku Srba u vrijeme istorijske i političke nevolje, te je njegov tretman ove osjetljive teme tako ispao i blagovremen i odgovoran.
Petrovićevi Srbi u Seobama su izgubljena nacija koja se traži. Kao i njegovi Nijemci u filmu Grupni portret s damom, oni pokušavaju da nađu sebi nekakvu kompenzaciju za istorijske i društvene nevolje koje su ih pritisle, razvijajući apstraktne koncepte u kojima vide iskupljenje i nadu. Takvi koncepti vode i Srbe i Nijemce, kao što bi i bilo koju drugu naciju, samo u tragediju, jer su sva idealizovana rješenja unaprijed osuđena da ne ispune njima postavljena previsoka očekivanja.
Dok Dafina umire, Aranđel u svojim mislima proklinje Vuka i njegove oficire zbog kultivisanja mita o Rusiji, u kojoj će svi problemi nacije nestati. Umjesto toga, Aranđel tvrdi da nisu svjesni šta već imaju kada ostavljaju svoje porodice i domove da bi išli u besmislene ratove. Međutim, i Aranđel se nađe prinuđenim da prihvati da u svojoj ekonomiji i trgovini neće naći sreću.
Svi glavni likovi na kraju otkrivaju da su visoki ideali u koje su položili svoje nade bili nedovoljni da ih učine zadovoljnim, i da je život nešto sasvim drugo. Njihovo revnosno – ili dogmatično – postupanje po ovim konceptima im na kraju ne donosi nikakvu nagradu. U odnosu na likove iz romana, moglo bi se reći, Petrović pojačava ovu poentu, ali samo blago jer, kako i Dejvid Noris zaključuje: „Spasenje za junake Crnjanskog ostaje ograničeno, tanano, i samo potencijalno moguće.“
Posmatrane iz ovog ugla, Seobe Miloša Crnjanskog se bave veoma važnim političkim, društvenim i istorijskim mitom koji je njegovan u Srbiji: mitom koji Srbima obećava blagostanje u Rusiji, obećanoj zemlji u kojoj će njihovi problemi nestati. U svom romanu Crnjanski – naravno, na poetski i umjetnički način – dekonstruiše i raspršava taj ‘rusofilski mit’.
Mora se ovdje i dodati da se Crnjanski u svom drugom ključnom djelu, Romanu o Londonu, objavljenom 1971, obračunava sa drugim – moglo bi se reći antipodnim – mitom koji se gaji u srpskoj istoriji. Prema tom mitu spasenje se traži u Evropi, a taj ‘evrofilski mit’ je umjetnički sumiran kao ‘anglofilski mit’.
Crnjanski pokazuje u svojim romanima da su ti mitovi – samo mitovi. Kao što su prethodni Petrovićevi filmovi pokazali, mitovi i idealizam, bilo istorijski ili politički, pogotovo kada se revnosno ili dogmatski slijede, uglavnom vode individue ili čak cijele nacije u tragediju. Na kraju rata u kojem je Vuk Isakovič služio, potpuno je jasno da on tamo nije trebalo ni da ide, i da su njegovi ljudi ginuli ni za šta. Prije nego su Seobe konačno prikazane u Jugoslaviji ranih devedesetih godina 20. vijeka, zemlja se već našla u krvavom unutrašnjem konfliktu.
Umjetnost, tvrde mnogi mislioci, ne može niti je tu da mijenja svijet, ali može i treba da služi kao opomena. Moglo bi se zaključiti da su Petrovićeve Seobe veoma uvjerljiva opomena, ali opomena koja je stigla prekasno. (…)
Naravoučenija i posljednji dani
Četiri različite godine se najčešće pominju kao datumi kada su se pojavile Seobe: 1988, 1989, 1993. i 1994. Nijedna od njih nije sasvim tačna, ali s obzirom šta se dešavalo sa projektom, ni jedna od njih nije ni potpuno netačna. Prva verzija filma bila je završena 1988. i trebalo je da film bude premijerno prikazan 1989. godine. Ta zakazana premijera 1989, kada je film trebalo da otvori Kanski filmski festival, razlog je zbog kojeg se ta godina najčešće pojavljuje kao godina proizvodnje Seoba.
Do prikazivanja nije došlo zbog legalnog spora između francuskih producenata u Parizu. Jedna od prvih nezvaničnih premijera upriličena je u malom francuskom gradiću na sjevernoj obali, San Malo, 1993, kao i nezvanično prikazivanje na Kanskom filmskom festivalu te godine. Bez obzira na konstantne poteškoće, Petrović je završio verziju filma na srpskom da bi 28. aprila 1994. premijerno bila prikazana u Sava centru u Beogradu. Sve četiri godine tako mogu da se uzmu kao godine u kojima su se pojavile Seobe…
Zbog smrti svoga sina, svih legalnih problema u kojima su se našle Seobe, te, u isto vrijeme, političke situacije u zemlji koja se naglo pogoršala, i Petrovićevo zdravlje je počelo da se urušava. Rane 1994. godine u Beogradu mu je dijagnoziran tumor na mozgu. Petrović se vratio u Pariz, ovog puta da bi bio operisan. U vrijeme premijere Seoba u Beogradu, njegovo zdravlje je sve brže propadalo. Umro je u bolnici Salpetrijer u Parizu 20. avgusta 1994. godine. (…)
Seobe nisu otišle u filmsku distribuciju za Petrovićevog života. Njegova zemlja se raspala, kao i politički sistem na kojem je bila zasnovana. I same Seobe bi mogle da se čitaju kao film o stvarima koje se raspadaju: dva brata su se okrenula jedan protiv drugog, a žena napušta svog muža. U posljednjoj sceni, međutim, Dafina, kao da je duh, izlazi iz svoje kuće da pozdravi duh svoga muža Vuka, koji se na konju vraća iz rata. Ovu scenu prati glas iz ofa, glas Aleksandra Petrovića lično, koji nam objašnjava da je sve to samo privid, omama ljudskih očiju.
Film, kao medij, takođe je privid, vremenski ograničena igra sjenki koja se odvija pred našim očima. Na filmu je sve moguće: i međusobno razumijevanje i pomirenje likova koje se nije desilo za njihovih života odvija se poslije njega – u njihovoj smrti. Ili radije, u nekom imaginarnom vremenu i prostoru koje ovi likovi nastanjuju u zagrobnom životu.
Pošto se takvom scenom završava Petrovićev posljednji film, u iskušenju sam da je čitam kao njegov poziv na pomirenje – pomirenje koje je izgledalo da neće stići, i koje na kraju nije našao da nađe za svog života. Pomirenje, međutim, kome se ipak nadao da će se nekad ostvariti na prostoru zemlje koja se zvala Jugoslavija.
Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret