Politika Zelenih postala je vetar u leđa najtvrđoj desničarskoj struji Alternative za Nemačku, koja je na istoku zemlje postala najjača politička snaga, na šta ukazuju poslednje ankete. I na nacionalnom nivou AfD je sa oko 16,5 podrške postao popularniji od Zelenih.
Besni Nemci“ su osvojili skoro 10 odsto glasova, dok su birači kaznili vladajuće Zelene koji su izgubili trećinu podrške na prethodnim izborima za razliku od Socijaldemokrata. Iako se iz ovog rezultata minule nedelje održanih pokrajinskih izbora u najmanjoj i najsiromašnijoj nemačkoj pokrajinu ne može čitati politički barometar cele Nemačke, Bremen simbolički veoma dobro opisuje političku situaciju na nacionalnom nivou.
Doduše, desničarska stranka „Besni Nemci“ nije predstavljena na nacionalnom nivou, ali mnogi Nemci su zaista sve više besni, a sve u senci brojnik događaja oko Zelenih, čija je popularnost pala i u Bremenu i na nivou cele Nemačke i to prvi put od 2015. godine otkad je neprekidno bila u usponu. Štaviše, mnogo toga što su funkcioneri ove stranke sa pozicija ministara radili minulih godinu i po dana, ne samo da sve više buši njihov balon popularnosti prenaduvan godinama nekritičkom podrškom većine nemačkih etabliranih medija, već i direktno utiče na ekonomsku i političku budućnost cele Nemačke.
Od toga da energetsku tranziciju i ekonomske reforme Zeleni sprovode tako da zemlja klizi ka recesiji a većinu građana u neplanirane dugove, do toga da mnogim političkim odlukama ljulja stabilnost tročlane vladajuće koalicije socijaldemokratskog kancelara Olafa Šolca a građane gura u zagrljaj desnici, umerenoj ali i onoj ekstremnoj.
Dva stuba uspeha Zelenih
Pre samo nešto više od šest meseci, Zeleni su i dalje plivali na jedrima rasta podrške u biračkom telu, dok su najuticajniji i najugledniji nemački mediji i novinari i dalje iz sve snage duvali u ta jedra. Taj četvrogodišnji talas doveo je tada Zelene po popularnosti čak iznad Socijaldemokratske partije (SPD) iz čijih redova je nemački kancelar. Naprosto, javnost je odgovornost za suočavanje sa brojnim krizama – ratom u Ukrajini i njihovim posledicama, rekordnom inflacijom, kao energetskom i klimatskom krizom – najviše bacala na pleća Šolca i SPD.
Doduše, u anketama je već tada bilo jasno da se, zbog lutanja u načinima rešavanja energetske krize, topi i popularnost zelenog vicekancelara i ministra ekonomije i energetike Roberta Habeka, ali to i dalje nije uticalo na popularnost stranke. Uostalom, njegova stranačka koleginica Analena Berbok, sa kojom je jedno vreme bio na čelu stranke, bila je tada najpopularniji ministar u Šolcovoj vladi, što u Nemačkoj nije teško sa mesta šefa diplomatije jer česti susreti sa svetskim državnicima tradicionalno uvećava popularnost kod nemačkih birača.
Baš zbog toga što je popularnost stranke samo rasla, Habek i Zeleni su nastupali sa pozicije svojevrsne moralne superiornosti i ubeđenosti u ideološku i političku ispravnost. Čak i kada je postalo očigledno da prave pojedine kolosalne greške u rešavanju brojnih tema, od ekonomije preko energetike do klime, Habek se nije obazirao na kritike, ubeđen da je njegovo mišljenje uvek ispravno.
I ta Habekova samouverenost da može da rešava probleme na svoj način i po svaku cenu, kao i uopšte tajna uspeha Zelenih, zasnivali su se na dva stuba.
Prvi stub je to što su od Liberala (FDP) na izvestan način preoteli ogroman koalicioni kapacitet ili, što bi Nemci rekli, funkciju šarke (za vrata) koja može da se uglavi u koaliciju sa gotovo svim partijama u Bundestagu od Levice, preko SPD i FPD, do demohrišćanskog bloka CDU-CSU. To im na izvestan način daje nadmoć nad ostalim strankama, jer će se svaki višerangirani Demohrišćanin ili Socijaldemokrata suzdržati od previše žestokih napada na Zelene jer to može da mu oteža neko buduće formiranje vladajuće koalicije.
To se možda najbolje videlo kod bavarskog premijera i lidera CSU Markusa Zedera. Dok je još gajio nade da bi ipak na sledećim saveznim parlamentarnim izborima on mogao da bude kandidat ispred demohrišćanskog bloka, Zeder se suzdržavao od rafalne retoričke paljbe po Zelenima. Međutim, otkad je shvatio da šef CDU Fridrih Merc nema nameru da odustane od kancelarskih ambicija, Zeder kritikuje poteze Zelenih iz svih oružja.
Drugi stub su prva dva kanala nemačkog javnog servisa, ARD i ZDF, kao i najuticajniji dnevni listovi i nedeljnici, koji su pokazivali neobuzdanu pristrasnost prema Zelenima. Štaviše, većina i dalje pokazuje, što je možda bilo najočiglednije kada je nedavno otkrivena afera u Habekovom ministarstvu u kojoj je državni sekretar osumnjičen za korupciju i nepotizam. Na kanalu „Feniks“, koji zajednički vode ARD i ZDF, gostovala je predsednica Unije malih i srednjih preduzeća Gita Koneman, koja je očigledno iznenadila novinare žestokom kritikom na račun Habeka, rekavši da on sprovodi jednu od „najglupljih energetskih politika na svetu“ tako što gasi nuklearne elektrane, te da druge zemelje „zaprepašćeno“ gledaju na Nemačku jer se ministarstvo ekonomije vodi kao „ministarstvo za banane“.
„Ministarstvo nije porodično preduzeće, ali se trenutno kao takvo vodi“, rekla je Koneman, dodajući da očigledno postoje strukturalni problemi u toj kući.
Ceo snimak ovog sedmominutnog razgovora, međutim, ne može se naći u medijateci javnog servisa, već samo skraćeno izdanje u kojem nema ništa od najoštrijih kritika na račun Habeka. Pomni pratioci rada javnih servisa su primetili ovu pojavu, baš kao i to da da je u emisiji „Pres klub“ ARD-a u kojoj su novinari raspravljali o ovoj aferi, voditelj pustio u program gledateljku koja je bez ikakvih dokaza tvrdila da se govori neistina, da je u toku „kampanja mržnje prema Zelenima“ kao i da takva kritika Zelenih „nije primerena jednoj demokratiji“. Voditelj nije reagovao na ovakve tvrdnje, iako je to uobičajeno na nemačkom javnom servisu kada neko iznosi tako paušalne ocene.
Afere, kumovi i klanovi
Međutim, ova dva stuba – koalicioni kapacitet i medijska podrška – proteklih meseci počeli su da se ljuljaju.
S jedne strane, drugim strankama je više muka te prednosti koju su Zeleni stekli na osnovu njih, što se najviše oseća u redovima SPD-a. To se videlo nakon pokrajinskih izbora u Berlinu kada je dotadašnja gradonačelnica i funkcionerka SPD-a prekinula izvodljivu ali tanku koaliciju sa Zelenima i Levicom, i umesto toga postala mlađi partner CDU-a, prepustivši fotelju gradonačelnika. Uostalom i u Bremenu je bilo očigledno da socijaldemokratski gradonačelnik nastoji da se distancira od za SPD sporne politike Zelenih, ne libeći se da se suprotstavi njihovoj politici i na nacionalnom nivou, iako su na oba nivoa u vladajućoj koaliciji.
S druge strane, i medijska podrška se topi, bar u najuticajnijoj štampi, koja sa zakašnjenjem kreće da brojne sporne političke odluke postepeno secira i suočava sa kontraargumentima. Ali, i Zelenima najnaklonjeniji mediji nisu mogli da zaobiđu izveštavanje o aferi koja je otkrila popriličnu sumnju u nepotizam i korupciju u Habekovom ministarstvu.
Konkretno, državni sekretar Patrik Grajhen je osumnjičen da je sredio da njegovi prijatelji dobiju unosne poslove i uticajne pozicije. Za mesto direktora Državne agencije za obnovljive izvore energije (DENA) izabran je Mihael Šefer, koji je njegov venčani kum. Osim toga, Grajhenova sestra udata je za drugog Habekovog državnog sekretara, Mihaela Kelnera, pri čemu je na visokom položaju u priznatom Eko-Institutu u Frajburgu, koji dobija novac od savezne vlade za pripremu jedne ekološke studije. Najednom je otkrivena čitava mreža povezanih osoba, kako kroz privatne veze tako i kroz stranku Zelenih.
To je odmah iskoristila demohrišćanska opozicija optuživši Habeka da u okruženju ima „mali porodični klan, gde su svi u srodstvu“, zatraživši ostavku Grajhena što Habek i dalje uporno odbija. I dok Habek i dalje veliča Grajhena, tvrdeći da je on „čovek koji je spasao Nemačku od ozbiljne energetske krize“ tako što je odigrao ključnu ulogu u izgradnji novih terminala za tečni gas kako bi se smanjila zavisnost od ruskog gasa nakon početka rata u Ukrajini, kritike stižu i iz redova koalicionih partnera koji ukazuju da Habek mora da „ispita kako ponašanje državnog sekretara Grajhena utiče na ugled njegovog ministarstva, ali i na poverenje u politiku ministarstva i cele vlade“.
Koliko je Habek spreman da brani Grajhena videlo se nedavno i na sednici Bundestaga, gde je došlo do takvih retoričkih varnica sa predstavnicima opozicione CDU da je situacija bila na ivici fizičkog incidenta.
Sve to je navelo na sumnju da su prozvani ljudi zapravo „Habekov klan“ koji uspeva da sa tek nešto više od 15 odsto podrške u biračkom telu usmerava čitavu državu po svojoj volji, pri čemu uspeva da politički preživi neoštećen čak i kada proguraju sporne odluke. Liberalno-konzervativni magazin „Tišis ajnblik“ ističe da oni „već dugo deluju kao moćna politička korporacija sa ogromnom mrežom koja podriva demokratiju i vladavinu prava“.
„Gotovo neupravljiva mreža klimatskih fondacija, milijardera filantropa, političara Zelenih i državnih službenika, kao i nevladinih organizacija, drži Nemačku čvrsto u svojim rukama“, piše ovaj magazin, ističući da milioni evra ne teku samo od klimatskih fondacija do zelenih nevladinih organizacije, već i među samim fondacijama koje „formulišu politike koje nemački Bundestag samo treba da sprovede“.
Ipak, ova afera je pokazala da Zeleni nisu nedodirljivi pa je, uprkos Habekovoj odbrani, Grajhen podneo ostavku.
Politika „zaštita klime pajserom“: Zabrane koje skupo koštaju Nemce
Mada ta nedodirljivost možda ne bi bila okrnjena ovom aferom da zapravo mnoge prethodne odluke ministara iz redova Zelenih nisu poprilično finansijski pogodile dobar deo nemačke javnosti. Konkretno, Zeleni su postali prepoznatljivi po insistiranju da se uvedu zabrane i u raznim sferama života. Od zabrane vozačima da voze automobile u gradovima brže od 30 kilometara na čas, a na autoputevima brže od 130, preko predloga da se zabrani proizvodnja mesa, do zabrane rada nuklearki kao i zabrane ugradnje novih instalacija za grejanje koje troše gas ili lož-ulje.
Iza svakog od ovih predloga Zeleni su podvlačili klimatske ciljeve, ali ne samo što je ta njihova politika mogla da se opiše kao politika „zaštite klime pajserom“, već su pojedini potezi vidno išli protiv ekoloških ciljeva.
Najočigledniji primer za potonje je insistiranje Zelenih da se zauvek ugasi rad poslednje tri nemačke nuklearke, uprkos tome što spadaju među najmodernija postrojenja i što Nemačkoj manjka struje jer prolazi kroz turbulentnu energetsku tranziciju, budući da su rat u Ukrajini i sabotaža na gasovodima Severni tok 1 i 2 uticali na prekid snabdevanja jeftinim ruskim gasom. Da paradoks bude veći, Zeleni su prelazno rešenje pronašli u termoelektranama na ugalj, kojim ne samo da nisu smanjili emisiju ugljen-dioksida, već su povećali emisiju ovog gasa koji doprinosi klimatskim promenama, kao i samo zagađenje. Istovremeno, cena struje u Nemačkoj je najskuplja u celoj Evropi.
Ali, građane je mnogo više pogodilo to što su Zeleni odlučili da naprečac promene to što se polovina svih domaćinstava u Nemačkoj greje na gas, a četvrtina na lož-ulje. Prema Habekovim idejama, svi oni bi trebalo da pređu na grejanje toplotnim pumpama koje rade na struju, pa se od 2024. zabranjuje ugradnja novih bojlera na gas ili lož-ulje.
Uzalud su kritičari isticali da Nemačkoj za takav poduhvat nedostaje bar 60.000 instalatera za toplotne pumpe, da je potrebna mnogo veća proizvodnja ovih pumpi, da elektroenergetski sistem Nemačke ne može da izdrži toliko povećanje potrošnje struje te da će ovakva promena načina grejanja iziskivati da svako domaćinstvo na nju potroši nekoliko desetina hiljada evra, a u nekim slučajevima i oko 150.000 evra.
Na narastajuće nezadovoljstvo da se energetska tranzicija finansijski baci na pleća građana, Habek je odgovorio planom kojim će navodno država subvencionisati i do 80 odsto troškova ugradnje toplotnih pumpi. Međutim, detaljnim čitanjem njegovog plana otkriveno je da bi ovako veliku subvenciju dobijali samo oni koji imaju tako niska primanja da su suštinski na granici siromaštva. Zapravo većina građana će biti prepuštena ogromnim troškovima od kojih mnogi to i ne mogu da izguraju, čak i zaduživanjem kod banaka.
Ovi i drugi potezi razlog su zašto sve više ekonomskih i finansijskih eksperata otvoreno kritikuje mnoge poteze nemačke vlade, a naročito one u resoru vicekancelara Habeka.
Finansijski analitičar Mihael Everi u razgovoru za „Berliner cajtung“ ističe da su potresi u svetskoj ekonomiji ogromni, od ekonomske krize preko deodolarizacije do energetske krize, zbog kojih će „Nemačka posebno patiti“.
„Nemačka postaje zemlja u razvoju“, ističe Everi, predviđajući mračna vremena za nemačku ekonomiju.
Desničari jačaju na politici Zelenih
Istovremeno, sve to menja nemačku političku krvnu sliku Nemačke tako da umerena i tvrda desnica jačaju iz dana u dan. Poslednja istraživanja agencije „Forza“ beleži popularnost demohrišćanskog bloka (CDU-CSU) od 30 odsto, sledi SPD sa 17, a potom desničarska Alternativa za Nemačku (AfD) sa 16 odsto, čime je ispred Zelenih koji imaju 15 i Liberala sa 8 odsto podrške.
Najveći rast beleže CDU-CSU, ali i tu nije ista situacija na istoku i na zapadu zemlje. U zapadnim pokrajinama CDU i Zeleni dele mišljenja po brojnim temama, u nekima su zajedno i na vlasti, dok je jedino u Bavarskoj tamošnji premijer i lider CSU Markus Zeder poprilično zaratio sa Zelenima.
Na istoku zemlje, pak, lokalni CDU optužuje Zelene da je politikom na nacionalnom nivou ojačao desničare iz AfD-a.
Prema rečima premijera Saksonije Mihaela Krečmara, „ekološko ludilo“ Zelenih je „prokockalo poverenje stanovništva“. U razgovoru za tabloid „Bild“ ovaj funkcioner CDU rekao je da će planovi savezne vlade o „zelenoj agendi“, to jest dugoročni planovi o klimatskoj neutralnosti, voditi ka „deindustrijalizaciji i pobuni stanovništva“.
Ono što na istoku Nemačke komplikuje situaciju jeste činjenica da je za sve stranke neprihvatljiva saradnja sa AfD-om, a da je upravo AfD na istoku zemlje postala najjača politička snaga, kako ukazuju poslednje ankete. Budući da CDU odbija saradnju i sa Levicom, to dovodi u pitanje čak i matematičke mogućnosti da bude formirana vladajuća koalicija posle nekih budućih pokrajinskih izbora.
Najkomplikovanije je u Tiringiji, gde Levica i dalje ima visoku podršku od 22 odsto, a predvodi manjinsku vladu sa Socijaldemokratama koji beleže tek 11 odsto podrške i Zelenima sa samo 6 odsto. Budući da AfD uživa podršku 28 odsto borača a CDU 21, nejasno je kako će biti formirana neka stabilnija vlast.
Već iduće godine se glasa u tri od pet pokrajina koje su ranije bile deo Istočne Nemačke, a koje su bastion AfD-a, i to njenog najekstremijeg dela – takozvanog „Krila“ koji neretko flertuje sa nacističkom prošlošću a preoznatljiv je po posebno oštroj retorici o izbeglicama, strancima, islamu, klimatskim aktivistima i liberalnim vrednostima.
To što predsednica AfD-a Alis Vajdel očekuje sledeće godine svoju stranku u vlasti u nekoj od tri istočne pokrajine – Tiringiji, Saksoniji i Brandenburgu – to bi bilo ne samo prvi put, već bi dobrim delom bilo posledica rada i politike Zelenih u aktuelnoj nemačkoj saveznoj vladi.
Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret