VELIKA ANALIZA PREOKRETA: Post Đukanovićevo doba, kraj obostranog ugrožavanja zbog ugroženosti?

Godinama vešto plasirani narativi o ugroženoj nezavisnosti države Crne Gore, nacionalnim podelama, o proglašavanju autokefalnosti zarad zaokruživanja stabilnosti države sa svesnošću o njihovim društvenim konsekvencama, gradio se put u politiku podela vodeći do reakcionarnih diskursa usmerenih protiv politike same. Kulminacija bumerang efekta se desila konačnim padom Mila Đukanovića, a čemu je još prethodilo rušenje spornog Zakona o slobodi veroispovesti. U opštoj fragmentarnosti i razlomljenosti na nepregledno mnogo narativa, hibridnost jezika kao refleksa hibridnog režima, postao je sinonim za politiku podela.

Interpretacija činjenica predstavlja direktan oblik političke komunikacije kako samih stranaka u Crnoj Gori tako i arhive koja institucionalno, kolokvijalno rečeno, najduže pamti – arhive oličene u Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj. Istorijska težina daje dubinu i snagu porukama koje šalje ova institucija kako svojim vernicima tako i široj populaciji. I ona, zapravo, ima najvažniju ulogu u pobedi nad jezikom politike Mila Đukanovića, koja se njegovim padom potpuno ne završava, jer svest pamti, samo ukoliko bude jasno izašla iz okvira svojih ubeđenja, a koja nisu bogoslovska. U ovom tekstu pokušaćemo okvirno da prikažemo dešavanja između zvaničnih narativa Crkve i političkih aktera, gde se upotrebljavaju različita jezička sredstva pomoću kojih se stvaraju i aktiviraju određeni okviri u kojima se unutar željenog diskursa predočava jedan isti događaj – litijske šetnje, kojima je prethodilo usvajanje Zakona o slobodi veroispovesti, kao i kulminacijski događaj pada režima Mila Đukanovića. Kroz analizu primera, pokušaćemo da razumemo složene procese kojima se narativi konstruišu i deluju u društvu, te njihov uticaj na pojedinca i kolektiv, a samim tim i kako su se Crkva i država borile kroz vlastite narative.

Političko-identitetska podela je koncept kojim je politika Mila Đukanovića manipulisala građanstvom, a koja je oličena u podeli na različite grupe na osnovu njihovih političkih uverenja i identiteta. Podele uključuju različite faktore, računajući ideologiju, kulturu, religiju, etničku pripadnost, jezik. U Crnoj Gori se fundamentalna podela zasniva na nacionalnoj osnovi.

Političko-identitetska podela može da bude duboka i da dovede do znatnog konflikta u društvu, naročito kada je podela jaka, jer tada ljudi mogu da vide svoje sopstveno opšte dobro i interese kao opoziciju interesima drugih grupa. Ovo može da dovede do podstaknutog političkog konflikta, paralizacije odlučivanja i slabljenja demokratskih procesa. Ključno za razumevanje političko-identitetske podele je da ona ne mora uvek da bude jasna ili jednostavna. Mnoge grupe i ljudi mogu da imaju kompleksna i promenljiva politička uverenja i identitete, jer identitet je slojevit na mnogo različitih nivoa, i mogu da se preklapaju sa drugim grupama i ljudima. Sve ovo može da oslabi podele ili da dovede do novih i neočekivanih oblika saradnje i solidarnosti, što se u Crnoj Gori pokazalo kao kontra efekat koji dotadašnja vlast nije očekivala. I što jeste ključ njenog daljeg kretanja.

Kada govorimo o početku analiziranja narativa koji su praćeni od strane i jednih i drugih aktera najpodesnije bi bilo početi od onih koji su u tom trenutku bili na vlasti i koji su zapravo inicirali ulazak u sukob sa Mitropolijom Crnogorsko-primorskom. SPC u Crnoj Gori zaista je bila činilac koji je defanzivno reagovao na sve što se dešavalo u periodu prethodne dve decenije pa tako logičan sled analize zahteva da vidimo izjave ljudi koji su napadali ovu Instituciju, a koje su najpreciznije i najpodesnije za razumevanje konteksta i izuzetno dobro prikazuju ideje koje su izneli politički činioci kako bi povećali političku mobilizaciju i samim tim homogenizovali ,,svoju” grupu. U izjavama Mila Đukanovića vidimo stalnu potrebu za dokazivanjem postojanja crnogorske nacije i ponavljanjem anti-srpskog narativa na kome želi da gradi crnogorsku nacionalnost. To možemo posmatrati i kroz prizmu same njegove ličnosti koja je u toku istorije imala više konfuznih političkih, etničkih i ideoloških lica koja su se vrlo često menjala. On aludiranjem na osećaje povodom nacionalne pripadnosti takođe pokušava da samopotvrdi svoju poziciju koja je išla od nekoga ko je sklon menjanju zastava iza svog lika. Izjava Mila Đukanovića: „Crnogorska nacija stvarana je vekovima, kroz borbu za slobodu i nezavisnost, i mi smo nastavili tu tradiciju i obavezujuću istorijsku misiju”, (izjava za RTCG, novembar 2020. godine) eklatantan je primer zloupotrebe nacionalnog identiteta u cilju zbrajanja izbornih glasova i očuvanja pozicije vlasti. Nakon permanentnog ponavljanja  ovakvih matrica postaje nam razumljivo kako je moguće da se dogodi da stranka poput SDP-a bude predstavljena kao „heroj demokratizacije.“ Đukanović je koristio već poznate matrice koje su njega ranije izdigle kao „šampiona demokratije“ i, kasnije, kao „državotvorca“ i „oca nacije“.

Neophodno je naglasiti da narativ koji je koristila vladajuća partija nije sam po sebi bio zaokružen. Demokratska partija socijalista i na njenom čelu Milo Đukanović bili su svesni da nacionalni identitet Crnogoraca nije dovršen proces te je iznova moralo da se pokreće pitanje istog. Težnja ka stalnom potvrđivanju upravo je dovela do ovoliko čestog spominjanja narativa sklonim političkoj funkciji stvaranja nacije. Neretko je naglašavano da bi zapravo dovršavanje ovog čina bio obračun sa SPC koja je predstavljena kao stranac na teritoriji Crne Gore. Osnovni problem kod ovakvog principa gradnje nacionalnih temelja zapravo je što se novonastala nacija bazira na protivljenju i antipodu srpskom, pa su time i temelji takvog društvenog konstruisanja neodrživi. Dopunjavanje ovog narativa išlo je kroz istorijske falsifikate i korišćenje ozbiljne manipulacije i poluistina koje su servirane u svrhu homogenizacije korpusa okupljenog oko glasačkog tela Demokratske partije socijalista i partija sličnog razmišljanja. 

U direktnom obraćanju Mitropolije ili od strane ljudi koji su bili na najvažnijim mestima u istoj, možemo da vidimo kako je Mitropolija za mobilizaciju svojih vernika iskoristila narative pozicije. Crkva je gledala da se ogrne kako zakonodavnom tako i istorijskom dimenzijom koje su zaista bile izuzetno naklonjene činjenicama i argumentima koje je uverljivo iznosila svojoj ciljnoj grupi. Velika pitanja koja su direktno bila uperena protiv srpskog naroda i vernika same SPC-e bili su udarci koji su se skupljali godinama što je kulminiralo nakon Zakona posle kog su usledile same litije.

Đukanovićev pristup pitanju uticaja SPC-a je bio izraz njegovog političkog rivalstva sa Srbijom, samim tim i sa srpskim nacionalnim bićem u Crnoj Gori, a ne brige za dobrobit Crne Gore. Tokom svog političkog mandata i kampanja, razvio je narativ o ugroženoj nezavisnosti Crne Gore od strane Srbije, u političkim naukama poznatog kao klasično konstruisanje spoljnog neprijatelja. On je tvrdio da Srbija želi da vrati svoj uticaj nad Crnom Gorom, te da se ovo očituje u različitim oblicima pritiska i uticaja, uključujući i pritisak putem Srpske pravoslavne crkve i s toga se mora boriti protiv svih oblika uticaja kako bi se sačuvala nezavisnost države. Naglašavajući da je Crna Gora zemlja koja ima svoj identitet i kulturu, da se mora boriti protiv svih pokušaja da se taj identitet i kultura unište ili potisnu, često je u svojim javnim nastupima govorio da je Srbija bila protiv nezavisnosti Crne Gore i da je podržavala politiku koja je išla protiv crnogorskih interesa. Ono što mu je išlo na ruku jeste ojačavanje svoje političke pozicije stvaranjem napetosti između dve zemlje.

Crkva se postavila kao ona koja očekuje da funkcionišu državne institucije, da vladaju zakoni i Ustav i da u tom smislu nema zloupotreba na štetu građana. Ona sama, u tom pogledu, ponudila je afirmaciju sekularnih vrednosti. Ali ne onih sekularističkih, ideološki radikalnih, koji žele društvo bez prisustva Crkve, nego onih pravih, zapisanih u Ustavu CG, koji podrazumevaju institucionalnu odvojenost Crkve i države, ali i saradnju po mnogim važnim društvenim pitanjima, koja se tiču boljeg života, kako na ekonomskom planu, tako i na planu javnog morala i društvene etike. Poziv na poštovanje Ustava je prisutan na obe strane, onda kada je nekoj od njih to isto pozivanje odgovaralo u datom trenutku. U javnim izjavama naglašavano je da Crkva ne želi da se meša u politiku, ali da država krši Ustav i osnovna ljudska prava, te da je ona izazvana na protest.

Na drugoj strani, Milo Đukanović je koristio pojam sekularne države i njene razdvojenosti od Crkve, prenebregavajući činjenicu da sekularna država nije anticrkvena, već religijski neutralna. Govoreći da sekularizam kao politički stav zagovara odvojenost Crkve ili religije od države i javnog života, stvarao je animozitet građanske opcije u Crnoj Gori prema Crkvi. Dok su na drugoj strani, crkveni predstavnici objašnjavali da se sam  pojam koristi da označi društveni i politički sistem u kojem se religijske institucije ne mešaju u politiku i vlasti ne utiču na verske običaje i verovanja i da se sam sekularizam može razumeti kao ideja koja zagovara slobodu savesti, to jest, pravo svakog pojedinca da slobodno izražava svoju veru ili ateizam bez prisile ili diskriminacije. Izjave predstavnika Mitropolije su bile na fonu toga da sekularizam promoviše ravnopravnost svih građana, bez obzira na njihovu veru ili ateističko uverenje, što je uticalo na lakšu političku mobilizaciju građana, a time je Crkva uspela da pobuđuje na terenu priče o pravu i Ustavu same države što bi više predstavljalo teren na kome bi radije igrala država, može se reći da je Crkva uspela kolokvijalnim rečnikom da, pored ubedljivih pobeda kod kuće, odnese bodove i na gostujućem terenu. U mnogim zemljama širom sveta, sekularizam se smatra ključnim elementom modernog društva. To je posebno važno u društvima u kojima postoji velika verska raznolikost, jer se na taj način osigurava da se verske razlike ne koriste kao izvor konflikta i diskriminacije. Crkva je u ovom slučaju bila prinuđena da brani svoju autonomiju od sekularne države. Glorifikacijom paterna koji permanentno naglašavaju ovakvu matricu, kao i stalnim podsećanjem predstavnika mitropolije da je Crkva odvojena od države, Crkva u Crnoj Gori je branila identitet sekularne države.

U tom trenutku Crkvi nije preostalo ništa drugo već da se bori za svoju imovinu i položaj u sekularnoj državi,a koji su direktno bili ugroženi. Taj opstanak je jedino bilo moguće odbraniti na osnovu političkih poteza i ulaska u borbu na političkom terenu koji je u određenom trenutku bio jedino moguće rešenje za Mitropoliju. Pozicija u kojoj jedna verska zajednica mora da brani demokratiju i sekularizaciju zaista je retko viđena pojava u društvenim procesima i to nam zapravo daje bolji uvid u stepen ugroženosti Crkve u državi Crnoj Gori u trenutku pre i posle izglasavanja spornog Zakona. Mitropolija crnogorsko-primorska se držala u celokupnoj krizi proizvedenoj u Crnoj Gori kao ona koja objašnjava kako je došlo do direktnog sudara sa vladajućim režimom koji zapravo postaje sinonim za državu. Ono što je važno naglasiti je da Crkva koristeći termin ,,svetinje’’ ne ograničava svoju mobilizacijsku moć već se pod   svetinjama obraća i onom delu građana za koga su svetinje objekti drugih verskih zajednica. Svetinje zaista uzimaju metaforičku nijansu za sve ono što je bitno ljudima: bio to jezik, porodica, tradicionalne vrednosti, sistem života ili prvi sinonim oličen terminima kao što su crkve, manastiri ili drugi verski objekti. Ovakav narativ se pokazao kao izuzetno dobro osmišljen jer je proizveo aktivno učestvovanje u društvenim procesima u Crnoj Gori.

Iz svega navedenog vidimo da ljudi kada osećaju da je jedan narativ važan i da ima moć da promeni svet, on može da ih mobiliše da dejstvuju u skladu sa tim narativom. Na primer, ideja o pravdi ili slobodi može motivisati ljude da se bore za te vrednosti, čak i kada im je teško. Narativ po svojoj funkciji ima moć da menja razmišljanje samog društva i, kao takav, biva prepoznat od strane organizacija koje žele da komuniciraju sa određenom ciljnom grupom. Parafraza rečenice autora iz oblasti društvenih nauka, Denisa Hermana, da narativ može biti renesansan i može biti nosilac promena (Herman, D. 1999) najbolje objašnjava prethodno navedeno. Ovde se vidi direktna poveznica i paralela sa političkim narativom koji takođe može biti renesansan u određenom političkom trenutku. Našu epohu ne karakteriše toliko veliki, sveobuhvatni narativ, već višestruki, kom nije potreban autoritet ili smisao, a koji nas u svojoj fragmentarnosti dovedu di željenog, uglavnom do pogrešnog dominantnog narativa.

Nije velika mudrost reći da, kroz istoriju, ugrožavamo one zbog kojih se osećamo ugroženo. I to je vlast u Crnoj Gori dobro osetila. Pojedinac je oduvek bio ugnjetavan i iskorišćavan od strane onih koji su bili na vlasti. Mitropolija crnogorsko-primorska iskoristila je trenutak i izvela marginalnog čovek na scenu, uvodeći ga u istorijski događaj u kom, pojedinac postaje onaj koji može da utiče na stvarnost.

„Mitska konstrukcija se može tumačiti kao odgovor na neku pretnju, ili kao gotovo nagonska reakcija na osećanje ugroženosti.” (Politički mitovi i mitologije, R. Žirarde) Tako mala grupa u osećaju ugroženosti biva jača. Fenomen ugroženosti male grupe je fenomen u kom mala grupa poseduje jaču grupnu koheziju i uzajamnu podršku, dobro je istražen u socijalnoj psihologiji i poznat je kao efekat ugroženosti manjine. Takva solidarnost može dovesti do jačeg jedinstva i privrženosti unutar grupe. Ta pojedinačna svest kulminirala je na poslednjim izborima i pokazala moćnu ulogu pojedinca, naročito onda kada biva mobilisan u grupi koja može jače i više da menja stvarnost. A današnja stvarnost je da se promena desila i da ugroženost ili nestajanje države, nestajanje jednog naroda, bili to nacionalni Crnogorci ili Srbi, bila to Mitropolija (katakombe su muzeji), bila to priča o građanskoj državi nije objektivna opasnost. Mitske konstrukcije moraju da se sruše i da se krene u izgradnju zajedničkog života, bez sitnih interesa. Naravno da nije dobro rušenje svih mitskih konstrukcija, a pogotovo onih koje su se pokazale kao plodotvorne i svrsishodne u gradnji slobodnog čoveka koji „ne ljubi lance“. Narativi nam zaista u velikom broju slučaja mogu otkriti širu i dublju sliku, a oni kao činjenično stanje zaista određuju puls grupa kojima su upućeni. Prateći narative u toku ovih istorijskih događanja vrlo jasno možemo videti da su određene konstrukcije i matrice uperene protiv Crkve i srpskog naroda kao koletkivnih krivaca za nestabilnost društva zaista konstrukcije koje su činjenično bile plod opasne imaginacije, a posredno i instrumentalizacije političkog delovanja kroz slanje poruka od strane bivšeg predsednika Crne Gore, Mila- ne ponovilo se. 

Pišu: Jelena Petrović i Nikola Uzelac za Preoket, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top