Nakon što je četrnaestogodišnji učenik u školi u centru Beograda pobio osmero djece i domara, a ranio još sedmero djece i učiteljicu, internet je gorio od brzinski sklepanih teorija o uzrocima ove tragedije.
Društvena klima u Srbiji, stupanj političkog i institucionalnog nasilja, huškački mediji, život u permanentnom ratnom stanju, javna promocija ratnih zločinaca, podatak da je riječ o trećoj zemlji u svijetu po broju vatrenog oružja, raspadajuće školstvo, brutalno vršnjačko nasilje, navodna jedinica koju je dječak ubojica dobio iz povijesti, ali i privatna patologija, prvenstveno otac koji je dijete dvije godine učio kako da barata pištoljima i omogućio mu pristup oružju; sve se to s pravom dodavalo morbidnoj slagalici strave.
Lično pogođeni su užasnuti trčali put mjesta tragedije i tražili svoje najbliže, dok su se očaj, empatija i želja da se pomogne, kao požar širili šokiranom zemljom i cijelom regijom.
Nitko se nije imao vremena zapitati što radi predsjednik države Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić i zašto se nisu pojavili, pa ni onda kad su se već u Zagrebu palile svijeće za stradale.
Ta se misao polako probijala kroz prve sate panike i užasa.
Dječak ubojica je pucao oko 8.40 i odmah se predao policiji; kako to da dvoje najviših dužnosnika Srbije nisu u roku od pola sata bili na ulicama ili pred kamerama?
Tek oko 13.30 na presici u Vladi Srbije novinarima su se obratili ministar prosvjete Branko Ružić, ministrica zdravlja Danica Grujićić, MUP-ov Veselin Milić i ministar obrane Bratislav Gašić, tek toliko da Ružić raspizdi kompletno slušateljstvo bezglavo neodgovornim zaključkom da je dječak pokleknuo pred zapadnim vrijednostima.
U tom je bunilu jedina normalna bila ministrica zdravlja, koja je dugo plakala i primjereno kratko govorila.
Vučić je prvi put izašao pred medije i javnost tek u 18 sati i u Vladi govorio sam, bez Brnabić.
Opsjednut fantazijom da njegovi nastupi ne smiju biti obični politički govori, već histerijska obraćanja naciji, objasnio je da nije „žurio s izjavama“, već je htio vidjeti „gdje je sistem pogriješio“, prevedeno na srpski – pokupiti što više opskurnih podataka o obitelji i djetetu i baciti ih kao sočne kosti svojim jednako opskurnim, cirkusantskim medijima, unaprijed zaštićen od pitanja ima li na to pravo.
Samo to, jer naravno da sistem nije pogriješio.
Obitelj je nazvao creme de la creme srbijanskog društva, otkrio podatke o malodobnoj sestri i još štošta nevrijedno ičije pažnje, uključivši apel da „moramo da povedemo razgovor o vrijednostima, jer imamo spomenik gdje je čovjek s bradom i muškim spolnim organom koji doji bebu, i mislimo da je to vrhunac demokracije“.
Kako taj čovjek nepogrešivo uspijeva biti politički glup, bezobrazan i nasilan u isto – uvijek tragično krivo vrijeme – nijedan forenzičar nažalost nikada neće objasniti, a političke opozicije nema da tome stane na kraj bez suvišnih analiza.
Nepunih 48 sati nakon prvog Vučićevog govora, do krvoprolića je u još uvijek nejasnim okolnostima došlo u selu Dubona kada je, prema prvim informacijama, 21-godišnji Uroš B. iz automatskog oružja usmrtio 20-godišnjeg policajca, njegovu sestru i još jednu osobu, a ranio najmanje sedam ljudi. Sve ih je navodno pokosio iz automobila, pa počeo bježati i pucati na nove žrtve, čiji je broj porastao na najmanje osam mrtvih i 13 ranjenih.
Mediji javljaju da je Uroš B. prethodno hvalio dječaka ubojicu.
Ovaj put je predsjednik Srbije malo brže stigao u Vladu, iza svojih leđa postavio impresivan broj čovječuljaka za klimanje glavom u znak odobravanja, ova ubojstva potpuno nesuvislo kvalificirao kao terorizam, pa najavio borbu protiv „obojice monstruma“, zapošljavanje policajaca koji će obilaziti škole, razoružavanje Srbije, pa sve do kontrole i hapšenja 45 tisuća ljudi – pazite, četrdesetpettisuća ljudi – koji na internetu izražavaju simpatije za monstrume.
Antologijska izjava da traži podršku sudaca, „da se ne mučimo i čekamo naloge za pretres“, nepravedno je u medijima zaobiđena kako krunski dokaz da je Vučić uspio, a Srbija na čelu ima najvažniju histerijsku ličnost 21. stoljeća, barem dok se ne pojavi netko drugi tko je do ove mjere spreman demolirati pravne i demokratske procedure.
Tu je senzacionalnu izjavu prekrila još luđa najava da će „obojica monstruma“ do kraja života ostati u zatvoru i ispad samoprijekora jer je ranije bio protiv smrtne kazne što je, usput, prijesna laž.
Tužnija i ružnija od Vučićeve halabuke je samo gromka tišina medija koji prisustvuju svim njegovim ispadima; u oba ova slučaja našlo se možda šestero novinarki i novinara da besmislenošću pitanja pariraju govorima Voljenog vođe, što je nedostižan cilj i – nažalost – nije novinarski.
Ako je Srbija kolektivno traumatizirana raznim tiranijama i nespremna prepoznati političara koji krši sve moguće zakone, puca po parlamentarnoj demokraciji i Ustavu po kojemu su ovlasti predsjednika miljama daleko od ičega što je u govorima preuzeo na sebe, pitanje je zašto baš nitko nema snage da ga pita „Izvinite, koja to nepoznata bolest čini da diktirate koliko će tko provesti u zatvoru?“.
Je li zarazna?
To govori da Srbija u ovom trenutku ima veliko srce posvećeno žrtvama djeteta i mlađeg punoljetnika, ali da je miljama daleko od kolektivnog samosažaljenja. Ono bi bilo dobra osnova za to da se Aleksandra Vučića svede na ono što on stvarno jest i zauvijek onemogući u političkom masakru koji desetljećima provodi.
Creme de la merde.
Piše: Nataša Škaričić za Novosti
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret