Kada god nas, kao društvo, ili bolje reći kao društva, zadesi neka tragedija, to isto društvo ili društva kao da zaboravljaju kontinuitete svojih tragedija. Kod svih ubistava, presuđenih i nepresuđenih, koja su u periodu više od deset godina postajale višednevne top vijesti, a nekada i uzrokom višemjesečnih protesta uvijek se tražio hitan i precizan odgovor: Ko je kriv i ko je zakazao pa se dogodilo ono što se dogodilo? Obrazovne institucije, porodica, organi reda i sigurnosti, sudstvo, društvo u cjelini? Zaista ko se može smatrati krivim kada dječak koji se rodio 2010. i pohađa elitnu školu na Vračaru, sačini spisak svojih „okrivljenih“ školskih kolega i profesora i onda ih ladnokrvno pobije, da bi se potom, barem kako glase medijski izvještaji, predao policiji i trezveno i smireno, bez trunke kajanja, priznao šta je učinio, nazvavši se psihopatom? Isto tako, ko se može smatrati krivim kada 21-godišnji mladić iz Mladenovca sjedne u auto i započne krvavi pir po svom kraju, nasumično ubijajući koga god vidi? Za odgovor na ovo pitanje moraćemo sačekati najprije mišljenje konzilijuma kliničkih psihologa i psihijatara, a tek onda sociologa i raznih drugih eksperata. Osim toga literatura o psihopatološkom, odnosno sociopatskom ponašanju i njegovim biološkim i socijalnim uzrocima je vrlo obimna, te bi je svakako vrijedilo konsultovati prije donošenja i najopreznijeg, a kamoli brzopletog stava o razlozima abnormalnog ubilačkog ponašanja.
Umjesto toga, glavna rasprava se vodi na društvenim mrežama. Masa predvođena histeričnim influenserima koji uzimaju tu slobodu da se nazivaju novinarima, naprečac okrivljuje i presuđuje. Raspon krivaca je širok i često unutar sebe dijametralan. Krivi su: rijalitiji, tik-tok, instagram, superjunaci iz Marvelovih stripova koje djeca, tobože, oponašaju, nasilne video igrice, domaći kriminalci koji su postali zvijezde državnih medija, maligni inostrani uticaji, od ruskog do zapadnog, pravoslavne litije, neumrli komunisti lukavo infiltrirani u naše strukture, islamski fundamentalizam, pornografija, rodne ideologije koje „ubijaju muškost“, nestanak „vrijednosti“, bez da bi iko znao da kaže kojih i kada su tačno nastale, a kada nestale. Već se pojavljuju i prve teorije zavjere prema kojoj je maloljetni Kosta samo pokriće za inscenirani pokolj koji će se iskoristiti da bi se čestitom narodu otelo brižljivo čuvano oružje. Lista bi se mogla popunjavati vječno, pogotovo kada je jasno da su pokušaji da se svakom fenomenu odredi jasan uzrok odmah i sada, zapravo izrazi sveopšte društvene infantilnosti i zapuštenosti.
Da li je npr. slovenački silovatelj i ubica Metod Trobec 70-tih godina prošloga vijeka silovao, davio, a potom spaljivao žene u podrumu svoje kuće zato što je pratio tik-tok Kristijana Golubovića, ili je, možda, Šefka Hodžić 1969. ubila svoju trudnu drugaricu Aliju Hasanović i iz stomaka joj nožem isjekla živo dijete, to uradila jer je prethodno igrala nasilne video igrice? Ili je možda 1973. Višnja Pavlović koja je platila 500.000 ondašnjih dinara Dušanu Bajčeti da, na ime izvršenja krvne osvete, s devet udaraca nožem, u Sarajevu, ubije devetogodišnjeg Brunu Čalića to uradila zbog što je bila pod dejstvom malignih ruskih ili zapadnih uticaja? Ili je, može biti, Dušan Prodić 1976.u Doboju, po nagovoru druge supruge, zadavio vlastitog sina iz prvog braka zato što je gledao neki rijaliti šou? Ili je možda stražar u KP domu Zenica, masovni ubica Mile Matić 1986. za dan ubio 9 ljudi, sa namjerom da dokusuri još četvero zbog toga što je u videoteci ponekad pozajmljivao Stravu u Ulici brijestova? Da ne znaju odgovoriti na ova najbazičnija pitanja, ponovo su, očekivano odgovorili rasistički pseudofilozofili iz miljačanske kotline, književnik Abdulah Sidran i policijski službenik, ispred multietničke Naše stranke izabran u parlament Federacije BiH, Dragan Mioković. I jedan i drugi su došli do genijalnog zaključka da, otprilike, „nezdravi sistemi ne mogu rađati zdravu djecu“ i da su dva masakra u Srbiji počinjena zbog „velikosrpskog mita“. Ako bi to zaista bilo tako, onda se kristališe zaključak da u Srbiji psihopate ubijaju samo zbog „velikosrpskog mita“ u slučaju čijeg izumiranja se takav slučaj više nikada ne bi ponovio, a oni poput ratnog zločinca, čuvara u logoru Dretelj i oceubice Ediba Buljubašića kojeg je filozof Sidran planirao ovjekovječiti u literaraturi i posjećivao ga u zatvoru, zbog… zbog… a da nije možda zbog urođenosti takvog ponašanja nesrbima? Rasističke parateorije se tako lako vrate svojim nemuštim autorima, te se sa takvim baljezganjima elite gore od fukare ne treba baviti osim radi podsmijeha.
Naravno, sve ovo ne znači da su raznolike skaredne emisije u kojima se smišljeno promoviše lumpenproleterijatski klasni mentalitet i načelo „hljeba i igara“, kao i razne kriminalne protuhe i političke štetočine, nešto bezopasno. Nisu, ali teško da ih možemo nazvati ekskluzivnim protoplastom adolescenata koji će sutra pucati po vršnjacima za ružan pogled. Oni jesu odgovorni za sveopšte oprostačenje društva, ponižavanje prosvjete i znanja, promociju bezdušne alavosti i grabežljivosti zbog koje ljudi otupljuju do mjere da, bilo kao roditelji, bilo kao prosvjetari gube osjećaj vlastite svrsishodnosti, a kamoli sposobnost razumijevanja nadolazećih digitalizovanih generacija čiji problem nije digitalizacija sama po sebi već to što su ostavljeni sami sa virtuelnom stvarnošću. Što opet nikako ne implicira da bi psihopatološki fenomeni, kada bi se to promijenilo, iščezli kao rukom odneseni i da bi smo, preko noći, oživjeli u nebeskoj Srbiji i/ili njenom još nebeskijem jugoslovenskom okruženju. Ono što niko ni ne pokušava objasniti je da to da su odgovorni za decenijsko zapuštanje omladine i oni koji nude jalova i besmislena objašnjenja konkretnih tragičnih slučajeva i nikakva rješenja, dio jednog te istog problema.
Srbija je, danas, tako privid društva u kojem predsjednik države zaziva „smrtnu kaznu“ i „razoružanje“, iako je jasno da će se na kraju sve svesti na novi rijaliti obračuna sa „malim i velikim monstrumom“. Ma koliko ideja o većoj državnoj kontroli ili totalne zabrane posjedovanja vatrenog oružja zvučala dobro, jer je u sistemima koji sebi mogu priuštiti adekvatnu kontrolu tog procesa, polučila solidnim rezultatima i značajnim smanjenjem oružanih incidenata, u Srbiji bi se, s obzirom na dosadašnju režimsku praksu, sasvim sigurno svela na dominaciju one mafijaške grupe kojoj režim, u zamjenu za usluge vladajućoj partiji, dopusti kršenje zakona. Šta tek reći o ministru prosvjete Branku Ružiću kojem se, iako je, očigledno pod pritiskom, dao ostavku, ne može zaboraviti papagajsko recitovanje floskula sa društvenih mreža o tome kako je za psihopatsko ponašanje maloljetnika odgovoran ni manje ni više „kancerogeni uticaj video igrica“ i „zapadnih vrijednosti“. A ne možda to što su škole prepune stranačkih uhljeba kojima su učenici u cjelini, a kamoli detekcija psihopatoloških tendencija i drugih poremećaja, posljednja rupa na svrali. Kao što su to, očigledno i srpskom patrijarhu Porfiriju koji je, u sebi svojstvenom stilu zgroženog moralističkog pozera, zavapio protiv „promocije nasilja u javnosti“, baš kao da sam u svojstvu predsjednika RRA nije potpisao licence očiglednim bastionima promocije nenasilja kao što su televizije Pink i TV Happy.
A kultura rijalitija, makar i nasilničkih, iako sama po sebi ne može biti uzrok psihopatskih ponašanja i njih, kao i sve drugo, neizbježno uključuje u rijaliti. U koji su odavno uključene i na njega svedene i Crkva i parlament i ministarstvo obrazovanja i sve institucije sistema. Zbog toga ćemo u narednim danima prisustvovati samo još jednom mega- rijalitiju u kojem će odgovorni za mefistofelefsko zamješatljstvo svih mogućih uzroka i posljedica ponovo pokvareno iskoristiti ljudsku tragediju kako bi sebi priskrbili uloge spasitelja od vlastitog naslijeđa. I to u onom trenutku kada bi te tragedije mogle poslužiti kao okidač za obračun sa istim. Što implicira da nam, skupa sa beskorisnom političkom i intelektualnom opozicijom, uveliko gazeći po grobovima ubijene djece, spremaju okvire u kojima će još slobodnije moći da u zlu prevazilaze sami sebe. I što nas upućuje da se podsjetimo bazične definicije psihopatije. Karakteriše je ekstremni nedostatak empatije. Psihopate su manipulativne, šarmantne i eksploatativne, ponašaju se impulsivno, imaju totalni nedostatak savjesti i osećaja krivice i odbijaju preuzeti odgovornost za svoje postupke. Baš kao ni „mali i veliki monstrum“ koji su u stvarnosti odavno tu. Zvuči poznato zar ne?
Piše: Vuk Bačanović za Preokret,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret