SNS-ovi mediji i tabloidi mogu spinovati do mile volje, ali 200.000 ljudi na ulicama Beograda koje niko nije doveo autobusima uz prigodni sendvič i koji viču „Vučiću odlazi“, nisu i ne mogu biti ništa drugo nego jasan znak da će se upravo to, uskoro i desiti. Lista zamjerki Aleksandru Vučiću je tolika da bi rolna papira na kojoj su ispisani mogla da se odmotava na daleko većoj razdaljini od Arene i Savezne skupštine, čela i začelja devetnaestomajevske kolone demonstranata. Ipak, kada neko bude imao nesreću da istražuje istoriju despotove vladavine, jedino u čemu mu neće odbiti pera jeste demonska metodičnost u težnji za apsolutnom moći. Demonski sistematična kontrola svega, sva i svakoga od nivoa mjesne zajednice do parlamenta, pogotovo ako se bazira na klijentilističkom ucjenjivanju stranačkog kadra, od mafije do birokratije, bahatoj zloupotrebi visokog pravoslavnog klera na čelu sa patrijarhom Porfirijem i lumpenproleterizaciji ostatka stanovništva, glavne su tajne Vučićevog privremenog uspjeha.
Privremenog, ne samo zbog često ponovljene istine da apsolutna moć apsolutno kvari, već i zbog toga što apsolutno kvarnjaštvo daje iluziju postojanosti svekontrole, za koju se na kraju uvijek ispostavi da je nemoguća, te da je u svom najvećem zamahu bila samo djelomična. Nakon tiraninovog sudara sa stvarnošću, koji mu otkrije da zapravo malo šta kontroliše i da mu čak i najbliži saradnici okreću leđa, uobičajeno slijedi panična reakcija, nesmotreni koraci i zatim propast. Vučić je trenutno u fazi panične reakcije. Klijentilistički poslušnici birokratija i mafija u toj fazi već preispituju mogućnost kako se snaći i u novim okolnostima ostati na površini. Čak i obični demonstranti do sada lako iznajmljivi za sendvič, negoduju. Jedini koji još uvijek spašava posrnulog despota je srpski patrijarh. Njegov govor navodno o ženama, feminizmu i rodno-osjetljivom jeziku koji se, kada su veliki protesti već počeli, pojavio na internetu, nema veze ni sa ženama i njihovim pravima, ni sa feminizmom, ni sa rodno-senzitivnim jezikom, šta god to da bilo. On zapravo nema veze ni sa čim. Ponajmanje sa zdravim razumom.
Nekoliko puta sam preslušao taj cik-cak kalambur opštih mjesta ne bih li ustanovio o čemu se tu radi, to jest o čemu je srpski patrijarh uopšte propovijedao za bogatom trpezom pred važnim zvanicama i nije da mi je pošlo za rukom. Je li naravoučenije da ukoliko želimo biti pobožni ne smijemo biti nepobožni? Ili da ukoliko želimo biti duhovni ne smijemo biti neduhovni? Ili da ukoliko želimo biti molitveni ne smijemo biti nemolitveni? Ili o nekim neimenovanim „nesretnicima” koji govore „Gospodi pomiluj” dok gore u požaru, a istovremeno im, ne pada na pamet koje sve opasnosti vrebaju od rodno-senzitivnog jezika? O „zakonu o ženama” (šta god to da bilo)? Šta je patrijarh htio da kaže sa „pa kažete – crkva i Patrijarh ne vode računa o ženama. Bre bitango jedna kakve to veze ima, to što si doneo donela taj zakon o ženama, to ima veze sa suštinom našeg postojanja. To ima veze sa suštinom našeg bića koje rušiš a tu si da vodiš brigu o našem biću?”, ili sa „Jer si došla na jasle (nejasno je čije “jasle”) i prodaješ maglu bre ko da svet postoji od tebe. Kaže, bune se protiv zakona o jeziku, o senzitivnom jeziku. I onda, menjajući teze kaže ‘ne vode računa o tome što su žene ugrožene’ pa sad sve po redu. Kakve to veze ima jedno sa drugim?”
Ili šta uopšte znači da je politička volja neimenovane „jadnice i bednice” da „budemo bolesnici, da rušimo sve na čemu stojimo, da odsecamo granu na kojoj stojimo”? Da budemo odgovorni član Regulatornog tela za elektronske medije Srbije, kao ondašnji jegarski episkop Porfirije i damo svoj pristanak za davanje nacionalne frekvencije televizijama koje emitiju rijalitije i ostali šund i kič? Da dodijeljujemo orden Svetog Save ratnom huškaču i propagandisti Miloradu Vučićeviću? Da izdajemo srcedrapateljne deklaracije o crkvi kao vječnoj čuvarici Kosova dok sabor arhijereja vodimo na proskinezu Vučiću čija se cjelokupna politika svodila na dovršenje njegove, odavno utanačene predaje prištinskim vlastima? A da nije možda iskazivanje poltronske lojalnosti tiranskom despotu u vrijeme dok se sa svojim saradnicima, u vrijeme najveće nacionalne tragedije vijeka, ismijava demonstrante koji zahtijevaju dokidanje onoga što je njegova svetost svojim potpisom dopustila još dok nije bila njegova svetost?
Ili je možda ipak riječ o čistom odvraćanju pažnje u stilu: „Vidiš sirotinjo, nije problem što ti se psihopata sa malih ekrana godinama, svakodnevno, ceri u facu i što te je u Srbiji od popisa 2011. zbog takvog tretmana 628 000 manje, već će da te ugrozi, ugrozi… šta ono…. ček da provjerim, aha, rodno-senzitivni jezik, e da to, to prijeti suštini našeg bića!” Šta to ono bijaše? Definicija kaže da „rodno osjetljivi jezik odgovara angliciziranom terminu gender senzitivni jezik i podrazumijeva osvještavanje da u jeziku postoje muški, ženski i srednji rod i da se u govoru trebaju koristiti oni oblici koji će odražavati svijest o ravnopravnosti spolova.” Iako autor ovih redova smatra da su dekretirani novgovori, pa tako i „rodno-senzitivni” prilično jalov posao, jer se pokazalo da jezička praksa automatski filtrira i potom odbacuje sve jezičke oblike neprilagođene jezičkom duhu, od srpskog patrijarha bismo ipak očekivali da nam objasni šta ga konkretno u vezi konkretnog „rodno-senzitivnog” novogovora posebno tišti? Na koji način bi čak i prilično nezgrapni termin kao npr. „psihološkinja” mogao značajno izmijeniti „rodno senzitivni” srpski jezik, u kojem, za razliku od engleskog, sve imenice imaju gramatički rod, pa tako uz kralja i kraljicu, cara i caricu, vladara i vladarku, pa čak i čovjeka i čovječicu, znamo da se „vladikom” u srednjem vijeku nisu nazivali samo arhijereji i narodne starješine, već su se vladikama nazivale i vlastelinke i gospođe? Ako postoji neka druga naročita opasnost od patrijarha bismo očekivali da to detaljnije obrazloži, kako svojoj pastvi, tako i ostalim građanima, a ne da, gestikulirajući unezvjereno rukama, izgovara ne samo niz neartikulisanih budalaština, već da doslovno uvodi način izražavanja u kojem je gotovo nemmoguće zaključiti šta je govornik htio da kaže, koga i šta uopšte kritikuje: „A kad joj ovo kažem, onda će ta ista i ti isti da tumače i šta je to politika, kao da smo mi pali sa grane i što se kaže pasli travu pa odjedared sad smo se setili da postoji neko ko ili neki koji hoće da nas odvoje od onoga što se zove vera i molitva.”
Dakle, patrijarh ne samo što, vrlo smišljeno, pokušava razbiti proteste, već, braneći nas, tobože, od rodno-senzitivne pošasti, nameće novogovor totalnog idiotluka. To je ona vrsta jezičkog rastrojstva u okviru kojeg je dovoljno gomilati ključne izraze kao što su „otadžbina”, „vjera”, „opasnost” i „ugroženost”, s tim da, u konačnici, uopšte ne biva bitno da li su isti posloženi u bilo kakvom logičkom slijedu. Bitan je isključivo željeni efekat, a to je da se masa drži u poltronskoj pokornosti. To je jezik koji ne potiče misaone procese, već naprotiv, ima svrhu da ih suzbija do konačnog uništenja. Ne treba biti dovoljno pronicljiv pa zaključiti kome je to ponajviše u interesu. Vjerovatno nikome drugom do onom ko je na vlasti od 2012. i ko, od svojih nastupa koji su čista beznačenjska laprdanja, preko konstrolisane medijske scene kojom dominiraju plitki demagozi i huškači, rijalitija koji totalni rastanak od pameti promovišu kao normu mišljenja, pa do politika temeljne devastacije školstva i pravosuđa, srpsko društvo melje u kašu submediokritetstva. Grigorije Bogoslov (4. vijek) opisujući „loše episkope“ kao da opisuje sadašnji trenutak: „Jer oni su, oni su takve propalice, nesrećno i jadno ismejavanje života; u veri prevrtljivci, zgodna im je prilika zakon jer Božjega ne poštuju; brana su rečima istine, breme na granama mladice; ženama laskaju, slatki su otrovi; sa slabima su lavovi, pred vladaocima psi, oko svake se trpeze cvileći motaju.” (De se ipso et episcopis).
Zbog toga nije nikakvo čudo da je bilo kakva arikulacija, uključujući artikulisane proteste, ono što neopisivo užasava sadašnju vlast, a samim time i njeno religijsko krilo, to jest ono u što patrijarh Porfirije poslušnički svodi Srpsku crkvu. Oni se, prirodno, boje onoga što im je postalo nejasno. Na isti način kao što svjetovna vlast, proizvodeći iluziju o vlastitoj svemoći samu sebe potkopava idiotskim novogovorom koji je ustanovila, tako i njihovi „duhovni“ saučesnici sebe dovedu do trenutka kada više nisu u stanju govoriti drugačije, pa tako ni smisleno odgovoriti na najjednostavnija pitanja. O sposobnosti hvatanja u koštac sa aktuelnim društvenim izazovima da ne govorimo. Dva stuba tiranije govore istim tiranski-senzitivnim jezikom i na isti način ne razumiju ništa što im se pokušava reći.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret