Sedmo je proleće otkako nas je napustio Žarko Vidović. Kada je 1958. u Londonu preminuo Slobodan Jovanović, Dimitrije Đorđević je zapisao: Umro je u dane u kojima su carevali rok muzika i Bitlsi. Bilo je to suviše za starog istoričara devetnaestog veka. Saborac Valtera Perića, učenik Svetozara Radojčića, Milana Kašanina, Đurđa Boškovića, Miloša N. Đurića, Aleksandra Deroka, a kasnije saradnik Justina Popovića i Atanasija Jevtića umro je u predvorju trampizma, Vučićeve stabilokratije i ukrajinske krize. Zamalo je i biološki postao to što je duhom svakako bio: čovek-vek, poslednji svedok našeg, u hobsbaumovskom smislu kratkog dvadesetog stoleća, nakon čijeg čitanja, kako je primetio Slobodan Vladušić, čovek počinje znantno manje da veruje filozofima bez radikalnih biografija, čudesnih koliko samo život čoveka na Balkanu zna da bude.
Svoj romaneskni životni put započeo je 1921. u arhaičnoj kasabi Tešnju kao unuk pravoslavnog paroha. Porodicu mu je obeležila duboka trauma kada su 1914. njegovu majku austrougarski vojnici odveli na saslušanje uz obećanje da neće trajati duže od dvadesetak minuta: pritvor je potrajao dvadesetak dana, za kojih su njegove dve sestrice umrle od gladi u zaključanoj kući. Živeo je i radio u svim jugoslovenskim centrima: Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Novom Sadu, gde je završio gimnaziju. Njegov brat Vladimir bio je oženjen albanskom hrišćankom Persidom Gonđe, sestrom buduće Majke Tereze. Otac koji je bio visoki oficir jugoslovenske obaveštajne službe poslao ga je na studije medicine u Zagreb umesto u Beogradu, da mu se vrati kao Srbin, a ne kao komunista. Međutim, mladi Žarko već je bio odlučio: tamo je samo nastavio skojevsku aktivnost na Filozofskom fakultetu gde se ubrzo prebacio kao jedan od najizgrađenijih članova. Učešće u sukobu na književnoj levici biće ključno za njegovu kasniju elaboraciju. Tvrdio je da su SKOJ i KPJ razdvajale korenite ideološke razlike: dok je SKOJ koji je činio prve redove partizanskih boraca, naročito u Dalmaciji i Krajini (jedan od čijih je lidera i prvoboraca, Osman Karabegović, inače u gimnazijskim danima član orjunaške Mlade Jugoslavije, čak 1974. isključen iz partije zbog neslaganja s zvaničnom linijom kao i Splićanin Miloš Žanko, politički likvidiran od SKH četiri godine ranije) bio odlučno unitarno jugoslovenski orijentisan, u partiji je opstao duh krležijanskog levog kroatocentrizma i razgradnje državnog jedinstva u zazoru od bauka etatizma i velikosrpske hegemonije. Sumnjao je i u umešanost partijskog vrha u nesrećnu pogibiju Ive Lole Ribara. Bilo kako bilo, po aprilskom slomu i uspostavi NDH ustaše ga hapse kao ilegalca u Sarajevu i interniraju za Jasenovac u đurđevdanskom transportu Srba.
Od likvidacije odmah po dolasku u logor, od ruke dojučerašnjeg kolege sa Medicinskog fakulteta, ustaškog krvnika Ljube Miloša koji bi ga lako prepoznao spasilo ga je to što su transport dočekali nemački esesovci koji su prikupljali mlade i zdrave logoraše za robovski rad u Rajhu. Žarko i drugovi sprovedeni su u norveški logor Narvik gde je stradao veliki broj Jugoslovena. Tamo je podvrgnut najnehumanijim uslovima prisilnog rada preležao tifus. U svedočanstvima patnji i pogubljenja svojih sunarodnika, koje je pretvorio u svedočanstvo otpora ljudskog duha animalizmu (poput Ismeta Pašića koji odbija da udara druga sve dok mu udarci nadzornika nisu smrskali kičmu), da čovek može biti savršeno slobodan i u uslovima najgore dehumanizacije iza bodljikave žice, istinski je začetak njegove hrišćanske etike samožrtvovanja i dostojanstva ličnosti, o čemu bi u barakama sa izmučenim senkama od negdašnjih saboraca diskutovao do kasno u noć. Posle će kazati da su logoraši jedina stvarna elita naše tragične, a ne mitomanske istorije, u lutanju i stradanju saobrazne sudbini jevrejskog naroda. Biološka, egzistencijalna krivica kojom je dospeo u nacističke logore učiniće da se opet oseti Srbinom iz očevih reči pred odlazak na studije.
A onda je 1943. uspeo u nemogućoj misiji da iz polarnog pakla prebegne u neutralnu Švedsku. Tamo je naučivši jezik postao stipendista švedske krune i upisao filozofiju – čak se i oženio. Kada se rat završio, vraća se razorenom Evropom u predvorju Hladnog rata nazad po uništena dokumenta u Jugoslaviju kao na papiru nepostojeći čovek bez identiteta. Zbog toga ga nove jugoslovenske vlasti smesta pritvaraju pod sumnjom da je strani špijun. Intenzivno piše suprugi u Švedskoj i izveštava je o svojoj situaciji, ali njegova pisma nikada ne stižu dalje od istražnog odeljenja u kojem su njegovi tamničari pokušavali da tako saznaju pravu istinu o uhapšeniku. Čekao je njen odgovor sve dok nije pušten posle raskida sa Informbiroom 1948. kada se ispostavlja da se njihov brak raspao i da više nema traganja za starim. Treći put upisuje istoriju umetnosti gde 1955. diplomira sa tezom o Savi Šumanoviću, a 1958. doktorira na Meštrovićevom sukobu skulptora sa arhitektom. Jedan od najvećih francuskih pisaca dvadesetog veka, Žorž Perek, u svom autobiografskom romanu o boravku u Jugoslaviji Sarajevski atentat izgradio je lik Branka prema Žarku Vidoviću. U disidenciju prelazi kada zbog govora o srbofobiji 1967. dok se oblaci Maspoka kovitlaju na horizontu biva sklonjen s katedre zagrebačkog univerziteta u beogradski Institut za književnost i umetnost gde ostaje do penzionisanja.
Iako je nastupao kao polemičar sa sekularnom tradicijom srpske istoriografije, Vidović je bio oštar kritičar otuđenja jerarhije Srpske pravoslavne crkve. Smatrao je episkopomonizam opasnim rimokatoličkim importom koji autoritarnom klerikalizacijom izaziva glavnu krizu pravoslavlja pretvarajući vernike u poslušnike. Kao bosanski Srbin i potomak sveštenika iskusio je kako je parohijski život oblikovao demokratski mentalitet naroda kojem je crkvenost vekovima bila pribežište od imperijalne tiranije i pokušaja identitetskog inženjeringa. Zato je isticao da se liturgijsko zajedničarenje na završava službom u hramu: Posle svake Liturgije dijalog mora da se nastavi u Parohijskom domu kao razgovor vernika. Taj dijalog je živeo ranije u svakoj crkvi i bio je nekakva vrsta Centralnog Sabora Pećke Patrijaršije. I to je srpski narod očuvalo za vreme Turaka i Austrougarske. Nazvao je Migela de Unamuna, španskog antiklerikalnog liberala i hrišćanskog egzistencijalistu koji je otpočeo duhovnu pobunu protiv frankističkog klerofašizma hrišćanskim vitezom vere, Don Kihotom i stvaralačkim reformatorom, a patrijarha Pavla antiklerikalnim, pravim pravoslavnim čovekom. Konzervativni krugovi u SPC nisu lako podnosili njegovo slobodoumlje: kada je od Sinoda dobio Orden Svetog Save, samo jedan od sveštenika prišao je da mu čestita.
Ako je Vidović po nečemu bio vidovit, to je po spoznaji da je srljanje srpske politike u sukob s Bošnjacima početkom devedesetih bilo istorijski greh. Kada je 1993. na Pravoslavnoj akademiji u Foči na poziv mitropolita Nikolaja održao predavanje o držanju oficira i vojnog sveštenstva VRS kojem su prisustvovali Karadžić, Krajišnik i Biljana Plavšić, žigosao je vođenje verskog rata i pogromaško rušenje džamija jer je od najvećeg interesa za zapadne sile da prljavim ratom u Bosni izazovu konfrontaciju pravoslavnog slovenstva sa islamskim svetom, kako bi im geopolitički put za imperijalistički prodor na istok bio prokrčen.
Ko se prvi lati oružja u takvoj konstelaciji snaga, makar i u samoodbrani, prorekao je – dugoročno će izgubiti rat. Nikola Koljević, diplomata paljanskog režima koji je svoju stranu toj istoj zapadnoj Evropi nastojao da predstavi kao štit od kulturne pretnje islama podsmevao mu se da im priča svoje stare skojevske parole. Dosledno je zastupao viziju da savremena duhovnost abrahamske ekumene mora nicati iz dijaloga pravoslavnih i muslimana, kao što je i hrišćanstvo poniklo na temeljima grčke i jevrejske kulture. Domaći uzor tražio je u benevolentnoj politici kralja Aleksandra Karađorđevića prema islamu i muslimanima, čija im je koncepcija jugoslovenstva u svoje vreme, dok su u drugim hrišćanskim državama naslednicama Osmanskog Carstva od Bugarske do Grčke trpeli progone i poniženje, garantovala najveće slobode i izglede za progres u tada i dalje mahom kolonijalnoj Evropi.
Dok su sumanuti šoveni svetolazarevsko Carstvo Nebesko propovedali kao nekakvu militarističku Valhalu srpskih ratnika, on ga je poimao kao liturgijsku stvarnost koja nadilazi istorijsku hronologiju, u kojoj smo savremenici kako Hristovih apostola, tako i svih svetih, stradalih i upokojenih u veri, zahvaljujući čijim molitvama, a ne brojanju bajoneta jesmo živ narod. Bez istorijske svesti nema ni morala, jer moral je ipak pravilo koje se održava u kontinuitetu, a taj kontinuitet je moguć samo kao istorija – a nacija, shodno tome, kao moralno-istorijska, zavetna, a ne interesno-ideološka zajednica, u kojoj se ogledaju transgeneracijska solidarnost i nadahuće, a ne dekreti i ratovi: Istorija je neprekidnost, kontinuitet jedne zajednice u njenoj samoistovetnosti i identičnosti sačuvanoj kroz vekove uprkos smrti koja rastavlja pokoljenje od pokoljenja… Suština tragične žrtve je u tome da potomak prihvata dugove predaka kao svoje… identitet ličnosti je zavetni, kletveni, kao kada unuk priznaje dedin neplaćeni dug kao svoj, pa – ako treba – i čitavog života nastoji da taj dug isplati. Tako će, iako je poput pesnika Milutina Bojića zavetno opredeljenje radije tumačio kroz Sveto Pismo nego epsku fantaziju, za Filipa Višnjića napisati da njegova vizija bune 1804. uz Njegoša najpotpunije čuva kosovski zavet. Samotna misao ovog istoriozofa i istoričara civilizacije čeka da bude rasvetljena pod lavinom opštih mesta i političke korektnosti. Stoga bi novo čitanje Žarka Vidovića moglo biti lekovito i katarzično za srpsku kulturu, ali i političko nasleđe, naročito ako se više smatramo ljudima koji razmišljaju o budućnosti srpske nacije nego li radovanistima i bokanistima. Zato bih konačno prizvao reči Bogdana Zlatića: Do velikih dela u nauci, književnosti i kulturi se ne dolazi samo ličnim talentom i napornim radom. Da bi se postigao rezultat, potrebno je i da sredina u kojoj nastaje delo bude sazrela za njega… Dvadeseti vek nije za Srbe ,,izgubljen” zbog ubistva kraljeva, ubitačnih ratova i ubistvenih ideologija – on je izgubljen zato što niko, ili skoro niko, nije bio dovoljno sazreo da ga shvati. Ako je bilo kom Srbinu dato da taj vek objasni, onda je to dato Žarku Vidoviću.
Piše: Vojislav Durmanović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret