ELIS BEKTAŠ: Akustični terorizam i smrt državne, nacionalne i građanske svijesti

Najavljene dopune i izmjene krivičnog zakona Republike Srpske, odnosno kriminalizacija djela protiv ugleda i časti, zahtijevaju preispitivanje i drugih legislativnih aspekata. Poštediću čitaoca teorijskih razmatranja na samoj granici filozofije prava i odmah preći na stvar.

Zamislimo da gradonačelnika Trebinja ili načelnika trebinjske policije neki neuviđavni bilmez svakodnevno uznemirava telefonom, zivka ih dok su na poslovnom sastanku, dok odmaraju, uživaju u ručku, vode ljubav, obavljaju obred u bogomolji ili veliku nuždu u toaletu… Postoji više načina da se taj problem riješi, od kojih se dva nude kao najzgodnija. Prvi je način blokiranje broja pozivaoca a drugi je prijava uznemiravanja i proganjanja nadležnom policijskom organu i podnošenje prijave kod nadležnog tužilaštva, dakle traženje zaštite vlastitih prava od nadležnih tijela.

Šta, međutim, da rade građani Trebinja koji su izloženi skoro svakodnevnom akustičnom terorizmu šačice razuzdanih motorista koji se s prezirom odnose prema Zakonu o bezbjednosti saobraćaja na putevima RS te prema Zakonu o zaštiti životne sredine RS kao i prema Pravilniku o graničnim vrijednostima intenziteta buke RS. Ugasiti motor ne mogu, jer nije njihov i jer bi gašenje tuđeg motora predstavljalo krivično djelo, pogotovo ako ga ugase u vožnji.

Prijavljivati skoro svakodnevno uznemiravanje bukom i divljačku vožnju kroz najužu gradsku jezgru takođe nije rješenje, jer nadležna tijela takve prijave uglavnom ignorišu, a okazione intervencije ne donose dugotrajne rezultate i ne nude sistemsko rješavanje problema koji uopšte nije tako beznačajan kao što bi moglo izgledati nekom površnom i plitkom umu.

Iz prethodnih rečenica zaključiti da je trebinjska policija nesposobna, bilo bi veoma pogrešno. Naprotiv, ona je veoma obučena i osposobljena za efikasno sprovođenje zakona a gradske vlasti su itekako sposobne prepoznati situacije koje zahtijevaju angažovanje policije, što je zorno pokazano u slučaju cirkuskog performansa Nebojše Vukanovića koji je svojim motornim vozilom nedavno blokirao ulaz u zgradu gradske uprave. Policija je tom prilikom promptno i profesionalno reagovala i taj njen trud nesumnjivo valja nagraditi pohvalom.

Ta bi pohvala bila još potpunija kada bi policija jednako efikasno reagovala i u drugim slučajevima uznemiravanja i ometanja građana, odnosno ugrožavanja životne sredine i bezbjednosti saobraćaja. Ovako se opravdano postavlja pitanje da li je svojom selektivnošću u postupanju prema prekršiocima zakona policija samu sebe stavila u ulogu privatne zaštitarske agencije koja štiti prava izabranih predstavnika javnosti, pri čemu je ti predstavnici plaćaju ne svojim već novcem građana. Onih istih koji trpe teror šačice razuzdanih motorista.

Kakva je, dakle, svrha donošenja novih zakona u društvenom i pravnom prostoru u kom se ni postojeći zakoni ne sprovode ili se sprovode selektivno, na osnovu arbitrarnih odluka zasnovanih na ličnim naklonostima? Dalje, kakva je svrha ograničavanja slobode govora tamo gdje su građani svakako uplašeni i podvrgnuti autocenzuri, pa svoje nezadovoljstvo pasivnošću policije i gradske uprave u pogledu divljanja šačice razuzdanih motorista iskazuju skoro krišom, dok piju svoju kaficu u lokalu, ali se ne usuđuju podići glas i to isto nezadovoljstvo iskazati javno? Uplašeno i šutljivo društvo ne treba nove zakone, ono ustvari ne treba više ništa.

Da čitava stvar sa poštivanjem zakona u Trebinju bude još problematičnija, tu je i dućan pirotehničkih sredstava smješten u zgradu gradske biblioteke, neposredno ispod legata Jovana Dučića u kom se nalazi izuzetno dragocjena arhivska i rukopisna građa, te prekoputa konzulata Republike Srbije. I na nepunih sto metara od gradske uprave. O ovom sam problemu, ogromnog potencijala bezbjednosne prijetnje, razgovarao sa sudijom Vrhovnog suda RS čije se zaprepašćenosti dobro sjećam. No rješavanje problema ne može započeti od vrhovnih sudskih tijela, već se to mora učiniti na nivou lokalne zajednice, u kojoj je svijest o javnom dobru i o legalizmu očito prilično anestetizirana, a možda čak i eutanazirana.

Onima čija sposobnost razumijevanja stvarnosti seže dalje od kesice makarona kao nagrade za izlazak na biračko mjesto nije potrebno objašnjavati da navedeni problemi u odnosu nadležnih tijela prema postojećoj legislativi, kao i šutnja nezadovoljne javnosti, predstavljaju suštinsku smrt i državne i nacionalne i građanske svijesti i pobjedu alijanse koju sačinjavaju korporativizam i regresivna feudalna svijest.

Govoriti o slobodi i prosperitetu tamo gdje se zakoni selektivno sprovode i gdje se njihovo kršenje toleriše zarad ličnih afiniteta i agendi izabranih javnih predstavnika i javnih uposlenika, plaćenih budžetskim novcem, tek je otužno svjedočanstvo upornosti da se istraje na potčinjavanju vlastitog društva korporativnim interesima stranih centara moći i ambicijama lokalnih neofeudalnih oligarhija koje nastoje da po svaku cijenu ne ostanu uskraćene za svoju mrvicu kolača palu sa korporativne trpeze.

U tom ključu valja čitati i inicijativu kriminalizacije djela protiv časti i ugleda, jer jedini koji će imati korist od predloženog nacrta zakonskih izmjena jesu subjekti na pozicijama moći i njihovi korporativni uzori i gospodari, čije se agende neuporedivo komotnije sprovode u djelo tamo gdje javnost nema razvijenu svijest o legalizmu i o kategoriji javnog dobra ili ima tu svijest, ali je uplašena pa o njoj ne smije progovoriti i tamo gdje se zakoni sprovode toliko selektivno i arbitrarno da je je društvo oguglalo na tu selektivnost i arbitrarnost.

Grad Trebinje ima neslućene potencijale za stasavanje u istinsku turističku prijestolnicu. No sa ovakvim odnosom nadležnih tijela prema poštivanju postojećih zakona i sa nužnom multiplikacijom problema javne bezbjednosti koji će posljedično izvirati iz tog odnosa, Trebinje bi u narednim godinama lako moglo postati simbol upropaštene prilike. A što je najstrašnije od svega, pitanje je da li će se i tada nadležna tijela zapitati da li su im, dok primaju plaću iz budžeta, važnija prava i bezbjednost onih koji pune taj budžet ili potreba šačice razuzdanih motorista da bukom i divljačkom vožnjom skreću pažnju svijeta na sebe i svoje postojanje uronjeno u infantilnost kao u formaldehid.

Za to vrijeme, grad propušta priliku da na odgovarajućoj lokaciji napravi moto-stazu i uvrsti Trebinje u takmičarske kalendare moto-sporta, zato što neofeudalna svijet zazire od samjeravanja sa svijetom i plaši se učešća u njemu. Pa joj stoga i imponuje buka šačice razuzdanih motorista čije je najveće životno postignuće prepravljanje auspuha da bude što brektaviji i jurcanje sumanutom brzinom kroz naseljeno mjesto.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top