Donald Tramp se suočava sa četiri istrage koje sprovode državni organi. Tri krivične i jedna građanska, koje targetiraju bivšeg predsjednika i njegovu kompaniju, ali ne radi zločina koje je počinio. Gotovo svako ozbiljno zločinačko djelo koji mu se pripisuje, počinili su njegovi politički protivnici. On je targetiran jer se proglašen opasnim zbog svoje spremnosti da, barem retorički, odbaci vašingtonski konsenzus u vezi sa neoliberalnim politikama slobodnog tržišta i slobodne trgovine, kao i ideju da SAD treba nadglednik globalne imperije. On nije samo nipodaštavao vladajuću ideologiju, već je pozvao svoje pristalice da napadnu aparate koji održavaju dvostranački sistem, proglasivši izbore 2020. godine nelegitimnim.
Problem Donalda Trampa isti je kao problem Ričarda Niksona. Kada je Nikson bio prisiljen da podnese ostavku pod pretnjom opoziva, to nije bilo zbog njegovog učešća u ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti, niti zbog njegovog nezakonitog korišćenja CIA-e i drugih federalnih agencija za špijunažu, zastrašivanje, uznemiravanje i uništavanje radikala, disidenata i aktivista.
Nikson je srušen jer je targetirao druge članove vladajuće političke i ekonomske elite. Jednom kada je Nikson, poput Trumpa, napao centre moći, mediji je data sloboda da otkriju zloupotrebe i nezakonitosti koje su ranije ili minimizovali ili ignorisali.
Članovi Niksonove kampanje za reizbor nelegalno su prisluškivali sedište Nacionalnog odbora Demokratske stranke u poslovnoj zgradi Votergejt. Uhvaćeni su nakon što su se vratili u kancelarije da poprave prislušne uređaje. Nikson je bio upetljan u preizborne nezakonitosti, uključujući špijuniranje političkih protivnika, kao i pokušaj korišćenja federalnih agencija za prikrivanje zločina. Njegova administracija je održavala “listu neprijatelja” koja je uključivala poznate akademike, glumce, lidere sindikata, novinare, poslovne ljude i političare.
Interni memorandum Bijele kuće iz 1971. godine pod nazivom “Borba s našim političkim neprijateljima” – napisan od strane savjetnika Bijele kuće Džona Dina, čiji je posao bio savjetovanje predsjednika o zakonu – opisao je projekat dizajniran da “koristi dostupnu federalnu mašineriju za šikaniranje naših političkih neprijatelja.”
Niksonovo ponašanje, kao i njegovih najbližih suradnika, bilo je očito nezakonito i zaslužuje optužbe. Bilo je 36 osuda ili priznanja krivice povezanih sa skandalom Votergejta dvije godine nakon otkrića. Ali nisu zlodjela koje je Nikson počinio u inostranstvu ili protiv disidenata ta koja su uzrokovala njegovu političku propast, već zločini koje je počinio protiv Demokratske stranke i njenih saveznika, uključujući i etablirane medije.
“Noam Čomski je napisao u 1973. , godinu dana prije Niksonove ostavke za The New York Review of Books napisao sljedeće: ‘Politički centar bio je izložen napadu tehnikama koje su obično predviđene za one koji odstupaju od normi prihvatljivog političkog ubjeđivanja.'”
Kao što Edvard Herman i Čomski ističu u svojoj knjizi Manufacturing Consent: politička ekonomija masovnih medija:
Odgovor je jasan i koncizan: moćne grupe su sposobne odbraniti se, ne iznenađuje; i po medijskim standardima, skandal je kada se njihov položaj i prava ugroze. Nasuprot tome, dok su nezakonitosti i kršenja demokratske suštine ograničena na marginalne skupine ili disidentske žrtve američkog vojnog napada, ili rezultiraju difuznim troškom nametnutim većini populacije, medijsko protivljenje je prigušeno i uopšte ne postoji. Zbog toga je Nikson mogao ići tako daleko, uljuljkan u lažni osjećaj sigurnosti, to jest upravo zato što pas čuvar zavija samo onda kada se počne prijetiti privilegovanima.”
Ono što je dovelo do Niksonovog pada i ono što je suština napada na Trumpa, jeste činjenica da su, kao što je primetio Čomski u slučaju Niksona, i Trampovi ciljevi uključivali “bogate i ugledne, portparole zvanične ideologije, ljude koji se očekuju da dele vlast, da oblikuju društvenu politiku i da oblikuju javno mnjenje.” “Takvi ljudi nisu legitimne žrtve progona od strane države.”
To ne umanjuje Trumpove zločine. Tramp – gotovo izjednačen s predsednikom Džoom Bajdenom u anketama za predsedničke izbore 2024. godine – čini se da je počinio nekoliko prekršaja i ozbiljnih krivičnih dela.
U novembru 2022. godine, Ministarstvo pravde je imenovalo specijalnog tužioca da istraži zadržavanje tajnih dokumenata od strane Trampa u njegovoj kući Mar-a-Lago na Floridi i bilo kakvu potencijalnu krivičnu odgovornost koja proizilazi iz tog čina, kao i nezakonito mešanje u prenos vlasti posle predsedničkih izbora 2020. godine.
Zasebni tužilac okruga u Džordžiji sarađuje s posebnim sudskim većem u vezi sa Trumpovim pokušajima da poništi rezultate izbora 2020. Ključni dokaz je zloglasni telefonski poziv između Trumpa i državnog sekretara Džordžije, Brada Rafenspergera, u kojem je predsednik stalno insistirao na pronalaženju više glasova. Optužnice u ovom slučaju mogu uključivati zaveru za izbornu prevaru, reketiranje i vršenje pritiska i / ili pretnje javnim službenicima.
Tužilac okruga Menhetn istražuje 130.000 dolara koje je Trump koristio da plati porno zvezdi Stormy Daniels, s kojom je navodno imao seksualni odnos. Ova isplata pogrešno je prijavljena u evidencijama Trumpove organizacije kao pravna naknada u slučaju kršenju zakona o finansiranju kampanje.
Na kraju, generalna tužiteljka Njujorka Leticija Džejms podnosi građansku tužbu tvrdeći da je Trampova organizacija lagala o svojim sredstvima kako bi dobila bankovne kredite. Ako tužba generalne tužiteljke bude uspešna, Tramp i drugi članovi njegove porodice mogli bi biti sprečeni da posluju u Njujorku, uključujući kupovinu nekretnina u narednih pet godina.
Navodne prekršaji Trumpa treba istražiti. Međutim, slučajevi koji se odnose na Daniels i zadržavanje tajnih dokumenata čine se relativno manjim i sličnim onima koje su počinili njegovi politički protivnici.
Prošle godinw su se voditelji kampanje Hilari Klinton iz 2016. i DNC su složili da će platiti kaznu od 8.000 dolara i 105.000 dolara, za pogrešno označavanje troškova od 175.000 dolara za istraživanje opozicije, odnosno dugo osporavanog “Dosijea Stil”, kao “pravnih troškova”. Nelegalno zadržavanje tajnih dokumenata obično je rezultiralo samo opomenom kada su bili istraživani drugi moćni političari. Klintonova je, na primer, koristila privatne e-poštanske servere umesto vladine e-pošte u vrijeme dok je bila državna sekretarka.
F.B.I. je zaključio da je ona slala i primila materijale označene kao Top secret koristeći privatni server. Na kraju se direktor F.B.I.-a Džejms Komi nije odlučio da zbog toga tuži bivšu državnu sekretarku. Bivši potpredsednik Majk Pens i Džo Bajden takođe su čuvali tajne dokumente kod kuće, mada nam se danas kaže da je to bilo “nenamerno”. Otkriće ovih tajnih dokumenata, umesto izazivanja bijesa u većini medija, pokrenulo je razgovor o “bespotrebnoj prekomernoj tajnovitostii”.
Bivšem direktoru C.I.A.-e Davidu Petreusu izrečena je dvogodišnja uslovna kazna zatvora i novčana kazna od 100.000 dolara nakon što je priznao da je svojoj ljubavnici Pauli Broadwell davao da čita povjerljive “crne knjige” koje su sadržavale ručno pisane tajne beleške o zvaničnim sastancima, ratnoj strategiji, obaveštajnim sposobnostima i imenima tajnih obavještajnih oficira
Kao što je bio slučaj sa Niksonom, najozbiljnije optužbe sa kojima bi Tramp mogao da se suoči odnose se na njegov napad na temelje dvostranačke vlasti, posebno na podrivanje mirnog prenosa vlasti s administracije na administraciju. U Džordžiji bi Tramp mogao da se suoči sa veoma ozbiljnim krivičnim optužbama sa potencijalno dugim kaznama ako bude osuđen, kao i ako ga federalni posebni tužilac optuži za nezakonito mešanje u izbore 2020. Ne znamo detalje dok se ne objave bilo kakve optužnice.
Ipak, najgora Trumpova dela dok je bio na vlasti ili su dobila minimalno medijsko pokrivanje, umanjivana, ali i hvaljena kao dela u odbrani demokratije i međunarodnog poretka koje predvodi SAD.
Zašto Trump nije krivično gonjen za akt agresije protiv Irana i Iraka kada je dronom napao iranskog generala Kasema Sulejmanija i još devet osoba na aerodromu u Bagdadu? Irački premijer Adel Abdul-Mehdi osudio je napad i rekao svojem parlamentu da je Tramp lagao da bi Sulejmanija izložio u Iraku kao deo mirovnih pregovora između Iraka, Irana i Saudijske Arabije. Irak je usvojio rezoluciju u parlamentu kojom se traži da svi strani vojnici napuste zemlju, što je američka vlada odbila.
Zašto se Trump nije procesuiran ili opozvan zbog pritiska na svog državnog sekretara da laže da Iran ne poštuje Zajednički sveobuhvatni plan akcije, poznat kao nuklearni sporazum sa Iranom? Tramp ga je na kraju otpustio i nastavio jednostrane, razarajuće i nezakonite sankcije protiv Irana, kršenjem međunarodnog prava i vrlo verovatno američkih domaćih zakona.
Zašto Tramp nije opozvan zbog svog učešća u pokušajima da se izvede državni udar i obori demokratski izabrani predsednik Venecuele? Tramp je proglasio nepoznatog desničarskog političara – i budućeg vođu državnog udara – Huana Guaida za pravog predsednika Venecuele, a zatim mu nezakonito predao kontrolu nad bankovnim računima te latinskoameričke zemlje u SAD.
Nezakonite sankcije SAD-a koje su omogućile ovaj pokušaj puča blokirale su ulazak hrane, lijekova i drugih dobara u zemlju te spriječile vladu da iskorištava i izvozi vlastitu naftu, što je dovelo do uništavanja ekonomije. Prema Centru za ekonomska i politička istraživanja, između 2017. i 2019. godine je zbog sankcija umrlo više od 40.000 ljudi, a taj se broj do danas sigurno povećao.
Nikson, poput Trumpa, nije bio opozvan zbog svojih najgorih zločina. Nikada nije optužen za naredbu C.I.A.-i da uništi čileansku ekonomiju i podrži desničarski vojni udar koji je svrgnuo demokratski izabranu lijevu vladu Salvadora Aljendea.
Nikon nije bio kažnjen za svoje ilegalne, tajne masovne kampanje bombardovanja u Kambodži i Laosu u kojima je ubijeno na stotine hiljada civila, niti za ulogu njegove vlade u pokolju Vijetnamaca, što je rezultiralo sa najmanje 3,8 milijuna ubijenih prema zajedničkom izvještaju Univerziteta Harvard i Vašington i još većim gubicima, a prema istraživačkom novinaru Nicku Turseu.
Nikson nije bio odgovoran za ono što je tadašnji predsjednik Lindon Džonson privatno nazvao “izdajom” kada je otkrio da je još neizabrani republikanski kandidat za predsjednika i njegov budući savjetnik za nacionalnu sigurnost Henri Kisindžer namjerno i ilegalno sabotirao njegove mirovne pregovore u Vijetnamu, što je na kraju produžilo rat za još četiri godine.
Članci o opozivu protiv Niksona su usvojeni od strane Odbora za pravosuđe Kongresa. Članci I i III su se usredotočili na optužbe vezane uz Votergejt i Niksonov neuspjeh u adekvatnom postupanju s kongresnim istragama. Članak II se odnosio na optužbe o kršenju građanskih sloboda i zloupotrebi vlasti.
Međutim, sve su činjenice postale su nevažne nakon što je Nikson podnio ostavku. Na kraju se osramoćeni bivši predsjednik nije suočio s optužbama vezanim za Votergejt. Mesec dana nakon što je Nikson napustio dužnost, predsjednik Džerald Ford ga je pomilovao za “sve prekršaje protiv Sjedinjenih Država” koje je “počinio ili mogao biti počinio ili sudelovao u njima u periodu od 20. januara 1969. do 9. avgusta 1974.”
Ova pomilovanja su učvrstila koncept “imperijalne predsjedničke vlasti” i modernu ideju “elite s imunutetom”, kako primjećuje ustavni pravnik i novinar Glen Grinvald. Ni republikanci ni demokrati ne žele postaviti presedan koji bi ograničio nekontrolisanu i neodgovornu moć budućeg predsjednika.
Najozbiljniji zločini su oni koji su normalizovani od strane moćne elite, bez obzira tko ih je inicirao. Džordž Buš je možda započeo ratove na Bliskom istoku, ali Barak Obama ih je održavao i proširio. Obama je možda imao najveći uspjeh u pregovorima o iranskom nuklearnom sporazumu, ali Bajden, njegov bivši potpredsjednik, nije poništio Trampovo ruiniranje sporazuma, niti je poništio odluku Trampa o premještanju američke ambasade u Izraelu iz Tel Aviva u Jerusalem što je predstavilo kršenje međunarodnog prava.
Tramp, kao i većina njegovih protivnika u republikanskoj i demokratskoj stranci, služi interesima milijarderske klase. I on je neprijatelj radničkih prava. On je također neprijatelj slobode medija. On, također, podržava preusmjeravanje stotina milijardi federalnih dolara u vojnu industriju da bi održao imperij. On, također, ne poštuje vladavinu prava.
On, također, je lično i politički korumpiran. Ali, on je također impulsivan, pun predrasuda, nesposoban i neobrazovan. Njegove besmislene teorije zavjere, vulgarnosti i apsurdni trikovi su sramota za uspostavljenu moćnu elitu u dvije vladajuće stranke. On je, za razliku od Bajdena, težak za kontrolisanje. On mora otići, ne zbog toga što je kriminalac, već zato što mu vladajući kriminalni sindikat ne može povjeriti upravljanje kompanijom.
Piše: Kris Hedžis za Consortium News,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret
.