U kasnu i gladnu zimu devedesetčetvrte Sarajevo je živjelo zahvaljujući podzemnoj pupčanoj vrpci koja se protezala ispod aerodroma, povezujući ranjeni grad sa ostatkom dunjaluka koji je takođe bio ranjen, barem onaj njegov Sarajevu bliži dio. Jednog dana među borcima i stanovništvom prostruja strašna i obeznađujuća vijest da se nekakva aždaha zakotila u tunelu i nikog ne pušta ni u Sarajevo ni iz njega.
Toplo i vlažno aždahi u tunelu pa nit pokazuje namjeru da ga napusti nit hoće da pregovara o uslovima za traženje nekog drugog smještaja u kom bi prezimila, a Sarajevo već počelo dahtat kao na škrge jer ni ono malo ića i pića što je tuda u čaršiju ulazilo više ne ulazi. Došla bi vojska da taj belaj riješi ali ono vojske što valja već je u dodiru sa dušmanom i ne može napuštat položaje a ono što je ima po kulturno-umjetničkim četama i odsjecima za moral može samo vlastiti odraz u zrcalu prepast a ni njega ne može na uzmak natjerat, kamoli jednu tako strašnu kreaturu kao što je aždaha.
Pritisnuta očajem koji je u ranjenom gradu bubrio kao potkožni čir, vrhovna se komanda odluči na nepopularan čin i raspisa nagradu od čitavih milion njemačkih maraka za junošu koji istjera aždahu iz tunela i omogući Sarajevu da diše i da se hrani, pa makar i na slamčicu. Na opasni izazov prvi se prijavi nekakav američki veteran koji je karijeru započeo kao rendžer, pa je nastavio u Zelenim beretkama, a okončao je u Deltama.
Uđe ovaj odvažni delija u tunel i samo što je nestao u tami, otamo stadoše dopirati jezivi zvuci nalik na škripanje broda koji se lomi stegnut kracima džinovskog krakena a iz okna stadoše sukati ognjeni jezici kao iz kakvog minijaturnog Vezuva. I beton na aerodromskoj poletno-sletnoj stazi stade pucat od potresa u dubini zemlje.
Ne proteče ni čitavih deset minuta a američki specijalac i veteran mnogih bitaka izjuri napolje u razderanoj uniformi i prekriven brojnim ranama i ožiljcima koji su obilato krvarili. Dok su ga nekako pokušavali zakrpiti u sanitetu, iz očiju su mu skupa sa suzama curili nevjerica i strah a on je samo odmahivao glavom i ponavljao – ja tamo više ne idem pa da me sad i ovdje streljaju a potom i naguze.
Naredni koji se odvažio izazvati sudbinu i sreću u pokušaju da istjera aždahu iz tunela i tako dođe ne samo do znatnog novčanog iznosa već i do neumiruće slave, bijaše nekakav britanski SAS-ovac, stamen kao nosorog i gibak kao tigar. Tek što je ušao u tunel začu se stravična huka i jeka a iz okna stade sukljati gust dim prosijecan plamenim mačevima. Ovaj se podvižnik već nakon pet minuta dade u bezglavi bijeg i jedva ga nekako sustigoše i silom savladaše ne bi li mu previli ljute rane, dok je on samo zurio u prazno i odustno klimao glavom.
Nakon što se pročulo kako su se u okršaju sa aždahom provela ova dvojica, ostali kandidati, među kojima je bilo pripadnika ruskih, izraelskih, pa čak i iranskih specijalnih jedinica, povukoše svoje prijave i zaputiše se preko Igmana nazad u Split. A na Sarajevo se, skupa sa mokrim decembarskim snijegom, spusti i očaj, gust kao agda i memljiv kao sjećanje na kakvu sramotu.
Tih nekoliko dana lebdjelo je Sarajevo na granici između života i smrti, a vrhovna komanda već je počela razmatrati prijedloge za operacije u rasponu od samoubilačkog proboja, pa do kopanja novog tunela, od Stupa, pa sve do Visokog. U žurbi koja je služila da potisne beznađe niko nije obratio pažnju na neuglednog oficira iz odsjeka za moral jedne od sarajevskih brigada koji se raspitivao gdje može predati prijavu za obračun sa aždahom.
Oficir je, međutim, bio veoma uporan pa na kraju obratiše pažnju na njega ali ga nisu doživjeli pretjerano ozbiljno jer je bilo poznato da je on pomalo i pisac, pa čak i pjesnik.
– Okasnio si, rekoše mu. Novac iz nagradnog fonda već je preusmjeren i njime su plaćeni inžinjeri koji projektuju novi tunel.
– Nema veze, reče moralist, pisac i pjesnik. Ako uspijem istjerati aždahu, meni će to biti čast a valjda će se i nekakva nagradica naći za mene.
Nemoćni da se suprotstave takvom entuzijazmu, u komandi odlučiše da mu odobre suočavanje sa aždahom i pokušaj oslobađanja tunela od jezive napasti, premda su bili svjesni rizika od posljedica koje bi novi neuspjeh mogao ostaviti po moral ranjenog grada i njegovih napaćenih stanovnika.
Čim su stigli do ulaza u tunel, moralist, pisac i pjesnik odvažno pruži korak i bez zastajkivanja nestade u utrobi zemlje. Prisutni su očekivali da će se ponoviti strahote sa ognjevima, potresima i hukom i da će nesretni dobrovoljac izdržati kraće od svojih prethodnika, ako već ne i ludu glavu izgubiti u suludo hrabrom pokušaju, ali na njihovo zaprepaštenje iz tunela je dopirao samo muk.
Stajali su tako i čekali, jer se niko nije usudio preko usana prevaliti ono što je svima bilo na pameti – da ga je aždaha u slast proždrala čim je stupio pred nju i da se zato ni najmanji zvuk ne čuje iz tunela. U tom čekanju prođe i čitavih sahat vremena, kadli iz tunela izađe aždaha, držeći se rukama za glavu kojom je otresala lijevo-desno, u nevjerici i kao hipnotisana ponavljajući
– A dosadnog papka, Allahu dragi… A dosadnog papka, majko rođena…
Aždaha raširi krila i nestade u oblacima nad Igmanom, a među okupljenima zavlada oduševljenje i radost, pa stadoše grliti i tapšati jedni druge i vikati ura! i živio! Moralist, pisac i pjesnik u međuvremenu je izašao iz tunela i samo je stajao, zbunjeno se i tupavo osmjehujući.
Na nagradu je morao pričekati dok rat ne stane, ali na kraju je ipak dobio zasluženo priznanje – objavljuju mu knjige pisane mukom, a eno ga i gdje na jednom fakultetu nešto predaje djeci. Koja nemaju krila niti slobodu da odlete, pa zato moraju krišom otresati glavom lijevo-desno i u sebi govoriti
– A dosadnog papka, Allahu dragi… A dosadnog papka, majko rođena…
Piše: Elis Bektaš za Preokret,
Ilustracija: Preokret