Ovaj sukob je promijenio “mentalnu mapu” po pitanju – gdje je granica Zapada. Ona danas više nije na Balkanu, nego je negdje oko Ukrajine. Sve što je zapadnije od nje Zapad danas vidi kao svoj integralni dio…
Sadašnje vrijeme je u međunarodnoj politici obilježeno ozbiljnim izazovima postojećem međunarodnom poretku. Ti izazovi izviru iz rata kojeg je Rusija povela protiv Ukrajine. Premda u ovom trenutku ne znamo kako će se taj rat završiti, on ima potencijal da ugrozi postojeći međunarodni poredak, premda je manje izvjesno ima li i mogućnosti da uspostavi novi. Neke od glavnih institucija današnjeg međunarodnog poretka, kao što su Ujedinjene nacije, oslabjele su do mjere u kojoj nije lako vidjeti njihovu budućnost. Istodobno, stvaraju se nove organizacije, kao što su AUKUS i QUAD koje, uz novu američku strategiju u indopacifičkoj regiji imaju za cilj da smanje utjecaj Kine. Svijet se mijenja, pri čemu se dodatno polarizira.
Budući da slabe organizacije koje bi mogle regulirati tu transformaciju, kao i da se ona odvija i kroz rat, postoji opasnost od anarhije i kaosa koji bi mogli nastati u nekom eventualnom međuvremenu (intermezzu) između starog i poraženog i nekog još neuspostavljenog novog poretka.
Anarhija nije uvijek opasna. Kao što je u naslovu svoje knjige napisao najznačajniji predstavnik tzv. konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa Alexander Wendt, “anarhija je ono što države od nje učine”. Nekim, naročito revizionističkim državama, onima koje nisu zadovoljne svojim položajem u međunarodnom poretku ona može biti i šansa. Velikim državama, hegemonima u međunarodnim odnosima, ona može također koristiti, jer im omogućava nastavak dominacije.
No, kada se zadnji put dogodio raspad starog poretka, Bosna i Hercegovina, kao i cijela bivša Jugoslavija, bile su najveće žrtve upravo tog međuvremena, tog kratkog momenta anarhije i kaosa.
Rat u Bosni i Hercegovini imao je mnogo uzroka i po karakteru je bio višeslojan. No, bio je tako tragičan i zbog toga što nije bilo nikoga dovoljno moćnog i voljnog da ga spriječi – ni postojane međunarodne zajednice (odnosno međunarodnog poretka), ni države (jugoslavenske više de facto nije bilo a bosansko-hercegovačke još nije bilo), ni neke treće države-hegemona koja bi djelovala unilateralno i razoružala snage koje su htjele rat a ne mir. Međunarodni poredak je tada – početkom devedesetih – prelazio iz bipolarnog u neki novi, ali i po samorazumijevanju njegovih aktera privremeni. Charles Krauthammer je već 1990. tu situaciju nazvao “unipolarnim momentom”, da bi označio njegovu privremenost. U toj privremenosti je nestao čvrst oslonac na kojem je opstajala Jugoslavija.
Balansiranje između Zapada i sada nepostojećeg Istoka je postalo nemoguće, a Zapad još nije bio spreman da u potpunosti preuzme kontrolu nad Jugoslavijom. Obećavao je svašta, a poduzeo skoro ništa – sve dok se novi poredak, pod američkom hegemonijom, nije konsolidirao. Amerika je tada – u drugoj polovici devedesetih – odlučujuće oblikovala sadašnje stanje u post-jugoslavenskom prostoru. Kasnije je, kroz poticanje proglašenja nezavisnosti Kosova (2008.) pokušala dodatno konsolidirati svoju viziju, ali u tome je samo djelomično uspjela, jer je svijet iz 2008. bio već drukčiji od onog iz 1999.
U tom međuvremenu raspala se stara država, Jugoslavija, ali i neke njene republike, kojima je također trebalo vremena da se konstituiraju kao države i – što je važnije – da preuzmu funkcije države. Kad kažemo da u tom međuvremenu nije bilo države, ne mislimo na to da je nije bilo nominalno i formalno – jer, neka država u tom smislu uvijek postoji – nego na njeno stvarno (ne)postojanje koje se očituje u efektivnoj kontroli nad teritorijem, njenu sposobnost da djeluje kao država, što se očituje najjasnije u njenoj stvarnoj sposobnosti (“capacity”) da bude sila iznad svih ostalih na teritoriju u okviru kojeg je priznaju druge države.
Drugim riječima, Jugoslavija je bila – kao što je rekao Robert Badinter – država u nestajanju, a nove države su započele svoj život kao “nefunkcionirajuće države” (“failed states”), “kolabirane države” (“collapsed states”) ili, u najboljem slučaju – “krhke države” (“fragile states”). Istodobni raspad hladnoratovskog poretka, Jugoslavije i same Bosne i Hercegovine, njenih višenacionalnih gradova i sela, često i porodica – stvorio je situaciju anarhije, rata svih protiv sviju u kojem su naročito stradali oni koji su se našli u poziciji slabijeg, malobrojnijeg i manje spremnog za rat. Da su postojale efikasne države, koje bi bile u stanju spriječiti nasilnike na svom tlu, taj bi rat – ako bi do njega uopće došlo – imao manje žrtava. Države su odgovorne za zaštitu svog stanovništva. Ako ne ispunjavaju tu glavnu funkciju, a naročito ako čine obratno, tj. ugrožavaju vlastito stanovništvo, dovode u pitanje svoj status kao države.
Opasnost od anarhije je danas posebno velika za one zemlje koje nisu u potpunosti integrirane u postojeće zapadne strukture (ako su u Evropi) nego se nalaze (osim što su u međuvremenu) također i u međuprostoru između Zapada i Istoka, odnosno na granici između danas konfrontiranih strana koje pretendiraju na status budućih hegemona ili su-hegemona; kao i za one države koje snažno zavise o karakteru međunarodnog poretka i o hegemonskoj ili barem dominantnoj poziciji neke sile u njemu, npr. Sjedinjenih Američkih Država.
Bosna i Hercegovina je jedna od takvih zemalja. Ona je, uz Srbiju (i Kosovo, ovisno da li ga tretiramo kao državu ili ne) jedina zemlja Zapadnog Balkana koja nije članica NATO-a. Naglašavam članstvo u NATO-u, jer je i za SAD i za Rusiju danas bitnije pitanje: je li neka zemlja članica NATO-a nego Europske unije. O Europskoj uniji ni Washington ni Moskva nemaju naročito visoko mišljenje, pa ni članstvo u EU ne uzimaju kao presudno.
Dok EU govori o “Zapadnom Balkanu šestorice”, i SAD i Rusija se koncentriraju na tri (odnosno dvije) zemlje koje su ostale izvan NATO-a. Za Rusiju su zemlje koje su ušle u NATO već “izgubljene”, odnosno postale su “zapadne”. Sjećamo se da je Rusija pokušavala otežati ili čak i spriječiti ulazak Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO, ali je jednom kad su te zemlje primljene u taj savez prihvatila – a što bi drugo i mogla – to novo stanje, te je svoju pažnju fokusirala na druge zemlje, na one koje se još mogu “predomisliti”.
To ne znači da je odustala od pokušaja interveniranja i od pokušaja destabiliziranja – političkog, sigurnosnog i drugog – i zemalja članica NATO-a, naročito u situaciji današnjeg velikog zaoštravanja odnosa sa Zapadom. Samo znači da je fokus danas ipak na Bosni i Hercegovini i Srbiji (odnosno Kosovu) – zemljama koje oklijevaju po pitanju “kojemu će se pridružiti carstvu”, ili koje zbog ograničenja unutarnje suverenosti (u slučaju BiH i Srbije) ili vanjske suverenosti a djelimično i unutarnje (u slučaju Kosova) ne mogu lako ni bez rizika po unutarnju stabilnost donijeti tu odluku.
Istodobno, BiH je zemlja u čijoj je poslijeratnoj konsolidaciji Zapad odigrao presudnu ulogu, te je stoga Zapad i danas glavni jamac stabilnosti u njoj. Bez Zapada i njegove uloge, BiH bi se vrlo teško, ako uopće, reintegrirala nakon 1995. (Moglo bi se, možda, reći i obratno: da bi bez Zapada pitanje bilo i da li bi se ona dezintegrirala 1992. Bi li domaći dezintegratori bili dovoljno moćni da ostvare svoje ciljeve, makar privremeno, da i Zapad nije činio neke goleme pogreške?) Zapad je uložio mnogo u Bosnu i Hercegovinu – uložio je snažan politički, financijski i sigurnosni kapital. Neuspjeh Bosne i Hercegovine, stoga, značio bi neuspjeh – i to velik – Zapada, a prije svega SAD.
No, ne treba se zanositi iluzijama pa pretjerivati o važnosti Balkana ili bilo koje balkanske zemlje za same Sjedinjene Države. Čak i kad bi doživjela neuspjeh na Balkanu, npr. u BiH, Amerika bi ga, sigurno, preživjela. Ona je u svojoj prošlosti preživjela i veće neuspjehe, npr. poraz u Vijetnamu. Ali, u sadašnjim okolnostima rata u Ukrajini, razumno je očekivati da će SAD ipak pokušati spriječiti takav neuspjeh u regiji u kojoj bi njen neuspjeh značio uspjeh Rusije. One, također, neće dopustiti da se stvori dojam da nije u stanju uspješno završiti posljedice rata kojeg je završila prije sada već skoro 30 godina. Zapad, a posebno SAD, naročito u sadašnjim okolnostima ukrajinskog rata želi pokazati da može završiti jedan rat na način na koji on sam želi i da potom može dugoročno stabilizirati zemlju koja iz netom svršenog rata nosi traumatične posljedice. Ako nisu u stanju to pokazati na slučaju Bosne i Hercegovine – kako će sutra pokazati u slučaju Ukrajine?
Ta vrsta iznimnosti čini Bosnu i Hercegovinu ponovno važnom zemljom, premda ne nužno iz dobrih razloga i ne nužno u njenu korist. S jedne strane, nove su okolnosti prilika da se upravo sada, kad tzv. stvarni Zapadni Balkan “dvojice” ili “trojice” ponovno postaje i strateški važan teritorij u globalnom nadmetanju suprotstavljenih strana, učini novi napredak na putu stabilizacije, a možda i demokratizacije Bosne i Hercegovine. Već vidimo neke naznake takvog pristupa. On će se ponovno aktualizirati ako Rusija dodatno oslabi na ukrajinskom frontu, te ako se dodatno pokaže kao slaba sila (weak power), a ne više supersila koja bi mogla odlučujuće utjecati na odnose bilo gdje izvan nje same.
Dimitar Bechev za Rusiju koristi pojam “ometačka sila” (“spoiler power”) – sila koja je u stanju poremetiti planove Zapada, ali ne i nametnuti svoja rješenja. Naziva je i “slabom silom” (“weak power”). Iver Neumann, pak, još prije osam godina (2015.) piše o Rusiji kao sili drugog reda, naglašavajući: “sjećamo se kad je Rusija bila velika sila: imala je tenkove u Berlinu, a danas ih ima na Krimu”. Tok događaja u Ukrajini nakon ruske invazije u februaru prošle godine daje za pravo obojici ovih autora. Ako taj tok ostane nepromjenjen, moguće je da će Zapad dobiti novi impuls da konsolidira i pod svoju dodatnu kontrolu stavi sve što je zapadno od Ukrajine, a možda i samu Ukrajinu (kao i Gruziju i Moldaviju).
Rat u Ukrajini je, naime, promijenio “mentalnu mapu” po pitanju – gdje je granica Zapada. Ona danas više nije na Balkanu, kako su mnogi mislili i obrazlagali do februara 2022., nego je negdje oko Ukrajine. Sve što je zapadnije od nje Zapad danas vidi kao svoj integralni dio. U tom smislu, ne dopušta ne samo da neka zemlja zapadnije od Ukrajine bude saveznik Rusije, nego ni da ostane ili postane neutralna. To smo mogli vidjeti u proširenju NATO-a na Finsku a možda i Švedsku, kao i na pritisku koji se danas primijenjuje na Srbiju.
Pa ipak, premda danas ne izgleda vrlo vjerojatno, treba uzeti u obzir i suprotnu opciju – da Rusija izađe iz ovog rata kao pobjednica. Što bi bila ruska pobjeda i što bi ona značila za Balkan, odnosno naročito za Bosnu i Hercegovinu? Pobjeda Rusije značila bi poraz Zapada, a na europskoj periferiji bi dovela do – možda kratkotrajnog a možda dugoročnog – “momenta kaosa i anarhije”. O posljedicama toga već smo ponešto rekli. Ako bi ta pobjeda bila umjerena, na periferijama Evrope imali bismo višepolarni poredak, u kojem bi možda neke zemlje mogle (p)ostati neutralne. Zapadni Balkan i post-sovjetski prostor bio bi neka “zona između” (buffer zona) i stalno polje nadmetanja i udaljenog konfrontiranja novog Istoka i Zapada.
Veća i odlučujuća pobjeda Rusije nad Zapadom, o kojoj sanjaju brojni revizionisti u međunarodnim odnosima, oni koji su nezadovoljni postojećim međunarodnim poretkom i traže njegovu radikalnu promjenu, značila bi – naročito za Bosnu i Hercegovinu – otvaranje pitanja njena opstanka kao jedinstvene zemlje. Ako bi Rusija, naime, uspjela poništiti opstanak Ukrajine, otvorila bi se mogućnost da nestanu i druge zemlje, naročito one koje Zapad smatra svojim strateškim uspjesima i koje drži važnim dokazom svog uspjeha u prethodnim ratovima. Promjena tipa međunarodnog poretka, naime, predstavlja veliku opasnost za zemlje koje imaju unutarnje tenzije, koje su duboko podijeljene i u kojima ne postoji konsenzus oko glavnih pitanja vanjskopolitičke orijentacije. Zadnji puta kad je propao međunarodni poredak i stvarao se novi, nestale su četiri zemlje a stvorene su 23 ili 24 nove. Jedna od njih bila je čak globalna supersila (SSSR), a sve su u momentu anarhije otvorile svoja “nacionalna” pitanja. (To se odnosi ne samo na tri socijalističke višenacionalne federacije nego i na Istočnu Njemačku, koja se ujedinila sa Zapadnom na temelju ideje o nacionalnom jedinstvu.) U nekim slučajevima takva je fundamentalna promjena – koja je učinila da ono što je dotad bilo nemoguće postane neizbježno, a ono što je bilo neizbježno postane nemoguće – uključivala miran razvod, a u drugima, nažalost, ratni ishod. Bosna i Hercegovina je bila tragičan primjer ove druge situacije.
Rat u Ukrajini, njegov tok i ishod, dakle, tiče se svih zemalja Evrope. Naročito se tiče, međutim, sudbine zemalja koje se danas nalaze u još neintegriranoj Evropi, u Evropi izvan EU i izvan NATO-a. Te zemlje danas postaju neka vrsta mogućeg poprišta udaljenog “ratovanja” između Istoka i Zapada. Ali, istodobno, ishod toga rata može pružiti i priliku za dovršavanje dosad nedovršene transformacije tih zemalja, te njihovo konačno uključivanje u europske i/ili barem evroatlantske institucije.
Budimo optimisti, premda oprezni, pa sad zamislimo ovaj drugi scenarij. Budući da je u novoj mentalnoj mapi ona nedvojbeno na Zapadu, i budući da je Zapad već jednom konsolidirao Bosnu i Hercegovinu u vrlo teškim okolnostima nakon jednog užasnog rata, te budući da je ona daleko više povezana sa Zapadom nego sa Rusijom i Kinom, ta zemlja bi možda u tim okolnostima mogla dobiti stvarnu šansu za dva velika i zasad nedosegnuta cilja.
Prvi se odnosi na ulazak u Europsku uniju, a drugi na preuzimanje unutarnje suverenosti iz ruku vanjskih aktera (današnjih protektora, u obliku Visokog predstavnika i kroz direktno prisustvo SAD-a i drugih zapadnih aktera u unutarnjepolitičkim procesima u BiH) u ruke bosansko-hercegovačkog naroda (demosa).
Da bi se postigla ova dva cilja, međutim, potrebno je da obje strane – i Zapad i Bosna i Hercegovina – otvore nove procese ili dovrše stare, koji su jednom ranije otvoreni a nikad nisu završeni. Pogledajmo najprije što bi to podrazumijevalo za Zapad.
Zapad mora pokazati da je ozbiljan kad govori o “europskoj perspektivi” zemalja Zapadnog Balkana. Da li to znači samo integraciju u NATO ili ujedno i u EU? Ili možda – u EU bez NATO-a, što bi za neke od tih zemalja možda bilo bolja i prihvatljivija opcija. Mora prestati oklijevati. Ako Zapad želi pokazati Ukrajini da može uspješno riješiti ne samo rat nego i poslijeratnu konsolidaciju te je uspješno okončati makar i 30 godina nakon rata, mora se prestati plašiti Zapadnog Balkana, i naročito Bosne i Hercegovine, te cijeli Zapadni Balkan integrirati u Europsku uniju.
Zemlje EU nisu savršene. U njoj je i jedan Cipar koji nije razriješio sva svoja unutarnja pitanja, te jedna Mađarska u kojoj je došlo do regresije po pitanju demokratskih standarda i praksi. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje Zapadnog Balkana, međutim, ne može ući u EU kao “novi Cipar” i “nova Mađarska”. Iako je to paradoksalno, a mnogi će reći i nepravedno, one sve trebaju pokazati da nisu ni Cipar ni Mađarska. To znači da moraju pokazati da mogu uspješno razriješiti unutarnja pitanja, kako bi ušle ne kao nedovršene i problematične nego kao “normalne”, neproblematične zemlje koje u Uniju ne unose nove probleme.
Odluka, međutim, leži na samoj Uniji, odnosno na njenim državama-članicama. U njima vladajuće političke garniture moraju uspješno marginalizirati i pobijediti poluskriveni “orijentalizam” i “balkanofobiju”, desni ekstremizam i ksenofobni nacionalizam koji širi predrasude i stereotipe o Balkanu općenito, a – u dubljoj, ne uvijek javnoj, sferi – posebno prema muslimanima i Srbima, donekle i Albancima i Makedoncima, te Crnogorcima.
Na drugoj strani, ključan korak moraju poduzeti upravo zemlje Zapadnog Balkana. U njima treba prestati – ili se značajno smanjiti – anti-europska i anti-zapadna retorika, koja se također temelji na nacionalističkim i drugim desnim predrasudama i stereotipima. One se trebaju prestati ljutiti na Zapad, i osvrnuti se mnogo samokritičnije na vlastite zablude i pogreške iz nedavne prošlosti a naročito iz sadašnjosti. Naročito trebaju prestati s prijetnjama, da će učiniti problem sebi i drugima ako ih se ne primi u Europsku uniju. Nitko ne želi prijatelje koji prijete da će napraviti zlo ako ih se ne prihvati kao prijatelje.
Sa tim je povezano i pitanje unutarnjeg konsenzusa o tome da Bosna i Hercegovina ne samo može nego prije svega da želi preuzeti odgovornost za sebe u svoje ruke. Koliko god Zapad bio dosad garancija mira i stabilnosti u regiji, a naročito u BiH, nema garancija da će on to htjeti ostati i u budućnosti.
Zapad će nakon kraja rata u Ukrajini biti fokusiran na tu zemlju, a zajedno s njom i na Moldaviju i Gruziju. Već i sada prilično iscrpljen ratom u Ukrajini, Zapad možda neće imati ni interesa a ni resursa da nastavi posvećivati tako veliku pažnju Balkanu. Možda će htjeti napustiti Balkan, smatrajući da je i stabilna nedovršenost dovoljna i svakako da je on manje akutan problem od onoga koji će nastati u rekonfiguraciji međunarodnog poretka u vezi s ishodom rata u Ukrajini.
Bosna i Hercegovina je danas uređena prema ustavu koji nije rezultat volje njenih građana, pa ni etničkih grupa (konstitutivnih naroda), nego je nametnut izvana. To nametanje bilo je nužno kako bi se zaustavio rat i postigao mir. Ali, nakon skoro 30 godina mira, koji je doista bio neokrnjen (što se može smatrati najvećim uspjehom Dejtonskog poretka), možda je ovo dobro vrijeme da se u miru i na demokratski način, bez ikakvih prijetnji i bez stvaranja strahova, razmotri pitanje trajnijeg i legitimnijeg uređenja unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini. Njoj je danas potreban novi historijski dogovor. A pretpostavka toga je slobodna, akademski fundirana, možda u prvi moment zatvorena te stoga potpuno detabuizirana i smislena, racionalna, rasprava o tome kakvu zemlju žele Bosanci i Hercegovci.
Prvi korak u tom smjeru je stvaranje široke koalicije dobronamjernih unutar bosansko-hercegovačkog društva, koje je šire od političke sfere i uključuje članove akademske zajednice, ljude koji se ne žele nužno baviti stranačkom a naročito ne samo etničkom politikom, a koji međutim uvažavaju realnosti i dosadašnja pozitivna iskustva zajedničkog života, odnosno komšiluka, pojma koji je u političku upotrebu prvi uveo Xavier Bougarel. Taj sveobuhvatni društveni razgovor ne može se graditi na idealističkim iluzijama, nego na stvarnosti koja nije idealna.
Taj višesmjerni dijalog bi trebalo voditi na načelima onog dobrog iz svakodnevice komšiluka. Komšiluk ne podrazumijeva punu suglasnost, niti istost – ne podrazumijeva to da svi moramo misliti i biti isto. Ljudi u slobodnom društvu imaju slobode koje podrazumijevaju različite interese, ideje i identitete. Imaju pravo o svojim komšijama misliti što žele. Ali, komšilukom se ipak tvori zajedništvo a time i zajednica dobrih susjeda, prijatelja, povezanih ne samo dobrom historijom i geografijom nego i odlučnošću da kao aktivni građani stvaraju pretpostavke za trajni mir i suradnju.
Umjesto da se oslanjamo na ono što razdvaja ljude, što ih okreće jedne protiv drugih, treba naći načina da se budućnost nove generacije pretpostavi onim lošim aspektima prošlosti naše i prethodnih generacija. Potreban je donekle, ako je moguć, novi početak, podvlačenje crte pod ono loše i tragično, da bi se učinio korak dalje – kako se loša prošlost ne bi ponovila, a dobra da se vrati. Ovdje podsjećamo da je interpretiranje prošlosti kroz ideju o trajnom neprijateljstvu i navodnoj nemogućnosti Bosne i Hercegovine da ikada pronađe unutarnju ravnotežu netočno.
Povijest te zemlje nije samo povijest konflikata nego i povijest neprekidnih pokušaja stvaranja kompromisa – sa više ili manje uspjeha. Da, bio je rat u kojem su se raspali komšiluci u mnogim mjestima. Ali, nakon 1995. nije bilo nijednog stvarnog pokušaja da se taj rat obnovi – i na toj činjenici, koja je mnogima izgledala nemogućom dok je trajao rat – danas treba graditi mir.
Kad smo spomenuli komšiluk, pod njim ne podrazumijevamo konsocijaciju, ili barem ne nužno nju. Konsocijacija podrazumijeva da su glavni subjekti politike – grupe, u bosansko-hercegovačkom kontekstu: “konstitutivni narodi”. Taj pristup je suviše uzak za stvarnost Bosne i Hercegovine. U njoj ne žive samo narodi, nego i građani, ljudi kojima je pretijesno u okvirima postojećeg reduciranja svega postojećeg samo na naciju i nacionalnosti. Stvarna Bosna i Hercegovina prevazišla je političku Bosnu i Hercegovinu. Politička sfera je – tim reduciranjem svega na etničko – postala nereprezentativna, pa zato mnogi smatraju da je odvojena od stvarnog života.
Imaju pravo. Bosna i Hercegovina je danas više integrirana u stvarnosti nego u političkoj sferi. U njoj postoje i oni koji osjećaju da se – zbog izvanjski postavljenog okvira – u političkom prostoru mogu pojaviti samo kao pripadnici svoje nacije. U stvarnosti, međutim, ljudi su mnogo više od toga. Oni imaju svoja imena, svoje interese, svoje druge ideje i identitete – uz etnički. Ne kažem da su oni većina, niti da se etnički aspekt identiteta mora i treba u potpunosti zanemariti, namjerno potiskivati, naročito ne silom. Ali, danas smo došli u situaciju da je ovaj drugi princip, individualni, a naročito onaj koji svjesno odbija prihvatiti redukciju svega samo na nacionalno – onemogućen ili namjerno marginaliziran. Etnonacionalisti čak tvrde da takvih ljudi nema, kao i da nema naroda Bosne i Hercegovine. Ali time se potiču dezintegrirajuće politike. Posljedica toga je stalna proizvodnja straha. Međunarodni akteri potom (možda s pravom) zaključuju da nije vrijeme da Bosnu i Hercegovinu napuste i prepuste njoj samoj. Ako doista žele preuzeti stvar u svoje ruke, na Bosancima i Hercegovcima je da nađu neku ravnotežu između višeslojne i složene stvarnosti koju definira pluralizam a ne monizam u identitetskom smislu, polazeći od ideje da svatko ima pravo pripadati i ne pripadati nekoj etničkoj grupi. Nikoga ne treba sprečavati da bude to što jest ili želi biti – ni one koji žele u politici djelovati prije svega kao pripadnici svoje nacije, kao ni one koji to ne žele.
Naravno, buduće uređenje Bosne i Hercegovine je stvar njenih građana, pa se stoga druge države ne bi smjele uplitati u to fundamentalno unutarnjepolitičko pitanje te zemlje. Naročito se to odnosi na Srbiju i Hrvatsku, dvije zemlje koje su priznale Bosnu i Hercegovinu, a time i njene granice. Država državi ne piše zakone, a naročito ne dovodi u pitanje njeno pravo da se sama organizira kako najbolje može i kako želi. Omogućavanje slobodnog prostora – oslobođenog nepoželjnih pritisaka i verbalnih intervencija u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine – to bi bila najveća pomoć koju susjedi Bosne i Hercegovine mogu dati toj zemlji. To je, na neki način, i dužnost susjednih zemalja koje su u prošlosti imale i negativne, a ne samo pozitivne, uloge u Bosni i Hercegovini.
Uloga međunarodnih aktera, još uvijek moćnih u toj zemlji, trebala bi biti prije svega u tome da omoguće prostor za slobodnu diskusiju, da onemoguće i smanje izvanjska uplitanja i da spriječe difamiranja svakoga tko se usudi predložiti nešto novo. Time bi i oni učinili presudan korak prema pripremanju vlastita odlaska i prepuštanju Bosne i Hercegovine njoj samoj. Omogućavanjem novog historijskog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu ona bi, možda prvi put u svojoj povijesti, bila legitimirana iznutra, u demokratskoj proceduri, kojoj bi prethodila smirena i razložna rasprava. Time bi se stvorile pretpostavke za dugoročno stabilnu a opet demokratsku Bosnu i Hercegovinu, koja je u interesu njenim susjedima i međunarodnoj zajednici.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret