MILAN IGRUTINOVIĆ: Oni znaju da znamo da nas lažu, ali baš ih briga

Dokumentarni filmovi Adama Kertisa opisuju mučni izlazak iz 20. veka, veka nekoliko totalitarnih i radikalnih vizija uređenja društva, veka zrele demokratije ali i veka njenog sporog i izgleda neumitnog zalaska. Ponajveći deo njegovog opusa, pogotovo filmovi iz prethodne decenije, podloga su za ono što je sam Kertis nazvao „najvećom misterijom našeg doba“: zašto se čini da u trenutku kada je čitav politički i društveni sistem van kontrole i u totalnom haosu, niko nije u stanju da zamisli ikakvu alternativu?

Kako locirati poziciju i opisati prirodu moći u današnjem društvu, poreklo i domašaj dominantnih ideja i tehnoloških inovacija, te krizu i ukočenost političkog sistema u kojem živimo? U preko 25 dokumentarnih filmova i serijala to je nastojao da objasni britanski novinar i sineasta Adam Kertis, posvetivši najveći deo svoje gotovo četrdesetogodišnje karijere u Bi-Bi-Siju praveći dokumentarne filmove o intelektualnoj istoriji savremenog sveta.

Njegovi filmovi posebno su privlačni mlađim generacijama, odraslim u eri društvenih mreža, kojima leži slikovito prikazivanje društvene zbilje kao bizarno banalne, ali oni imaju daleko ozbiljnije poente. Stil emotivnih asocijativnih veza između naočigled nepovezanih događaja i likova i svođenja složenih društvenih procesa na jednostavnije predstave jasne prosečnom gledaocu, doneo je Kertisu znatan javni ugled, ali i kritiku iz, uglavnom, akademskog sveta.

Njegova rana fascinacija moćnicima iz krugova elita vidljiva je u serijalima poput opisa delovanja četiri bogataša, članova kluba „Klermont“ u londonskoj četvrti Mejfer (The Mayfair Set, 1999). Oni su 1960-ih i 70-ih razvijali nezakonitu trgovinu oružjem i uticajem, ogoljeno tajkunsko poslovanje, i na kraju, 1990-ih u politici javno zastupali rane evroskeptične stavove. Kratki serijal o mogućnostima kontrole masa u razvijenim demokratijama kroz elemente Frojdove psihoanalize, koje je u SAD popularizovao jedan od pionira političkog marketinga Edvard Bernajs, Frojdov sestrić, snimio je 2002. godine (The Century of the Self).

Desetak godina kasnije, trodelna serija All Watched Over by Machines of Loving Grace dala je osvrt na tehno- i eko-utopijske ideje o ulozi kompjutera u savremenom društvu i njegovom odnosu s prirodom.

Polazeći od supkulture tehno i hipi komuna u Kaliforniji 1960-ih, preko ideja Ajn Rand o važnosti sebičnosti, koje su poslednjih decenija oblikovale libertarijanske i anarhističke ideje, preko brzog razvoja interneta 1990-ih, prikazao je vizije novih modela društvenih uticaja, kontrole i subverzije. Kertis je povezao intelektualni uticaj Randove – u kružoku turbo-individualista koji se samoironično zvao Kolektiv – na ljude poput Alana Grinspena, uticajnog predsednika američke centralne banke. Njegov mandat se završavao kada je počinjala svetska ekonomska kriza (2006) i kada su njegove neoliberalne ideje sučeljene sa svojim brojnim posledicama i u najmoćnijoj zemlji sveta.

Buđenje košmara

Napad Al Kaide na Svetski trgovinski centar u Njujorku 2001, te prethodne i potonje američke i britanske intervencije na Bliskom istoku i u Srednjoj Aziji Kertis je iskoristio kao podlogu za nekoliko svojih ostvarenja na temu odnosa Zapada i (militantnih verzija) islama. Sam Kertis je, kao samodeklarisani progresivac, bio protivnik tih intervencija ali se time nije posebno isticao.

U Moći noćnih mora (The Power of Nightmares, 2004) tvrdio je da američki neokonzervativizam i fundamentalističke islamske grupe treba posmatrati kao simbiozu poželjnih neprijatelja, jer se i jedni i drugi hrane slikom crnog neprijatelja uz istaknute sličnosti religijskih slika kojima se slično služe za postizanje svojih ciljeva.

Nasuprot široko uvreženom mišljenju, Kertis je tvrdio da radikalne islamske grupe nisu bile tako značajan faktor u islamskom svetu niti posebno važan protivnih SAD, te da su teroristički napadi, poput onog iz septembra 2011, bili odraz njihove frustracije i slabosti a ne snage.

Američku reakciju na 11. septembar, oličenu u tzv. Globalnom ratu protiv terora, odbacivao je kao pogrešnu, preteranu, i štetnu.

Pozadinu američkih veza sa Bliskim istokom potom je nešto detaljnije obradio u filmu Gorko jezero (Bitter Lake, 2015), po jezercetu kod Sueckog kanala na kome su američki predsednik Frenklin Ruzvelt i saudijski kralj Abdulaziz 1945. postavili osnove naftne i finansijske veze dve zemlje za naredne decenije, i privezali Vašington za taj udaljeni prostor.

Ponajveći deo Kertisovog opusa, pogotovo filmovi iz prethodne decenije, podloga su za ono što je sam Kertis nazvao „najvećom misterijom našeg doba“: zašto se čini da, u trenutku kada je čitav politički i društveni sistem van kontrole i u totalnom haosu, niko nije u stanju da zamisli alternativu? Tri njegova ostvarenja od 2016. do 2022. postavljaju to pitanje u komplikovanoj formi i nude delimične odgovore na njega.

U saradnji s bristolskim bendom Masiv atak, pre deset godina je snimio film Sve ide po planu (Everything Is Going According to Plan – Massive Attack v Adam Curtis), prikazan najpre na Mančesterskom filmskom festivalu u maju 2013, a potom, u septembru, i na otvorenom, na njujorškoj Park aveniji uz koncert pomenutog benda.

Muzička podloga koju je Masiv atak dao za mnoštvo scena u filmu ilustrativna je za ukupnu ulogu muzike u Kertisovim ostvarenjima. Često tamna, ambijentalna, kontrastna u odnosu na paralelni vizuelni prikaz, muzika u njegovim filmovima postala je predmet posebnih analiza i istovremeno motiv više za brojne poklonike. Ona budi različita osećanja, od dizanja borbenog morala za stvaranje boljeg sutra, do parališućeg straha od zlokobne realnosti.

Hipernormalni svet

Film Hipernormalizacija je premijerno prikazan u oktobru 2016, nekoliko meseci nakon britanskog referenduma o izlasku iz Evropske unije i nekoliko nedelja pre pobede Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima. Oba događaja su bila prilično iznenađujuća za etablirane elite u te dve zemlje, i ne samo za njih.

Kertis se nije upustio u glavni tok društvene borbe u Britaniji za ili protiv Bregzita s laburističkim ili torijevskim predznakom, ni u SAD za ili protiv Trampa u zavisnosti od toga da li je neko liberal ili MAGA (Make America Great Again) trampovac. On je pokušao da razume dublje socijalne razloge raspada odnosa između vladajućih, uglavnom liberalnih elita, i siromašnijih slojeva društva ka kojima je sve više klizila i srednja klasa kao tradicionalni stub liberalno-demokratskog poretka.

Temeljno važan proces razvoja individualizma tokom 20. veka – rast prava pojedinca unutar društva, datih mogućnosti da se osloni na svoj sud i da svoja osećanja pretpostavi postojećim društvenih uzusima – Kertis vidi kao pobedu idejnih osnova liberalizma, ali i novo stanje koje otežava upravljanje društvom postojećim demokratskim sredstvima, uključujući i ona manipulativna, koje je obrađivao u ranijim serijalima.

Tako Hipernormalizacija slika svet šareno nijansiranih liberalnih demokratija koje čuvaju sve otuđenije elite kroz preostalu ekonomsku moć i histeričnu tabuizaciju alternativa, ubeđujući nas sve da svaka potraga za alternativama nužno završava u nekom od poznatih horora 20. veka (fašizmu, komunizmu, bilo kojoj istorijskoj verziji grube diktature).

Paralela koju Kertis povlači, i koja je zapravo dala naslov filmu, teza je američkog sociologa sovjetskog porekla Alekseja Jurčaka, sa Univerziteta u Berkliju, o stanju poznog sovjetskog komunizma i iznenadnosti raspada države. U knjizi „Sve je bilo večno dok jednom nije prestalo da postoji: poslednja sovjetska generacija“, on objašnjava kontradiktornosti sovjetskog društva pred raspad, neuspeh unutrašnje propagande sovjetskog poretka, ali istovremeno i formalno i javno rašireno uverenje da se ništa novo nije moglo desiti, da je takav poredak tu zauvek.

Sam termin „hipernormalizacija“ vezan je za jezik javnog govora, onaj iz političkih poruka, vesti, javne komunikacije, koji je onemogućavao verbalizaciju i društveno postojanje alternativnih ciljeva i rešenja. Takav jezik je društvo doveo u fazu u kojoj nije bilo moguće izraziti rasprostranjeno shvatanje da je smer društva loš, u kojoj su i građani i vlast znali da vlast laže ali da su svi pretvorno ostajali lojalni poretku jer je alternativa bila nezamisliva i neizreciva.

Kertis vidi jasne sličnosti između tog elementa sovjetskog kolapsa i sadašnjeg trenutka liberalnog postmodernizma u Evropi i Americi. Doduše, on i procese u Rusiji i Kini, na primer, vidi kao slične, kao društva bez posebne imaginacije budućnosti i izbušene endemskom korupcijom. On nam tako nudi upečatljivo upozorenje, i negira da su postojeće autokratije smislena alternativa načetom liberalno-demokratskom poretku. Trampa je, na kraju, video kao neuspešnog predsednika koji nije uradio praktično ništa u korist onih masa koje su glasale za njega, delom zato što je bio nezainteresovan i imao preče interese, delom zbog nesposobnosti.

Emocionalna istorija modernog sveta

U uvodnoj sceni serijala iz 2021. godine, Ne mogu da te izbacim iz svoje glave: emocionalna istorija modernog sveta (Can’t Get You Out of My Head: An Emotional History of the Modern World) dat je citat pokojnog američkog antropologa Dejvida Grebera: „Krajnja, skrivena istina sveta je da je on nešto što smo mi napravili i da bi isto tako mogao biti napravljen drugačije“. Poznavaocima društvenih teorija biće jasno da je ovo gotovo definicija konstruktivizma, a sam Greber je baštinio anarhističko usmerenje. U završnom delu poslednje epizode serijala Kertis se vraća ovoj rečenici – u odsustvu praktične alternative, on barem želi da ponudi nadu u snagu ljudi da osmisle bolju sutrašnjicu.

Kertis je u tom serijalu u šest epizoda dao čitav kolaž uglavnom personalnih priča za koje bi se naoko moglo reći da pripadaju margini i radikalizmu, ali kojima želi da objasni savremene glavne tokove politike. U tim anegdotama pojavljuju se Đang Ćing, četvrta žena Mao Cedunga, važan akter kineske Kulturne revolucije, koja je život okončala samoubistvom nakon zatvorske kazne i preinačene smrtne presude; tu je i Eduard Limonov, ruski nacional-boljševik, dobrovoljac u srpskoj vojsci početkom 1990-ih, ali u filmu prikazan uglavnom u svojoj pank fazi iz Njujorka iz 1970-ih i 80-ih godina i neko ko je okupljao nezadovoljne trasom ruskih tržišnih reformi 90-ih. Tu je majka repera Tupaka Šakura i članica Crnih pantera, Afeni Šakur, lideri Frakcije Crvene armije iz Zapadne Nemačke…

Likovi u serijalu – dzihadisti, ubice, psiholozi, filozofi, ekolozi, ajtijevci – povezani su svojom teskobom spram liberalne postmoderne. Ali tu su i dugotrajni, globalno relevantni procesi poput razvoja nevladinog sektora tokom 1970-ih, finansiranog zapadnim novcem, kao i američkog doživljaja sopstvene izuzetnosti ili rasta kineske ekonomske uloge od 1990-ih…

Kertis ovim serijalom zaokružuje problem paralize postojećeg sistema, na tragu hipernormalizacije. Individualizam je čoveku doneo veću slobodu, ali doneo je i veću atomizaciju društva, rastakanje kolektivnih mogućnosti delovanja, najpre preko sindikata koji su potpuno potisnuti trijumfom (neo)liberalizma, preko masovnih partija i pokreta, svega onoga što bi udzbenici demokratije uzeli kao osnovu zajedničkog političkog života.

Kertis je decidiran u tome da se atomizacija ne može poništiti niti se stvari mogu vratiti na staro; moraće se uvažiti rastočenost kolektiva i prvenstvo ličnih pogleda i osećanja. Ovaj Kertisov kolaž nudi složen, naizgled nepovezan skup odgovora na pitanje anksioznosti savremenog čoveka u pogledu svoje i društvene budućnosti. Taj je skup zapravo neostvarenih alternativa postojećem poretku stvari, dat kroz perspektive i ambicije marginalnih likova.

Na svoj način, Kertis nas vraća starom Gramšijevom komentaru da je priroda krize u tome što je staro umrlo a novo se još nije rodilo.

Zona traume

Serijal Rusija 1985–1999: Traumazona (Russia 1985–1999: TraumaZone) drugačiji je od njegovih ranijih ostvarenja. U epizodama nema naracije, jedini zvuk u filmu je iz originalnih Bi-Bi-Sijevih snimaka iz tog perioda, uz titlovani prevod. Zbog teme i zbog prikazanog u serijalu, on se naslanja na Hipernormalizaciju – beznađe ljudi, rezigniranost i pomirenost sa sudbinom bolno su vidljivi iz kadrova serijala.

Serijal je ponudio presek sovjetskog i ruskog društva kroz sve društvene slojeve – od nepojmljive bede do tajkunske raskalašnosti, od Crvenog trga do arktičkih zabiti, od serijskog ubice Andreja Čikatila do operskih umetnika. Autor voli da ih neposredno sekvencira radi isticanja kontrasta. Utisak je da su početne scene u filmu duže, i da se skraćuju, ubrzavaju kako odmiče vreme i kako, istorijski, društvo proživljava kolaps.

Istorijska poruka Traumazone je efektna – društvo je preživelo ne samo kolaps komunizma nego i kolaps pokušaja demokratizacije tokom 1990-ih. Koliko god je dolazak Vladimira Putina na čelo Rusije doneo određenu političku stabilnost i ekonomski napredak za znatnu većinu ruskog društva – u filmu se može osetiti gotovo pa olakšanje koje je taj čin doneo – zemlja je nedvosmisleno ušla u postdemokratsku fazu.

Kod pojave Putina krajem 1990-ih Kertis posebno napominje to da današnji ruski predsednik nije grabio vlast. On je postao deo vladajuće strukture kao predstavnik malobrojnog kruga relativno kompetentnih funkcionera, a ne kao ambiciozni političar. Njega je iznedrio sistem oligarha koji su brinuli o svom kriminalno stečenom bogatstvu i grupica prozapadnih reformatora koji su bežali od komunizma i hteli da prežive greške Jeljcinove ere. Njihovo paktiranje je Putinu gurnulo u ruke uzde tada vrlo slabe vlasti.

Tu fazu je Kertis dotakao u dva navrata, kroz lik Putinove sive eminencije iz ranijih godina vlasti, Vladislava Surkova. Jedan od savetnika u predsedničkoj administraciji, čovek nejasne biografije, prikazan je kao režiser političkog teatra u kojem Kremlj manipuliše brojnim političkim frakcijama, praveći simulakrum demokratije, bez stalnog ideološkog profila osim pragmatične želje da se večno ostane na vlasti. I u skokovima ga je povezivao s pojavama u drugim zemljama. Tramp u Americi i Surkov u Rusiji shvatili su istu stvar: da verzija stvarnosti koju tekuća politika želi da predstavi velikom broju ljudi nije više uverljiva; da priče o svetu u kojem živimo, a koje političari pričaju svom narodu, više nemaju mnogo smisla.

Subjektivni osećaj je da Kertisovi dokumentarni filmovi opisuju mučni izlazak iz 20. veka. Veka nekoliko totalitarnih i radikalnih vizija uređenja društva, veka zrele demokratije ali i veka njenog sporog i izgleda neumitnog zalaska. U njegovoj konstrukciji teza, često kombinacijom nepovezanih likova, dela i procesa, preskakanjem s teme na temu, Kertis se često suočavao sa čvrstom kritikom dela javnosti. Po pravilu je to bilo više na liniji politikološke ili istorijske analize nego na nivou filmskog zanata.

No njegovi filmovi su umetnost koja želi da šokira i natera na ozbiljno razmišljanje o savremenom društvu. Treba li od umetnosti tražiti više od toga?

Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top