U novinama čuče digitalni pauci koji otaljavaju svoje pripravništvo kupeći polufabrikate sa interneta. Urednici bez pješadije, redakcije bez voznog parka, sve je to ekonomski palo na frontu revolucije. Zovu je Četvrta tehnološka revolucija i posebno je zajebana na “globalnom jugu”, kako nam tepaju odozgo
Nekada davno, prije klika i interneta, vijesti su opsluživali vodovi znojavih reportera, službenih lica, tehničara, pravnika i mikromana, sva ta medijska bulumenta koja je kopala, pomagala pri porođaju informacija, znojila se i skupljala otpatke – samo da se što više umijesi u drugi dnevnik, ili u sjutrašnje novine.
Proces za kojim ovdje žalim, složeni preživarski i tehnološki usud vrćenja u krug odvijao se da bi red biranih pikadora jednom sedmično zaboli strijelu i dobili zvjezdanu funkciju koja je nekad nešto značila – kolumnista.
Naišao sam nedavno na kolumnu Igora Mandića u Ero-stripu iz osamdesetih, čitao to blago u kome slavni maestro potanko demonstrira svu prevlast visokog stila i svu prisnost narodnog demokratizovanog štiva kakvim se hranio otmeni erotoman potkraj dvadesetih. U jednom tekstu, u jednom pozivu i jednoj profesiji dobio bi pobunu i strukturu, vijest i prognozu, a u najboljem slučaju, kao kod pomenutog velikana, dobijao si vrhunsku prozu i hranu za oslobođeni um. Svaki Mandićev pasus bio je višak vrijednosti, jedna vrsta baškarenja pod vedrim nebom održivog informativnog sistema koji je dijelom bio zatvoren, dijelom partijski blaziran, ali otvoren za slobodne otoke prestupa, sasvim dovoljno da se vaspita nova generacija čitalaca i nekih budućih pisaca.
Stvari su danas malo drugačije, dok grca u mišljenjima i analizama kojekakvog polupismenog barda, čitalac novinskog materijala teško može da uspostavi osnovni red u glavi. Svi novinski žanrovi su iščezli, a najveći među njima, novinska ispravka, odavno je stvar muzejske prošlosti. Nekad je to bila cijela užasavajuća stranica objašnjenja, pardona i popravki, danas su novine bezgrešne jer su mahom džabe ili neprodate. Velika medijska remintenda na svom umoru postala je bezgrešna, jer čak i greške na novinskom papiru gube važnost. Onaj teški udarac rotosloga uzletio je u cloud i dobili smo permantentnu digitalnu anketu, stalno vijugavo kruženje diskursa na webu koji kontroliše alarmirana sorta inteligenata, dovijeka voljnih da nešto tvituju, smatraju i misle.
Informativni balon je pukao i dogodilo se da u obilju mišljenja do osnovne vijesti uglavnom ne možeš da dopreš. Nesretni čitalac lista objašnjenja, senzacije i uvrede, a nema pojma kako je sve počelo. U moru smatranja, kurčenja ili razvodnjavanja, najednom fali izvorna vijest. Kako to? Pa lijepo, vijest nema ko da napiše! Apotekarska vaga je iznijeta na trotoar ispred zgrade i praškovi se sipaju iz rukava, svud naokolo su zgužvane novčanice i lavež plaćenih oglasa, u open space redakcijama čuče digitalni pauci koji otaljavaju svoje pripravništvo kupeći polufabrikate sa interneta. Urednici bez pješadije, redakcije bez voznog parka, dopisničke mreže, sve je to ekonomski palo na frontu revolucije. Zovu je Četvrta tehnološka revolucija i posebno je zajebana na globalnom jugu, kako nam tepaju odozgo.
Ova revolucija je počela informatičkom bombom, o tome je pisao Virilio. Bomba je pukla, pečurka ludara se nadvila nad horizont, proces proizvodnje vijesti–diskursa preselio se na društvene mreže gdje je pakovanje jeftino, brzo i primamljivo, toliko da ga koriste i premijer, ministri, državna fela bez trunke stida.
Avaj, novinari ostaju suvih mikrofona dok lukavi portparoli koriste društvene mreže. Političari preuzimaju produkciju, bježe od posrednika, sami udaraju pogani temelj nove medijske relnosti, razgrađuju i grade na plaćenim sadržajima i ad hoc podcastima, osnivaju kućne medije, koriste plaćenike bez impresuma koji će upumpati nova pripejd mišljenja, što stvara užasan huk nad provalijom demokratizovanog prostora weba.
Jedan mudri čovjek je rekao – Internet je obećao demokratizaciju koja se nije desila. Naprotiv stvari su se ukrupnile, moć se finansijski centralizovala, ispod šarenog gugle pokrova baždari se totalitarna mašina navodne slodode koju je donio.
A novinari? Ko su danas novinari? To je prosto neumjesno pitati, svi smo novinari, neka nam je sa srećom obilje veza, nek je slavna sveta horizontala, svijet kao umobolna redakcija i fabrika značenja u kojoj se zagubio značaj.
Izvor: Normalizuj
Foto: MidJourney prompt by Preokret