Zadržavanje i progon Džulijena Asanža uništava svaku pretpostavku postojanja vladavine prava slobodnog novinarstva.
Nezakonitosti koje su prihvatile vlasti Ekvadora, Velike Britanije, Švedske i SAD-a su predskazanje nečega vrlo zlokobnog. One nas upozoravaju na nadolazeći svet u kojem će interni rad, zloupotrebe, korupcija, laži i zločini, posebno ratni zločini, koji su izvršeni od strane korporativnih država i globalne vladajuće elite, biti skrivani od javnosti.
One nas upozoravaju na svet u kojem će oni koji imaju hrabrosti i integriteta da otkrivaju zloupotrebe biti proganjani, mučeni, podvrgavani lažnim suđenjima i doživotno zatvorani u samice.
One nas upozoravaju na Orvelovsku distopiju u kojoj će se vesti zameniti propagandom, glupostima i zabavom. Legalno linčovanje Džulijena, bojim se, označava zvanični početak korporativnog totalitarizma koji će definisati naš život.
Pod kojem zakonu je ekvadorski predsednik Lenin Moreno hirovito okončao Džulijenovo pravo azila kao političkog izbeglice? Pod kojim zakonom je Moreno britanskoj policiji odobrio da uđe u ekvadorsku ambasadu – diplomatski sankcionirani suvereni teritorij – i uhapsi naturalizovanog građanina Ekvadora?
Pod kojem zakonu je bivši predsednik Donald Tramp kriminalizovao novinarstvo i zahtevao izručenje Džulijena, koji nije državljanin SAD-a i čija novinarska organizacija nema sjedište u Sjedinjenim Državama?
Pod kojim zakonom je C.I.A. prekršila privilegiju advokata-klijenta, prisluškivala i snimala sve Džulijenove digitalne i verbalne razgovore sa njegovim advokatima i planirala da ga otme iz ambasade i ubije?
Korporativna država ustanovljena prava uništava putem sudske odluke. Tako imamo pravo na privatnost, a zapravo je nemamo. Tako imamo “slobodne” izbore finansirane korporativnim novcem, koje prati poslušni korporativni mediji pod željeznim korporativnim nadzorom.
Tako imamo zakonodavni proces u kojem korporativni lobisti pišu zakonodavstvo, a političari podložni korporativnoj vlasti glasaju za njega. Tako imamo pravo na pravičan postupak bez pravičnog postupka.
Tako imamo vladu – čija je osnovna odgovornost zaštititi građane – koja naređuje i izvršava atentat na svoje građane, poput muslimanskog imama Anvara al-Avlakija i njegovog 16-godišnjeg sina. Tako imamo novinare koji imaju pravo da objavljuju tajne informacije, a najvažniji izdavač naše generacije sedi u samici visokosigurnosnog zatvora čekajući izručenje u SAD.
Psihološko mučenje Džulijena Asanža dokumentovano od strane Nilsa Melcera, posebnog izvestioca UN-a za torturu – podseća na slamanje disidenta Vinstona Smita u romanu Džordža Orvela “1984”.
Gestapo je lomio kosti. Istočno-nemačka Štazi je lomila duše. Mi smo usavršili grublje oblike mučenja kako bismo uništili duše i tela. To je efikasnije.
To je ono što rade Džulienu, postepeno narušavajući njegovo fizičko i psihološko zdravlje. To je egzekucija u usporenom snimku.
To je namerno. Julian je proveo veći deo vremena u izolaciji, često je pod sedativima i uskraćeno mu je lečenje za razne fizičke tegobe. Redovno mu se uskraćuje pristup advokatima. Izgubio je mnogo kilograma, doživeo blagi moždani udar, dok je bio smešten u zatvorsku bolnicu – koju zatvorenici zovu paklena krila – jer je suicidalan, bio je duže vreme u produženoj izolaciji, posmatran dok udara glavom o zid i halucinira. To je naša verzija Orvelove strašne Sobe 101.
Džulijen je obeležen za eliminaciju od strane CIA nakon što su on i WikiLeaks objavili dokumente poznate kao Vault 7, koji su otkrili kibernetički ratni arsenal CIA.-e, koji uključuje desetine virusa, trojanaca i malware kontrolnih sistema dizajniranih da iskoriste širok spektar američkih i evropskih korporativnih proizvoda, uključujući iPhone od Apple-a, Android od Google-a, Windows od Microsoft-a i čak Samsung-ove pametne televizore, koji se mogu pretvoriti u prikrivene mikrofone, čak i kada izgleda da su isključeni.
Proveo sam dva desetljeća kao strani dopisnik. Vidio sam kako se brutalni alati represije testiraju na onima koje Franc Fanon naziva “prezreni na svijetu”. Od svog osnivanja, C.I.A. je provodila atentate, pučeve, mučenja, klevetničke propagandne kampanje, ucjene, ilegalnu špijunažu i zloupotrebu, čak i američkih državljana, aktivnosti koje su otkrivene 1975. godine tijekom saslušanja Čerčevog komiteta u Senatu i Komiteta Pike u Predstavničkom domu. Svi ti zločini, posebno nakon napada 11. septembra, ponavljaju se u osvetničkom maniru.
CIA. ima svoje naoružane jedinice i programe bespilotnih letjelica, odrede smrti i ogroman arhipelag globalnih “crnih lokacija” na kojima su otete žrtve mučene i nestale.
SAD izdvaja tajni crni proračun od oko 50 milijardi dolara godišnje kako bi sakrio više vrsta tajnih projekata koje provode Nacionalna sigurnosna agencija, C.I.A. i druge obavještajne agencije, uobičajeno izvan nadzora Kongresa.
CIA. ima dobro podmazanu aparaturu, zbog čega je, nakon što je već uspostavljen sistem 24-satnog video nadzora Džulijena u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, prilično prirodno raspravljao o njegovoj otmici i ubistvu. To je njihov posao.
Senator Frenk Čerč je – nakon što je pregledao teško cenzurirane C.I.A. dokumente koje je objavio njegov odbor – definisao “tajnu aktivnost” C.I.A.-e kao “semantičku kamuflažu za ubijstva, prisile, ucene, podmićivanje, širenje laži i druženje s poznatim mučiteljima i međunarodnim teroristima”.
Bojte se gospodara lutaka, a ne lutaka. Oni su unutrašnji neprijatelj.
Ovo je borba za Džulijena, kojeg poznajem i poštujem. To je borba za njegovu porodicu, koja neumorno radi na njegovu oslobađanju. To je borba za vladavinu prava. To je borba za slobodu štampe.
To je borba za spas onoga što je ostalo od naše nestajuće demokratije. I to je borba koju ne smijemo izgubiti.
Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret