Vladimir Dedijer je od aprila do jula 1945. boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je kao predstavnik Demokratske Federativne Jugoslavije učestvovao na osnivačkoj konferenciji Ujedinjenih nacija u San Francisku. Tom prilikom boravio je i u Holivudu gde je posetio Čarlija Čaplina. Reportažu o susretu i razgovoru s Čaplinom objavio je iste godine u knjizi “Beleške iz Amerike”.
Kad sam zajedno sa sekretarom Holivudskog udruženja pisaca u ratu Polinom Lauber i filmskim režiserom i piscem Abom Barovskim ušao kod Čarli Čaplina, on je sedeo i čitao u prostranoj sobi za rad, za uskim stolom, kraj velikog prozora koji je gledao u borove u vrtu. On nas je spazio, sklopio jednu poveću žutu svesku, ostavio pisaljku i pošao nam u susret.
Gledao sam Čaplina, neobično čilog i krepkog, gledao sam njegove žive pokrete, brzi osmejak i činilo mi se da vidim nekog prijatelja, dragog čoveka, koga poznajem već tolike godine, pa ga sada viđam posle dugog rastanka.
Istina, Čaplin nije imao stari polucilinder. Umesto njega videla se gusta, ali sasvim seda kosa. Nije imao ni pohabani žaket, ni ogromne cipele, ali izraz lica, onaj hitri osmejak, onaj skoro neprimetni pokret kojim je Čaplin podigao pantalone kad se dizao sa stolice, jasno su pokazivali da je to Šarlo iz one dimljive sale bioskopa „Opera“ u Beogradu, kud me je ujak, oko 1920. godine, poveo prvi put da gledam film, – da je to Šarlo iz Trke za zlatom, Cirkusa, Svetlosti velegrada, Modernih vremena. Prosto mi se činilo da je Čaplin sišao s platna.
U ovom gradu Holivudu mnogi poznati filmski glumci podmeću za prst đona u cipelu da bi izgledali viši, neki nose i visoku štiklu; mnoge filmske dive imaju i lažne trepavice i tuđe zube, pa ih je teško prepoznati na prvi pogled – zato ni jedan od njih nije izgledao toliko sličan svome liku na platnu, nijedan nije izgledao tako realan, kao Čarli Čaplin.
U Holivudu
Kad sam dobio poziv da dođem po drugi put u Holivud, objašnjavao sam svojim prijateljima Amerikancima da ne bih smatrao da sam posetio Holivud ako ne vidim Čaplina. Oni su mi govorili da se Čaplin povukao iz javnog života, da živi potpuno usamljen, da skoro nigde ne izlazi iz kuće, da vrlo retko koga prima. Ali kada je Čaplin čuo da žele da ga vide ljudi iz Titove Jugoslavije, sastanak je bio brzo ugovoren.
Iz američkih novina, koje sam čitao još pre dolaska u Ameriku, naslućivao sam šta je uzrok ove povučenosti najvećeg glumca u Holivudu, ali tek kad sam došao u dodir s Amerikancima, ljudima raznih položaja, osetio sam svu tragičnost položaja Čarli Čaplina, bolje reći svu tragičnost samih Amerikanaca. Kad sam jutros staroj dadilji glumca Džona Garfilda, u čijoj sam kući bio gost, rekao da idem da posetim Čaplina, pobožna žena sklopila je ruke i skoro me molila da ne idem do njega:
„On je tako pokvaren!“
Sinoć na večeri kod Polete Godard i njenog muža Berdžes Meredita, gde su bili prisutni neki od najvećih holivudskih direktora i glumaca, povela se reč o Čaplinu i skoro svi su se o njemu veoma nepovoljno izražavali, izuzev Polete Godard.
Naročito je oštro Čaplina osuđivala g-đa Selznik, žena jednog od najkonzervativnijih magnata Holivuda, lična prijateljica gđe Čang Kaj Šek. Ona je sručila na glavu velikog umetnika toliko mnogo uvreda, da čovek prosto nije mogao da oćuti, te sam morao da prekršim svu etikeciju ove večere i da na pitanje: „A šta vi u Titovoj Jugoslaviji mislite o Čaplinu?“, odgovorim: „Kad se bude pogledalo za stotinu godina od danas na Holivud, figura Čarli Čaplina ponosito će se uzdizati.“
Građanin Kejn protiv Šarla
Te g-đe Selznik i njihovi muževi, zajedno s Herstom, Makormikom i Luisom, katoličkom crkvom i njenim ekspoziturama u Holivudu, već više od tri godine vode besomučnu kampanju protiv Čaplina, kakva se samo može u Americi zamisliti.
Kada se Čaplin oženio s mladom Unom, ćerkom O’Nila, jednog od najpoznatijih američkih pisaca, sva je senzacionalna štampa donela naslove preko čitave stranice: „Čaplin, 52 godine, uzeo devojku – 18 godina“. Posle je došla tužba neke devojke sumnjivog zanimanja protiv Čaplina – da je otac njenog deteta. Čaplin je bio oslobođen od jednog suda, eksperti su ispitivanjem krvi dokazali da on nije otac tog deteta, međutim suđenje je obnovljeno, senzacije su u listovima sve više naduvavane.
U vreme velike ruske ofanzive u proleće 1944. godine u Ukrajini, u vreme početka savezničke ofanzive na Rim, njujorški „Dejli Njuz“ (vlasnici Paterson-Makormik), koji ima najveći tiraž u Americi, doneo je o Čaplinovom suđenju šest puta više prostora nego o teškim i sudbonosnim borbama u Ukrajini i dvanaest puta više nego o početku savezničke ofanzive na Rim.
Milionima američkih čitalaca preko ovakve štampe, radio-stanica, ton-žurnala punjene su uši da je Čaplin pokvarenjak, tako da su mnogi od tih ljudi, kao na primer pobožna dadilja Džona Garfilda, poverovali da je Čaplin zaista takav. Koliko je ta kampanja niska i podla pokazuje i ovaj primer.
Prvih godina rata glumac, režiser i pisac Orson Vels napravio je film Građanin Kejn, u kome je pokušao da dâ lik Hersta. Glavnu ulogu su igrali Vels i mlada talentovana glumica Doroti Komingor. Sve dok film nije bio gotov – vlasnici kompanije nisu znali da će to biti film o Herstu, koji je kasnije sve učinio da se film ne prikazuje u Americi.
Sreo sam Komingorovu jedne večeri u Holivudu i ona mi se žalila kako joj je svemoćni Herst onemogućio da već četiri godine dobije bilo kakvu ulogu.
„To nije sve“, govorila je mlada glumica. „Znate, ja imam dvoje dece. Kad sam zanela drugo dete, jedno jutro otvorim novine i imam šta da pročitam. Herstova glavna novinarka za stvari Holivuda Luela Parson piše kako sam u drugom stanju i dodaje da je otac deteta verovatno Čarli Čaplin!“
Ovo je samo jedan od stotine slučajeva kako Čaplina gone kroz šibu tvoraca „javnog mnenja“ u Americi. Kampanja protiv Čaplina bila je toliko besomučna da je Čaplin, veseli čovek koji je toliko mnogo voleo svet, voleo da izlazi na široke tople bulevare Holivuda, egzotične havajske i filipinske noćne klubove, odjednom prestao da napušta svoju vilu, zatvorio se tu sam, u sebe.
Čaplin-heroj
Ova hajka na Čaplina bila je veoma prozirna, ali ipak je postizala dejstvo kod mnogih ljudi kova dadilje Džona Garfilda, a takvih je u Americi dosta. Ti sračunati napadi nisu bili upereni protiv Čaplina samo kao velikog glumca-demokrate, koji je tako odlučno pozdravljao pobede Crvene armije, koji je tako smelo istupao na mitinzima u Americi i tražio hitno otvaranje drugog fronta u Evropi, već je to bila kampanja protiv Čaplina kao glumca-umetnika, jednog od najvećih ljudi današnjice, protiv njegovog shvatanja umetnosti, koje je postajalo sve punije i sve silnije, da bi u poslednjem Čaplinovom filmu Diktator dobilo svoj najjači izraz.
U tome filmu ne vidi se samo, kao u ranijim Čaplinovim delima, mali čovek, koga svi ugnjetavaju ali koji dosledno brani princip ljudskog dostojanstva, istina na pasivan način; mali čovek koji u borbi za život ipak uspeva da se održi, ali koji nikad ne ostvaruje svoj san. U Diktatoru, Čaplin-mali čovek izrasta u Čaplina-heroja.
Čaplin i u Diktatoru, kao i u svojim ranijim filmovima, remek-delima našeg vremena, daje život onakav kakav je, ulazi u njegove probleme, ali Čaplin mali čovek više neće i ne može da ćuti, on simbolično prekida svoju praksu nemih filmova, prvi put progovara u Diktatoru da bi smelo žigosao Hitlera i Musolinija u danima uoči svetskog rata kada je svaka takva reč ogromno značila za teške godine koje su bile pred nama.
Istupiti s takvim shvatanjima umetnosti, ostvariti na visoko umetnički način takav poklik protiv fašizma i mračnjaštva, značilo je biti izložen najbestidnijim napadima reakcionarnih krugova u Americi, naročito onih u Holivudu, koji su još mogli da podnose Čaplina-malog čoveka, ali Čaplin-heroj značio je udar na njihove osnovne interese, na njihovu vulgarizaciju umetnosti, na ono što je svuda u svetu Holivudu donelo takvu sumnjivu slavu. U mržnji tih krugova spram Čaplina oseća se još jedan elemenat.
Nezavisnost umetnika
Čaplin je i genijalan poslovni čovek. On se jedini usudio da razbije monopol krupnih finansijera u Holivudu. Zajedno s jednom grupom filmskih glumaca, još pre dvadesetak godina, osnovao je svoju kompaniju „Ujedinjenih umetnika“ i počeo da proizvodi filmove bez finansiranja i kontrole velikih banaka.
I mnogi drugi nezavisni umetnici pokušali su da pođu Čaplinovim putem. Oni su nabavljali pola miliona do milion dolara koliko je trebalo da se napravi jedan od 16.000 američkih bioskopa, tu su nezavisni umetnici propadali. Ovih 16.000 bioskopskih dvorana nalazi se u rukama nekoliko kompanija, usko povezanih s velikim kompanijama koje prave filmove u Holivudu. Svaki je nezavisni film bojkotovan i tako se završavala producentska karijera pojedinih glumaca.
Jedino je Čaplin bio u stanju da razbije ovaj monopol. Njegove filmove velike kompanije morale su prosto na prosto da daju, jer ih je publika tražila, jer su oni sami na njima imali dobru zaradu. I ta zavist prema Čaplinu, poslovnom čoveku koji danas raspolaže s kapitalom od više miliona dolara, uticala je na veliku američku štampu, odnosno krupne banke koje stoje iza nje, da otvore kampanju protiv Čaplina i njegove umetnosti.
Zato sam se, ulazeći kod Čaplina, pitao kako je ova haranga delovala na velikog umetnika? Hoću li zateći čoveka potpuno utučenog, otcepljenog od događaja i ljudi? Da li će Čaplin nastaviti putem Diktatora ili je to njegova poslednja reč?
Film o Plavoj bradi
Kad smo ušli u Čaplinovu radnu sobu dve stvari su mi pale u oči. Čaplin je bio ponovo pustio svoje slavne brkove, istina danas skoro sasvim bele. To je znak da se Čaplin prihvaća mača, da će uskoro početi da snima film. Drugo, zapazio sam jednu žutu svesku. To je bio scenario njegovog novog filma koji sprema već dve godine. Razgovor je počeo o tom scenariju.
Prvo polako a zatim sve brže, Čaplin je prevrtao listove te sveske, ispisane pisaćom mašinom, na mnogim mestima iskrižane, doterivane. Čaplin je prevrtao tu svesku, vadio komade papira, ispisane njegovim malo nečitkim rukopisom, i počeo da nam čita pojedine scene; jednom rukom držao je svesku a drugom mahao, da bi odjednom knjigu ostavio i počeo da izvodi pojedine scene. Neka radost me je obuzela. Niska hajka nije ubila velikog umetnika. Naprotiv, ona ga je još više razjarila, ona mu je dala neku novu snagu.
On je smelo uzeo za svoj novi film temu o „Plavoj bradi“, čoveku koji je ubio osam žena! Kako je samo junački udario u lice tim farisejima, lažnim braniocima morala i čednosti. Istina, žalosno je što su oni primorali Čaplina da uzme tu temu, ali on nju razrađuje i obilno se sveti baš tim istim društvenim krugovima.
U stvari, film će biti istorija jednog malog knjigovođe koji ima decu i hromu ženu, ogromno ih voli, trči iz banke kući, obasipa ženu i decu nežnošću. A kad izbije kriza, mali knjigovođa bude otpušten i nađe se na ulici. Uboga žena i deca mu gladuju: on im mora doneti hleba. U očajanju odlučuje se na zločin, udvara se raznim ženama, ubija jednu po jednu, a opljačkane stvari i novac donosi kući.
On je i dalje nežan suprug, bdi nad bolesnom ženom, prati decu u školu, a zločin smatra kao običan biznis na koji su ga prilike primorale. Jednog dana umire mu žena, umiru mu deca, on je izgubio potrebu za novcem, a motiv ubistava je iščezao i on se prijavljuje vlastima. Tu ga psuju, grde, žigošu ga, a on mirno na sve te napade odgovara: „To je bio samo moj biznis, ja sam ubio osam žena, pa sam izašao pred sud, a drugi veći biznismeni ubijaju milione, kao što sam ja, pa postaju heroji i svi im se klanjaju“.
Na kraju dolazi sveštenik i pokušava da ispovedi Šarla i veli mu da bi sada trebalo da se pomiri s bogom, a on mu odgovara: „Ja sam s bogom u dobrim odnosima, ali nisam s ljudima“.
I Čaplin, tužna lica, krenuo je s kraja sobe držeći stalno žutu svesku, predstavljajući kako malog knjigovođu vode na električnu stolicu i odjednom je prsnuo u smeh i rekao: „Film će se završiti time što će knjigovođa izaći sam kroz otvorena vrata na ulicu“.
I prošao je kroz vrata radne sobe u trpezariju gde je ručak već bio na stolu. Čaplin nam je tu predstavio svoju mladu suprugu Unu i rekao: „Ovo je moja stara gospođa“.
Dok je krupni sluga u livreji služio oko stola, Čaplin je prešao na svoj drugi film koji namerava da izradi. To treba da bude film o Vašingtonu, o salonu gđe Maklin, vlasnice najvećeg dijamanta na svetu, koja je okupljala oko sebe godinama najizrazitije predstavnike izolacionista, najljuće reakcije u Americi.
Ovaj je salon u Americi odigrao istu ulogu kakvu je u Engleskoj igrao Klivenden-salon u kome su se odgajali Čemberlen i drugi pomagači Hitlera u njegovom razaranju Evrope. Tema nesumnjivo izvanredna.
Čaplin se toliko unosio u svoje reči, s toliko je žara predstavljao pojedine reakcionarne senatore, ustajao od stola, ostavljao da se hladi golub na tanjiru, prikazivao gđu Maklin na čije grudi stalno motre četiri detektiva da ne bi neko od visokih gostiju potegao za najvećim dijamantom na svetu, saginjao se pod sto i prikazivao Herstovu novinarku Luelu Parson kako leži pod tuđim posteljama i viri šta rade ljudi na postelji…
Ruski medved
Tako sam proveo s Čaplinom puna dva sata, a nisam bio u stanju da progovorim ni jednu reč. Prosto, s njega oka nisam skidao; samo u jednom trenutku pomislih – ne videti Čaplina, a biti u Holivudu, znači ne videti ništa. Posle smo ponovo prešli u sobu za rad i počeli da razgovaramo.
Imao sam stotinu stvari da mu kažem, a nisam znao odakle da počnem. Prvo se setih jednog ruskog pomorskog kapetana koji je sa svojim brodom stigao u San Francisko, i kad sam mu na jednom prijemu rekao da idem da vidim Čaplina, on se sav raznežio pa me je dva puta molio da obavezno zapitam Čaplina kako je mali medved koji je predat Čaplinu kao poklon iz Sovjetskog Saveza. Tako smo otpočeli razgovor o ruskom medvedu. Kad je Čaplin čuo šta ga pitam, skočio je, zabacio pete u stranu i počeo da se smeje:
„Ha, ruski medved!“
I počeo je Čaplin da predstavlja ruskog medveda, njegov nespretni hod, njegovo režanje, čitavu jednu aktovku potpuno nalik na njegove prve stvari koje se još uvek daju kod nas u Beogradu. Čaplin je objašnjavao kako je medved narastao, i kako mu je kuća postala tesna. Prikazivao je kako je medved ujeo njegovu kuvaricu za prst, kako su ga zatim preneli u studio, pa kad se ni tamo nije mogao da smiri, odveli su ga u zoološku baštu u Los Anđelesu.
Posle me je zamolio da pozdravim ruskog kapetana i da mu poručim da je medved živ i zdrav. Tako smo otpočeli razgovor o ruskim ljudima, o Sovjetskom Savezu, o Crvenoj armiji, o novom sovjetskom filmu Ivan Grozni, koji je Čaplin baš te večeri nameravao da gleda kod jednog svog prijatelja.
„Vole vas svuda po svetu“, govorio sam Čaplinu. Eto ruski kapetan poslao vam je medveda, a mi u Beogradu, još se grad dimio od bitke s Nemcima, među prvim filmovima prikazivali smo vaš Cirkus… Mnogo naših partizana video sam u dvorani…
Čaplin se smešio i poče da govori o sebi:
„Ja sam se rodio u Londonu, ali uvek sam mrzeo šovinizam. Sećam se kako smo mi kao deca bili vaspitavani da su Englezi prvi ljudi ka svetu, „Britanija vlada talasima“ i tome slično. Kako su mi prvi put Francuzi izgledali kao ljudi drugog reda kad sam prešao kanal Lamanš… Zavoleo sam posle sve narode sveta. Ja sam internacionalist. Eto, nisam hteo da uzmem američko državljanstvo, jer sam ja građanin Jugoslavije, kao što sam građanin Engleske ili Amerike. Mene svi narodi razumeju, iako ne govorim njihov jezik…“
„Ja sam socijalist!“
Posle smo počeli da razgovaramo o Jugoslaviji. Čaplin je želeo da zna da li je mnogo dece poginulo u ratu; umiru li sada od gladi; kako im se može pomoći; zapljeskao je kad sam mu ispričao kako pioniri u Krajini vredno uče, kako ne traže od prolaznika dinar ili bombonu već hartiju i olovku. Govorio sam mu dugo o ogromnom kulturnom preporodu u Jugoslaviji, o našim piscima, o našim umetnicima, o glumcima koji su išli s vojskom iz ofanzive u ofanzivu, pevali, igrali i borili se s narodom.
Prekrio je lice rukama kad je čuo na koji je način poginuo Goran Kovačić, pitao je da li bi se u Americi mogla da izvodi simfonija Bana Vučkovića, ugrabljena od smrti u poslednjim trenucima; tražio je da mu pošaljem prevod Zogovićeve pesme o Titu; živo se raspitivao kako izgleda drug Tito, kako je sa zdravljem i na kraju je rekao da bi ogromno želeo da vidi Jugoslaviju, da se upozna s tim narodom koji je tako velike stvari postigao u ovom ratu. Posle je pitao imamo li snaga da sačuvamo tekovine borbe i rekao:
„Verujte meni, potpunu pobedu u Jugoslaviji ćete postići tek kad ostvarite socijalizam! Ja sam socijalist!“
Razgovor se preneo na smrt Hitlera i Musolinija. Čaplina je naročito impresionirala Musolinijeva smrt:
„Kako je to samo groteskna scena. Obešen za nogu kraj svoje ljubavnice, izložen narodu koji ga pljuje na trgu gde je i otpočeo svoj pohod smrti… Divna je stvar dočekati smrt tiranina…“
Posle me je Čaplin pitao da li sam gledao Diktatora, njegov film o Hitleru i Musoliniju, izrađen uoči rata. Objasnio sam mu da sam na jednoj privatnoj priredbi video film, ali da ima izvesnih teškoća, nezavisnih od nas, pa se film još ne prikazuje narodu.
„Molim vas gledajte, ako bude film prikazivan u Beogradu, da neke stvari uprostite. Izbacite pisani tekst s filma jer to narušava sliku. Najbolje bi bilo svakih deset minuta na vašem jeziku ispričati sadržinu filma… Takođe biste mogli i moj monolog na kraju da prevedete. Može ga pročitati neki od vaših glumaca…“
Bilo je već vreme rastanku. Čaplin je izrazio želju da pozdravim sve naše javne radnike, obećao je da će im poslati i pismeni pozdrav što je i učinio. To je bio prvi Čaplinov istup u javnost posle govora u kome je veličao pobedu Crvene armije pod Staljingradom.
Na polasku me je zapitao da li bih mogao da dođem sutradan ponovo da mu govorim o Jugoslaviji.
S Čaplinom o Petoj ofanzivi
Sutradan sam zatekao Čaplina na tenis-igralištu. Igrao je oštro, brzo: tek tada mi je palo u oči kako je on neobično snažan. Posle smo prošli kroz njegov dugi vrt, pokraj borova, ovalnog bazena za kupanje od zelenkasto-plavog kamena. Veče se bližilo. Sedeo sam s Čaplinom i pričao mu o Kozari, Durmitoru, Ljubljani, Petoj ofanzivi, Jasenovcu.
Onda se razgovor okrenuo na Ameriku, na njegove filmove, na njega samog, na hajku koja se vodi protiv njega. Čaplin je tiho govorio:
„Ja sam ovde deklasiran čovek. Ja sam sâm u ovom gradu!…“
Trudio sam se da mu objasnim kako mi u Jugoslaviji duboko poštujemo njegovu umetnost, kako su njegovi filmovi u najcrnjim danima reakcije značili moralnu podršku za nas; govorio sam mu da smo usred Četvrte ofanzive, u jeku borbi i patnji čuli za njegove plamene pozdrave Crvenoj armiji povodom sloma Nemaca kod Staljingrada; da njega voli i ceni sav demokratski svet.
Rastao sam se od Čaplina pun tuge i poštovanja prema velikom umetniku. On me je ispratio izvan svoje vile, sve do automobila. Tu smo se pozdravili i on je pošao ka svojoj visokoj beloj vili, sitnim čaplinovskim korakom, povijenih leđa.
Gledao sam ga kako se udaljuje, malen, sam, i odjednom mi se učinilo da sam sličnu scenu već jednom negde video, da me je već jednom obuzelo osećanje slično sadašnjem, možda na kraju Cirkusa.
I učinilo mi se da je Čaplinov život, ova besomučna hajka američkih krupnih finansijera kroz njihovu štampu na jadnog malog čoveka, u stvari film, veliki film života naših dana čije epizode Čaplin s toliko majstorstva i istine već trideset godina prikazuje.
I tada mi je još jednom bilo jasno zašto ga sav progresivni svet smatra svojim umetnikom.
Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret