Tog se jutra 2017. spustio niz Bistrik. Doputovao iz Beograda razlupanim vozilom koje je ličilo na kombi. Vozač je u Sarajevu imao „kombinaciju“ i tome je pričao satima. Nije mu se slušalo kakvu. Platio je vožnju i zakoračio nizbrdo. Bilo je, može biti, 5 ujutro, rano svitanje. Oko njega su u svom omrtvljenom uranku prve jutarnje svjetslosti s kojom su se sudarali cvilili prvo skarabudženi kućerci, a onda i fasade austrougarske ostavštine. Mirisalo je još ljeto. Spustio se do Skenderije, pa pored uzburkanog Buća (Koševskog) potoka žućkasto-memli boje ka kući. Toliko puta je istim putem prošao. Nekada presretan i ispunjen kao naivno dijete, nekada očajan i pogubljen kao starac kojeg je život iskasapio. Ali bio je to dom. Koliko god puta da mu je, ranije, svijet završavao u krhotinama, bio je i čaša medovine i časa čemera kao i svaki dom. Ali tog osjećaja prvi put više nije bilo. Ni čaše medovine ni čaše čemera. Oh da je barem mogao osjetiti čemer, barem da zaboli negdje duboko, pa da može zaplakati, da može glasno jecati u svitanje kada ga niko nije mogao vidjeti osim a ne da ga okruži jeziva niština. Čemeran čovjek barem nalazi radost u lijepim sjećanjima.
A kada niština stegne, sravnjuje sve, pa i sve ono što bijaše lijepo postaje samo serija sekvenci, kao iz nečijih tuđih života koje su se mogle dogoditi bilo gdje. U tom trenutku to još uvijek sebi nije mogao u potpunosti predočiti.Tako to biva sa velikim razočarenjima. U prvom udaru čarolije nestane, pa se ne da razaznati je li iluzija bilo ono prethodno, ili stvarnost koja se ukazala u svoj svojoj rugobi. Je li to od bijesa? Možda bijesa na sebe zbog tvrdoglave gluposti i klinačkog idealizma koji su ga je do ovog jezivog trenutka doveli. Sve mu je bilo poznato, kao što se pokusnom kuniću ili nekoj drugoj životinji vremenom postanu poznate zidine laboratorijskog lavirinta. Sve poznato, ali u tome više nije bilo ništa osim lavirintskih zidina. Mogao je hodati Kišinjevom, Donjeckom ili Novosibirskom i bilo bi isto. Isto u gradovima u kojima ne zna nikoga i u gradu u kojem se rodio i mislio da zna sve o svima. Bio bi sretniji da je spoznao da je većina ljudi koje je ikada znao zla, prijetvorne dobrote. Onda bi u njegovoj mržnji ka toj mimikriji ostalo utoliko patnje da bi se osjeećao živim. Ali ne, tu nije ostalo ničega ni za mržnju ni za ljubav. Tu nije bilo ni dobra ni zla. I jedno i drugo bijahu oduvijek hinjeni da se prikrije suština: Niština! Oh, kakva suštastvena niština! Niština pukog preživljavanja i puko preživljavanje kao izgovor za ništinu. Smijeh od jada koji niština izaziva, ali je ne suštinski ne ismijava, u mjeri u kojoj je pokušava učiniti šarmantnom.
Koliko je puta i iz usta ljudi koje je smatrao inteligentnim i duhovitima, kad se uozbilje, mogao čuti jedne te iste floskule i besmislice o divotama i krasotama svoga lavirinta koji je opstao i u ratu. Rat u Sarajevu, koji je i sam prežvio i oduvijek želio da što prije zaboravi sve vezano za njega, ta ultimativna referenca svih njegovih nišataraca. Da se pred većinom njegovih ponosnih baštinika pojavi najmoćniji mag svemira koji je otkrio način kako da promjeni prošlost i da taj mudri čarobnjak većini ništaraca ponudi mogućnost da žive stvarnost u kojoj se rat nikada nije zbio, oni bi u takvoj stvarnosti odbili da žive. Nekada se nije mogao oteti utisku da neprestanom prizivanju sjećanja za rat ima i ponešto razmaženo-dječje nostalgije za periodom kada je odgovornosti i svakodnevnih obaveza bilo daleko manje i kada je prepuštanje adrenalinskom dembelisanju činilo nezaboravne ekscese u inače vrlo dosadnim pravolinijskim životima. Ali to je u svemu daleko manje važno. U okvirima toposa bez dobra i zla, bez ljubavi i mržnje, rat i kanonizovana manihejska sjećanja na njega postadoše najkompleksnija iluzija o sopstvenoj bitnosti. Takozvana vrijednost, čijim se gotovo religioznim usvajanjem ili neusvajanjem mjeri ljudskost.
Odreći je se bi značilo izložiti ništinu vidjelu, a od priznanja da je niština niština i ništa sem ništine za stanovnika lavirinta bijelih zidova znači da bi se morao potruditi da iz njega valja pronaći izlaz. A to je opet napor koji bi ga konačno učinio nečim konkretnim i jasno određenim čemu se grčevito opire i radije nanovo izmišlja jedne te iste dosadne hićaje u kojima se najprizemniji sitnošićardžijski oportunizam, prevrtljivost, udvorništvo i podaništvo predstavljaju kao nikada i nigdje viđena širokogrudost i otvorenost. I sve je to toliko predvidivo, neoriginalno i dosadno. Čak i kad u trenucima razumljive sentimentalnosti čovjek pomisli da se, moguće, pretvorio u mizantropa i pretjerao u svojim ocjenama, nezaobilazno ga zadesi novi oblik sarajevskog ništizma, toliki da samog sebe stane proklinjati jer je sebi dozvolio da zapadne u novo stanje tvrdoglave gluposti i klinačkog idealizma.
Tog se jutra 2017. spustio niz Bistrik. Našao je bio izlaz iz lavirinta ništine, a onda ga je opet obišao novim očima. Osim ljudi koje ranije nije primjećivao – onih koji su odavno shvatili isto kao i on, ali su odabrali da i dalje, što od starosti, što od tromosti, nemajući kud, životare na ruševinama svojih iluzija, ili onih koji vrebaju izlaz čije su postojanje ustanovili i čekaju priliku da se tiho išunjaju – nije vidio ništa novo. Nekoliko godina kasnije je ponovo učestao u lavirintu. Te 2023. iz dana u dan svakodnevne duševne muke susreta sa raznim bezinteligentim avetima prošlosti, došao je do spoznaje da za prošloga dolaska ono što je vidio primio isuviše racionalno, a da su sada i emocije rekle svoje. Prema lavirintu ništine ogoljenih zidova, a pogotovo onim njegovim nesretnim dvorskim ludama koje u delirijumu ponavljaju kako im „trebaju“ svi ljudi koji su od njihove bespameti utekli – baš kao da dostojanstven čovjek dovijeka može biti svjesni dekor podmukle ispraznosti – se može osjećati samo ono što on i jeste. Ni ljubav ni mržnja, ni dobro ni zlo, nego: ništa.
Piše: Vuk Bačanović za Preoket
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret