“Ponovo možemo opipati enigmatični puls mesijanske ere”, napisao je književni kritičar Džordž Štajner nekoliko mjeseci nakon pada Berlinskog zida. “Ni jedan ekonomski analitičar, geopolitički strateški planer, ni ‘kremlinolog’ ili socio-ekonomski analitičar nisu predvidjeli ono kroz šta prolazimo”. Iznenadni kraj Hladnog rata bio je praćen periodom koji mnogi pamte kao vrijeme globalne svijesti: vrijeme trijumfalizma kapitalizma, razgovora o ljudskim pravima i korporativne ekspanzije preko državnih granica, okeana i kontinenata. Predsjednik Džordž H. V. Buš dao je imenovao je 1990. godine ovo razdoblje pohvalnom sintagmom “Novi svjetski poredak”. U istorijskom pamćenju će naredna decenija biti obilježena trendom povećavanja broja institucija: Svjetska trgovinska organizacija, Evropska unija, NAFTA – novi okviri za planetarni lanac snabdevanja.
Ali, ako se stvari analiziraju detaljnije, već su se pojavljivali znakovi drugačijih političkih raspleta, onih obilježenih fragmentacijom paralelno sa ujedinjujućim fenomenima. Kulturni događaji su treptali u ljudskoj svijesti; nazirali su se su tragovi da je moguće daje doba integracije, zapravo doba raspada. Dvije Njemačke su se ujedinile 1991., ali se Sovjetski Savez raspao iste godine. Mihail Gorbačov je prozvan „herojem dekonstrukcije“. U Jugoslaviji je uskoro počeo proces raspada. Krajem 1991. godine somalijska država se dezintegriše u građanskom ratu i više od jedne decenije neće imati centralnu upravu. Švicarska Narodna partija prikupila je pristalice regrutujući ljude protiv članstva u UN-u. Slobodarska partija u Austriji nastojala je da oživi nacionalizam zajedno sa Vlaamskim blokom u Belgiji i Nacionalnim frontom u Francuskoj. U Italiji je Sjeverna liga pozivala na otcjepljenje Lombardije. Mnogi od “populističkih” negativaca koje nakon 2016. proziva mejnstrim štampa pojavili su se na sceni početkom devedesetih.
Stručnjaci su odavno bili na tragu usljeđujućeg alternativnog scenarija. Robert D. Kaplan je 1994. godine u svom članku u Atlantiku upozorio na “nadolazeću anarhiju”. “Većina ljudi vjeruje da je politički zemljopis od 1989. godine doživio ogromnu promjenu,” napisao je, “ali ta je promjena neznatna u poređenju s onim što tek dolazi. Prekrajanje i prerada atlasa tek sada počinje.” Kaplan je predvidio „epohu nesistematskih suprotnosti, u kojoj će klasifikaciona mreža nacionalnih država biti zamijenjena iskrzanim mozaikom gradova-država, šantavih država, maglovitih i anarhičnih regionalizama“.
Kako zamisliti ovakav svijet? Fransis Fukujama je pozajmio “Posljednjeg čovjeka” od Fridriha Ničea. Kaplan je predložio ovakvu, trodimenzionalnu i holografsku, “ultimativnu mapu”:
„U ovom hologramu bi se preklapali sedimenti grupnih i drugih identiteta iznad samo dvodimenzionalnim bojnim oznakama označenih gradova-država i preostalih nacija, koje samo bi samo ponegdje bile zamagljene lebdećim mračnim pipcima ,koji predstavljaju moć narko-kartela, mafija i privatnih zaštitarskih agencija. Umjesto granica, postojali bi pokretni “centri” moći, kao u srednjem vijeku.”
“Ova mapa budućnosti,” zaključio je, “biće uvijek mutirajući prikaz haosa.” Naravno, cilj Kaplanove karte, koja se pojavila u časopisu Vijeća za inostrane poslove, bio je obuzdati i kontrolisati haos. Podsjećao je na preglomazne mape hladnoratovskih trilera od Dr. Strangelove (1964) do War Games (1983). Roman Brsa Sterlinga Islands in the Net (1988) također prikazivao je globalnu simulaciju pod nazivom Worldrun, koja se koristila „mehanizam za predviđanje razvojnih agencija“, ali i kao igra. U interfejsu, „duge trake Zemljine površine ljuštene su u simuliracijom satelitske perspektive. Gradovi bi bivali prikazani kao zelene tačke ukoliko su označeni zdravima ili crvene ukoliko bi patili od društvenih poremećaja.”
Vizija anarhije iz Ultimativne mape bila je distopijska – budućnost koju treba izbjeći po svaku cijenu. Ovo je dominantna perspektiva koju ste mogli dobiti sa polica za knjige i aerodromskih polica za časopise: strepnje onih koji smatraju da imaju pristup polugama moći, kreatora mapa, onih koji moraju shvatiti kako brojčanike podesiti kako bi učitavali red a ne haos. Implicitno, a često i eksplicitno, ovo je priča o ponovnom uspostavljanju američke prekomorske moći. Fraza Zbignjeva Bžežinskog, čije je varijacije ponavljao godinama nakon,1988. glasila je da je “jedina alternativa Americi anarhija”.
No, bilo je i drugih koji su vidjeli da haos dolazi i navijali za njega. Nakon završetka Hladnog rata, pregledali su globus i pomislili: sada kada je kapitalizam pobijedio, zašto ne bi smo išli do kraja? Vjerovali su da je fragmentacija nova granica slobode. Paleo-libertarijanci poput Mureja Rotbarda i Hansa Hermana Hopea i konzervativci poput Čarlsa Mareja i Pola Krega Robertsa protivili su se potezima koji su vodili ka većoj integraciji koja je obilježila devedesete. Navijali su za učvršćivanje granica i pozivali na reviziju zakona o imigraciji kako bi se diskriminirali ljudi iz “crnih” i “smeđih” zemalja, te su oživljavali rasnu nauku kako bi podržali svoje tvrdnje. Neki su čak kopali duboko u srednjovjekovnu istoriju kako bi na osnovu toga tvrdili da je segregacija dobra i da mali kolektivi treba da štite svoje interese. Drugim riječima, promovisali su mnoge principe koji se sada povezuju s krajnjom desnicom.
Ipak, svi su imali nešto zajedničko: bili su tržišni liberali i libertarijanci. Kako je moguće da su ljudi koji su zagovarali otvorene granice postali šampioni zagovaranja još viših i još debljih zidova? Kako je moguće da su pristalice ideologije navodno izgrađene oko univerzalne figure Homo ekonomikusa prihvatile sumnjive teorije o genetskoj predodređenosti inteligencije i neznanja? Kada su se zelotski zagovornici globalnih tržišta okrenuli protiv onoga što su nazvali “zvijer” “Novog svjetskog poretka”?
Kada ljudi razmišljaju o smjerovima razvoja globalnog kapitalizma tokom prošlog stoljeća, obično gledaju prema gore i prema van: na nadnacionalni i međunarodni nivo. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerika je preuzela ulogu dirigenta u svjetskom finansijskom orkestru koji je oslabio nakon Prvog svjetskog rata. Nacionalne ekonomije su bile premrežene privatnim trgovinskim krugovima i međudržavnim sporazumima u obliku ugovora, regionalnih sporazuma i zajedničkog članstva u međunarodnim organizacijama. Nakon sedamdesetih godina, kada je skovan termin „globalizacija“, obim prekograničnih tokova robe i novca stalno se povećavao prije nego što je bio devedesetih doživio turbo uvećanje. Grafikon globalnog izvoza pokazuje strmoglavi uspon do konačnog pada u globalnoj finansijskoj krizi 2008. godine, a kasnije i tokom krize izazvane koronavirusom 2020. godine.
Termin koji ljudi često koriste za period od kasnih sedamdesetih do početka 21. veka je „neoliberalizam“. Konzervativne vođe poput Ronalda Regana i Margaret Tačer osamdesetih, devedesetih su naslijedili lideri lijevog centra kao što su Bil Klinton, Toni Bler i Gerhard Šreder, koji su slobodnu trgovinu i deindustrijalizaciju proglasili prirodnim i neizbježnom i, uprkos rastućoj nejednakosti , “neto pobjedom” za sve. Danas je uobičajeno sve politike devedesetih i 2000-ih – od transformacije socijalnih davanja i prelaska na prekarijat do privatizacije imovine u državnom vlasništvu i nametanja štednje – proglašavati „neoliberalnima“.
Za neke neoliberalizam znači svojevrsni hiperkapitalizam i komodifikaciju svakog i posljednjeg aspekta postojanja. Za druge, to je paket politika koji uključuje dubok skepticizam prema državami, ali je i dalje posvećen korištenju države za zaštitu kapitalizma od prijetnji — najčešće od same demokratije.
Sam pojam neoliberalizam skovan je grupa tridesetih godina od strane grupe intelektualaca koji su se nakon Drugog svjetskog rata ponovo okupili u društvu Mont Pelerin koje su osnovali Fridrih Hajek, Milton Fridman i drugi. Ustanovljen kao “dobrovoljna zajednica pojedinaca koji dijele posvećenost principima slobodnog društva”, prema Enciklopediji libertarijanizma, MPS se redovno sastaje radi razmjene radova u toku i dogovaranje odgovora na aktuelne događaje. Njeno članstvo uključuje osam dobitnika Nobelove memorijalne nagrade za ekonomiju, uključujući Hajeka i Friedmana, zajedno s Džordžom Stiglerom, Garijem Bekerom, Džejmsom M. Bjukenenom, Maurisom Alasom, Ronaldom Koaseom i Vernonom Smitom.
Ono što je fascinantno primijetiti jeste da dok su mnogi komentatori neoliberalizam doživljavali kao trijumfalan, sami neoliberali su tvrdili sasvim suprotno. Na papiru je izgledalo da su bitke dobijene. U početku su intelektualci slobodnog tržišta pad Berlinskog zida proslavljali postavljanjem bista Mizesa i Hajeka u bibliotekama i na javnim trgovima širom istočne Evrope, dok se region kupao u onome što je National Review 1990. nazvao “neoliberalnim duhom vremena”. Ali pobjeda se pokazala iluzornom.
Vrlo brzo, neoliberali su zaključili da su nadnacionalne institucije koje su nekada izgledale obećavajuće, zapravo, socijalistički trojanski konji. “Socijalizam je mrtav, ali Levijatan je još uvijek živ”, izjavio je predsjednik MPS-a Džejms Bjukenen 1990. Komunizam je promijenio boju iz crvene u zelenu. „Prikladno je da se MPS, vodeća svjetska grupa učenjaka slobodnog tržišta, sastala iste sedmice kada je komunizam propao u Sovjetskom Savezu“, objavio je Wall Street Journal 1991. Ali okupljeni su zaključili da „iako komunizam napušta scenu istorije, glavna prijetnja slobodi sada dolazi od utopijskog pokreta za zaštitu okoliša koji, poput socijalizma, gleda na dobrobit ljudskih bića kao podređenu ‘višim’ vrijednostima”.
U intervjuu koji je Piteru Brajmlovu dao 1992. godine, Milton Fridman je izrazio slično mišljenje. Upitan o kraju Hladnog rata, odgovorio je:
“Pogledajte reakciju u SAD-u na rušenje Berlinskog zida… Nije bilo nikakvih sastanaka na vrhu u Vašingtonu o tome kako smanjiti udio vlade u ekonomiji. O čemu je bio sastanak na vrhu? Kako povećati državnu potrošnju. Šta je navodno desničarski predsednik, gospodin Buš, radi? Predsjedava ogromnim porastom paternalizma – Zakonom o čistom zraku i Zakonom o Amerikancima s invaliditetom, takozvanim zakonskim kvotama za građanska prava.”
Na prvom sastanku Društva Mont Pelerin nakon pada zida, predsjednik, talijanski ekonomista Antonio Martino, imao je slične komentare nakon kojih je zaključio: “Socijalizam mrtav, etatizam nije.” Tri najveće prijetnje koje je utvrdio bile su zaštita životne sredine, stalni zahtjevi za državnom potrošnjom i Evropska zajednica. Razočarenje je bilo intenzivno. Na sastanku Instituta Cato u Moskvi 1990. godine, ledene skulpture srpova i čekića topile su se u lokvama dok je Paul Kreg Roberts, autor knjige o kraju komunizma pod nazivom Meltdown, sijao pred kamerama. Samo nekoliko godina kasnije, Roberts je počeo upozoravati na „budućnost u kojoj vladaju stranci“ u kojoj „bijelci predaju svoju zemlju imigrantima iz Trećeg svijeta“ i uskoro će morati da brinu da li će biti meta „etničkog genocida“. Napukli kapitalisti su se hranili strahom od onoga što su definisali kao “mutirani” socijalizam zaštite okoliša i “alienizma”.
Devedesetih i kasnije, neoliberali su se počeli sve više fokusirati na viziju decentralizacije, raspada, pa čak i dezintegracije. Politike se moraju minimizovati. Fragmentacija je bila nova granica slobode. Kada se karta svijeta fragmentirala s krajem Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, smatrali su da se treba fragmentirati još više. Predsjednik MPS-a Beker je 1990. godine napisao da su samo “male nacije” bile u potpunosti održive, a možda čak i poželjnije jer su više zavisne od svjetskog tržišta i stoga prilagodljivije. Neposredni kontekst u kojem je pisao bile su kampanje za otcjepljenje Kvebeka od Kanade, etiopskih i španskih provincija, kao i Litvanije od Sovjetskog Saveza.
Ovaj posthladnoratovski period bio je istorijski uzvišen trenutak: kapitalizam je pobijedio, ali još uvek nije odlučeno šta kapitalizam znači. Libertarijanci su bili među najaktivnijima u ovom procesu reimaginacije, s rješenjima od dizajniranja butik politika i država po mjeri do obnove postojećih zona, kolonija i gradova-država. Za ove mislioce, države bi se trebale svesti na platformske politike i „start-up društva“ koja nude prilagođene usluge korisnicima umjesto da osiguravaju prava građanima.
Desetljećima su ovi kapitalistički radikali istraživali svijet u potrazi za anarhokapitalističkim eksperimentima uporedivim sa postojećim favoritima, kao što su Divlji zapad ili srednjovjekovni Island. Započeli su svoje eksperimente u „mikrouređenju“ i pokrenuli široke rasprave o osnovnim zahtjevima za izgradnjom kolektivnog života i temeljnim činjenicama ljudske prirode. Kada su proroci iz Silicijumske doline kao što je Piter Til 2009. godine rekli da „ako želimo da povećamo slobodu, moramo da povećamo broj zemalja“, on je govorio u ovom alternativnom duhu vremena. Svako ko misli da je globalizam jedini način na koji se kapitalistički radikalizam manifestira, trebao bi se upoznati s onima koji su manje zainteresirani za povećanje nego za smanjenje i odustajanje.
Slobodian Kvin je istoričar moderne Evrope i svijeta. On je autor knjige Crack-Up Capitalism: Tržišni radikali i san o svijetu bez demokratije, koji je izašao 4. aprila 2023.
Piše: Slobodian Kvin za unherd.com
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret