Desila se ideja da postavim u zajednički okvir mit o Meduzi i Žerikoovu sliku „Splav Meduze“, kao i pokušaj da nađem zajedničke tematske elemente koji se odnose na korupciju, nepravdu, nedostatak brige za slabije članove društva – bilo da ta briga dolazi od bogova ili gospodara, uz kritiku političke i društvene elite. Važno je da naglasim da su ovo samo neki aspekti poređenja između mita o Meduzi i slike “Splav Meduze” kroz društveno-politički kontekst, i da sam dobrano svesna da su dela nastala u različitim vremenskim periodima i kontekstima. Ali njihova poruka i relevantnost se protežu i dalje od vremena njihovog nastanka, osvetljavajući teme društvene nepravde i manipulacije. Naime, mit je mit, i on se uglavnom tumači kao alegorija za borbu protiv nepravde u prenošenju moralnih pouka i vrednosti. Upravo u tom kontekstu, oba primera predstavljaju poziv na promene, individualne ili društvene, podstičući ljude da ustanu protiv političke ili socijalne elite koja zloupotrebljava svoju moć. Ovi aspekti kroz dublju analizu mita o Meduzi i slike “Splav Meduze” pokazaće i kako umetnost može reflektovati društvene probleme, podstaći kritiku postojećih sistema i inspirisati ljude na promene.
Francuski slikar Teodor Žeriko naslikao je delo „Splav Meduze“ sa dvadeset sedam godina i ono se smatra za jedno od najboljih u kontekstu francuskog romantizma, a po svom izrazito emotivnom prikazivanju tragičnog događaja potonuća francuskog broda Meduze koji se uputio ka Senegalu, i koji je zbog pogrešne procene kursa plovidbe, usled vremenskih nepogoda, potonuo. Bio je to nesretan pomorski incident francuskog broda koji je prevozio političke izbeglice, suočenog sa izazovom neumeća i nekompetentnosti. Inspirisan izveštajima o katastrofi, Žeriko je odlučio da stvori monumentalno platno koje će prikazivati patnju, očaj i ljudsku izdržljivost. Na slici je prikazan splav koji pluta na talasima mora, prenoseći scenu ekstremne tuge, očaja i beznađa, ljudske patnje, moralne propasti i snage ljudskog duha. Preživeli su prikazani iznemogli, s izmučenim licima i ispruženim telima. Neki su mrtvi ili umiru, dok drugi izražavaju očaj. Neki su bili prisiljeni i jesti mrtva tela kako bi preživeli. Žeriko je majstorski prikazao izraze lica, koristeći snažne svetlosne efekte kako bi stvorio dramatičnu atmosferu, koristeći svetle i tamne boje koje naglašavaju kontraste i dramatiku scene. Slika “Splav Meduze” izazvala je veliku pažnju i kontroverze kada je prvi put izložena. Bila je kritična prema političkom i vojnom vođstvu toga doba, jer je prikazala neuspeh vlasti da zaštiti svoje građane. Slikar je istakao gubitak nade i moralni kolaps u društvu ljudi koji se suočavaju sa očajem i smrću. Ona je simbol gubitka vere u institucije i moralne vrednosti koje bi trebale da obezbede pravdu i zaštitu za sve članove društva.
Mit o Meduzi takođe sadrži elemente gubitka nade, s obzirom na kaznu koju Meduza trpi i nemoć običnih ljudi pred moćnim bogovima – koji poput današnjih njihovih smrtnih predstavnika nisu u stanju da podnesu žensku lepotu. Kazna u vidu transformacije prelepe žene u čudovište koje izaziva strah i odbojnost kod drugih, a u njoj samoj stvara osećaj samopropadanja, bila je sudbina Meduze. Ona preživljava gubitak sebe kao rezultat promene u vrednostima. U socijalnoj izolaciji kao posledici vlastite transformacije, Meduza je izgnana i odbačena od strane društva. Njeno monstruozno lice je bilo toliko strašno da je svako ko bi je pogledao bio pretvoren u kamen. Kroz borbu za prihvatanjem, Meduza postaje simbol opasnosti i treba je uništiti, neprijatelj kojeg heroji, kao što je Persej, moraju pobediti. Takav pojedinac ili sebe samog doživljava kao neprijatelja, ili biva suočen s otporom drugih ljudi koji se bore da prihvate njegovu promenjenu ličnost, a sama borba za prihvatanje i razumevanje postaje izazovna i konfliktna. I sve zbog toga što se subjektivna pravda razlikuje od objektivne slike koju nameće prećutnost sistema, čak i kada ga svi čuju.
Moć koju poseduju političke i društvene elite koristi se da bi se žrtvovali slabiji članovi društva u mitu o Meduzi. Meduza je kažnjena, a njeni vlasnici su je izdali zbog sopstvenih interesa. Na slici “Splav Meduze”, Žeriko prikazuje grupu ljudi koji su ostavljeni da umru na splavu usred okeana, dok se bogati i moćni ljudi udaljavaju na sigurno. Oba dela ukazuju i na pitanje apatije. Na jednoj strani, imamo bogove koji imaju moć da kažnjavaju i nagrađuju ljude prema svojoj volji, dok obični ljudi često nemaju kontrolu nad svojim sudbinama. A na drugoj, nebrigu bogatih i moćnih prema slabijima, gde se žrtve ostavljaju da se suoče s nepravdom i opasnošću. Ta jeza preplavljuje onoga koji posmatra Žerikoovu sliku. Oba dela ističu neravnotežu moći u društvu i nedostatak brige za one koji su najugroženiji.
Jasno je da je mit o Meduzi ovde predstavljen kao današnji odnos religijskih vođa prema ženi. Kao što je i olupina broda slika našeg društva koje vlast vodi u sve veću dubinu potonuća. Vlasnici Meduze su simbol političke elite koja žrtvuje i izdaje svoje građane zarad sopstvenih interesa, potpuno ravnodušnih prema patnji drugih, u nedostatku empatije i moralne odgovornosti. Naglašavanje društvene nepravde i jaz između bogatih i siromašnih, rađa osudu i zavist prema onima koji imaju privilegije, svesni dramatičnog kontrasta između bogatih i siromašnih, gde bogati beže na sigurno, a siromašni su ostavljeni da se bore za preživljavanje. I sigurno je da oba ova dela postavljaju pitanje socijalne nejednakosti i nepravde u društvu.
Piše: Jelena Petrović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret