DRAGAN BISENIĆ: Obnavljanje sveta Marka Pola – Kinesko–rusko–iranski trougao Evroazije

Stupanje Kine na svetsku diplomatsku pozornicu počelo je 24. februara ove godine, objavom kineskog mirovnog plana za Ukrajinu. Sadašnje uspešno kinesko posredovanje između Irana i Saudijske Arabije, dva donedavno ogorčena neprijatelja na Bliskom istoku, demonstrirao je sposobnost Kine da pronađe izlaz i iz najkompleksnijih situacija. Kina već godinama stalno povećava svoje prisustvo na Bliskom istoku, ali ovo je njen najveći potez do sada.

Iransko–saudijski sporazum sklopljen u petak, 10. marta, iznenađujući je i veliki događaj za Bliski istok. Istovremeno, to je trijumf nove uloge kineske diplomatije u svetu. Ovo je dvostruka pobeda kineskog lidera Si Đinpinga jer je sporazum sklopljen istog dana kada je on izabran po treći put na funkciju predsednika Kine.

Američki komentatori jedinstveni su u oceni da je to potez koji ide na štetu američkog položaja na Bliskom istoku. „Napustite Bliski istok i napustite veze sa ponekad frustrirajućim, ali dugogodišnjim saveznicima, i ostavićete za sobom vakuum koji će Kina popuniti“, kaže jedan od njih. „I da ne bude zabune, Bliski istok kojim dominira Kina suštinski potkopava američku komercijalnu, energetsku i nacionalnu bezbednost.“

Već sam presedan izbora trećeg uzastopnog mandata Si Đinpinga jeste raskid sa „američko-centričnom“ praksom i povlačenje Kine iz američke paradigme ograničavanja predsedničkog mandata na dva, što je uvedeno kineskim ustavom iz 1982. godine i ukinuto 2018. godine. Naime, američka dominacija u svetu ogledala se i u dominaciji institucionalnih pravila: princip promene vlasti postao je znak integracije zemlje u američko-centrični svet. Si Đinping, koji gradi suvereni kurs Kine bez obzira na SAD, izbacio je ovu američku praksu iz kineskog sistema. Na isti način, demonstrativno je na 20. Kongresu KPSS uklonio garnituru koja je sledila kooperativni pravac kineske politike prema Americi, na čelu sa ranijim generalnim sekretarom Hu Jaobangom, koga je Si demonstrativno, pred očima celog sveta, uklonio iz sale.

Zahtev za jakim liderom diktiran je kako kineskim strateškim ciljevima – prelaskom na nezavisan put razvoja, složenošću predstojećih spoljnih izazova i društveno-ekonomskih transformacija – tako i apsolutnom i masovnom podrškom običnih Kineza Si Đinpingu.

Predsednici država koji su prvi pozdravili Sijev izbor su, kako ih je kineska agencija Hsinghua redom navela: Vladimir Putin, Kim Džong Un, Tonglun Sisulit, Nordom Sihanuk, Serđo Matarela, Aleksandar Vučić, Alberto Fernandez, Nikola Maduro, Fosten Arkanž.

Kineska incijativa

Stupanje Kine na svetsku diplomatsku pozornicu počelo je 24. februara ove godine, objavom kineskog mirovnog plana za Ukrajinu. Sadašnje uspešno kinesko posredovanje između Irana i Saudijske Arabije, dva donedavno ogorčena neprijatelja na Bliskom istoku, demonstrirao je sposobnost Kine da pronađe izlaz i iz najkompleksnijih situacija.

Istovremeno, sporazum Irana i Saudijske Arabije baca sasvim novo svetlo na kineski predlog za okončanje sukoba u Ukrajini, dajući mu novu uverljivost, posebno kod onih koji su dovodili u pitanje kineski diplomatski kredibilitet. Pre dve godine Kina je najavila i spremnost da bude posrednik u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima, pa ni ta inicijativa ne bi trebalo da nas iznenadi, ukoliko se realizuje.

U dogovoru kojim je posredovala Kina, Iran i Saudijska Arabija dogovorili su se da obnove diplomatske odnose i u roku od dva meseca ponovo otvore svoje ambasade. Teheran i Rijad prekinuli su diplomatske odnose 2016. godine, nakon što su demonstranti upali u saudijska diplomatska predstavništva u Iranu.

Iransko-saudijski sporazum je postignut nakon jednonedeljnog sastanka u Pekingu sekretara iranskog Vrhovnog saveta za nacionalnu bezbednost Alija Šamkanija, saudijskog savetnika za nacionalnu bezbednost Musaada bin Mohameda al-Aibana i najvišeg kineskog diplomate Vang Jia.

Šiitsko-sunitski sporazum

Kina već godinama stalno povećava svoje prisustvo na Bliskom istoku, ali ovo je njen najveći potez do sada. Jasno je da se na ovom sporazumu dugo radilo. Početkom januara, ministri spoljnih poslova Saudijske Arabije, Kuvajta, Omana, Bahreina i Islamske Republike Iran otputovali su u Kinu kako bi ojačali svoje veze s njom. U februaru je iranski predsednik Ebrahim Raisi sa brojnom delegacijom posetio Peking, gde je potpisano 20 sporazuma o saradnji u oblasti trgovine, poljoprivrede i obnovljivih izvora energije. Ovaj sastanak je usledio nakon posete kineskog predsednika Si Đinpinga Saudijskoj Arabiji u decembru prošle godine.

Odnosi Saudijske Arabije i Irana dugo su destabilizujuća osnova ne samo Bliskog istoka, nego i čitavog islamskog sveta. Rivalstvo lidera dve islamske grane, šiitske i sunitske, stvorilo je doboke podele u islamskom svetu koje su nazvane islamskim „hladnim ratom“, uz otvoreni ratni sukob dve grupacije na teritoriji Jemena koji traje već deceniju.

Saudijska spremnost da iskorači iz svog rova, iza koga su bile SAD i Izrael, i krene ka protivniku koji je na meti snažnih ekonomskih sankcija i povremenih izraelskih vojnih operacija, ukazuje na budući pravac o kojem razmišlja najveći proizvođač nafte na svetu.

Kina, globalna supersila u usponu, postala je trgovinski partner broj jedan bliskoistočnim državama, produbljujući tako i svoj politički uticaj. Tokom poslednje decenije, Kina je u proseku polovinu svoje nafte uvozila iz bliskoistočnog regiona. Godine 2020. uvezla je iz zemalja Persijskog zaliva naftu u vrednosti 82,6 milijardi dolara. Za razliku od Zapada, Kina ne žuri da se oslobodi fosilnih goriva. Kako potražnja za naftom iz Persijskog zaliva bledi na Zapadu, kineski uvoz igra još važniju ulogu u ekonomskom životu ovog regiona.

Prema podacima Svetske banke, 2000. godine trgovina između Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država iznosila je 20,6 milijardi dolara. Dvadeset godina kasnije, 2020. godine, iznosila je 20,1 milijardu dolara. Nasuprot tome, trgovina između Kine i Saudijske Arabije porasla je sa 3,1 milijarde dolara u 2000. na 67,1 milijardu dolara u 2020.

Kontrast postaje još očigledniji u svetlu dispariteta između američkog, kineskog i saudijskog uvoza i izvoza. Američki izvoz u Saudijsku Arabiju porastao je sa 6,2 milijarde dolara u 2000. na 11,1 milijardu dolara u 2020, dok je njen uvoz pao sa 14,4 milijarde dolara u 2000. na 9 milijardi dolara u 2020. Kineski izvoz i uvoz iz Saudijske Arabije porastao je sa manje od 2 milijarde dolara u 2000. godini na 2,28 milijardi dolara izvoza i 39 milijardi dolara uvoza u 2020.

Slika je jasna: ekonomije Kine i Persijskog zaliva postaju sve integrisanije, dok regionalni i američki ekonomski interesi idu različitim smerovima. Decenijama su Sjedinjene Države podržavale arapske monarhije u zamenu za stabilan dotok nafte Zapadu. Danas su Sjedinjene Države najveći proizvođač nafte, a Zapad planira da smanji potrošnju fosilnih goriva. Stari dogovor je izgubio na racionalnosti.

Kina je ovakav razvoj iskoristila da poveća sopstvenu moć. U poslednje dve decenije Kina je širila svoj globalni domet i ambicije, ali je Bliski istok je ostao zaleđe za kinesku diplomatiju. Kineska strategija tek je odnedavno obratila pažnju na ovaj region. Najvažniji od političkih poteza u tom smeru bilo je prvo putovanje kineskog predsednika Si Đinpinga 2016, kada je posetio Saudijsku Arabiju, Iran, Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate. Ova poseta je imala veliki značaj, jer je usledila nakon značajnog rasta kineskog ekonomskog angažovanja u regionu, i poslala je jasnu poruku zemljama Bliskog istoka.

Pored toga, Peking je 13. januara 2016. objavio prvi dokument o arapskoj politici pod nazivom „Dokument kineske politike o arapskim zemljama“, koji rezimira viziju Kine za bliskoistočni region. Jedno od ključnih pitanja uključenih u taj dokument jeste formula saradnje 1+2+3, gde broj 1 predstavlja energiju kao osnovni interes, broj 2 infrastrukturu, kao i trgovinu i investicije, dok 3 predstavlja saradnju u oblastima nuklearne energije, satelita i novih izvora energije.

Kina od 2021. ima dvadesetpetogodišnji ugovor o saradnji sa Islamskom Republikom Iran i pomaže Saudijskoj Arabiji ne samo u svojim ambicioznim ekonomskim planovima, već i u razvoju njenog nuklearnog programa.

Rohani i iranski „umerenjaci“ došli su na vlast u Iranu obećavajući poboljšanje ekonomije i otvaranje prema SAD, a okončali su svoj mandat sredinom 2021. godine sa gigantskim ekonomskim sporazumom s Kinom. Ministri spoljnih poslova, Džavad Zarif i Vang Ji su na posebnoj ceremoniji potpisali sporazum između dve zemlje vredan 400 milijardi dolara. Time je ozvaničena nova, čvršća forma jasne antiameričke osovine na Bliskom istoku.

Reč je o 400 milijardi dolara kineskih investicija koje će u narednih 25 godina biti uložene u desetine područja, uključujući bankarstvo, telekomunikacije, luke, železnicu, zdravstvo i informacionu tehnologiju,. U zamenu za to, Kina bi dobila redovno snabdevanje iranskom naftom po veoma povoljnoj ceni.

Pojas i put

Kako se geopolitička ravnoteža pomera sa Atlantika u Indo-Pacifik, sve bliže kinesko-iranske veze potenciraju geopolitičke promene u Evroaziji. U igri je i čist geopolitički oportunizam: Teheran traži podršku Pekinga u svojim mukama sa Vašingtonom dok Kina pokušava da izbegne okruživanje američkim saveznicima.

Postoji i čisto ekonomski oportunizam: Iran je, sasvim prirodno, zainteresovan da stupi u kontakt sa novonastalom evroazijskom silom u usponu. Teheran je bacio pogled na Kinu pre više od jedne decenije kada je za vreme Mahmuda Ahmadinedzada pokrenuo program „Pogled na Istok“. Kina je od tada postala glavni iranski trgovinski partner.

Obe države, Kina i Iran, takođe pronalaze zajednički jezik zbog povezanosti preko evroazijskog kopna i vide sebe kao centralne za bilo koji veliki kontinentalni infrastrukturni projekat ili trgovinsku maršrutu. Ova „centralnost“ drevnog, a sada modernog „Puta svile“, kamen je temeljac kineskog i iranskog geopolitičkog samorazumevanja. Potpisani kinesko-iranski sporazum istovremeno znači dublju integraciju Irana u projekat „Pojas i put“.

Izrazito važan geopolitički trend koji približava Kinu i Iran jeste i ideja o nastajanju multipolarnog sveta. Obe države traže ograničenje američke moći i pokušavaju da vode nezavisnu spoljnu politiku. Ovaj geopolitički „lepak“ pokazao se kao značajan dugoročni motiv za izgradnju međusobnog razumevanja za obe države, plus Rusiju, kao i za druge zemlje van američke orbite. U tom pogledu, ovo je bio znak za početak izgradnje alternativnog kineskog modela globalnih odnosa.

Korak u tom smeru bila je i trodnevna poseta kineskog predsednika Si Đinpinga Saudijskoj Arabiji u decembru prošle godine sa nizom susreta na visokom nivou na kojima su učestvovali Kina, Arapska liga i Savet za saradnju u Zalivu.

Si je, kako su objavili saudijski mediji, izjavio da njegova poseta označava „novu eru u odnosima Kine sa arapskim svetom, arapskim državama u Zalivu i sa Saudijskom Arabijom“. Saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman izjavio je da je poseta „pokrenula novu istorijsku eru“ u odnosima sa Kinom.

Sijev topao i srdačan prijem u arapskom svetu bio je u oštroj suprotnosti sa onim koji je dat američkom predsedniku Bajdenu kada je posetio region u avgustu. Nakon što je tokom svoje predizborne kampanje Saudijsku Arabiju opisao kao „pariju“, prijem koji je priređen Bajdenu bio je hladan. Bajden je posetio samo Džedu, ali ne i glavni grad Rijad. Po dolasku, na aerodromu ga je dočekao niži saudijski zvaničnik.

Kublaj kanovo nasleđe

Ako neko želi da razume veliku kinesku geopolitičku strategiju danas, treba se vrati do Kublaj-kanove imperije koja je dobro poznata i opisana zahvaljujući putovanjima Marka Pola. Marko Polo je stigao na Istok sa svojim ocem i ujakom u vreme ključne prekretnice u kineskoj istoriji: nakon trista godina vladavine, dinastija Song bila je na ivici propasti, a Kublaj kan je trebalo da postane prvi nekineski car Kine. Dok je kan pokušavao da zauzme Kinu, njegovi ljudi su se okrenuli protiv njega u građanskom ratu, uznemireni zbog onoga što su videli kao njegovu sve veću mekoću i prekomerno „pokinezivanje“.

Širenje kineskog uticaja i dominacija Evroazijom za vreme Kublaj Kana nisu u potpunosti uspeli. Persija i Rusija su ostale van kineske kontrole, a indijski potkontinent, odvojen od Kine visokim himalajskim zidom, sa morima na obe strane, ostao je izolovano geopolitičko ostrvo. Sve vreme, međutim, Veliki kan je jačao svoju bazu u onome što je oduvek bilo plodno tle kineske civilizacije u centralnim i istočnim delovima zemlje, daleko od muslimanskih manjinskih oblasti zapadne pustinje. Geopolitičke karakteristike sveta Marka Pola su približno slične današnjim.

Ono što nije uspeo Kublaj kan, danas uspeva Si Đinping. Rusija je u kineskoj orbiti od trenutka kada je Si stupio na političku scenu. Sada se u orbiti našla i Persija, odnosno Iran, zajedno sa, pre 10 vekova nepostojećom, Saudijskom Arabijom, čija teritorija je tada bila deo Otomanske imperije.

Kako se Evropa razlaže, Evroazija se učvršćuje. To još ne znači da Evroazija postaje ujedinjena, ili čak stabilna na način na koji je Evropa to bila tokom Hladnog rata i posle njega, već samo da su interakcije globalizacije, tehnologije i geopolitike dovele do toga da evroazijski superkontinent postane jedna fluidna ali i samorazumljiva jedinica.

Evroazija dobija na značaju na način na koji ranije nikada nije imala. Štaviše, zbog ponovnog ujedinjenja Mediteranskog basena, o čemu govore izbeglice iz Severne Afrike i Levanta koje preplavljuju Evropu, kao i zbog dramatično povećane interakcije od Indokine preko Indijskog okeana do Istočne Afrike, sada možemo govoriti o Afro-Evroaziji. Termin „svetsko ostrvo“, za Evroaziju spojenu sa Afrikom, fraza britanskog geografa Halforda Makindera s početka 20. veka, više ne zvuči preuranjeno.

Na ovoj osnovi, hladnoratovske podele počinju da se brišu. Evropa, Severna Afrika, Bliski istok, Centralna Azija, Južna Azija, Jugoistočna Azija, Istočna Azija i Indijski potkontinent imaju sve manje značaja kao geopolitički koncepti. Umesto toga, zbog erozije čvrstih granica i kulturnih razlika, geopolitička mapa će manifestovati kontinuitet „suptilnih gradacija“, kako ih je nazvao Robert Kaplan, koje počinju u srednjoj Evropi i na Jadranu, a završavaju se iza pustinje Gobi, u kolevci kineske civilizacije.

Ako svet ranog 21. veka ima geopolitički fokus, to bi bio potez od Persijskog zaliva preko Indijskog okeana do Južnog kineskog mora, uključujući Bliski istok, Centralnu Aziju i Kinu. Predloženi kopneni i pomorski Put svile koji sprovodi Kina kopira upravo onaj put kojim je putovao Marko Polo. Ovo nije slučajno. Mongoli, čija je dinastija Juan vladala Kinom u trinaestom i četrnaestom veku, bili su, u stvari, „rani praktičari globalizacije“, koji su nastojali da povežu celu nastanjivu Evroaziju u istinski multikulturalnu imperiju.

Osim geopolitičkog ostrva Indije, dve posebno značajne teritorije koje Marko Polo opisuje u svojim „Putovanjima“ jesu Rusija i Persija. Rusiju on opisuje, jedva i iz daleka, kao profitabilnu pustoš bogatu krznom, dok Persija u očima Marka Pola po važnosti dolazi odmah posle Kine. Persija je bila prva istorijska supersila u antici, koja je objedinjavala reke Nil i Ind, kao i Mesopotamiju, i uspostavljala trgovinske veze sa Kinom, dok je persijski jezik u kasnom srednjem veku bio glavno sredstvo za širenje islama na istoku. Dakle, mapa Evroazije iz trinaestog veka za života Marka Pola — obeležena „carstvom Velikog Kana“ i „kanovima Persije“— danas je pozadina nečega daleko složenijeg i tehnološki veoma naprednog.

Analizirajući široko rasprostranjene ideje o globalnoj dominaciji Kine, korisno je da se uoči da postoji velika razlika između kineske i ruske percepcije istorije. Ruski lideri su istorijski bili nesigurni, pošto su svoju istoriju proveli braneći se od potencijalnih spoljnih neprijatelja. Stoga su, kako su jačali, poistovećivali uticaj sa fizičkom dominacijom. Kina ima složeniji pogled. Konfučijansko gledište, koje, zajedno sa kineskim marksizmom, oblikuje kinesko razmišljanje, implicira da će, ako Kina deluje na maksimalnom nivou svojih kapaciteta, to dovesti do poštovanja u ostatku sveta.

U periodu Carstva, strane zemlje bile su ocenjene po stepenu njihove bliskostis kineskim kulturnim pravilima, a postojalo je i posebno spoljnopolitičko odeljenje koje se bavilo ovim procenjivanjem. Kina je istorijski podržavala ovaj pristup, ali je koristila i vojne akcije kako bi podsetila protivnike da nije reč samo o filozofskoj debati. Ali, ako se analiziraju kineske vojne akcije, i u periodu komunizma, jasno je da su sve imale za cilj psihološki efekat.

U svoj ovoj složenosti, potrebno je imati na umu da imperija suštinski ostaje organizacioni princip evroazijskih poslova. Imperijalna iskustva Turske, Irana, Rusije i Kine objašnjavaju geopolitičku strategiju svake od ovih zemalja do danas. Dakle, zamislimo prvi kartografski sloj nove evroazijske mape kao da je sastavljen od izbledelih imperija koje još uvek deluju na osnovu imperijalnog načina razmišljanja, zasnovanog na kontroli teritorija. Džordz Kenan je rekao da je najjači argument za imperijalizam „zavisna neophodnost“ (contingent necessity), što znači „ako mi ne uzmemo te teritorije, neko drugi hoće i bilo bi još gore.“ Iz tog razloga, imperijalizam u ovom ili onom obliku nikada neće umreti. Površina ovog sveta biće kosmopolitska, ali nacionalizam i jačanje državnih kapaciteta – kao što pokazuju Kina i Rusija – i dalje čini njegov temelj. Ovo čemu svedočimo je tek početak kineskog iskoraka u obnovljeni svet Marka Pola u kome će Evroazija ponovo biti dominantna svetska simbioza imperija.

Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top