Srbija se opet danas nalazi pred pitanjem – kako izaći iz situacije u kojoj je značajan dio stanovništva isključen iz procesa političkog odlučivanja
Aleksandru Vučiću ostvarila se želja da upravlja svim, ali baš svim, procesima u Srbiji. Nakon što je odavno zavladao svim polugama vladavine, sada je postao stvarni, pravi, premda donekle neočekivani i skriveni „vođa“ protesta protiv njega samog. Nitko efikasnije, naime, ne može na ulicu „istjerati“ veći broj građana protiv Vučića – od Vučića samog. On je više od inspiracije protesta – on je njihov stvarni veliki (pro)motor jer svakom svojom izjavom, činjenjem i nečinjenjem, čak i slikom koju on ili netko njegov „okači“ na Instagram ili Tviter povećava a ne smanjuje broj demonstranata. Time što u rukama drži svu vlast u zemlji, Vučić postaje glavni – a vjerojatno i jedini – razlog protesta. On je postao njihov smisao.
To što mu se dogodilo, međutim, tipično je za jednopartijske sisteme, za hibridne poretke koji nisu ni demokratski ni diktatorski nego su i demokratski i diktatorski. Narcisoidni autokrati su jednostavno takvi. Oni nemaju granice ni mjere. Njima nije dovoljno kontrolirati samo vlast, pa makar i u potpunosti, bez izuzetka. Oni žele više od toga – kontrolirati cjelinu. Ne vladaju većinom i u ime većine, nego žele vladati u ime svih. Jedinstvo je njihova omiljena riječ. Oni sebe vide kao alfu i omegu svega. Sve je njihova zasluga, ništa njihova krivica. Bez njih bi sve propalo: država, narod, mir, progres i stabilnost. Kosovo bi bilo izgubljeno. Srbi izvan Srbije bi propali. Ne bi bilo ni autoputeva ni vozova. Bila bi pustinja.
Vladanje u ime većine je legitimno. Vladanje u ime cjeline, međutim, nikad nije. Demokratski vladari ostavljaju prostor drugima, stvaraju i održavaju, štoviše – štite, autonomne sfere u kojima građani imaju pravo da uspostave svoja pravila i sami odlučuju. Oni to ne rade zato što ne bi htjeli apsolutnu moć, nego zato što znaju da je ona opasna. Apsolutna moć je uvijek privid, jer društvo – koliko god ga ograničavali i sprečavali – ostaje živo i odupire se autokratu. Pametni lideri su demokrati. Oni dozvoljavaju autonomiju, „negativnu slobodu“ odnosno „slobodu od“ – od nepoželjnog, neopravdanog i nepotrebnog utjecaja onih na vlasti, odnosno većine koja ih je na vlast izabrala. Te autonomne sfere odnose se i na privatnost pojedinaca, na njihovo pravo da kažu i urade što smatraju da je najbolje za sve, bez obzira da li je u skladu s politikom vlasti. Građani imaju pravo na svoje tvitove, bez opasnosti da će ih vladar citirati u svojim intervjuima i televizijskim nastupima. Autonomija – riječ koja je u Miloševićevom udaru na liberalne elemente tadašnje socijalističke strukture dobila negativan prizvuk (npr. kao „autonomaštvo“, da bi potom bila proskribirana i u Hrvatskoj pod Tuđmanom, koji nije htio ni čuti za autonomiju, ni dalmatinsku ni istarsku ni krajinsku ni zagrebačku) – jest dokaz da je neko društvo demokratsko, a ne diktatorsko.
U demokratskom društvu nitko nije svugdje na vlasti i nitko nije svugdje isključen. Demokratski je sistem kartelski – u njemu je svatko negdje na vlasti, a nitko potpuno isključen. Ako ne vlada u državi, vlada u opštinama; ako ne vlada političkom sferom – vlada u ekonomskoj, medijskoj, kulturnoj, pravnoj. U demokratskom sistemu svatko je vladar u svojoj privatnoj sferi i svatko ima pravo na sudjelovanje (i nesudjelovanje, ako tako želi) u javnoj. Demokratska društva su tzv. poliarhije, u njima je vlast podijeljena kako bi svatko imao osjećaj da ga se čuje i uzima u obzir. Poliarhije poštuju građane, njihova udruženja, njihove sfere i krugove.
Vučićeva Srbija, baš kao i Miloševićeva, nije diktatura, ali nije ni demokracija. Ona nije kartelsko društvo, ni poliarhija. Njeni ponajbolji politolozi, Nebojša Vladisavljević i Milan Podunavac, uočavaju porast autoritarizma. Vladisavljević ga smješta već u 2008., tj. u razdoblje prije dolaska SNS-a na vlast, a Podunavac u svojoj novoj knjizi („Režimi straha“) piše o „novom despotizmu“, smještajući Srbiju uz bok s nekim drugim sličnim slučajevima. O popularnosti autokrata, uključujući i u Srbiji, piše u svojoj knjizi „Uspon autoritarizma na Zapadnom Balkanu“ i Florian Bieber, osnivač važne i utjecajne istraživačke grupe BIEPAG.
Srbija pod Vučićem ima problem s pojmom i praksom autonomije, kao i s idejom i praksom inkluzivnosti. Kao što smo rekli nakon pretposljednjih izbora, u junu 2020., Srbija je 31 godinu nakon kraja Hladnog rata, postala opet de facto jednopartijska država, što se moglo vidjeti iz sastava parlamenta dok mu je predsjednik bio Ivica Dačić. A s obzirom na pitanje Kosova, kao i na potpuno nerazumno i nepotrebno otvaranje pitanja granica sa susjedima kroz politiku „srpskog sveta“ (danas više nespominjanog u Srbiji ali veoma spominjanog od strane svih protivnika Srba i Srbije izvan nje), ona je i nedovršena država. Zoran Đinđić je Jugoslaviju svojedobno nazvao nedovršenom državom i svećom koja gori sa oba kraja. Što bi danas rekao za Srbiju?
Izbori 2022. su bili korak unaprijed, u dobrom smjeru, jer su donekle relativizovali jednopartijski karakter sistema, premda je vlast ostala totalna i u potpunosti je nastavila ignorisati opoziciju, osim kad ju je napadala i vrijeđala. Imenovanje Vladimira Orlića za predsjednika Skupštine bio je znak da se želi politika konfrontacije, isključivanja i ignorisanja, a ne politika pluralizma, uvažavanja i zajedništva u korist općeg dobra.
Jednopartijski sistem vladavine – koji se u ovom slučaju čak i ne svodi na vladavinu partije nego neke nedefinisane alternative partiji, u formi izborne liste koja u zadnja dva mandata nosi ime vladara, bilo u formuli „za našu decu“ ili „za budućnost Srbije“ – ispunjava srce onih na vlasti, povećava njihov ego i osećanje da su uspjeli kao nitko dosad. Ali, taj uvećani ego ih čini poluslijepima za stvarnost i ograničava njihove sposobnosti da reagiraju na izazove. Tako tipično! I već opisano, ne samo u akademskoj literaturi nego i, primjerice, u onoj sceni iz „Montya Pytona“ u kojoj se ogromni, debeli gost (gospodin Creosote) gosti danima i jede sve što se iznese pred njega, sve dok na kraju – kad već zatraži račun – konobar ne ponudi običan gumibon peperminta, kuća časti. Može, kaže gost koji sve može i hoće. Hvala! Uzme gumibon i potom se raspukne, praveći štetu cijelom restoranu. Vladari kojima nema tko da kaže kad je dosta ne primjećuju da je dosta. Oni se ponašaju upravo onako kako je Vaclav Havel opisao u svom eseju „Moć nemoćnih“ još krajem sedamdesetih. Havel je upozorio komunističke vladare Čehoslovačke da se zanose iluzijom da ih narod podržava zato što svakog Prvog maja svi u izloge dućana i škola zalijepe parole koje partijski aktivisti donesu tom prilikom. Zalijepe, ali ne pročitaju što na njima piše. Ritualno podržavaju a u stvarnosti ignoriraju. Vaš je sistem, pisao je Havel Gustavu Husaku, kula od karata. Ljudi u njemu sudjeluju bez mnogo razmišljanja. Ali, nemojte misliti da će ga htjeti sačuvati jednoga dana kad se pojave alternative. I bi tako.
Autokrati srljaju u ratove za koje su uvjereni da ih mogu dobiti u dva-tri dana, u izbore za koje su sigurni da će ih lako dobiti (sjetimo se Miloševića ujesen 2000.), uništavaju kritiku i opoziciju smatrajući da će ona u potpunosti nestati, eliminiraju protivnike, rade šta hoće – sve dok na kraju ne naiđu na pepermint. Njihova neumjerenost i samouvjerenost su glavni uzroci njihove propasti.
Srbija se možda (ponovno: možda) sada nalazi u procesu izlaska iz jednostranačja. Nije morala biti tu gdje se sada našla. Jednostranačje je opasno čak i kad je popularno, jer iritira i ignorira one koji nisu u njega uključeni nego su isključeni. A one koji pokušavaju vladati ignoriranjem i iritiranjem drugih uvijek sačeka iznenađenje kad vide da to ne mogu, jer otpor i dalje postoji. Nitko nije toliko moćan da bi bio svemoćan – čak ni diktatori. Štoviše, upravo su diktatori vladari na staklenim nogama. O tome imamo brojne primjere, ali problem je u tome što svaki autokrat misli da je upravo on izuzetak, da se ono što se događalo drugima neće njemu. Kao što bi rekao Albert Hirschmann, ljudi u autokracijama imaju tri mogućnosti: to su exit, voice i loyalty (odlazak, otpor, lojalnost). Vlasti u takvom sistemu preferiraju lojalnost, a za one koji nisu lojalni – odlazak. Ali, uvijek postoji i voice, glasnost, aktivizam, otpor.
Iz njegovih posljednjih izjava vidimo da je Vučić shvatio da je pozicija u kojoj se nalazi teška. Odatle – s jedne strane – scenarij apokalipse o kojem govori kad spominje svoj tragičan kraj, a također – s druge strane – i pozivi na dijalog i saradnju s onima koji sada imaju samo jedan zahtjev: „Vučiću, odlazi!“ Opozicija se – logično – fokusirala samo na njega osobno, jer znaju da je u tome ključ svega. O drugim pitanjima – kao što su: Kosovo, odnos s Rusijom, ulazak u Evropsku uniju, politika neutralnosti – ne govore, jer se o tome ne mogu složiti. On ih poziva na jedinstvo, a oni se mogu ujediniti samo protiv njega. Njegov pokušaj rebrandiranja, tako da više kao nije predsjednik partije nego nekog pokreta za državu, jeste logičan iz njegove pozicije, premda je pitanje koliko je ozbiljan. Ne može se otići da bi se ostalo. Ali rebrandiranje ne umanjuje činjenicu da je Vučić danas korisniji opoziciji nego „svojima“. Svojima postaje problem, a opoziciji glavni promotor i izvanski ujedinitelj.
Istodobno, zahtjev opozicije za odlaskom Vučića je rizičan i vjerojatno nerealan, osim ako ga broj ljudi na ulicama ne takne u ego toliko da odstupi ostavkom – iz inata. Takav bi odlazak bio spektakularan pokazatelj njegove istodobne svemoći i nemoći. Ali, bio bi to iracionalan izbor, jer je njegova pozicija legitimirana izborima, jer je njegova popularnost i dalje velika (bez obzira na Beograd), jer su pisana pravila (zakoni) na njegovoj strani. Paradoksalno, onaj tko vlada voljom a ne propisima, dovodeći mnoge uobičajene elemente reda u pitanje (od trajanja emisija u kojima ga se intervjuira, preko vremena trajanja mandata parlamenta i vlade, do trajanja školske godine) mogao bi se sada pozvati na red i poredak, na institucije i zakone. Na jednako paradoksalan način, to bi bila prva – i ne beznačajna – pobjeda opozicije. Uvođenje reda, izvjesnosti, uobičajenosti nasuprot nepredvidivosti i raspoloženju vladara – to je prvi znak uspostave demokratskog poretka.
Postavlja se stoga pitanje – kako izaći iz ove situacije? Kako izbjeći da jedan (jedini) gost u restoranu i njegov gumibon ne izazovu negativne posljedice ne samo za njega nego i za restoran? Izlazak iz jednopartizma je tema o kojoj se mnogo pisalo neposredno nakon 1989. Mnogi su smatrali da je ta tema apsolvirana, da je iza nas. Međutim, ona je i dalje aktualna jer su hibridni režimi i dalje tu i nisu nepopularni u zemljama „iliberalne demokracije“, kao što su Rusija, Kina, donekle Turska, Azerbejdžan, pa i Mađarska – da ne govorimo o zemljama koje nikada nisu dosegle ni taj stupanj demokratizacije.
Najelegantnija mogućnost su slobodni izbori, nakon kojih dugotrajni vladar i njegova partija priznaju poraz. U Srbiji vlast – koliko god čvrsta – ne traje koliko je, primjerice, trajala vlast DPS-a u Crnoj Gori. U Srbiji vrijedi pravilo: „svakog gosta (onog restoranskog koji završi pepermintom) desetak godina dosta“. Čak je i Milošević priznao poraz i odstupio je s vlasti, nakon demonstracija i nakon što je vidio da se ne može više osloniti na snagu „duboke države“.
Za demokrate izbori predstavljaju jedini izvor legitimacije poretka. Smjenjivanje vlasti na neki drugi način je opravdano samo ako ne postoji mogućnost da se organiziraju slobodni i pošteni izbori. Čak je i tada takva vlast nelegitimna sve dok se ne legitimira izborima, što prije – to bolje. Takva promjena vlasti, međutim, stvara nove društvene podjele i trajne napetosti, koje ne prestaju s promjenom vlasti nego se nastavljaju dugo u budućnost.
Od drugih scenarija, najbolji je onaj o tzv. „tranzicijskom paktu“ između umjerenih pripadnika sadašnje vlasti i umjerenih pripadnika opozicije. On polazi od ideje da u društvu – uključujući i u političkim strukturama – postoje četiri, a ne samo dvije, grupe aktera. Jedno su pripadnici vladajućih struktura a drugo pripadnici opozicije, koju vladajuće strukture u stvari dotad nisu priznavale kao legitimne aktere (nego kao unutarnje ili vanjske neprijatelje, hijene ili lešinare). Ali, unutar obje ove grupe postoje dvije podgrupe: ekstremna i umjerena. Formula za uspješnost tranzicije je u saradnji umjerenih pripadnika vladajuće elite i umjerenih pripadnika kontraelite. Obje umjerene grupe imaju odgovornost – i dužnost – da spriječe ekstremiste iz „vlastitih“ redova.
„Okrugli stol“ opozicije i vlasti u Poljskoj je 1989. uspio spriječiti nasilje upravo stoga što su umjereni političari s obje strane uspješno sarađivali. Ali, preduvjet toga je bilo shvatanje da se stari sistem više ne može održati, a da se novi bez nekog kompromisa (makar i bolnog i neprincipijelnog) ne može uspostaviti. Promjena je moguća ako stari vladari shvate da više ne mogu održati stari sistem, a novi da još ne mogu uspostaviti novi. Dotadašnji vladar, Wojciech Jaruzelski, povukao se u mirovinu, dobio određene privilegije i apsolutnu zaštitu od sudskog progona. Novi vladar, Lech Walesa, odustao je od revolucije, ako ju je ikada i htio. Taj je dogovor nekima izgledao kao izdaja, ali su brojniji ipak bili oni koji su smatrali da je to najbolje rješenje ako se želi izbjeći potpuni slom, a time i nasilje.
Slično se, kompromisom između predstavnika stare i nove vlasti, završio i 5. oktobar u Srbiji. Opozicija je pronašla Vojislava Koštunicu i prihvatila prijelazno rješenje u zajedničkoj vladi sa socijalistima, obećala da tu stranku neće zabraniti pod uvjetom da ona ne povede kontrarevoluciju. Starom vladaru su dane određene garancije da neće biti izručen Haškom sudu. Kasnije su te garancije prekršene. Ekstremisti iz redova stare vlasti, koji se nikada nisu pomirili s tim tranzicijskim paktom, potom su destabilizirali sistem – ubojstvom Zorana Đinđića. Stoga je taj pokušaj, na kraju, ipak donekle propao, a to je Srbiju uvelo u vrtlog novih podjela, te kasnijeg napuštanja tekovina 5. oktobra. Tranzicija je bila nedovršena jer ni stara ni nova vlast nisu uspjele marginalizirati ekstreme. Srbija je tada prevarila samu sebe. Na svoju štetu. Stoga u njoj danas vjerojatno više nema povjerenja u mogućnost saradnje sa onom drugom stranom. To ima posljedice jer otežava ako već ne i onemogućava u potpunosti bilo kakvu kohabitaciju – situaciju u kojoj su svi pomalo na vlasti i svi donekle surađuju.
Unatoč tome što konzervativni istoričari navodno vjeruju u to da je istorija učiteljica života, te da se ona ponavlja, svaka nova situacija je ipak drukčija i traži donekle drukčija rješenja. Vučić nije baš sasvim Milošević premda je u svojoj izjavi odmah nakon prošlotjednih protesta zvučao kao on. Ni opozicija danas nije ista kao što je bila ona iz devedesetih. Sadašnji hibridni sistem nije isti kao onaj iz socijalističkog perioda, niti onaj iz devedesetih. Ni međunarodne okolnosti, koje su u svim ovim prethodnim epizodama kao i danas utjecale na unutarnje procese, nisu iste kao tada. Ali, Srbija se opet danas nalazi pred pitanjem – kako izaći iz situacije u kojoj je značajan dio stanovništva isključen iz procesa političkog odlučivanja.
Istorija se ne ponavlja, ali iz nje ipak treba učiti kako bi se izbjeglo njeno ponavljanje. Povratak u višestranačje, obnova ideje autonomije, sprječavanje svakog nasilja (s bilo koje strane i iz bilo kojeg razloga) i pokušaj da se uspostavi održivi kompromis kako bi se osigurala stabilna i mirna budućnost – to su danas glavni izazovi pred Srbijom. Odgovornost za to je i na jednoj i na drugoj strani, premda najveću imaju oni koji imaju vlast i koje ta vlast obavezuje. I pred ljudima i pred istorijom.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret