“Vrijeme je”, objavio je predsjednik Bajden u aprilu 2021. godine, “da se okonča vječni rat” koji je započeo invazijom na Afganistan ubrzo nakon tragičnih terorističkih napada na SAD zemlju 11. septembra 2001. Zaista, tog avgusta, usred usljeđujućeg haosa i katastrofe, predsednik je konačno povukao poslednje preostale snage Sjedinjenih Država iz te zemlje. Godinu i po dana kasnije, vrijedno je razmisliti o tome na kakvom terenu Sjedinjene Države stoje kada je riječ o tom vječnom ratu protiv terorizma i ratu uopšte.
Kao što se ispostavilo, rat protiv terorizma ništa nije okončao, čak iako ga je u drugi plan stavio rat u Ukrajini i tinjajući sukobi širom svijeta, koji sve češće uključuju Sjedinjene Države. U stvari, sada se čini da ova zemlja dolazi do prekretnice iz rata koji se odvijao vječno i ulazi u ono što se može smatrati erom vječnog rata.
Doduše, teško je upratiti svu potencijalnu burad baruta koja su spremna da eksplodiraju širom sveta i u čije je potencijalne eksplozije američka vojska vjerovatno na neki način uključena. Ipak, u ovom trenutku, možda je korisno navesti potencijalne tačke budućih sukoba.
Rusija i Kina
Kako nedelje prolaze sve se više čini da su Sjedinjene američke države spremne da započnu rat sa Rusijom, pomjerajući tanku liniju posrediničkog rata sve bliže direktnom sukobu između dvije planetarne vojne sile.
Iako plan izbegavanja direktnog sukoba sa Rusijom očigledno ostaje na snazi, nekadašnji tabu načini podrške Ukrajini tokom vremena postaju sve prihvatljiviji.
Početkom marta, Sjedinjene Američke Države, jedna od više od 50 zemalja koje nude neku formu podrške, dodijelile su pomoć Ukrajini na 33 različita načina, u ukupnoj vrijednosti od više od 113 milijardi dolara u vidu humanitarne, vojne i finansijske pomoći.
U tom procesu, Bajednova administracija se složila da donira sve smrtonosnije oružje, uključujući borbena vozila Bredli, rakete Patriot i tenkove Abrams, dok pritisak za donacijom još moćnijeg oružja poput sistema vojnih taktičkih raketa (ATACMs) i borbenih aviona F-16 aviona i dalje raste. Kao što stoji u nedavnom izvještaju Savjeta za spoljne odnose, pomoć Vašingtona Ukrajini “daleko prevazilazi” pomoć bilo kojoj drugoj zemlji.
U posljednjih nekoliko nedelja, napetosti sa Rusijom proširile su se izvan Ukrajine, posebno na Arktik, lokaciju koju neki stručnjaci smatraju budućim potencijalnim žarištem za direktni sukob između Rusije i Sjedinjenih država.
U međuvremenu je ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio da će rusko taktičko nuklearno oružje biti raspoređeno u susednoj Bjelorusiji, što je možda više izazov nego značajan gest, ali se svejedno radi o još jednoj tački napetosti između dvije zemlje.
I ako Ukrajinu ostavimo po strani, uloga Kine, kada je u pitanju potencijalni rat sa Vašingtonom je još veća. U više navrata, Bajden je otvoreno rekao da bi Sjedinjene Države intervenisale ako bi Kina pokrenula invaziju na Tajvan. Zanimljivo je da su napori za jačanje američkog vojnog prisustva u azijsko-pacifičkoj regiji pojačani posljednjih mjeseci.
U februaru je, na primjer, Vašington otkrio planove za jačanje svog vojnog prisustva na Filipinima zauzimanjem baza u dijelu te zemlje koji je najbliži Tajvanu.
General sa četiri zvjezdice Majk Minihan je otišao toliko daleko da je sugerisao da bi SAD uskoro mogle biti u ratu s Kinom. “Nadam se da griješim. Unutrašnji osjećaj mi govori da ćemo se boriti 2025.“, napisao je u dopisu potčinjenim oficirima u iščekivanju budućeg kineskog poteza prema Tajvanu.
Također je objavio niz agresivnih taktika i manevara za oružanu obuku tog dana. A marinci su opremili tri puka za moguću buduću ostrvsku kampanju na Pacifiku, dok su održavali vojne vježbe takvog tipa u Južnoj Kaliforniji.
Sjeverna Koreja, Iran i rat protiv terorizma
Sjeverna Koreja i Iran također se u Vašingtonu doživljavaju kao tinjajuće prijetnje.
Već mjesecima, Sjeverna Koreja i SAD igraju igraju nuklearnih igrica u paralelnim demonstracijama snage projektila i podmorničkih manevara, uključujući sjevernokorjesko lansiranje interkontinentalne balističke rakete sposobne da nosi nuklearnu bojevu glavu sredinom marta koja, barem teoretski može da stigne do obale SAD-a.
Prema riječima sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una, namjera je bila da “utjera strah u srca neprijatelja ” njegove zemlje. Posljednjih dana marta, sjevernokorejska vojska je čak lansirala poznatu podvodnu bespilotnu letjelicu s nuklearnim karakteristikama, čime je sukob otišao korak dalje.
U međuvremenu, Vašington intenzivira svoje sigurnosne obaveze prema Južnoj Koreji i Japanu, pokazujući svoje mišiće u regiji i podižući svoj rejting najvećim zajedničkim vojnim vježbama u posljednjih nekoliko godina, a koje uključuju južnokorejske oružane snage.
Što se Irana tiče, on sve više sarađuje sa ugroženom Rusijom posebno kada je riječ o slanju bespilotnih letelica i povratnom primanju sajber-oružja iz te zemlje.
I otkako je Donald Tramp izveo Sjedinjene Američke Države iz nuklearnog sporazuma JCPOA sa Iranom u maju 2018. godine, tenzije između Vašingtona i Teherana samo su se povećale. Međunarodni posmatrači su nedavno zaključili da bi Iran zaista mogao da se približava ivici proizvodnje obogaćenog uranijuma za nuklearno oružje.
U isto vrijeme, Izrael sve više prijeti napadom na Iran i privlači SAD u takvu krizu.
U međuvremenu, manji sukobi tinjaju širom sveta od kojih mnogi izgledaju kao potencijalno iskušenje za aktivnije uključivanje Vašingtona. Na dnevnom redu predsednika Bajdena na njegovom nedavnom sastanku sa kanadskim premijerom Džastinom Trudooom bila je i mogućnost raspoređivanja multinacionalnih vojnih snage pod kanadskom komandom na Haiti kako bi pomogli u suzbijanju razarajućeg nasilja bandi koje pustoše tu zemlju.
“Vjerujemo da se situacija na terenu neće popraviti bez bezbjednosne pomoći međunarodnih partnera”, rekao je zvaničnik Savjeta za nacionalnu bezbednost NPR-ovom programu “Morning Edition” prijee sastanka. Međutim, Trudo se distancirao od prihvatanja takve uloge.
Šta će Vašington sada uraditi – strahujući od talasa novih imigranata – ostaje da se vidi.
I nemojte zaboraviti da se beskrajni rat protiv terorizma nastavlja, iako u nešto drugačijem i prigušenijem obliku. Iako su Sjedinjene države napustile Avganistan, i dalje zadržavaju pravo da tamo izvode “vazdušne udare preko horizonta”.
I do danas, nastavlja se sa ciljanim udarima protiv terorističke grupe al-Šabab u Somaliji, iako u mnogo manjem broju nego tokom Trampove administracije kada su napadi dronovima dostigli najveći nivo od preko 200. Bajdenova administracija je izvela 29 takvih udara u poslednje dvije godine.
Američki napadi dronovima se nastavljaju i u Siriji. Nedavno je, kao odmazda za napad dronom protiv američkih vojnika u kojem je ubijen američki izvođač radova, a ranjen drugi izvođač i pet vojnika, Bajdenova administracija izvela udare protiv pro iranskih milicija.
Prema portparolu Savjeta za nacionalnu bezbjednost Džonu Kirbiju, predsjednik Bajden još nije isključio dalje osvetničke operacije. Kako je Face the Nation krajem marta izjavila Margaret Brennan, referišući se na ISIS u Siriji: „Imamo manje od 1.000 vojnika koji napadaju tu mrežu, koja je, iako je znatno smanjena, još uvek održiva i kritična. Tako da ćemo ostati pri tom zadatku. “
Osim Sirije i Iraka (gde SAD i dalje ima 2.500 vojnika), rat protiv terororizma sada se posebno usredsređuje na Afriku. U regionu Sahel, u Subsaharskoj Africi, koja uključuje Čad, Niger, Nigeriju, Mauritaniju i Sudan, izveštaji kažu da su se nasljeđa prohujalog terorizma i rata u Ukrajini spojila, kreirqjući razorne i nasilne situacije, pogoršavajući dodatno ono što je zvaničnik USAID-a Robert Jenkins nazvao “decenijama neispunjenih obećanja”.
Kao što je nedavno primijetio novinar Valter Pinkus, “Sa smanjenom pažnjom javnosti, dvadesetogodišnji rat Sjedinjenih Država protiv terorizma nastavlja se u Sahelu.” Prema Globalnom indeksu za terorizam za 2023. godinu, ta regija je sada “epicentar terorizma”.
Najveća američka prisutnost u Zapadnoj Africi je u Nigeru, koji, kako izveštava Nik Turs, “ima najveće i najskuplje baze bespilotnih letelica koje posjeduje američka vojska”, a koje su namenjene prijee svega za suzbijanje terorističkih grupa poput Boko Harama, Al Kaide i Islamske države.
Oružje iz rata u Ukrajini našlo je put do takvih terorističkih grupa, dok su klimatske promene, prehrambena kriza i sve više raseljenih populacija doveli do sve veće nestabilnosti u regionu.
Otežavajući situaciju dodatno, grupa Vagner, ruska plaćenička paravojna jedinica, ponudila je pomoć u oblasti bezbjednosti zemljama u Sahelu, što je intenziviralo sukobe. Američke vojne snage i baze u regionu su se umnožavaju kako se u Africi intenzivira rat protiv terorizma.
Zakonodavni potezi u Kongresu neopozivo odražavaju preokret Sjedinjenih država ka Vječnom ratu. Priznajem, nastojanje za proširivanjem ratišta nije započelo s sukobima velikih sila koji danas dominiraju naslovima.
Autorizacija upotrebe vojne sile (AUMF) koju je Kongres donio 2001. godine, a koja je otvorila put za invaziju Afganistana, dala je predsjedniku, suštinski, neograničena ovlaštenja da u ime borbe protiv terorizma preduzme bilo kakve napade, ne bez potrebe da precizira neprijatelja ili bilo kakva geografska ili vremenska ograničenja.
Od jeseni 2001. godine, ta AUMF, baš kao što je predvidjela predstavnica Barbara Li (D-CA) koja je bila jedina koja je glasala protiv nje, služi kao “bezuslovni ček” predsjedniku kad je u pitanju autorizacija upotrebe sile gotovo bilo gdje.
Bivši pravnik Državnog sekretarijata Brajan Finukane ukazao je da je svrha održavanja “velikog dijela pravnog, institucionalnog i fizičkog okvira koji podržava ovaj višedecenijski rat protiv terorizma” prošitivanje rata na Sahel, bez obzira na predvidive rezultate.
Kako mi je izjavio stručnjak za terorizam iz Soufan Grupe, Kolin Klark, “globalni rat protiv terorizma se nikada ne može dobiti. Terorizam je taktika. On se nikada ne može u potpunosti pobijediti, može se samo ublažiti i upravljati njime”.
Ipak, AUMF iz 2001. godine ostaje na snazi i to tako da je primjenjiv za korištenje na sve širem globalnom nivou. Napokon ovog mejseca je Kongres ponovo glasao protiv njegovog ukidanja.
Priznajem, Senat je nedavno ukinuo autorizacije za upotrebu sile iz 1991. i 2002. godine koje su bile predviđene da opravdaju rat u Iraku 1991. i invaziju te zemlje 2002. godine. Zapaženo je da je novi amandman koji je predložio senator Lindzi Grejam (R-SC) za stvaranje AUMF-a protiv milicija koje podržava Iran u regionu, odbijen. Kao što se to pokazalo sa nedavnim vojnim angažmanima u Siriji, nove autorizacije nisu ni potrebne.
Kongres se čini da podržava prelazak iz vječnog u beskonačni rat bez značajnog protivljenja. Članovi Kongresa su, zapravo, bili isuviše entuzijastični kada je u pitanju finansiranje takve budućnosti. Kako se potencijalni budući ratni scenariji postaju izgledniji, tako se povećava i budžet Pentagona, koji je astronomski porastao u poslednje dvije godine.
U decembru je predsednik Bajden potpisao Zakon o nacionalnoj odbrani za 2023. godinu, kojim je Pentagonu dodjeljeno nezapamćenih 816,7 milijardi dolara, što je 8% više nego prethodne godine (s tim što je Kongres povećao predloženo finansiranje Bijele kuće za 45 milijardi dolara).
Prijedlozi za budžet za 2024. godinu su već pristigli. Kako izveštava stručnjak Pentagona Vilijam Hartung, radi se o 886 milijardi dolara, što je 69 milijardi više od budžeta ove godine i što znači da je Kongres na putu da sprovede “prvi paket od 1 biliona dolara ikada”, što on naziva “ludilo”.
“Hartung objašnjava da “otvorena strategija”, koja teži razvijanju sposobnosti za pobjedu u ratu protiv Rusije ili Kine, vođenju regionalnih ratova protiv Irana ili Severne Koreje i održavanju globalnog rata protiv terorizma koji uključuje operacije u najmanje 85 zemalja, predstavlja recept za beskonačne sukobe”.
Kada je u pitanju rat u Ukrajini, postoji opšteprihvaćeni osećaj da će trajati i trajati – i trajati još neko vrijeme. Neki stručnjaci ne vide ništa manje od godinu dana borbi na vidiku, posebno jer se čini da američki zvaničnici imaju malo želje za mirom.
Iako su francuski predsednik Emanuel Makron i njemački kancelar Olaf Šolc navodno pozvali ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog da razmotri mirovne pregovore, čini se da imaju malo iluzija o tome koliko dugo će rat vjerovatno trajati.
Što se tiče Zelenskog, jasno je stavio do znanja da, kada je reč o Rusiji, “nema šta da se razgovara i nema s kim da se razgovara tamo”. Prema Aleksandru Grabujevu, višem saradniku Karnegijeve fondacije za međunarodni mir, raspoloženje i u Moskvi i u Kijevu moglo bi se sažeti kao “dajte šansu ratu”.
Čini se da je Kina izuzetak kada je riječ o prihvatanju dugoročnog rata u Ukrajini. Čak i prije svoje posete Rusiji krajem marta, predjsednik Si Đinping ponudio je posredovanje u primirju, objavljujući pritom dokument o opasnostima nastavka ratovanja i onome što bi pregovori o miru mogli pokušati da osiguraju, uključujući stabilnost lanaca snabdjevanja, bezbjednost nuklearnih elektrana i olakšavanje globalnih humanitarnih kriza izazvanih ratom. Navodno, samit između Sija i Putina nije ostvario mnogo napretka u tom pravcu.
Ovdje u SAD-u, glasovi koji zagovaraju mirovne pregovore su minimalni. Istina, prošlog novembra, predsedavajući Združenog štaba Mark Majli navodno je na Ekonomskom klubu Njujorka izjavio sljedeće: “Kada postoji prilika za pregovore, kada se može postići mir, iskoristite je. Iskoristite trenutak.” Ali u Vašingtonu nije bilo očigledne želje za diplomatskim pregovorima bilo koje vrste.
Zapravo je Kirbi, portparol Saveta za nacionalnu bezbjednost, odgovorio je na prijedlog predsjednika Sija na sljedeći način: “Trenutno ne podržavamo pozive na prekid vatre”. On je tvrdio da bi Rusi takvu priliku iskoristili “da dalje utvrde svoje pozicije u Ukrajini… [i] obnove, opreme i osvježe svoje snage kako bi mogli da ponovo napadaju Ukrajinu po svom izboru”.
Nažalost, američki pozivi za mir i diplomatiju su skloniji prihvatanju postojećeg rata. Uredništvo The New York Times-a, dok zagovara buduće diplomatsko rješenje, sugeriše da samo kontinuirani rat može dovesti do takvog scenarija: “[O]zbiljna diplomatija ima šansu samo ako Rusija prihvati da ne može pokoriti Ukrajinu. A da bi se to dogodilo, Sjedinjene Države i njihovi saveznici ne smeju popustiti u svom podržavanju [Ukrajine].”
Neke kritike ukazuju da je ovo donekle pokrenuto ekonomskim podsticajima kao što je punjenje džepova gigantskih korporacija za proizvodnju oružja u iznosu od više milijardi dolara godišnje; a ne zbog zbog ideološkog zanosa borbe demokratije protiv autokratije, kao i u slučaju beskrajnog rata protiv terorizma.
Nažalost, sve ovo stavlja ubijanje i razaranje ispred života i istinske bezbjednosti. Naši lideri se ne čine u stanju da zamisle bilo kakav mir bez još više oružja, više nasilja, više sukoba i više smrti.
Ko se uopšte seća kada se za Prvi svjetski rat govorilo da je “ratoda se okončaju svi ratovi”? Nažalost, čini se da je doba vječnog rata doba u kojem živimo. Trebalo bi barem da priznamo tu realnost.
Karen J. Grinberg, redovna saradnica TomDispatch-a, direktorica je Centra za nacionalnu bezbjednost na Pravnom fakultetu Fordham. Njena najnovija knjiga je Subtle Tools: The Dismantling of American Democracy from the War on Terror to Donald Trump, koja je sada dostupna u mekom povezu. Kevin Ruane i Klaudia Benet su doprinijelieli istraživanju za ovaj članak.