Prije deset godina kada se papa Franjo prvi put obratio s Trga svetog Petra, primijetio je da je konklava koja ga je izabrala otišla “gotovo na kraj svijeta” kako bi pronašla novog papu. Bila je to samozatajna, ali jasna šala, koja je signalizirala da ovaj argentinski kardinal planira posve različitu vrstu papinstva od svega što je bilo prije. Odabravši skroman život u gostinjskoj kući na rubu Vatikana umjesto u papinskim stanovima Apostolske palače, Franjo se pozicionirao kao neka vrsta pape autsajdera, zagovornika marginalnih, perifernih i isključenih.
Desetljeće kasnije, taj ga je pristup učinio jednim od najpotrebnijih moralnih glasova našeg doba. U vezi ključnih a povezanih pitanja u ovim teškim vremenima (kroničnoj izbjegličkoj krizi, klimatskoj krizi i globalnoj ekonomskoj nepravdi), prvi neeuropski papa modernog doba snažno je stao u obranu univerzalnih vrijednosti.
Glede migracija, papa je bio proročanski glas, govoreći jasnije i oštrije od mnogih progresivnih vlada. Tijekom posjeta grčkom otoku Lezbosu 2016, Franjo je tamošnjim katolicima rekao : “Europa je domovina ljudskih prava i tko god kroči na europsko tlo treba to i osjetiti.” Usred brojnih znakova da jača mentalitet Tvrđave Europe, s Britanijom kao predvodnicom, ta je poruka danas još življa.
U svojoj kritici neobuzdanih ekonomskih apetita na zapadu, enciklika o okolišu iz 2015, Laudato si‘, povukla je ključne paralele između sudbine siromašnih u svijetu i sudbine regija gdje su posljedice klimatske krize najizraženije. I ovdje se Franjo usredotočio na potrebu solidarnosti s regijama i narodima koji obitavaju izvan svjetskih središta moći i bogatstva.
Unutar same Crkve, Franjo je udario na ukorijenjene bastione tradicionalnog autoriteta, dajući nezaboravne i redovite kritike rimskoj kuriji na temu poniznosti. Sinoda o zajedništvu (sinodalnosti) koja je u tijeku – proces konzultacija s katolicima širom svijeta u razmjerima bez presedana – ima za cilj dodatno potkopati pojam crkve kao institucije monarhijskog tipa.
U isto vrijeme, u pitanjima od istospolnih veza do statusa razvedenih i ponovno vjenčanih unutar Crkve, papa je nastojao naglasiti pastoralni angažman i empatiju umjesto doktrinarne rigidnosti, te milosrđe umjesto osude. Najpoznatiji takav slučaj dogodio se kada su ga novinari ispitivali o homoseksualnim vezama, a Franjo je odgovorio: “Tko sam ja da sudim?”
Nakon više desetljeća ukorijenjene i defanzivne konzervativne ortodoksije pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., ovo je hrabrost na djelu, o čemu svjedoče bijesne reakcije konzervativnih biskupa, posebno u Sjedinjenim Državama.
U ranoj fazi papinstva pape Franje, američka tračerska stranica Gawker pozdravila ga je kao “našeg cool novog papu”. Ali, 86-godišnjeg Franju ne treba promatrati kao nekakvog neobičnog apostola sekularnog liberalnog prosvjetiteljstva. Ni njegov dosje nije bez pogrešaka i propusta. Priznao je ozbiljne pogreške u suočavanju sa skandalom seksualnog zlostavljanja koji je osramotio Katoličku crkvu diljem svijeta. Mnogi su i dalje akutno frustrirani nedostatkom napretka u osnaživanju položaja žena u Crkvi. Ali u vrijeme kada globalizacija i oni koji su nezadovoljni njome promiču izolaciju u politici najbogatijih nacija svijeta, pozivi pape Franje na radikalno uključivanje i solidarnost pružaju ključan kontrapunkt.
Izvor: Digitalna Demokracija
Foto: MidJourney prompt by Preokret