Probijam se iz Kampusa ka Mejdanu sporije nego Rusi po Donbasu. Reno je dobar automobil iz poznate porodice, ali je kao i svaka druga auto-marka zapravo otpad. Možda vam nisam spominjao ranije ali je uputno primijetiti da su Renoovi pravili tenkove za Prvi i Drugi svjetski rat i tako se učvrstili na svjetskoj sceni. Nisu jedini. Rat je vaistinu najbolji posao. Zato valjda i kod nas nikako da završi.
Idem u ambulantu na vađenje nalaza krvi i drugih izlučevina. Vampiri sa iglama rade samo oko zore. Iako sam već dvaput preselio i dalje idem porodičnom ljekaru na Mejdan. Nisam najgori. Roditelji falširaju izjave o kućnoj adresi da bi upisali djecu u „bolje“ osnovne škole. Nekad je to jednostavno bila osnovna škola. Banjaluka USA. Zašto to kog palca rade? Valjda da bi pravili zbrku na ulicama dok razvoze mladunčad i odmjeravaju dužine gepeka sa drugim roditeljima. Rat je bio bolji, progovara Džozef Heler, makar je držao djecu podalje od pogubnog uticaja roditelja. A parkinga nema pa nema.
Pri povratku iz ambulante iz nekog razloga okrenuo sam put centra. Neki razlog su ljudi. Ne volim ih, ali me privlače. Ista priča kao sa pivom. Stara pijanica Bukovski bi replicirao umotvorinom tipa „ne mrzim ljude, samo se bolje osjećam kada ih nema oko mene“. I Staljin bi na ovu temu mogao mnogo toga reći. Na radiju neviđeno čudo. Neko je vjerovatno prvi put u istoriji Banjaluke u eter pustio Pixies-e, odnosno njihovu stvarčicu „Monkey Gone To Heaven“. Nestalo im Kriseva, Rije i Ajzaka. Pixies-i su legendarni bostonski bend, spoj surf i pank-roka i još ponekog žanra, a preteča i pramajka graunža, indi, post-pank i post-surf rok bendova i ko zna čega sve ne. Širim narodnim masama postaju poznati tek kada je njihova stvar „Where is my mind“ iskorištena za završnu numeru filma Fight Club. Nešto veća popularnost ih nije uznemirila.
Dok u autu slušam Pixies-e kako rokaju refren „This monkey’s gone to Heaven“, na ulici, zapravo kroz vjetrobran, vidim gomilu mladih mužjaka homosapijensa kako mašući visoko dignutim pesnicama oponašaju kretnje pra-pra-rođaka u ritmu Pixies-a. Spontana harmonija zvuka i slike. Utišavam vjerovatno i najbolji živi bend svih vremena, čemu je dokaz mala ali vjerna publika i porađanje Nirvane, samo da zadovoljim radoznalost.
Preko napola spuštenog prozora do mene dopiru sugestivni i pomalo zaboravljeni navijački pokliči. „Ubi’, ubi’, ubi’ pedaraaaa!“ Konačno sloboda govora u punoj snazi. Više galama nego govor, ali sloboda. Da ubiješ „Pedaraa! Pederaaa!“ Ovi majmuni će teško u raj.
Šokiran i inspirisan, pomislih da je rulja napala opštinu, crkvu ili neku drugu instituciju. Da ruše demokratski izabranu vlast ili božje izaslanike. Ništa od toga. Plašim se za ove mlade ljude. Na stranu priče o paklu i raju, ali zar ne znaju da je u pripremi novi zakon koji klevetu i uvredu prebacuje u „Krivicu“. Zbrka mi je u glavi od krivice Staljina i Mandeljštama. Mamurluk nedovršenih čitanja. „Književni kritičar“ Josif Staljin je pjesnika Osipa Mandeljštama smatrao za genija ali su ga Staljinove ekipe zbog klevete i uvrede revnosno prebrisale sa lica zemlje. Teško je reći kako je Mandeljštamu na onome svijetu, a lično i nemam neku želju da to prerano saznajem, uglavnom, kao što primjećuje i premudra Vikipedija njegovo proročanstvo je ispunjeno. „Samo u Rusiji se poštuje poezija, ona ubija ljude. Ima li negdje drugdje gdje je poezija tako čest motiv za ubistvo?“ Pod hitno se prebacujem na Harija Potera i Kamen mudrosti. Na ulicama ništa od obojene revolucije. Ništa ni od poezije. Samo još jedan simptom hronične idiotizacije javnog prostora.
Sutradan sam u kafani čije lokacije i imena se ne mogu sjetiti, pod uticajem višečasovno i dobrovoljno te naravno oralnim putem pa čak i sa velikom dozom neskrivenog zadovoljstva implementiranih povećih doza alkohola u vlastiti bogomdani te po mnogim kompetentnim tumačima i tumačicama naočiti organizam, čuo od nekog, ne znam i ne mogu da se sjetim od koga, ali sam siguran da je i dotični ili dotična u tim trenucima takođe obilato zloupotrebljavao ili zloupotrebljavala alkohol sa velikom dozom neskrivenog zadovoljstva, kako je čuo ili čula od nekog svog rođaka ili prijatelja koji ne mora uopšte biti razumna i normalna osoba a vjerovatno to i nije, a koji ima nekog zasigurno trezvenog rođaka ili prijatelja bliskog vlastima, da je vlast dan ranije, ulažući mudro u omladinu jer je omladina naša budućnost, sve u duhu i slovu „Omladinske politike Republike Srpske 2023-2027“ a posebno strateškog cilja 2 koji glasi „Podsticati inicijativu i odgovorno djelovanje mladih u zajednici“, ohrabrila grupu mladih ljudi da se okupe oko zajedničke ideje i da je veoma eliptično, i ne znajući da koriste ovu pjesničku figuru niti da ona uopšte postoji, dakle da je nadasve jezgrovito javno izraze korištenjem koliko sugestivne i pamtljive toliko i antihrišćanske i neoriginalne sintagme, za koju je preporučeno da bude izgovorena veoma glasno, u većim grupama i uz brojna ponavljanja, agresivno i uvjerljivo kako to samo rulja može, i da ne dužim, dakle urlajući na sav glas: Ubi’ pedera!
Svakom normalnom i čestitom čovjeku je jasno da nama ne trebaju pederi. Treba nama otpad. Autootpad, nuklearni otpad, bilo kakav otpad. Da ga u slobodno vrijeme koje nemamo jer ga trošimo da otplatimo polovnjake, razvrstavamo. Da slobodno pasemo na livadama Zelene agende za Zapadni Balkan. Pašnjaci koji nisu prekriveni otpadom biće prekriveni solarnim panelima. Ali ovakvu povlasticu treba i zaslužiti pa uz otpad potpuno gratis dobijamo i LGBT+ vjetrenjače i neprevedena uputstva za poštovanje ljudskih prava i sloboda. Da imamo protiv čega da se borimo. Izgleda da manjak jeftine energije u metropolama utiče i na porast broja pedera na periferiji. Siguran sam da genijalci koji se nazivaju ekonomskim analitičarima mogu sve ovo da objasne uz pomoć grafikona i tabela. Valjkastih, sinusoidnih, falusoidnih. Ukazaće nam na stvarnu i prisutnu opasnost kada im popadaju krivulje.
Dobro smo ovo ispregovarali. Sirotinja piknikuje na solarnim panelima i odlagalištima otpada i dok se utapa u rijekama plastike i iskorištenog toalet papira psuje im majku pedersku. Ali ne i lopovsku, kapitalističku ili nedajbože okupatorsku! To bi već bila uvreda ili kleveta. Demokratija nije ekološka, već prije i iznad svega ventilaciona disciplina. Pejzaž je dostojan „Holandskih poslovica“ Pitera Brojgela Starijeg, a ja sam zaboravio da podignem nalaze. Nemam pojma da li sam živ i zdrav. Nemam tabelu. Moje tijelo i duša nisu premjereni. Do daljnjeg.
Osvrćući se na nemile homofobne događaje, kako širom svijeta tako valjda i u našoj varošici, papa Fransis ili Franjo kaže da smo svi djeca božija i da za sve ima mjesta u crkvi božijoj, ali, ako ćemo realno govoriti, baš nas briga za mišljenje pape Franje pa da je hiljadu puta franjevac. Mi smo iz Banjaluke. Naš učitelj, naš guru, naš sensei, naš saibaba, naš(a) dedababa je legendarni Pero Ložač. Njemu u termin može samo ponekad da uleti pokoji nadriljekar, kostolomac ili šejtan-hodža.
Uvjeren sam da je sasvim razumno očekivati da naša premudra vlast, u duhu i slovu „Omladinske politike Republike Srpske 2023-2027“, nadahne besposlenu omladinu na organizovanje škola kritičkog mišljenja, otvorenih dijaloških foruma ili na proteste ne samo protiv odlaganja pedera već i protiv odlaganja nuklearnog i svih drugih vrsta otpada kod nas, ili na rasprave o nakrivo nasađenom obrazovnom sistemu koji budžetskim parama naše siromašne zemlje finansira školovanje budućih njemačkih stručnjaka i medicinskih radnika. Mogu to biti i protesti samosvjesne omladine koja ne želi da se školuje za pos’o još manje za tržište rada, šta god to značilo, već za srećan i uspješan život, za mogućnost da rade nešto što jebeno vole i za šta su možda i pomalo talentovani; da žive i rade u svojoj zemlji ma kako se ona zvala; da se izbore za rad koji neće biti mjeren isključivo zarađenim novcima već istinskim zadovoljstvom u radu i stvarnim kakvim-takvim doprinosom društvu i poštovanjem od strane istog. Konačno, i za slobodu da ne rade i da ne budu ljudski resursi već prosto ljudi.
Na pomolu su i otvorene rasprave o globalnom idiotizmu koji u nebesa diže i besmisleno mnogo stimuliše kartele koji pod firmom bankarstva legalno reketiraju narode i države ili sve one što napucavanje lopte po zelenim livadama i prebacivanje još manje ali žute loptice reketiranjem preko mreže smatraju vrhuncem civilizacije.
Protesti omladine zbog migrantske sudbine koja im se smiješi te će ih otjerati na život i rad u zemlje slobodnih pedera! Ili makar i najmanju artikulaciju od strane te iste omladine da je živa, a da to nije urlanje parola koga sve treba ubiti ili pak autistična i mučka jurnjava za ispraznim stipendijama. Sve bez glave i repa. Makar natruhe života izvan pametnih telefona, jalovih komentara na „društvenim mrežama“, mitova o izgradnji karijere, tržnih centara i savjeta raznih Pera Ložača. Znakove života bez straha od bilo koga pa tako i od pedera!
Lomim se ali mi je laknulo. Konačno je pronađen pravi krivac za sve nevolje koje nam se dešavaju posljednjih decenija. Vijekova. Malo mi je glupo da to sad kažem, ali znao sam sve ovo vrijeme. Peder! Ko bi drugi. Ćutao sam jer nisam želio da pomisle da sam necivilizovan ili ne daj bože homofob. U svakom slučaju, svako razuman pa makar bio i evrounijat, a ne mora biti Grumf, zna da bolje je bacati preko ograde nego biti bačen. Možda je to i najava boljih vremena. Kad linčuju tog pedera krenuće na korumpiranu opoziciju, članove Rotari kluba, članove udruženje Krajišnika i Hercegovaca širom svijeta, čudnjikave sveštenike i feminizirane prosvjetne radnike. Možda i nasumice. Srećne gubitnike. Ko je slijedeći? Dejo kaže da su sljedeći hetero parovi bez djece. Pošteno. Ko je uopšte Dejo? Sigurno je samo to da su današnji književnici i akademičari na sigurnom. Daleko je Rusija iz tridesetih. Daleko su oni od Mandeljštama i Staljina. Rizična kategorija su penzioneri, kao u Francuskoj, jer su čist teret i gubitak. I pekari kojih motaju tjestenine falusoidnih oblika za koje je naučno dokazano da izazivaju grešne misli… Baguetteari nijedni! Ubi’ pekara!
Rušenje nemorala na ovakav način ostaviće mnogo finog prostora na nekoj novoj Nojevoj barci. Barci Elona Maska, ako se onaj klovn zaista tako zove. Samo da ne ponovi propust svog starozavjetnog prethodnika, biblijskog preduzetnika i filantropa, koji je na barku ukrcao po muški i ženski primjerak od svake vrste, ali i pored jasnih uputstava, nekim čudom, i pekara i pedera. Ko mu je to naredio? Koliko je naplaćivao prevoz?
Ostavimo šalu, Bibliju i pekare na stranu, rješenje pederskog pitanja je presudno za opstanak civilizacije. Pitanje u kojem se ukrštaju i lome koplja svih pitanja. Čudno zvuči fraza o ukrštanju kopalja, ali još čudnije zvuče Pixies-i kada pjevajući o uništavanju živog i neživog svijeta globalnim onečišćenjem i pohlepom, misleći pri tom na sve nas okorjele potrošače kao na saučesnike i ne isključujući ni sebe iz tog društva, najavljujući Potop, uporno ponavljaju refren zar će i ovaj majmun otići u raj?
Piše: Dragan Dragomirović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret