HARIS DAJČ: Distorzija istorije- revizionizam, glorifikacija i restitucija u Srbiji (I deo)

Raspad1 Jugoslavije koji je trajao punu deceniju počeo je revizionističkim tendencijama u sukobljenim političkim elitama metastaziranih republičkih partijskih politbiroa. Revizionizam nije mogao da se razvije izolovan od šireg konteksta raspada bipolarnog sveta i promene u kulturi sećanja koja je zahvatila i delove jugoslovenskog društva.  I pored preterane ideološke matrice koju je stvorio politički sistem socijalističke Jugoslavije, teza o borbi protiv okupatora temeljila se na istini. U isto vreme delovi emigracije od Australije i Argentine do Kanade, SAD i Zapadne Evrope nastojali su da opravdaju svoju ulogu i saradnju sa okupatorom. Ti procesi dovode do formiranja teze i antiteze i stvaranja dijametralno suprotnih gledišta o istim događajima. Nove okolnosti u poslednjih godinama socijalističke Jugoslavije pružile su priliku nekadašnjim republičkim elitama da u terminalnim godinama socijalističke Jugoslavije, poput kameleona, prigrle nacionalizam kao siguran način podrške biračkog tela i stvore uspešnu saradnju sa ekstremnim delovima emigracije. To je bilo neophodno i zbog ratnih ciljeva ali i zbog uticanja na društvo kojem je i u Srbiji i Hrvatskoj nakon 1990ih najvažniji motiv u delegitimaciji komunizma bilo to što nije bio dovoljno nacionalistički nastrojen u zaštiti „prava“ određene etničke grupe, a ne zbog toga što nije bio dovoljno demokratski i slobodan sistem.2

Bez početka procesa revizionizma, bilo bi veoma teško zamisliti naknadnu rehabilitaciju i glorifikaciju saradnika okupatora iz epohe Drugog svetskog rata. Ti procesi su ostavili tragove u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izazovi sa kojim se društvo susretalo u vezi sa glorifikacijom, iz tih razloga, ne predstavlja samo pitanje za istoričare, već deo šireg društvenog problema koji dovodi do frustracije u društvu koje nije u stanju da se suoči sa delom svoje, ne nužno svetle, prošlosti.  Rehabilitacijom i glorifikacijom se omogućava zloupotreba i pravdanja događaja iz bliže prošlosti koji utiču na metastazu traume društva koje se hrani revizionizmom i nastavlja da prihvata netačnu i iskrivljenu analizu događaja iz bliže i dalje prošlosti. Proces rehabilitacije i glorifikacije se ubrzava tokom ratova u Jugoslaviji u službi obnove starih nacionalizama koji su bili neophodni u okviru ostvarivanja ranih ciljeva suprotstavljenih strana. Obzirom na značaj teme u tekstu će fokus biti usmeren na Srbiju i procese koji su se odigrali nakon početka raspada Jugoslavije i demokratskih promena 2000ih. 

REHABILITACIJA, GLORIFIKACIJA I RESTITUCIJA

Za sveobuhvatno sagledavanje procesa donošenja zakonskih rešenja rehabilitacije u Srbiji neophodno je pratiti rehabilitaciju paralelno sa procesom zakonske regulative koja se odnosi na restituciju. Dotadašnja rehabilitacija četničkog pokreta u javnosti je već bila u potpunosti završen proces tokom dve vlade Vojislava Koštunice (2004-2008), kao i vlade Mirka Cvetkovića (2008-2012) kada rehabilitacija ulazi u drugu etapu koja se poklapa sa donošenjem pravne regulative koja je omogućila rehabilitaciju. Najznačajniji zakon u tom procesu se odnosio na izjednačavanje pripadnika dva pokreta otpora. Na taj način je 2004. zakonski su potpuno izjednačeni četnički i partizanski pokret, i pored nedvosmislenih dokaza o saradnji četničkog pokreta u različitim fazama Drugog svetskog rata sa nemačkim snagama. 

Zakonska rešenja za rehabilitaciju saradnika i osuđenika okupatora iz Dugog svetskog rata i restituciju njihove imovine temelji se na tri zakona Republike Srbije. Prva dva se odnose na rehabilitaciju (2006. i 2011.), dok se drugi odnosi na restituciju (2011.). Prvi Zakon o rehabilitaciji donešen je 2006. godine, on nije precizno definisao pravni okvir rehabilitacije. Zakon je ostao na snazi do 2011., međutim, u praksi se pokazao kao nepotpun i nedelotvoran, što je onemogućilo njegovu značajniju primenu sve do donošenja drugog zakona 2011. godine.

Naime, donošenjem drugog zakona o rehabilitaciji 2011. godine znatno bliže i preciznije je definisan sam postupak rehabilitacije. Prvenstveno je hronološka granica od koje lica mogu biti rehabilitovana proširena sa 6. aprila 1941. na neograničen istorijski okvir, ali je posebno precizirano da rehabilitovana mogu biti lica koja su bila pripadnici pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata, ali i da ne mogu biti rehabilitovana lica koja su u toku rata lišena života kao pripadnici okupacionih ili kvislinških formacija, čime je praktično otvoren prostor za rehabilitaciju pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini i znatno otežana rehabilitacija pripadnika kvislinških formacija. Pozitivan ishod rehabilitacije prema tom zakonu znači „ublažavanje posledica ništavnih, odnosno nepunovažnih akata i radnji“ donetih protiv sada rehabilitovanog lica. Zakonom je predviđeno da podnosioci zahteva mogu biti pravni naslednici kao fizička lica, zainteresovana pravna lica uz odobrenje pravnih naslednika oštećenog i javni tužilac. Osim toga, zakonom je uređeno da postoje dve vrste rehabilitacije – zakonska (u slučajevima kada se ispune svi uslovi i po sili zakona bude doneta odluka o rehabilitaciji) i sudska (u slučajevima kada sud donosi odluku, na osnovu sprovedenog procesa). Precizirano je takođe da se zahtev za rehabilitaciju podnosi u mestu prebivališta, ali u slučaju ovog zakona višem sudu nadležnom za tu oblast. Podnosilac zahteva takođe ima pravo da se na odluku suda žali Apelacionom sudu Republike Srbije u roku od 30 dana. Takođe, tim zakonom je predviđeno da rehabilitovano lice ima pravo vraćanja konfiskovane imovine, u skladu sa pratećim zakonom kojim je definisano to pitanje. Primenom ovog zakona omogućena je daleko najveći broj rehabilitacija u Srbiji.

Zakon o restituciji je značajan u procesu rehabilitacije upravo jer su rešenja Agencije za restituciju bila u koliziji sa odlukama sudova o rehabilitaciji nekadašnjih saradnika okupatora. Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju donet je 2011. godine i dopunjen četiri puta: 2013., 2014., 2015. i 2018. Njime je zaokružena osnovna pravna regulativa kojom su precizirana pitanja rehabilitacije i restitucije u Republici Srbiji. Tim zakonom je pre svega predviđeno da se imovina, koja se ima vratiti, vraća u naturalnom obliku ili finansijskom obeštećenju, zakonskim naslednicima oličenim u fizičkim i pravnim licima. Za te namene vlada Republike Srbije predvidela je iznos od dve milijarde evra, sa ograničenjem da obeštećenje za jedno rehabilitovano lice ne može preći iznos od 500.000 evra. U nastavku zakonodavac rešava komplikovane slučajeve vraćanja zemljišta, stambenih ili poslovnih objekata ili finansijskog obeštećenja za različite moguće slučajeve. Ipak, najvažnije je naglasiti da taj zakon praktično deluje na osnovu odluke o rehabilitaciji i predstavlja imovinsko-finansijsku rehabilitaciju i obeštećenje oštećenog. U svrhu rešavanja tih pitanja predviđeno je da je za pitanja povraćaja imovine naslednicima rehabilitovanih lica nadležna Agencija za restituciju. Po osnovu zahteva i na osnovu odluke o rehabilitaciji, obrazuje se komisija za rehabilitaciono obeštećenje, koja je obavezna da u roku od 90 dana donese odluku o tom zahtevu. Takvi pravni akti stvorili su sledeću praksu. Naime, postupak rehabilitacije mora da se zaključi da bi se započeo postupak za povraćaj imovine, ali istovremeno ne znači da bi podnosilac zahteva trebalo da sačeka zaključak postupka za rehabilitaciju kako bi pokrenuo postupak za restituciju; zbog toga se postupak za rehabilitaciju i postupak za restituciju pokreću istovremeno, iz straha da će krajnji rok za pokretanje postupka za restituciju isteći zbog sporog tempa rada sudova u Republici Srbiji. 

Povezanost procesa rehabilitacije i restitucije saradnika okupatora veoma je značajna i pored činjenice da nije rehabilitovan značajan broj saradnika okupatora u Republici Srbiji nakon 2000. godine u odnosu na neke druge zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta. Agencija za restituciju, kao nadležno telo za sprovođenje restitucije u Srbiji, u dosadašnjem radu je, na osnovu pomenutih zakona, odbijala da prihvati zahteve naslednika koji su potraživali imovinu koja je oduzeta njihovim precima koji su evidentirani kao ratni zločinci ili pomagači okupatora (četnici, doušnici Gestapoa, učesnici Racije itd.). Dva procesa restitucije imovine licima koja su rehabilitovana i dalje nisu završena jer je Ministarstvo finansija poništilo prethodne odluke Agencije za restituciju za odbijanje zahteva za restituciju imovine. U prvom slučaju je reč o imovini koju potražuju naslednici Spasoja Drenjanina Zeke. On je jedan od učesnika i izvršilaca pokolja koji su četnici izvršili u selu Vranić u decembru 1943. godine, koji je rehabilitovan rešenjem Višeg suda od 21. aprila 2015. godine. U drugom slučaju naslednici Jožefa Gindera, učesnika novosadske Racije, uspeli su u procesu rehabilitacije svog pretka kojeg je Apelacioni sud u Novom sadu rehabilitovao 19. oktobra 2016. godine. Interesantno je da ni naslednici Drenjanina ni naslednici Gindera nisu bili uspešni u zahtevima za restituciju imovine svojih predaka.

Piše: Haris Dajč, vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu za Res Publica,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top