Gdje god su naša dva glupa naroda ratovala, Dragoljube, evo skoro trideset godina je pustoš. Koji put kilometrima nećeš vidjeti ni žive duše. Ni pobjednika ni pobijeđenih. Ničija sela noću ne svijetle. Kako su nas mogli tako strašno prevariti i kako, u stvari, mnoge još i danas varaju?
Dragi moj Dražo,
Kad si mi prošle nedjelje nabrojao sve one proteste u kojima si sudjelovao, moram te izvijestiti da sam u petak i ja stajao ispred Skupštine Srbije i vikao: “Vu-či-ću, o-dla-zi! Vu-či-ću, o-dla-zi!” Bio sam zbog književnog festivala u Novom Sadu i samo što sam stigao u petak po podne, prebacio sam se u kola drugarice Nine pa smo, kako se i očekuje od nas slobodnih građana, zapalili u prijestolnicu. I bilo nam je baš super. Neki su govornici, istina, mogli biti kraći i nadahnutiji, cilj protesta mogao bi biti jasniji, fokusiraniji, ali ponijela nas je atmosfera, narod pun želje, nade, srdačnosti, uzbuđenja, jedne mješavine emocija koja je, pogledaš li bolje, dosta nalik ljubavi.
Kasnije nisam mnogo hodao jer za to nemam strpljenja. Ja sam trkač, a ne šetač. Na samom početku Knez Miloševe nabasali smo na Slavoljuba Stankovića pa skrenuli na Cvetni trg da se pod mirisnim, rascvalim lipama osvježimo nakon iscrpljujuće proturežimske aktivnosti. Mrak se lagano hvatao, palile su se žute ulične lampe, pored nas su prolazile djevojke u ljetnim haljinama, Beograd je bio čaroban. Zatim je prošao i jedan mladić u majici “Kosovo, nema predaje”, a meni je to bio okidač za tekst koji ti šaljem.
Pomislio sam se, glupo će ti zvučati, na Fitzroya McLeana, škotskog političara, diplomata, vojnika i pisca, kojega je Winston Churchill četrdeset treće poslao u Jugoslaviju da vidi koji se đavo tamo događa. Britanci su prisluškujući njemačke komunikacije čuli za nekakvog Tita i ispočetka im ništa nije bilo jasno. Njihove su pretpostavke bile da je Tito akronim nekakvog kolektivnog tijela komunističkih gerilaca, a nagađalo se, prilično ludo, ali tipično britanski, i da bi Tito mogao biti “mlada djevojka izuzetne ljepote i velike snage karaktera”. Otprilike u isto vrijeme u Londonu sazrijeva spoznaja da Mihailovićevi četnici ne čine što se od njih očekuje.
McLean dolazi u naše krajeve ustanoviti, doslovan citat iz njegovog putnog naloga: “tko ubija više Nijemaca i kako mu pomoći da ih ubija još više”, a premijer Churchill ga je za to promišljeno izabrao i ekspresno unaprijedio iz čina kapetana u čin brigadnog generala jer se Škot u nekoliko smjelih diverzantskih akcija u Sjevernoj Africi potvrdio kao vojnik i, vjerojatno važnije, jer je nepokolebljivi antikomunist. Kao diplomat je prije rata službovao u Sovjetskom Savezu i nije ponio lijepa iskustva otamo. Koliko god se trudio, nije uspio spasiti engleske komuniste od lažnih optužbi da su trockisti, a možda i presudniji bio je slučaj kad izveo na večeru neku lijepu Ruskinju i kad je ona, zbog veze sa strancem, uskoro nestala u čistkama. Staljin i Berijina tajna policija učinili su, ukratko, sve da McLean zamrzi ideju diktature proletarijata i crveni ološ koji je provodi.
Ali, neočekivano, Titova odlučnost i izravnost, kad su se uskoro susreli u Bosni, vrlo su mu se dopali. Bila je to ljubav na prvi pogled, početak jednog prijateljstva koje je trajalo decenijama, sve do smrti jugoslavenskog komunističkog vođe. McLean u izvještaju iz Jugoslavije preporučuje svaku pomoć partizanima, izbezumljujući britansko Ministarstvo vanjskih poslova koje podržava jugoslavenskog prijestolonasljednika Petra Karađorđevića i koje bi nastavilo gubiti vrijeme s četnicima.
McLean je, ipak, oprezan i u svakoj prilici naglašava jedno: Tito je komunist i nakon rata će napraviti komunističku Jugoslaviju. Nekoliko je puta upozorio Churchilla na to. Ponovio mu je i na susretu u Kairu četrdeset četvrte, gdje se ovaj kratko zaustavio nakon konferencije u Teheranu, a britanski premijer ga je pogledao, otpuhnuo dim iz kubanske cigare pa spokojno i s jedva zamjetnim kolonijalističkim prezirom upitao:
“Namjeravate li nakon rata živjeti u Jugoslaviji?”
Mladi kolega, zašto se tako uzrujavate zbog budućnosti neke daleke balkanske zabiti, kazao mu je uvijeno stari cinik.
Sjetio sam se mnogo puta ovoga Churchillovog pitanja, gotovo uvijek kad bih od Splita do Zagreba prolazio pored nekih nagorjelih kuća bez krova, zaraslih u jasen i kupinu. Gdje god su naša dva glupa naroda ratovala, Dragoljube, evo skoro trideset godina je pustoš. Koji put kilometrima nećeš vidjeti ni žive duše. Ni pobjednika ni pobijeđenih. Ničija sela noću ne svijetle. Od svih mjesta u kojima smo pucali jedni na druge, jedino se Dubrovnik, u kojem je cijena kvadrata odletjela u nebo, čini vrijedan razaranja i žrtve, a sve drugo su strašne zabiti, vukojebine, gluhe provincije bogu iza nogu.
Hrvatska vlada upucala je golemi novac u Vukovar, ulickala ga kao bombonjeru, ali svejedno, na prašnjavim prozorima stoje izblijedjeli natpisi: “Prodaje se”, a drugačije nije ni u Petrinji, Kninu, Drnišu… Nedavno se Zrmanja rekordno podigla pa smo na vijestima nakon dugog vremena vidjeli poplavljeni Obrovac. Taj nekad ubavi, živahni gradić danas je postapokaliptična ruševina išarana ustaškim prostaštvima i rijetko naseljena očajnicima koji su obično po krajnje sumnjivim osnovama stekli penzije ratnih vojnih invalida. U Kninu je gužva samo peti kolovoza, za proslavu Oluje šetaju se pijani ratni veterani ogrnuti zastavama, a već šestog na ulici nema nikoga osim mršavih džukela što bezvoljno lutaju po ljetnoj jari.
Zar smo za ovo ratovali?, upitao sam se ne jednom zgranuto. Jednostavno mi nije išlo u glavu, i još uvijek ne mogu shvatiti, zar su zbilja za ovo deseci hiljada i hrvatskih i srpskih mladića izginuli, za ovu zemlju koju ne možeš ni prodati ni darovati? Za seoska imanja koja, unatoč neviđenom diskontu, pet hiljada eura za prizemnu kuću sa širokim dvorištem, štalom, garažom, ambarom, njivom i voćnjakom jabuka, svejedno nitko ne želi kupiti?
Kako su nas mogli tako strašno prevariti i kako, u stvari, mnoge još i danas varaju? Ona zemlja na koju se na majici ponosno zaklinjao onaj mladić, koji je u petak navečer prošao pored mene na Cvetnom trgu, to je još najgora zabit, vukojebina, gluha provincija bogu iza nogu iz koje je pobjegao tko god je mogao pobjeći, bez obzira na vjeru i nacionalnost, i Srbi i Albanci. Sve one u rodoljubnim majicama valjalo bi upitati: zašto? Jeste li retardirani da nakon svega i dalje fantazirate o ratu, maštate o viteškom pohodu za oslobođenje svete srpske zemlje?
Namjeravate li nakon rata živjeti na Kosovu?
Kad god netko reče da je Kosovo najskuplja srpska reč, valjalo bi ga upozoriti da su nekretnine tamo dolje vrlo, vrlo jeftine. Za dvadeset sedam kvadrata garsonjere u Novom Beogradu mogla bi se dobiti neusporedivo prostranija i udobnija stambena jedinica u Leposaviću ili Zubinom Potoku, ali opet nešto ne vidimo da se novobeogradske garsonjere prodaju zbog Leposavića i Zubinog Potoka. Tko god došao u glavni grad, čvrsto se ukopao i odlučno drži položaj. Kad bolje razmisliš, Petroviću, od onih smiješnih majica s Kosovom, mnogo bi više smisla imale majice s natpisom: “Dedinje, nema predaje.”
Fitzroy McLean, usputno rečeno, Churchillu je rekao da ne namjerava nakon rata živjeti u Jugoslaviji, ali je od vremena do vremena ipak živio. Zbog ratnih zasluga njegov mu je stari ratni drug Tito dao povlasticu koja je u Jugoslaviji drugim strancima bila nedostupna. Dopušteno mu je da kupi kuću na Korčuli. Kratko prije njegove smrti devedeset šeste otočani su još viđali slavnog ratnika, diplomata i pisca. Bio je onemoćao, pogrbljen, pridržavao se za hodalicu, ali se nije dao. Što da ti kažem, Dražo, škotski je džentlmen bio u svakom smislu superioran ovim našim jajarama i šupcima, što su tuđe sinove tjerali da ginu u kamenjaru oko Obrovca i Knina, dok su se njihova vlastita djeca divno provodila na takozvanom trulom zapadu studirajući političke nauke na Sorbonni ili menadžment na London School of Economics.
P. S. Kad za koji mjesec ovdje u nas krenu demonstracije protiv Andreja Plenkovića, očekujem tvoj uzvratni posjet Zagrebu.
Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret