Jednom se desilo da je kleti dušmanin izvršio silovit i iznenadan napad na naš položaj i to u času kad smo već bili okraćali sa municijom i bombama. Pritisak je bio toliko žestok da smo već bili počeli gubiti nadu ne samo u odbijanje napada već i u to da ćemo sačuvati vlastite živote pa su neki među nama stoga počeli predlagati da krenemo u očajnički i samoubilački protivnapad jer je bolje a nekako i časnije poginuti jurišajući nego biti zarobljen pa priklan bez uvažavanja ikakvih sanitarnih i higijenskih propisa.
Taman što sam donio odluku da naredim taj posljednji juriš kadli se niotkud pojavi popularni zenički supereroj Ze-man i kao furija se stušti među dušmane koji su nepokolebljivo nadirali baš kao kurjaci kad osjete da je plijen onemoćao. Ja zapanjen uočih da on nikakvog oružja nema sa sobom te zaključih kako je ono za šta sam mislio da je čin vrhunske hrabrosti ustvari čin bezumlja ali onda do mene počeše dopirati nekakvi čudni zvuci između rafala i eksplozija bombi i granata i što je više bilo tih čudnih zvukova to je manje bilo pucnjeva i eksplozija. Ustadoh iz zaklona i ugledah veličanstven prizor. Ze-man je trčao od jednog do drugog kletog dušmana i u dahu izgovarao sljedeće riječi:
– Ćelik ba jarane Ćelik ispo iz lige jebo mu ja mater al kurac im Ćelik je to more ispast iz bilo ćega opet će to bit Ćelik to je Zenca jarane nemoreš ti to skontat nisi ti iz ćaršije ti si papak ne znaš ti šta je Zenca jarane more Ćelik ispast al opet će unić Zenca je to jarane ima kod nas pozorišće isto ćevapđinica onaj što vadi bingo kuglice bio direktor bolan ima li to u tvom selu jarane nema bezbeli da nema oklen ti moreš znat šta je to pozorišće i šta je Ćelik još samo željezara da proradi ko nekad pa će opet Ćelik u prvu ligu jarane nama Tito došo visoku peć potpalit a i onaj šupak Tanović je Zenićanin samo glumi Sarajlicu al je zato Tarik prava raja on navija za Ćelik ko svaki Zenićanin a ne ko vi seljaci nikad vi nećete skontat šta je Ćelik papak šta je šta me gledaš hoš se to pomarisat…
Tokom rata nagledao sam se svakakvih strahota ali takav užas kakav sam tog dana ugledao na licima kletih dušmana nikada prije a vala ni kasnije vidio nisam. Jedni su samo padali kao pokošeni a drugi su odbacivali svoje puške pa sumanuto i bezglavo čupali sebi kose i trčali tamo-amo stajući na mine ili padajući u ruke mojih do maločas očajnih boraca.
Kada je i posljednji kleti dušman pao mrtav ili u naše zarobljeništvo moji do maločas očajni borci počeše veselo bacati svoje šljemove uvis i vikati ura! i živio! Ze-manu koji je i dalje kao u kakvom transu izgovarao svoju tiradu. A kad je krenuo prema nama ja išaretom pozvah najboljeg strijelca u jedinici da dođe i izdadoh mu kratko naređenje pokazujući prstom na Ze-mana.
– U glavu, sinko. Ako još jednom čujemo išta o Čeliku predaćemo se sami sebi pa za koji smo kurac onda ratovali.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret