Jednom sam ja u gimnazijskim danima vidio u knjižari nekakvu sveščicu na čijim je koricama bila britanska zastava ali malo izobličena i još je kraj nje bilo napisano The Clash što je bilo dovoljno da odmah sebi kupim tu sveščicu koja je u mom slučaju služila za sve predmete jer ja nisam bio baš neki marljiv i uredan đak odlikaš izuzev iz određenih predmeta koji su me zanimali a među kojima je bio i predmet opštenarodna odbrana i društvena samozaštita a nama je taj predmet predavao jedan svjesni i pravilno usmjereni Jugosloven Mensur koji je ugledao onu svesku sa Union Jackom na sebi pa me zbog toga podvrgnuo oštroj drugarskoj kritici i kazao mi da sam sumnjiv i nenarodni element koji nosi tuđinske bajrake na sveskama umjesto naše lijepe trobojke sa petokrakom i još mi je kazao da su mi i roditelji sumnjici i nenarodni elementi jer su mi dali to neko sumnjivo i nenarodno ime Elis umjesto da su me prozvali lijepim narodnim imenom kao što je Predrag ili Nenad a ja sam na njegovu kritiku samo slegnuo ramenima i kazao – nastavniče, mogu li ja u WC? – pa sam izašao iz razreda da zapalim i dok je cigareta dogorjela do kraja ja se više nisam ni sjećao njegovog uzaludnog pokušaja da me pravilno usmjeri u pravcu jugoslovenskog patriotizma i socijalističkog samoupravljanja jer vas se takve stvari jednostavno ne dotiču kad vam u tijelu bujaju mladalački hormoni i kad slušate Kleš te kad čitate Plutarha i Servantesa umjesto obavezne školske lektire u vidu Lelejske gore i možda bi taj događaj sa časa opštenarodne odbrane i društvene samozaštite zauvijek iščilio iz mog sjećanja da nakon nekoliko godina po redu vožnje nije stigao novi rat a ja još uvijek mlad i pun hormona poželjeh da se i ja njime malo provozam ne shvatajući da sam se tokom čitanja Ilijade već provozao cestom svih ratova što ih je ikada bilo i što će ih ikada biti te da uopšte nije bilo potrebe da tom čitalačkom iskustvu pridodajem i ono lično ali hajd ti to objasni mlađahnom bilmezu iz proleterskog srca Jugoslavije pa sam ja kao mlađahni bilmez negdje na samom početku rata jedan dan trebao nešto otići do okružnog štaba i dok sam tako išao kroz čaršiju začuh da mi je neko nazvao selam što je bilo pomalo čudno jer su oni koji su me poznavali znali i to da sam čvrsto stajao na pozicijama humanizma i internacionalizma te da sam religiju smatrao mračnim ostatkom prošlosti koji truje naše napaćeno samoupravno društvo skupa sa poganim djelovanjem brojnih unutrašnjih i spoljnih dušmana a kad sam se osvrnuo da vidim ko mi je nazvao selam ugledah onog nastavnika opštenarodne odbrane i društvene samozaštite te svjesnog i pravilno usmjerenog Jugoslovena Mensura koji je baš tuda prolazio ka Potočkoj džamiji pa ja zaustih da mu kurtoazno uzvratim pozdrav ali najednom mi u ušima odjeknu ona njegova drugarska kritika kojom je i mene i moje roditelje proglasio sumnjivim i nenarodnim elementima te ščepah onaj svoj Tompson s ramena i uzviknuh mu – gukni koji ćeš zglob da ti smrskam kundakom – na šta on poblijedi baš kao srednje polje jugoslovenske trobojke i pruži korak da uđe u džamijsku avliju prije nego što ga ja dokačim onim kundakom od orahovine i sa čeličnim okovom na zadnjaku a vi ako mislite da sam ja pretjerao i nepravedno postupio prema svom bivšem nastavniku ja ću vam kazati da ste u zabludi i da ne shvaćate da jedan selam niti bilo koji drugi vjerski pozdrav nije dovoljno i validno iskupljenje od ranijih poganluka pa ako je već htio uspostaviti pristojan nivo socijalne interakcije Mensur je prvo trebao objasniti da li još uvijek zastupa teze iz svoje kritike koju mi je uputio nekoliko godina ranije ili je u međuvremenu revidirao ali eto Mensur je bio tipični društveni štakor koji je prvi potrčao da napusti tonući brod komunizma i ukrca se na karavelu Santa Marija Mladomuslimančica kojom je Alija s Kovača krenuo da otkrije pomorski put za naciju ali je umjesto toga nabasao na gurbetsko bošnjaštvo a Mensur je kao i svi putnici sa te lađe smatrao da je dovoljno vikati selam i tako posvjedočiti vlastitu odanost ideji što je meni kao mladom čovjeku drugu i starješini bilo nekako i jadno i otužno i ljigavo ali tada se nisam bavio disciplinom mišljenja pa da tu odvratnost i lažnost vivseciram a imao sam i prečih poslova za obaviti i te sam poslove obavljao još godinama nakon tog slučajnog susreta sa nastavnikom Mensurom s kojim sam se susreo još jednom i to ubrzo nakon rata kada sam otišao do Gimnazije da svojoj školskoj drugarici čestitam na poslu nastavnika i dok smo drugarica i ja razgovarali odnekud se pojavi Mensur koji je sad bio direktor škole i opet mi nazva sel… pa se ugrize za jezik i preblijedi od straha sjetivši se kako je završio njegov prethodni pokušaj da me tako pozdravi no razloga za taj strah uopšte nije bilo jer u mirnodopskim uslovima nije bilo potrebe da sa sobom nosim Tompson ili neku drugu napravu sa kundakom a Luger kog sam tada nosio na boku više kao modni detalj nego kao efikasno samoodbrambeno oružje nije bio podesan za mrvljenje zglobova bilmezima a povrh svega bio sam i stariji nekoliko godina što će reći i zreliji te staloženiji pa mu uljudno otpozdravih što je njega ohrabrilo da nastavi sa konverzacijom i iskaže svoj ponos što je njegov nekadašnji đak danas pješadijski kapetan a ja ga na tom mjestu podsjetih da on nema naročite zasluge za moj čin i još mu kazah da je ćorav kraj očiju jer me nepravedno i bez čvrstih dokaza optužio da sam sumnjiv i nenarodni element u Jugoslaviji a sad kad to to odista jesam on mi upućuje pohvale umjesto da me optuži i izloži drugarskoj kritici i Mensur na to zbunjeno reče da se ne treba šaliti sa tako ozbiljnim stvarima na šta mu ja odvratih da se uopšte ne šalim već mu objašnjavam koliko je lako bilmeze i budale prevariti sa malo glume a u Mensuru se tada probudi nekakav infantilni džematski prkos pa mi odvrati da sam ja ostao nedisciplinovan kakav sam bio i kao gimnazijski đak i da uopšte nisam trebao postati oficir a ja se s tom njegovom ocjenom složih pa mu kazah – posve si upravu ali jebemliga dok si ti popunjavao i ravnao saffove u džamiji neko je morao raditi posao za koji si ti školovan a da je bilo kako treba ti bi obavljao moj posao a ja bih radio ono što najbolje znam dakle sjedio u kafani i pio vinjake i recitovao djevojkama poeziju a košpama izmišljao istinite mitove i legende sa Dalekog istoka – i taman kad je izgledalo da će se ta sumanuta konverzacija privesti razumnom kraju nekadašnjeg nastavnika a sada direktora Mensura šejtan prevari i navede ga da izgovori možda i jedinu rečenicu koju nikako nije smio izgovoriti a koja je glasila – pa što bih ja radio tvoj posao ta nisam lud da idem po minskim poljima – a ja kako začuh te riječi tako premetnuh lijevo oko na desno a desno na lijevo i zarežah mu – sad ću ti isključit prekidač vitalnih funkcija organizma – a Mensur ciknu onako kao Hanka na koncertu i bržebolje otrča u svoju kancelariju pa se u njoj zaključa i još nazva policiju da prijavi opasnost i prijetnju kojima je izložen a pošto je policijska stanica jedva malo više od stotinjak metara udaljena od Gimnazije patrola se začas pojavi na licu mjesta i čim su ušli u zbornicu propisno salutiraše jer su to bili moji bivši vojnici koji su sa završetkom rata našli zaposlenje u policiji pa me upitaše šta se dešava a ja im kazah – pojma nemam momci eno vam direktora zaključanog u kancelariji on vas je zvao pa njega i pitajte – ali ipak ga nisu upitali jer Mensur nije nikako htio otključati kancelariji dok policija meni ne metne lisice na ruke pa pošto do primjene ovlašćenja vezivanja nije došlo tako ni Mensur organima javnog reda i mira nije obrazložio svoj osjećaj ugroženosti pa ja sa policajcima kojima se taman završavala smjena odoh na piće i ostavišmo Mensura da drhturi od straha u slobodi koja je teškom mukom i s mnogo krvi izborena što je bio diskretan i jedva uočljiv odbljesak one pravde višeg reda kojom se sve drame i tragedije moraju završiti pa čak i kad je riječ o farsama odjevenim u kostime drame i tragedije a vi koji ste ovo pročitali do kraja trebate još samo natjerati svoje mozgove da prorade pa ćete i sami razumjeti ono što već frtalj stoljeća odbijate da razumijete pa vam zato i jest tako kako vam je ne dao dragi Allah nikom a ako su vam na mozgu otišle svjećice ili anlaser pa ga ne možete upaliti onda primite moje izvinjenje što ste izgubili vrijeme da pročitate ovaj tekst umjesto da ga korisno i razumno iskoristite za ponavljanje parola i za kritiku sumnjivih i nenarodnih elemenata poput mene te na iskazivanje razumijevanja za teško breme na plećima dobrog dede Alije s Kovača koji je u mojoj zemlji bio sumnjivi i nenarodni element baš kao i ja u njegovoj. A Allah najbolje zna.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret