Prvo što sam primetila čitajući ovogodišnju Vaskršnju poslanicu, aktuelnog patrijarha Porfirija, a sem izbora tema, bio je izbor mesta na kom su se te iste teme u poslanici našle. Nakon dugog uvoda i potvrđivanja citatima, da ne kažem ubeđivanja da je Hristos vaskrsao, nakon poziva na radost kojom „dobijamo zalog sopstvene pobede nad okovima smrti“ kako bi svetu blagovestili baš radost života, sledi poziv na slobodu uz najlepšu Jevanđeljsku poruku: „Ne plašite se!“ Da, mislim se, ne plašite se, ne samo smrti, već i jezika, reči, da kažete, jer ćutati pred realnim zlom ili nepravdom, veće je zlo od zla koje ćutite. Ćutanje odaje priklanjanje, a i to kome ste se priklonili vas je odalo plasiranjem tema koje su tu samo da bi bile okidač za određene društvene grupe koje će u krug i ukrug voditi polemike o istim.
I tako upecani, svi u vlastitim agendama, poslužiće za skretanje sa najvažnije teme danas –Kosova. Poštenjem čovek meri vrednost svojih svetonazora. Poštenjem se čovek pomera i sozercava sa mračnog dna stvarnosti, osvetljujući put smelošću oka da prepoznaje i dela. Kako se i zašto besmislen argument da će žena ako izađe iz kuhinje, i ne Daj Bože bude obrazovana, ili ima svoje zvanje, zapravo narušiti jedinu vrednost-porodicu, našao između jedva pomenutog Kosova i još šturije pomenute Ukrajine i Kijevske lavre? Kako su besmislene emisije na nacionalnoj frekvenciji, uz strogo birane goste, postale važnije od najvažnijeg?
Portparol SPC-e, episkop Irinej (Bulović) nas je u svom poslednjem intervjuu za RT nespretno ubeđivao da je njemu politika strana, da bi već u jučerašnjoj odbrani patrijarhovih reči, izneo osion naslov „I Crkva se pita“, gde je rekao da je poslanica pisana vernicima i dobronamernim ljudima, a uzbudila one kojima nije upućena. Zadatak ispunjen. Ispada da su svi koji se usprotive mišljenju Crkve zlonamerni. Ako je Crkvi politika strana zašto se bavi političkim temema, ako pak nije, onda je njen sadržaj namenjen svima i mora biti u skladu sa pulsom naroda a ne Vođe. Ovakav nastup uz vlastitu bitnost dovodi do podele u već podeljenom društvu, a jezik Crkve je onaj koji treba da spaja. Sve su prisutniji nekontrolisani pojedinci, kao i grupe, koji sebe obeležavaju kao nosioce nepogrešivosti, vrednosne ideološke istine i za tren oka se pitamo ko su „oni“ a ko smo „mi“, koji su to „naši“, a koji „njihovi“. Sve to kroz retoriku kvazi nadmudrivanja. Crkva je postala utočište svim nosiocima „istine“, jer narativi o nestanku nacije, o spoljašnjoj ugroženosti, o rušenju porodičnih vrednosti, dominiraju čovekom koji je sve ubeđeniji, uplašeniji i stoji u gardu samoodbrane. Samo je pitanje od koga realno? I gde su danas Sodoma i Gomora? One nisu samo u bludu, u megafiksaciji takvog greha. One su u licemerju. Naša Gomora je ona istoimana knjiga Roberta Savijana, naš moderni Napulj u kracima korupcije, kriminala i moćnika, u interesdžijskom savezu, u neukusu i kiču. Jer “svi smo mi manje ili više Napolitanci,” rekla bih, svi smo mi sebi Gomora, dok prizivamo raškog anđela i njegove oči. Umemo li kroz te oči da vidimo granice i razgraničenja?
Ne treba Crkvi Lenjin, kog je vladika naveo u svom tekstu odbrane, ona je sama svoj Lenjin. Kada postoje zabrane tada se rađaju ili bude smeli pojedinci ili cela institucija koja neustrašivo i žrtveno brani svoje ideje. Hrišćanska Crkva je svedok takvih vremena, divnih pojedinaca koji su stradali za istinu vere, za svoj rod.
Verovati da se pita, imati uticaj i poziciju u kojoj može politički ispravno da mobiliše narod, i to ne koristiti, već se udruživati sa lažnim buntovnicima koji su na državnom budžetu, režimskim cirkuzantima, zarad vlastitih privilegija, sitnih ili krupnih, svejedno, nečovečno je i nije Hrista vredno. Mislim da Crkvi jeste mesto u javnoj sferi, ne mislim da je ona pozvana da ćuti, ali znam da nije pozvana da bude u skutu državnog režima. Dok misli da je slobodna, i dok želim da je vidim kao astronauta koji se sprema za kosmičko prostranstvo, da o njemu sanja, govori, Ona uporno meri kiseonik u boci i strahuje ima li ga dovoljno. A u boci nacionalizam, šovinizam i manipulacija.
A Kosovo je tamo gde je nekad bilo. U rukavu iz kog se izvuče po potrebi, onda kada to odgovara samodeklamovanim čuvarima „vitalnog nacionalnog interesa“. Kosovo je tu kada ne znamo šta ćemo sa ekonomijom i privredom. Kosovo nije tu kada ga na vlastite oči gubimo i dekadentno guramo ispod tema koje će vreme rešiti samom promenom stvarnosti.
Piše: Jelena Petrović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret