Nazvao me jedan poznanik da se malo ispričamo pa mi između ostalog veli i sljedeće
– Ne kažem ja da ti nisi u pravu kad pišaš po bošnjačkoj ratnoj mitologiji al mi nije jasno što zaobilaziš srpsku i hrvatsku ratnu mitologiju kao da one ne postoje.
– De da ja tebe prvo nešto upitam prije nego što ti odgovorim, odvratih mu, i de mi kaži jel ti navučeš jedan ili tri kurtona kad ti se hanuma sažali pa te počasti hajkavicom?
– Pa jedan kurton metnem, odgovori moj poznanik, jer sa tri kurtona ne bih ništa osjećao.
– Trebao bi ipak jednom probati i to sa tri kurtona da shvatiš šta tvoja hanuma osjeća dok se jebete, kazah mu ali u sebi jer mi je bilo žao potkopavat mu ostatke samopouzdanja a onda mu naglas rekoh, pa što bih onda ja bio raspikuća i trošio tri kurtona tamo gdje mi je jedan dovoljan jer kad se ja ispišam po bošnjačkoj mitologiji i po čudu bosanskog otpora čeljad se samo treba zapitat od kakve su japije srpski i hrvatski ratni mitovi kad su glavni junaci tih mitova jedva uspjeli izvuć remi sa ovim što sam ja već popišo.
– Pa što to ovako fino ne objasniš čeljadima da i oni razumiju kao što sam ja sad razumio? upita opet moj poznanik.
– Da bih čeljadima išta mogao objasnit, odvratih, prvo bih se morao pretvoriti u papagaja jer čeljad svako objašnjenje zaboravi za manje vremena nego što im treba da ispišaju popijeno pivo pa je zato korisnije potaknut jedno čeljade iz nepregledne mase fukara da nauči samo mislit svojom glavom neg fukarskoj masi nešto objašnjavat pa im onda moraš objašnjavat i šta si im objašnjavao a oni ko uz inat klimaju glavom i viču razumjeli smo pa se opet prepuste svom kretenluku.
– Ti prestrogo sudiš čeljadima, prekori me poznanik, a znaš i sam da je ovdje čeljad dobra i emotivna i saosjećajna.
– Kad već znaš ekonomisat sa kurtonima, uzvratih mu, što ne počneš i sa riječima ekonomisat ovako kao ja koji ću umjesto te tri riječi kazat samo jednu odnosno kazaću da je čeljad debilna a u njima da ima makar mrva dobrote prestali bi barem djecu pravit jer dobar insan neće ojadit neko nedužno i nevino sitno dijete tako što će mu dati debila za roditelja.
– Znam ja da ti tako ne misliš i da namjerno pretjeruješ u smislu provokacije, kaza dobrodušno moj poznanik.
– Ako će ti tako lakše biti, rekoh mu, ostani u tom ubjeđenju ali znaj da njime samo podržavaš bujanje idiotluka onako kao idiotluk što podržava Izrael ili Palestinu.
– Pa moramo se na neki način borit za mir u svijetu, stade se pravdat moj poznanik, pa makar i podrškom.
– A jel vam se taj mir ikad zahvalio što se borite za njega? upitah.
– Pa nije, odgovori poznanik, ili se ja ne mogu sjetiti da jest.
– Nemoj mu zamjeriti na tome, posavjetovah ga, i budi zahvalan što vas nije otjero u pičku materinu zbog te vaše borbe koja samo dušmane mira ohrabri ili mir jednostavno ne zna da ste ispaljivali te podrške jer su vam prekratkog dometa a vi nišanite kao da vam Saša Matić sjedi za planšetom.
– Lako je kritikovati, primijeti moj poznanik, i ništa ne činiti da bude mira.
– Itekako ja pomažem miru da stane na svoje noge al me takvi kao ti pokušavate odgovoriti od tog posla, rekoh.
– A kako te to ja odgovaram? skoro se uvrijedi moj poznanik.
– Pa eto pokušao si me nagovoriti da ja počnem pišati i po srpskim i po hrvatskim ratnim mitologijama, kazah, a kakvu bi perspektivu ovdje imao mir kad bih ja nekom razumnom subjektu koji je rat proveo na tim stranama uskratio privilegiju da on bude taj koji će se popišati po onome što je njegovo neposredno iskustvo svjedoka i učesnika.
– Ti vazda imaš neke filozofije kojima zbunjuješ sagovornika, kaza moj poznanik.
– A da li bi bilo lakše ako bih te ja prestao zbunjivati pa da se koncentrišeš i shvatiš kakav si idiot među mnogim idiotima? postavih još jedno pitanje poznaniku.
– Ne bi mi bilo lakše, priznade on.
– Eto vidiš da nismo uzalud potrošili vrijeme na ovaj razgovor, kazah mu, jer si barem na njegovom završetku kazao nešto pametno i iskreno.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret