Precizna upotreba pojmova preduslov je za tumačenje i razumevanje krajnje kompleksnih, a naizgled jednostavnih jevanđeljskih poruka i istorijskih datosti. Ako Jevanđelje tumačimo preko unapred određenih konkretizacija, ili sugerisanjem autoriteta odozgo, time dobijamo predlog ili podlogu za interpretaciju koja uglavnom biva konačnica, bez intertekstualnosti ili upotrebne realnosti. Na taj način se unapred određenim tumačenjima sadržaja udaljavamo od Jevanđelja, a tumačenje mora uvek da bude fleksibilan model zadatog vremena istine u njemu samom. Ono je i stvar fabulacije. Tumačenje u svojoj apstraktnosti ne sme propustiti da odgovori na čovekove unutrašnje potrebe, čineći ga time emotivno jalovim. A dešava se i da interpretacija istog ne samo da ne zadovoljava čovekove potrebe, već i da ih često ni ne prepoznaje.
Pozivanje pojedinca da se skrije u zajednici tako što će biti robot i sluga zajednice i jedino tako biti koristan, jedan je od problema s kojim se danas čovek suočava. Spoj tehnološke civilizacije i birokratske diktature može dovesti do dehumanizacije pojedinaca, što znači da se ljudi tretiraju kao brojevi, statistike ili roboti, umesto da se cene njihove jedinstvene osobenosti i ljudsko dostojanstvo. U takvom društvu, društvene norme, zakoni i pravila često se sprovode bez obzira na ljudske potrebe i vrednosti. Primeri ovog fenomena mogu biti prisutni u raznim oblicima modernog društva, kao što su birokratske procedure u administraciji i pravosuđu, sistemi u industriji i poslovanju, ili algoritmi koji upravljaju društvenim mrežama i drugim oblicima digitalne komunikacije. Ali isto tako to može biti i crkvena propoved koja tog pojedinca vrednuje samo kroz masu.
Posledice ovih procesa mogu biti veoma ozbiljne i obuhvataju smanjenje kreativnosti, empatije i solidarnosti među ljudima, kao i rastući osećaj otuđenja i usamljenosti. Takođe se može pojaviti tendencija da se pojedinci svedu na jednostavne statističke podatke ili skupove algoritama, umesto da se poštuju njihovi jedinstveni identiteti i vrednosti. U krajnjem slučaju, ovaj fenomen može dovesti do potpunog gubitka ljudskog dostojanstva i ugrožavanja temeljnih prava pojedinaca, što predstavlja ozbiljan izazov za moderno društvo i zahteva pažljivo razmatranje i kritičko razmišljanje o društvenim procesima koji utiču na naše živote.
Ako znamo da je centralna tema hrišćanstva iskupljenje i spasenje ljudskog roda kroz smrt i vaskrsenje Isusa Hrista, a kroz lični odnos sa Njim, to znači da je poziv na spasenje upućen kolektivu, ali na njega slobodno odgovara pojedinac. Sledstveno, taj isti pojedinac je pozvan i na mnoge druge odgovore. Ako krenemo od judaizma videćemo da je to pre svega komunitarna religija koja počiva na jasnim identitetskim oznakama kao što su upotreba određene vrste hrane, praznovanje Subote ili obred obrezanja. Ove oznake imaju veliku ulogu u stvaranju i održavanju judejske komunije gde je odnos sa Bogom povezan sa odnosom prema ostalim ljudima u zajednici, iako pojedinci imaju svoje lične odnose sa Njim. Kolektivizam se odnosio na ideju da je zajednica važnija od pojedinca i naglašavano je da svi ljudi treba da deluju jedinstveno u cilju ostvarenja zajedničkih ciljeva. Iako se u Jevanđeljima mogu pronaći elementi kolektivizma, oni su obično izraženi u kontekstu crkvene zajednice i njenog poziva na ljubav i služenje drugima. Većina jevanđelskih poruka usmerena je ka pojedincu i njegovom ličnom odnosu sa Bogom, pri čemu se naglašava da je pred Bogom svako jedinstven i podjednako vredan, bez obzira na njegovo poreklo, bogatstvo ili status. U tom smislu, ono je više usmereno ka subjektivizmu nego ka kolektivizmu. Ako za primer uzmemo Hristove pouke o važnosti ljubavi prema drugima, takva poruka je usmerena i ka pojedincu.
U Jevanđelju po Mateju, Isus kaže: „Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe…“ Ova poruka jasno naglašava važnost brige o drugima, ali podrazumeva i značaj subjektiviteta. To je stoga što je korporativno telo kolektiva u hrišćanstvu preobraženo u živo Telo Hristovo u kojem niko nije njegov bezlični deo, nego je svako njegov ud, aktivni subjekt sa jedinstvenom i neponovljivom funkcijom. Da bi Telo bilo vitalno, svako mora u ličnom odnosu sa Bogom pronaći svoje mesto i ulogu. Ukoliko ud kopira ulogu nekog drugog uda, ukoliko oko prestane da gleda i počne da sluša, iako nije kadro za to, ili ukoliko se stvore kalupi po kojem bi individue mehanički, a ne ličnosno delovale, delovi Tela se umrtvljuju. Dakle, ova razlika u fokusu na individualnom i komuniji ima posledice na način na koji se živi religija. Dok se u judaizmu teži ka održavanju i zaštiti zajednice kroz primenjivanje zakona i tradicije, a u kontekstu očekivanja Mesije, u hrišćanstvu se promovišu individualna odgovornost i sloboda u veri. U suprotnom i Crkva može postati Zamjatinov grad u kom je individualizam zabranjen, grad u kom su zabranjeni oni koji kroz vlastite unutrašnje borbe, kroz sukobe između svojih osećaja i želja, te društvenih normi, sumnjaju u sistem, koji žele da udovi i telo ostanu celi, mesto bez onih koji kritikuju društveni sistem u kom se pojedinac potpuno gubi u kolektivu, gde su svi jednaki i gde nema prostora za individualnost.
U našem savremenom društvu, Crkva se bori za humanizaciju moralnog integriteta čoveka. Ali takav integritet je nemoguć bez potvrđivanja subjektiviteta. Kroz istoriju su različite okolnosti i sistemi vrednosti nametali različite uslove za ostvarivanje integralnog čoveka. U ostvarivanju individualnih vrednosti važnu ulogu imaju i Crkva i druge religijske institucije kojima je dužnost da razumevaju vrednost urođenih karakteristika ljudskih bića drugačije od onih socijalno nametnutih.
Jasno nam je da kolektiv ne dozvoljava rast pojedinca, dok zajednica rađa individue, ali ispunjavanje normi i obaveza kroz pojedinačno mora dati smisao i zaštitu suštinskim ljudskim vrednostima. U tom kontekstu, subjektivitet ima važnu ulogu u održavanju i zaštiti tih vrednosti. Da bi se osiguralo poštovanje načela, potrebno je postaviti jasna pravila i zakone koji će štititi prava pojedinaca i društva u celini. Dakle, iako znamo da se pojedinac rađa kroz spletove svih odnosa, teško je bez društva doći do nekog fiktivnog pojedinca – van socijalnih uloga. Međutim, ni te uloge se ne smeju izgrađivati kroz pravila i zakone koji bivaju nametnuti spolja, već moraju biti rezultat unutrašnje svesti i razumevanja važnosti poštovanja subjektiviteta, pošto integritet nije statičan, nego je dinamičan i podložan promenama kroz pomeranja koordinata iskustava.
Promene u društvu su uvek, kao i danas, dovodile do novih etičkih izazova koji zahtevaju novu raspravu i prilagođavanje etičkih načela gde postizanje moralnog integriteta nije cilj samo pojedinaca, već i društva u celini kroz čuvanje individualnosti. U tom kontekstu je učenje o Crkvi kao telu Hristovom, gde svako ima svoje jedinstveno i nezamnljivo mesto i gde ničija vrednost i doprinos nisu dovedeni u pitanje, svevremena paradigma i vodič, kako za Crkvu kao instituciju, tako i za društvo u celini.
Piše: Jelena Petrović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret