Da li su konzumacija cigareta i provođenje vremena na Instagramu i Tiktoku ista vrsta zavisnosti?
Krajem prošlog meseca, američki hirurg izdao je izveštaj sa zdravstvenim savetima za javnost. Ovaj format rezervisan je za pitanja javnog zdravlja koja zahtevaju hitnu pažnju nacije.
“Skoro svaki tinejdžer u Americi koristi društvene mreže”, navodi se u izveštaju, “a ipak nemamo dovoljno dokaza da zaključimo da je to dovoljno bezbedno za njih. Kao odgovor na to, Bajdenova administracija je najavila novu, međuagencijsku radnu grupu, kojoj je dato godinu dana da smisli niz političkih preporuka koje će pomoći da ’zaštite’ decu na mreži.”
Ovo može biti zakonodavni problem za “Big Tech”, a svakako je i problem u odnosima s javnošću. Tokom proteklih nekoliko godina, cigarete su postale dominantna metafora u diskursu o društvenim mrežama: izgleda da svi misle da su veb-stranice opasne i izazivaju zavisnost, poput cigareta. Mladi su navučeni.
Na saslušanju u Kongresu, o uticaju Fejsbuka na tinejdžere 2021. godine, senator Ed Marki je prikazao poređenje potpredsednici i globalnoj šefici bezbednosti za kompaniju Meta – matičnu kuću Instagrama – Antigoni Dejvis.
“Fejsbuk je isto kao i ‘Big Tobacco’, gura proizvod za koji znaju da je štetan po zdravlje mladih ljudi, i to radi suptilno i vrlo rano”, rekao je Marki, predstavnik demokrata. Sada je metafora još ubedljivija, jer može da dočara i čuveno upozorenje lekara iz 1964. o naučnim dokazima da cigarete izazivaju rak pluća.
Ove dve zavisnosti su ipak različite. Kao što su lekari upozorili: cigarete ubijaju ljude kroz smrtonosnu bolest. Društveni mediji se okrivljuju za nešto isto tako alarmantno, ali ipak manje direktno: nagli porast tinejdžerske depresije i pokušaja samoubistva u poslednjih deceniju i po, što je Američka akademija za pedijatriju označila kao “nacionalno vanredno stanje”.
Najnoviji izveštaj CDC-a pokazuje da je procenat srednjoškolaca koji su “iskusili osećanja tuge ili beznađa” porastao sa 28% u 2011. na 42% u 2021. godini, a brojke za devojčice i LGBTQ+ (mladu) populaciju su još više zabrinjavajuće.
Prošle godine, studije istraživačkog centra “Pew” otkrile su da je više od polovine američkih roditelja zabrinuto da bi društveni mediji mogli da navedu njihove tinejdžere da razviju probleme sa mentalnim zdravljem – 28 odsto je bilo “izuzetno” ili “veoma” zabrinuto. Tinejdžeri su i sami zabrinuti, barem jedni za druge. Otprilike trećina njih je rekla za “Pew” da su društvene mreže uglavnom negativne po ljude njihovih godina, u poređenju sa, otprilike, četvrtinom onih koji kažu da je efekat uglavnom pozitivan – iako je samo desetina rekla da su društvene mreže uglavnom loše za njih lično.
Decenija rada i stotine studija dale su mešavinu rezultata, delom zato što su istraživači koristili mešavinu metoda, a delom zato što pokušavaju da dođu do nečega neuhvatljivog i komplikovanog. Umesto da se ujedini u čvrstu poruku da je upotreba društvenih mreža opasna, neosporno destruktivna sila – duvan sa dugmetom “Like” – istraživanje se ipak gradi prema nijansiranijem, a možda i intuitivnijem pristupu.
Čini se da efekti društvenih mreža mnogo zavise od osobe koja ih koristi. Za različite ljude, u različitim životnim fazama i razdobljima, igraju različitu ulogu. Ne utiču na sve na isti način.
“Verovatno se mnogo ’problema’ svodi na to da nauka nije dovoljno precizna”, kaže Ejmi Orben, istraživačica sa Univerziteta u Kembridžu koja proučava odnos između društvenih mreža i blagostanja i čiji je rad bio okosnica raznih debata.
Ovo komplikuje niz akcija i kampanja koje ne idu u prilog društvenim mrežama, poslednjih meseci. Prošlog meseca, guverner Arkanzasa je potpisao zakon kojim je zabranjeno da maloletnik ima nalog na društvenim mrežama bez saglasnosti roditelja i kojim se od kompanija društvenih medija zahteva da provere starost korisnika pomoću lične karte koju je izdala vlada; sličan je potpisao guverner Jute u martu. Druge mere za ograničavanje starosti razmatraju se u još najmanje 10 država, kao i na nacionalnom nivou.
Zatim su tu i tužbe. U januaru, opštinski okrug u Sijetlu tužio je Fejsbuk, Instagram, Snep, Tiktok i Jutjub zbog kršenja “zakona o smetnji u javnosti”, tvrdeći da je poznato da pomenute kompanije “eksploatišu neurofiziologiju mozga” i da je njihovo “manipulativno ponašanje” stvorilo krizu mentalnog zdravlja u školskom sistemu. U međuvremenu, nekoliko velikih advokatskih firmi pokrenulo je tužbe u ime roditelja koji veruju da su ove platforme izazvale probleme u životima njihove dece, kao što su telesna dismorfija, depresija, anksioznost i samoubistvo.
Zakonodavstvo koje tinejdžerima zabranjuje pristup društvenim mrežama verovatno neće rešiti krizu mentalnog zdravlja; tinejdžeri će pronaći načine da nadmudre sistem, a za one koji to ne čine, raseljavanje iz svojih onlajn zajednica može dovesti do različitih problema. Nauka daje razlog za zabrinutost zbog društvenih mreža.
Ovaj najnoviji porast zabrinutosti za decu u onlajn svetu pogoršala je i afera “Fejsbuk papiri”, odnosno kolekcija dokumenata koje je bivša zaposlena u ovoj kompaniji Franses Haugen podelila sa novinarima u jesen 2021. Tu je bilo uključeno nekoliko interno sprovedenih studija, koje su ispitivale kako se mladi osećaju na društvenim mrežama. “Mi pogoršavamo probleme sa izgledom tela za jednu od tri tinejdžerke”, navodi se u rezimeu. Drugo: “Tinejdžeri krive Instagram za povećanje stope anksioznosti i depresije. Ova reakcija nije bila podstaknuta i dosledna u svim grupama.”
Ali šta je sa stvarnom naukom?
Prošlo je skoro šest godina otkako je “The Atlantic” objavio blokbaster izveštaj psihološkinje Džin Tvengi “Da li su pametni telefoni uništili generaciju?”.
Generacija o kojoj je govorila rođena je od 1995. do 2012 – otprilike Gen Z, iako su je nazivali i “iGen”. Ova deca su odrasla uz pametne telefone i napravila Instagram naloge pre nego što su krenula u srednju školu. “Ne preterujemo ako opišemo iGen kao generaciju koja je na ivici najgore krize mentalnog zdravlja poslednjih decenija”, napisala je Džin Tvengi, bivša zaposlena u Fejsbuku, koja je otkrila javnosti šta se dešava.
Veliki deo ovog pogoršanja može se pratiti na njihovim telefonima. Ona je iznela ovaj argument citirajući ranije studije i povezujući tačke – deca su postajala sve anksioznija i depresivnija, a trend je počeo otprilike u vreme kada su počeli da koriste pametne telefone i društvene medije i žive život preko ekrana.
Od tada, veliki broj istraživača je napravio mnogo istraživanja koja se bave efektima vremena provedenog ispred ekrana. Ali rezultati su stalno bili pomešani: ekrani su sveprisutni i lični su. U studiji iz 2019. godine, Ejmi Orben i njen istraživački partner Endru Pšibilski otkrili su da vreme ispred ekrana ne može biti povezano sa blagostanjem među adolescentima na bilo koji koherentan način. Oni su tvrdili da je vreme pred ekranom – jednostavno bilo previše široko da bi se moglo ispitati kao jedan fenomen. Studija je bila naširoko pokrivena kratkim iznošenjem: “Ekrani mogu biti loši za mentalno zdravlje kao… Krompir. ”
Ejmi Orben i Pšibilski su kontekstualizovali svoj osnovni nalaz upoređujući vreme ispred ekrana sa drugim ponašanjima koja bi mogla biti u sličnoj korelaciji sa blagostanjem, kao što je jedenje skroba ili nošenje naočara.
Studija je označila pomak u istraživanju koje je poslednjih nekoliko godina bilo čvršće fokusirano na upotrebu društvenih medija, kao i na druge, konkretnije načine na koje ljudi koriste internet, a posebno na iskustva tinejdžerki. Mnoge od ovih studija su otkrile korelacije između upotrebe društvenih mreža i loših ishoda kao što su anksioznost, depresija i negativna slika o telu. Ali tehnološke kompanije mogu se lako odbraniti od tvrdnji govoreći – razumno – da se samo dve stvari obično dešavaju u isto vreme, a ne da jedna od tih stvari uzrokuje drugu. Izazov za istraživače javnog zdravlja je, dakle, da pronađu nove načine da dokažu (ili opovrgnu) i direktnu uzročnu vezu – što je veoma teško uraditi.
Prilikom usvajanja novih ograničenja društvenih mreža za maloletnike, vlada savezne države Jute je citirala rad iz 2022. koji je rezimirao mnoge nalaze u istraživanju. Juta je takođe citirala rad iz 2022. koji je pokušao da zaobiđe zagonetku korelacije kreativnim pokušajem kvazieksperimenta. Pratili su postepeno širenje Fejsbuka u kampusima koledža, sredinom 2010. godine, usklađujući vremensku liniju sa povećanim stopama depresije u istim kampusima. Njihova “pozadinska kalkulacija” bila je da se 24 odsto “povećane prevalencije teške depresije među studentima u poslednje dve decenije može objasniti otvaranjem naloga na Fejsbuku”.
Ovaj pristup ima svoje probleme, kaže Lorens Stajnberg, profesor psihologije i neuronauke na Univerzitetu Templ i stručnjak za adolescenciju. “Ovde bih se ponašao veoma oprezno”, napisao je nakon što je pročitao pomenuti rad. “Rezultati su podložni onome što se naziva ekološka zabluda – izvlačenje zaključaka o pojedincima iz zbirnih podataka.” Kako napominju autori, ne znaju da li su studenti koji su prijavili probleme sa mentalnim zdravljem oni koji su koristili Fejsbuk.
Trenutno postoji veliki broj istraživanja, ali stručnjaci mogu da pogledaju nalaze i izvuku različite zaključke. U pregledu istraživanja iz 2022. godine, naučnici sa Univerziteta u Amsterdamu su istakli da su različiti ljudi opisali slične efekte korišćenja društvenih mreža u dramatično različitim terminima, od “slabih” i “nedoslednih” do “značajnih” ali i “štetnih”. A u pregledu istraživanja iz 2020. godine, Ejmi Orben je otkrila blagu negativnu korelaciju između upotrebe društvenih mreža i blagostanja (upotreba društvenih mreža raste; blagostanje opada). Ipak, “još uvek je nejasno šta nam tako mali efekat može reći o ishodima blagostanja, jer je upotreba društvenih mreža inherentno povezana na složen način sa drugim aspektima života”, rekla je ona.
Džonatan Hajt, socijalni psiholog na “NIU Stern School of Business” i redovni saradnik “The Atlantica”, godinama je čitao istraživanje i postao je jedan od najpoznatijih analitičara na ovu temu. On održava ogroman, javni, Google dokument u kojem prikuplja, sortira i analizira sve radove koji se odnose na pitanje da li društveni mediji doprinose porastu depresije i anksioznosti kod tinejdžera. Hajt se slaže sa Ejmi Orben i drugim istraživačima da su nalazi o vremenu pred ekranom obično različiti.
U svom pregledu svih dostupnih radova, uključujući podatke koje su Ejmi Orben i Pšibilski analizirali 2019. godine, otkrio je pozitivnu korelaciju između depresije i anksioznosti i upotrebe društvenih mreža za tinejdžerke (depresija i anksioznost rastu kada raste upotreba društvenih medija). “Nijedna osoba pri zdravom razumu ne bi dozvolila svojoj ćerki da ima društvene mreže, znajući koliko je to usko i čvrsto povezano sa depresijom i anksioznošću”, rekao je on.
Ako želimo rešenja koja su delikatnija i preciznija od do sada predloženog zakonodavstva, potrebno nam je mnogo delikatnih i preciznih informacija. Ako društvene mreže nisu loše za sve tinejdžerke, moramo da znamo za koje su one loše i šta čini određenu devojku podložnom rizicima. Neke devojke pate, a društveni mediji pogoršavaju njihov bol. Neke devojke koriste internet da pronađu zajednicu koju nemaju van mreže ili da izraze kreativne impulse i pitanja o svom identitetu za koja njihove porodice nisu otvorene. Takođe moramo da znamo koji aspekti društvenih mreža su najrizičniji. Da li je štetno jer smanjuje sate spavanja ili vreme socijalizacije uživo sa prijateljima i izlaganje sunčevoj svetlosti, ili su to slike koje izazivaju zavist i poređenje (sa drugima) i sumnju u sebe? Da li je to maltretiranje o kojem bi najviše trebalo da brinemo?
Andžela Li, studentkinja doktorskih studija na Stanfordu, jedna je od prvih istraživačica koja je, tokom svog prvog predavanja iz psihologije (dok je bila na osnovnim studijama) naučila o “mišljenjima” u kontekstu obrazovanja. Istraživanja su dalje pokazala da mišljenje koje imate o sopstvenoj inteligenciji ima značajan uticaj na tok vašeg intelektualnog života. Ako verujete da je inteligencija nešto što može da raste i unapređuje se, onda biste mogli da preduzmete akcije da biste je povećali i poboljšali. To “na kraju bude stvarno moćno”, rekla je ona. To bi “uticalo na njihovu motivaciju – na primer – Koliko ću se truditi na ovom zadatku? – ili na njihovo ponašanje – Da li da tražim pomoć?”
Pitala se da li bi ovo bilo relevantno i za društvene mreže. Drugim rečima, da li je bilo važno kako su ljudi odgovorili na pitanje kada su se pitali: Da li ja kontrolišem ovu tehnologiju, ili ona vrši kontrolu i uticaj na mene? Studije su pokazale da je upotreba društvenih medija povećala blagostanje za neke adolescente, naškodila drugim adolescentima, a na treće uopšte nije uticala, tako da je Andžela Li imala osećaj da se neke od ovih razlika mogu objasniti načinom razmišljanja tinejdžera.
U rezultujućem radu, koji je nedavno objavljen kao preprint, Andžela Li i Hančok (saradnik) su, na osnovu prethodnih istraživanja upotrebe tehnologije, pokazali da je osećaj nedostatka kontrole “povezan sa lošijim stanjem zdravlja”, uključujući depresiju, anksioznost i usamljenost.
Logično, otkrili su da je osećaj kontrole povezan sa “boljim blagostanjem” i “više društvene podrške i manje psihičkog stresa”. Ljudi koji su pozitivnije gledali na društvene mreže “takođe su prijavili bolje rezultate od onih koji su verovali da su efekti društvenih medija štetni”. Ovi efekti nisu bili ograničeni na one koji su provodili malo vremena na društvenim mrežama, jer su oni koji su se osećali da kontrolišu njihovu upotrebu i dalje “prijavljivali manje uznemirenosti” od onih koji se nisu osećali kao da su pod kontrolom, čak i kada su koristili društvene mreže prosečno u toku dana (par sati).
U svom radu, koji se fokusirao na odrasle a ne na adolescente, Andžela Li i Hančok su istakli relevantnost svojih nalaza za trenutnu debatu o politici i njeno snažno oslanjanje na metaforu duvana. Osećaj kontrole nad korišćenjem društvenih medija može biti težak “ako su ljudi stalno izloženi porukama o tome kako to izaziva zavisnost”, tvrdili su. Možda neće biti od pomoći reći svima da su bespomoćni pred primamljivim slikama i lepljivim podsticajima, na isti način na koji bi mogli postati bespomoćno privrženi nikotinu. Mogli bismo pokušati da kritikujemo moćne i popularne tehnologije, a da slučajno ne tvrdimo da ljudska bića nemaju sposobnost da im se odupru.
Ali, naravno, sve je to još uvek predmet rasprave. Kao prvo, učesnici studije Lijeve i Hančoka nisu bili tinejdžeri – uglavnom su bili u dvadesetim i tridesetim godinama. Franses Haugen je rekla da bi bilo “nerazumno reći da je 14-godišnjak taj koji bi trebalo da bude odgovoran za modulaciju njihove upotrebe društvenih medija”.
Želja za korišćenjem društvenih mreža ne znači da ste prepustili kontrolu nad svojim emocijama i životom “mašini”. U stvari, za mnoge ljude to može značiti suprotno. “Upotreba digitalnih medija stvara forum koji može omogućiti razvoj brzih i nijansiranih komunikacijskih veština”, napisao je Mičel Prinstajn, psiholog, u časopisu “The Journal of Child Psychology and Psychiatry”, baš kada je pandemija počela. Takođe je primetio mogućnosti koje internet pruža kada je u pitanju istraživanje identiteta, kreativnost, povezivanje i prihvatanje. “Adolescenti koji se osećaju izopšteno ili stigmatizovano u svom društvenom kontekstu van mreže, kao što su pripadnici etničkih, rasnih, rodnih i seksualnih manjinskih grupa, često prijavljuju pristup onlajn druženjima, deljenju resursa i emocionalnoj validaciji. Drugi istraživači su otkrili da društvene mreže mogu biti korisne za mlade ljude koji se suočavaju sa hroničnim bolestima – ponekad im čak pomažu da ostanu na pravom putu sa svojim planovima lečenja.
U svemu ovome, bilo bi dobro da zapamtimo da mi nismo zbirni brojevi – mi smo pojedinci koji donose odluke o tome kako da provedemo svoje vreme i tragamo za srećom. U nedavno objavljenom istraživanju, Američko psihološko udruženje sugerisalo je da tinejdžeri treba da budu obučeni da koriste društvene medije na produktivan način i da roditelji treba da se trude da budu uključeni u onlajn živote svoje dece – trebalo bi da primete kada aplikacije počnu da rade, ometaju školske aktivnosti ili vreme provedeno na druge načine (uključujući spavanje i fizičku aktivnost). Na osnovu dostupnih naučnih dokaza, udruženje je tvrdilo da “korišćenje društvenih medija nije samo po sebi ni korisno ni štetno za mlade ljude”.
Lorens Stajnberg, stručnjak za adolescenciju, tvrdi da su tinejdžerska depresija i anksioznost već napredovale pre nego što su društveni mediji postali toliko popularni; trend rasta u procentu srednjoškolaca koji su “iskusili uporna osećanja tuge ili beznađa” vidljiv je najmanje od 2009. godine, nakon uspona Fejsbuka i Jutjuba, ali pre sveprisutnosti pametnih telefona, koji su društvene mreže učinili dostupnim. To ne znači da društveni mediji nisu pogoršali problem, dodao je. “Mislim da je naša tendencija kao ljudskih bića da tražimo najjednostavnije moguće objašnjenje stvari”, rekao je on. “Znate, možda je to kombinacija osam različitih stvari, od kojih svaka po malo doprinosi, ali nijedna nije krivac – ljudi najviše vole floskulu ‘Pronašli smo šta/ko je krivac’.”
Pod pritiskom javnosti, neke platforme su počele da prave promene. Neke promene imaju za cilj da smanje maltretiranje i sajber nasilje. Dodata su i upozorenja o sadržaju na postove i rezultate pretrage koja podstiču poremećaje u ishrani, kao i to da je vidljivost tih postova u fidu smanjena. Pre curenja Fejsbukovih dokumenata, kompanija je pokušala da sakrije broj “lajkova” ispod fotografija (nije pomoglo).
Ne vraćamo se u vreme pre Instagrama. Društveni mediji su centralni za način na koji mladi ljudi razumeju svet i odnose – kako da budu pažljivi, kako da budu kreativni, kako da budu prijatelj, da razmišljaju, reaguju i uče.
Dakle, znajući da nikada nećemo znati tačno sve, trebalo bi da budemo oprezni da opišemo situaciju što tačnije možemo. “Moramo pronaći način da se uverimo da je život na mreži bezbedan za mlade ljude”, rekla je Ejmi Orben. “I ako želimo da krenemo niz put i uradimo eksperimentalnu intervenciju bez sigurne baze dokaza, mislim da bismo morali da uložimo mnogo novca da otkrijemo da li je funkcionisalo i da budemo spremni da se okrenemo ako je potrebno. Ali ne znam da li politički pejzaž to dozvoljava u ovom trenutku.”
Nije prijatno prihvatiti da je naše razumevanje društvenih mreža još uvek toliko ograničeno. Ali zabrana pristupa društvenim mrežama milionima tinejdžera je dramatična, čak i drakonska intervencija. Za mnoge bi to bilo dobro. Osećali bi se kao da rade nešto veliko.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret