Jedno istraživanje je pokazalo da se učenici najčešće poveravaju tetkicama, dakle ne razrednom starešini, omiljenom profesoru ili psihologu…
Svaka profesija ima svoje blistave trenutke, ali i uspone i padove. Brzina kojom se svet menja, raste ili se razara, uslovljava i način na koji se mnoge nauke dodatno usavršavaju ili stagniraju. Razloga je bezbroj. U tom svetlu valja posmatrati i razvoj psihologije kao nauke, pre svega delatnosti koja je pomagačka, edukativna, razvojna, istraživačka, savremena. U psihologiji ćemo naći različita usmerenja i obrazovanja, polja delovanja, izvanredne stručnjake i mediokritete… uostalom kao u svakoj struci i nauci.
Svako ko voli svoju nauku, njome se bavi predano, istrajno, lojalno, stručno, misli da je ona, ako ne najbolja na svetu, onda odmah pored najbolje. Istini za volju, mi kao narod volimo da smo najbolji, bar u sportu. Ja mislim da je psihologija jedna takva nauka – najbolja. Teško da neko može da razume, sem psihologa, koliko je psihologija kao nauka raskošna, sveobuhvatna, prodire u svaku sferu društva i nema te oblasti ljudskog funkcionisanja u kome psihologija nema primenu. To je tako što se same nauke tiče.
Malo je drugačije kada se pogleda način na koji se ona primenjuje. Tokom studiranja se brucošima, a potom i već odraslijim studentima nekako neverbalno, a često i verbalno, poručuje da su oni, recimo, elita. Valjda po tome što Filozofski fakultet ne prima u neograničenom broju brucoše na Odeljenje za psihologiju. Danas postoje i privatni fakulteti na kojima se izučava psihologija, ali i oni funkcionišu na sličnim edukativnim osnovama. Ne znam još po čemu smo mi elita, niti sam se ikada tako osećala.
Kao klinički psiholog, školovana u vreme kada su postojala tri smera: klinički, školski i industrijski, bila sam svesna manjih razlika i većih sličnosti među nama. Psihologija se bavila pre svega čovekom, njegovom suštinom, teorijama ličnosti, ali i fiziologijom, biologijom, statistikom, psihometrijom, mišljenjem, opažanjem, učenjem, razvojem, pedagogijom, psihopatologijom, savetovanjem. Danas je psihologija nauka, bar ovde, više okrenuta istraživanjima. To je zaista neophodno jer da nema istraživanja psihologija ne bi mogla da se razvija kao nauka. Jedino mi je žao što se pojedinac u toj šumi istraživanja kao takav negde izgubio, zaturio.
Danas se više traže stručnjaci za HR. Vrlo srpska reč – human resources. To je zaista posao za psihologe jer je neophodno da nađu najadekvatniju osobu za određeno radno mesto, pomažu u razvijanju veština zaposlenih, rade na sveukupnom razvoju firme, rešavaju konflikte unutar nje, između pojedinaca ili pomažu nekome ko je u nevolji. Međutim, ovde ima najmanje psihologa. Među zaposlenima u ovim sektorima ima geografa, lingvista, ekonomista, da ne nabrajam. Psiholog je i ovde nekako skrajnut.
Možda je status tzv. kliničkih psihologa još i najmanje upitan. Upitan je utoliko što im se ne priznaje status zdravstvenih radnika što nosi određene konsekvence. Da ne ulazimo u to. Specijalizacija na Medicinskom fakultetu na osnovu koje stiču zvanje specijaliste zove se medicinska psihologija.
Ieto nas konačno kod teme – školski psiholozi. Pre svega takvo usmerenje više ne postoji u okviru edukacije na fakultetu. Školski psiholog je diplomirani psiholog koji se našao u školi u kojoj najčešće nije bilo starijeg kolege da mu prenese znanje, a možda ga je, ako je imao sreće, sačekao pedagog čiji je posao ipak drugačiji.
Šta je sve posao školskog psihologa teško je staviti u jedan tekst. Pre svega, potrebno je određeno znanje ne samo o tome kako funkcioniše škola kao sistem, kako su uređeni odnosi između učenika, nastavnika i roditelja, samih nastavnika, ministarstva, sredine. Od psihologa bi se očekivalo da poznaje sve učenike u školi, čak i ako je gigant kao neke od srednjih škola. Deluje kao nemoguća misija, ali je u praksi moguće. Školski psiholog bi trebalo da zna da li u školi i posebno u odeljenjima postoje problemi u komunikaciji, ima li tzv. zvezda u razredu ili onih odbačenih, da pravi sociogram, utvrđuje odnos između učenika, prati interakciju sa nastavnicima, obrati pažnju na roditelje i njihovu komunikaciju između nastavnika i njih, ali i između samih roditelja. Trebalo bi da organizuje radionice na kojima bi se razgovaralo o savremenim temama, približili neki pojmovi koji učenicima nisu dovoljno jasni, podstakla komunikativnost i kreativnost učenika. Pozivao bi stručnjake da razgovaraju sa učenicima, nastavnicima, roditeljima ponaosob. Školski psiholog bi mogao da koristi pri odsutnosti nekog profesora da bi došao na čas i samo razgovarao sa učenicima. Ne bi držao predavanja ili propovedi nego ih čuo, pustio da kažu, pitaju, diskutuju.
Školski psiholog bi mogao da organizuje dodatnu edukaciju za nastavnike, da im omogući ono što se zove kontinuirana edukacija na osnovu koje se skupljaju bodovi za produžavanje licenci. On zna ko šta zna u našoj sredini i ko bi najbolje mogao da edukuje nastavnike iz oblasti za koju se nisu edukovali. Najbolji fizičar, matematičar, geografičar, nikada nije učio psihologiju kao predmet tokom studiranja. I ne samo to. Mnogi novi koncepti u obrazovanju mogu da se nauče iz ovakvih edukacija.
Ono što rastužuje i onespokojava je što školski psiholog danas funkcioniše više kao administrativni radnik. Nekada su postojala otvorena vrata za roditelje koji su imali ličnih problema ili im je dete pravilo probleme. Odlasci kod psihologa nisu bili kazna, pretnja, preki sud, nekad i sramota, već odluka deteta da sa nekim razgovara. Jedno istraživanje, eto zbog toga su važna istraživanja, pokazalo je da se učenici najčešće poveravaju tetkicama, dakle ne razrednom starešini, omiljenom profesoru ili psihologu. Začuđujuće ili ne, govori o tome da tetkice poznaju decu, znaju kad ko ide kući, ko je šta poneo za užinu, ko u koga gleda „onako”, čiji roditelji dolaze na roditeljske sastanke i još mnogo toga. Školski psiholog za to vreme sedi u svojoj sobi i… pravi planove, analize, rasporede. Za decu možda ima malo, ali baš malo vremena. Dakle, školski psiholog, ne svojom voljom, radi posao koji bi verovatno kvalitetnije radio administrativni radnik. Uz sve to ima zvanično veliku odgovornost koju ne može da sprovede u delo.
Školskih psihologa se setimo kada se u školi dogodi nešto neželjeno. Aktuelni su kada se radi o vršnjačkom nasilju i zlostavljanju, vrlo upadljivim pojedincima ili njihovim roditeljima, kada treba da bude „sudija” u sporu učenik-roditelj-nastavnik sa unapred definisanom odlukom da je verovatno nastavnik negde pogrešio. U najboljem slučaju će učenik biti opomenut. Oduzeta mu je mogućnost da u delo sprovodi svoja znanja i veštine da bi uradio posao za koji, u krajnjem slučaju, nije ni školovan. Od toga da bude na čelu kolone, on je na začelju. Na čelu je jedino ako se desi nešto što uzburka, uznemiri ili uplaši javnost i kada se, kao zec iz šešira, izvuče psiholog: gde je, šta je radio, kako nije video, zašto nije signalizirao… Uzgred, sve više se povećava broj učenika „po glavi” psihologa, ili bolje rečeno, jedan psiholog ima na svojoj duši daleko veći broj učenika nego što je to bilo donedavno.
Mogu da pretpostavim kako se osećaju moje kolege školski psiholozi pritisnuti sudom i osudom javnosti. Bez krivice krivi, sa oduzetom mogućnošću da budu proaktivniji i da primenjuju ono što su naučili, stoje pred licem javnosti koja u njih upire prstom. I to prstom koji preti. Ko sve nije podigao kamen da gađa školske psihologe.
Nije ovo lament nad kolegama školskim psiholozima nego samo apel, vapaj, nada u podizanje svesti da je školski psiholog jedna od najvažnijih osoba ne samo u školi nego i u sistemu školstva. Naravno, pod uslovom da se školski psiholog kao profesija poštuje, a ne stavlja u poziciju da bude administrativni izvršilac zamisli nastavničkog veća.
Ne zaboravimo da školski psiholog izrasta iz jedne raskošne nauke koju bi trebalo da koristimo što više, a ne da ga obezvređujemo ili okrivljujemo. Ovo je pre svega u najboljem interesu naše dece i onih koji ih uče i vaspitavaju, nastavnika.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret