Kina se sprema da ubija Amerikance i moramo biti spremni da se branimo, izjavio je nedavno imperijalistički propagandista Gordon Čang za Foks Biznis.
Čang, poznat po tome što već više od dve decenije pogrešno predviđa skoru propast Kine, izrekao je ovu misao dok je govorio o budućem napadu na Tajvan.
Tajvan, naravno, nije dio Sjedinjenih država i bilo koji potencijalni rat između Tajvana i kopna bi bio unutrašnji kineski sukob koji ne bi uključivao nijednog Amerikanca, a Čang svakako nije dio bilo kakvog “mi” koji će se ikada boriti protiv kineske vojske pod bilo kojim okolnostima.
Čang predstavlja svoju priču kao da Kina ugrožava Amerikance u njihovim domovima, dok je u stvarnosti tačno suprotno: SAD već godinama vojno opkoljava Kinu i ubrzava svoje napore u tom pravcu.
Samo prije nekoliko dana, Filipini su objavili lokacije četiri vojne baze do kojima će SAD raspolagati u svojoj kontinuiranoj operaciji opkoljavanja, a većina njih se nalazi u sjevernim provincijama najbližim Kini.
Dave DeCamp iz Antiwar-a piše:
“Tri filipinske baze će se nalaziti u sjevernim filipinskim provincijama, što ljuti Kinu jer se mogu koristiti kao polazne tačke za borbu oko Tajvana. SAD će dobiti pristup aerodromu Lal-lo i pomorskoj bazi Kamilo Osias, koji se obijeje nalaze u sjevernoj provinciji Kagajan. U susjednoj provinciji Isabela, SAD će dobiti pristup kampu Melhor Dela Kruz.
Američka vojska će takođe moći da se proširi na Palavan, ostrvsku provinciju u Južnokineskom moru, spornim vodama koje su glavni uzrok napetosti između SAD-a i Kine. SAD će dobiti pristup ostrvu Balabak, južnom ostrvu Palavana.
Ako se nove lokacije nadodaju na pet kojima SAD već ima pristup, to ukupno povećava broj baza u kojima SAD može rotirati svoje snage u Filipinima na devet. Proširenje u Filipinima je značajan korak u naporima SAD-a da izgradi svoje vojne kapacitete u regionu kako bi se pripremio za budući rat s Kinom.”
Dakle, vrlo je jasno ko je ovdje agresor i ko se koga priprema napasti. Imperijalistički spin majstori poput Gordona Čanga lažu kada predstavljaju kinesko naoružavanje u cilju odbrane od otvorene američke opsade kao kinesko naoružavanje u cilju napada na Ameriku.
Zanimljiva činjenica: američki dužnosnici su nekada iznosili mišljenje da su kineske vlasti lude i paranoične jer tvrde da se ova opsada događa. U knjizi Killing Hope: U.S. Military and CIA Interventions since World War II iz 1995. godine, Vilijem Blum je napisao sljedeće redove:
“U martu 1966. godine, državni sekretar Dean Rusk govorio je pred odborom Kongresa o američkoj politici prema Kini. Rusk je, čini se, bio je zbunjen zbog toga što se ‘ponekad čini da su kineski komunistički lideri opsjednuti idejom da im se prijeti i da ih se opsjeda.’ Govorio je o ‘maštovitoj, gotovo patološkoj ideji Kineza da Sjedinjene Države i druge zemlje oko njenih granica traže priliku za invaziju na kopnenu Kine i uništenje pekinškog režima’. Sekretar je tada dodao: ‘Koliko je stvaran ‘strah’ Pekingq od Sjedinjenih Država i koliko je umjetno indukovan iz unutarnjih političkih razloga, to samo sami kineski komunistički lideri znaju. Međutim, uvjeren sam da njihova želja da protjeraju naš utjecaj i aktivnosti iz zapadnog Tihog okeana i Jugoistočne Azije nije motivirana strahovima da im predstavljamo prijetnju.’ “
Još jedna zanimljiva činjenica: zahvaljujući otkriću Daniela Elsberga iz 2021. godine, znamo da su komentari državnog sekretara o tome kako je Kina luda i paranoična zbog pomisli da SAD želi napasti izrečeni samo osam godina nakon što su SAD ozbiljno razmatrale djelovanje na planovima koji su pripremile za pokretanje nuklearnog udara na kinesko kopno.
Vodeći zapadni imperijalisti svih vrsta već dugo prepoznaju da će u budućnosti biti potreban težak sukob s Kinom ako žele nastaviti svoju vladavinu nad svijetom. U svojoj knjizi iz 2005. “Superpatriot”, Michael Parenti je napisao da se neokokonzervativna “PNAC” (Projekt za novi američki vijek) ideologija koja je u tom trenutku preuzela američku vanjsku politiku konačno usmjerila prema budućem sukobu s Kinom:
“PNAC plan predviđa strateški sukob s Kinom i još veću trajnu vojnu prisutnost u svakom kutku svijeta. Cilj nije samo moć sama po sebi, već moć da se kontrolišu svjetski prirodni resursi i tržišta, moć da se privatizuju i deregulišu ekonomije svake nacije na svijetu i moć da se na leđa naroda diljem svijeta, uključujući Sjevernu Ameriku, nametne blagoslov nesputanog globalnog ‘slobodnog tržišta’. Krajnji cilj je osigurati ne samo prevlast globalnog kapitalizma kao takvog, već prevlast američkog globalnog kapitalizma sprečavanjem pojave bilo koje druge potencijalne konkurentske supersile.”
Međutim, sjaj u očima zapadnih imperijalista zbog ovog nadolazećeg sukoba bio je vidljiv daleko ranije. U intervjuu iz 1902. (koji nije objavljen sve do 1966. godine – godinu dana nakon Čerčilove smrti), Vinston Čerčil je otvoreno izrazio svoju podršku podjeli Kine u nekom trenutku u budućnosti kako bi se sačuvala dominacija “arijevskog staleža” nad “varvarskim narodima”:
Mislim da ćemo morati preuzeti kontrolu nad Kinezima i regulisati ih. Vjerujem da će se sa porastom moći civilizovanih nacija one postati bezobzirnije i da će doći vrijeme kada će svijet neće sa strpljenjem tolerisati postojanje velikih varvarskih nacija koje se mogu u svakom trenutku naoružati i ugroziti civilizovane nacije. Vjerujem u konačnu podjelu Kine – kada kažem konačnu, nadam se da to neće biti u naše doba. Arijevski stalež je osuđen na trijumf.
Reč “podjela” ovde znači razbijanje nacije na manje nacije, odnosno balkanizacija. Do danas vidimo da zapadni imperijalisti guraju ka podeli neposlušnih nacija poput Rusije i Sirije, a vidimo i to sa Kinom u pokušaju da se od Kine zauvek amputiraju regioni poput Sinđijanga, Hong Konga i Tajvana.
Kina svojom ogromnom veličinom, društvenom kohezijom i geostrateškim položajem dugo je prepoznata kao potencijalni problem za zapadne imperijaliste koji žele da osiguraju svoje mogućnosti dominacije i kontrole, a sada vidimo da sve to dolazi do izražaja. Čerčil je govorio o budućem sukobu sa Kinom “Nadam se da to nećemo morati da uradimo u naše doba”, jer se za takav sukob uvijek znalo da će biti užasan, a danas u atomsko doba, to je daleko istinitije nego što je bilo 1902. godine.
I zapravo, mi to ne moramo da uradimo u naše doba. Ne moramo to uraditi ni u jednom danu. Jedini razlog zbog kojeg smo gurnuti ka stravično opasnom sukobu sa Kinom je to što je to jedini način za zapadne imperijaliste da održe svoju hegemonističku kontrolu nad ovom planetom, dok nas je upravo njihova hegemonistička kontrola ove planete dovela do tačke beskonačnog eskaliranja potencijalne nuklearne opasnosti, do ivice kolapsa ekosistema. Nije baš da se to pokazalo dobrim, to je ono što hoću da kažem.
Nema razloga da Zapad ne prihvati postojanje drugih sila i ne prestane pokušavati da dominira svima na zemlji. Dugo smo bili pod vlašću tirana koji neprestano guraju naš svet prema patnji i smrti u ime osiguravanja više moći i kontrole, ali ne moramo prihvatiti njihovu vladavinu. Oni nemaju zdravu viziju za našu vrstu, a nas je puno više od njih. Njihova vladavina će biti gotova čim dovoljan broj nas odluči da to tako mora biti.
Piše: Kejtlin Džonston za CaitlinJohnstone.com
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret