Već gotovo godinu dana zaposleni u psihijatrijskoj bolnici “Dr Laza Lazarević” u Beogradu iskazuju protest i zahtevaju smenu v. d. direktorke dr Ivane Stašević Karličić, iznoseći niz primera i situacija u prilog neadekvatnosti dotične za obavljanje funkcije na kojoj se nalazi. U prvi plan ističe se direktorkina neetičnost u radu sa ljudima. U međuvremenu direktorka je uručivala opomene pred otkaz, otkaze, dok je nemali broj doktora prekinuo radni odnos kao posledicu takvog direktorkinog ophođenja. U decembru mesecu ministarka zdravlja prof. dr Danica Grujičić zaključila je da postoji niz nepravilnosti u radu dr Ivane Stašević Karličić na mestu v. d. direktorke i predložila njenu smenu Vladi Republike Srbije.
Četiri meseca kasnije, situacija je nepromenjena.
Nedavno je renomirani psihijatar i psihoterapeut REBT-a, dr Igor Radosavljević, zaposlen u bolnici “Dr Laza Lazareveć” dobio treću opomenu pred otkaz i javno progovorio o torturi i mobingu kroz koje prolaze svi zaposleni, uključujući doktore i doktorke, medicinske sestre i tehničare, portire, higijeničarke, a što direktno utiče na zdravstveno stanje pacijenata. Kako dr Radosavljević tvrdi, lekari leče pacijente, ali to podjednako radi i atmosfera na psihijatrijskom odeljenju koja bi trebalo da bude relaksirajuća, podržavajuća, prijateljska za same pacijente, a da takvu atmosferu nije moguće postići zbog stalnog straha i stresa koji osećaju zaposleni. Ovim iskazom je dr Igor učinio mnogo više od skretanja pažnje na situaciju koja vlada u psihijatrijskoj klinici, naime istakao je da su i doktori samo ljudi kojima je takođe potrebna podrška, i mirno okruženje za rad. Samim tim što su lekari u patnji i stresu zbog mogućih otkaza i neetičnog i neljudskog obraćanja i ophođenja od strane v.d. direktorke, sam kvalitet rada je pogoršan. Navodi se i da je pri stupanju na svoju trenutnu funkciju dr Stašević Karličić ukinula adolescentsko odeljenje, do tada jako važno mladima, kao i ambulantne dane i aktivnosti pacijenata koji nisu hospitalizovani, u vidu druženja, sportskih aktivnosti, obroka.
Zbog svega navedenog, dr Radosavljević najavio je svoj odlazak iz Srbije porukom “Zbogom, Srbijo, više ti niko ne može pomoći”. U danima nakon toga pojavio se u nekoliko televizijskih programa i apelovao na nadležne da spasu bolnicu, zaposlene i pacijente. Dr Igor Radosavljeć od tog trenutka dobio je preko dvadeset ponuda za posao u inostranstvu. Situacija u bolnici “Dr Laza Lazarević” ukazuje na duboke probleme u zdravstvenom sistemu Srbije. Kultura straha i nedostatak podrške za zaposlene stvaraju atmosferu mučenja i zanemarivanja, dok pacijenti bivaju kolatelarna šteta vladajućih partija.
Ja sam Jovana Barać, rođena sam 1991. prve godine u Beogradu, u kom sam provela ceo svoj život. Završila sam Petu beogradsku gimnaziju, po struci sam teološkinja. Po prirodi i opredeljenju aktivistkinja i glasna borkinja za sve čija su prava ugrožena. Veliki empata kome je veltšmerc uvek na ledjima, baš kao i mom psihoterapeutu Igoru Radosavljeviću, kod koga na individualnu psihoterapiju idem od juna 2021. godine i kome mogu da zahvalim što sam kroz svu svetsku i ličnu patnju izašla samo jača sa puno ljubavi za sebe i druge.
Moj terapeut smatra da ne postoje dobri i zli ljudi, samo dobra i zla dela u određenim momentima, i da i jedno i drugo delo možemo očekivati od svakoga. U prirodi, predator kad ulovi svoj obrok, nije zao, zlo i dobro ljudski je konstrukt, kaže on. Sve što je ljudski, nije mu strano. Ne okrivljuje ljude i ne razočarava se u njih. S druge strane, uči ih odgovornosti za sopstvene odluke, uči ih racionalnom životu, olakšava tešku svakodnevnicu u svojoj dubokoj zabrinutosti, empatiji, požrtvovanosti i veri. Jedan je od onih prihijatara koji nikad neće gledati u oči pacijenta koji sedi preko puta njega i videti dijagnozu. Videće pacijentovu dušu, izranavljenu i lečiti je. Ne zanemarujem bitnost tehnika psihoterapeutske škole i mučnu edukaciju koju svaki edukant prođe na svom putu ka zanimanju psihoterapeuta, i ne libim se da se pomalo patetike provuče, ali pored tih tehnika, velihik mislioca, terapeuta, filozofa čije misli danas koristimo u lekovite svrhe, nama, poniženima i uvređenima, ranjenima, odbačenima, marginalizovanima, svakome u svom ličnom paklu, lek je često bio ljubav koju je ovaj čovek prosipao nesebično tako lako i podrazumevano kao da deli deci užinu. Nije slučajno opšte mesto “nahraniti gladne”, kao što je Isus učinio u pustinji. U današnjem otuđenom svetu, ljudi postaju Igorovi pacijenti upravo jer su gladni ljubavi, a u planetarnoj kulturološkoj krizi koja se zove narcisoidnost i izbegavanje, vlada nestašica ljubavi i postaje biblijska pustinja. Zato bih svom dragom terapeutu poručila: ne dajte da Vam dobrotu iko ospori, ne dajte da Vas ubede oni koji ljubav nemaju i koji ne umeju ni da je prime, da ste pogrešni i da Vam nije mesto ovde. Ljubav i dobrotu nam niko neće oduzeti, ma koliko da patimo, ona je naše nasleđe, prenešena kroz DNK, i sećanje naših predaka. Isto su se i oni ovako borili za slabije, ugrožene, čija su prava osporena. A ta nepravda, i veltšmerc koji osećamo i Vi i ja, nije naša. Ta nepravda ne pripada Vama, ona je svetska, ona je srpska, ali ne naša!
Na jednoj svojoj seansi sam očajna zbog te otudjenosti vapila za utehu, besna rekla sam, vikala sam da sam dete ‘90ih, da su svi moji bili na mitinzima, da se sećam nepokorivog otpora naroda, nepokolebivog duha, ideje o slobodi koja blista kao baklja u mraku, da smo uspeli da smenimo jednu zlu ideologiju, a da sada kada se nađe jedna budala u gradskom prevozu i otvori prozor klimatizovanog vozila, ostali koji to primete- ćute. Zahtevala sam od svog terapeuta da mi kaže gde je to zajedništvo, gde je ta građanska svest, zašto spava, zašto ti usnuli ljudi ne vide otrov koji je bačen na ulici, i zašto, zašto zaboga trpimo vladajući režim. Rekao mi je smireno da to samo istorija samu sebe potvrđuje, da je ovo još jesto istorijsko zaravnjanje i da ni ne može drugačije, da ti veliki svetli momenti ni ne bi mogli bez jednog ovakvog. “Samo ponavljanje istorije”, rekao je i načinio pokret rukom u vazduhu praveći oblik poput amplitude. Složili smo se da je sad onaj momenat dna.
Dragi Igore, na moju opasku da dno ne postoji, već samo pregrade u popadanju, osporili ste me, dno je stvarno i postoji, a onda sledi podizanje. Trenutni slučaj bolnice “Dr Laza Lazarević” koji se dešava zbog tiranije jedne individue, za koju zasigurno znam da takođe imate neizmerno razumevanje njenih slabosti i palosti, samo je još jedan obrazac koji je sam sebe maestralno isterao do kraja, ništa drugačiji od užasa 90ih, afera, ubistava, zakopavanja po šumama, kidnapovanja, gepekovanja, prisilnih mobilizacija, potkupljenih sudija i sutkinja koje majkama oduzimaju decu, potkupljenih socijalnih radnika pred kojima ta ista deca bivaju mrtva donešena, jer zbog ovog slučaja pacijenti kojima je preko potrebna pomoć, bez nje ostaju, što indirektno može mnoge odvesti u smrt.
Nažalost, to je sistem koji živimo, iz kog sada moj terapeut želi da ode. Moja potreba za pisanjem ovog teksta jeste da pružim javnu podršku i kažem: Ne odlazite, jer ljudi poput Vas pišu istoriju. Vi ste ona kriva, ono zakrivljenje koje dolazi posle zaravnjenja. Ali to ne dolazi stihijski, zaravnjenje se uklanja uvek uz borbu i nesalomivo svedočenje istini. Vaša dobrota, vera, svaki poziv od bukvalno svakoga koji ste primili u bilo koje doba da zbrinete one u problemu, koji pate, nezbrinute i odbačene ima odjek. Srbija nije visokopozicionirani funkcioner koji siluje, Srbija nije dva izbrisana minuta snimka sa naplatne rampe, Srbija nije srušena Savamala, niti helikopter sa bebom koji je pao. Srbija nije direktor u Lučanima, ubijeni gardisti, kupljene diplome, Srbija nije Beograd na vodi. Srbija nije v. d. direktorka čije ime ni nije bitno. Sve su to simptomi bolesti koju Srbija ima, a lek postoji. Lekar ste Vi. Dijagnoza nije bitna, Vi lečite i bez etikete. Tehnikama, dobrotom i verom. Institucija ste Vi, svi vi zaposleni, a Laza- samo su zidovi.
I želeći Vam najbolje, izmeniću iskaz za kraj: nemojte ostati u Srbiji, idite, ali ne jer ste oterani i rezignirani, idite ako poželite, onako kako Vi kažete- kroz život turistički. Prilike će uvek biti, inostranstvo je uvek širilo ruke i primalo u zagrljaj naše najveće umove i velikane.
Piše: Ivana Barać za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret