Zašto zvanična Srbija, bez obzira na to ko je na vlasti, nipodaštava jedan od najvažnijih dana u svojoj istoriji? Zašto je taj dan toliko veliki problem da je sveden na prolaznu istorijsku epizodu i osuđen na zaborav i proterivanje iz kolektivne svesti?
Sve vlasti u Beogradu, od Majskog prevrata do danas, ignorišu dan kada je moderna Srbija prvi put priznata kao nezavisna država: 13. jul 1878. godine. Isto se moglo reći i za Crnu Goru do promene vlasti 2020. godine, jer prethodna komunistička i DPS-ovska vlast nisu proslavljale završni dan Berlinskog kongresa kada je krunisana viševekovna borba za međunarodno priznanje i nezavisnost, već Dan ustanka protiv italijanskih fašista 1941. godine. Predsednik Crne Gore Jakov Milatović je rekao rečenicu koju bi trebalo da nauče i srpski lideri: “Nema 13. jula 1941. godine bez 13. jula 1878. godine.”
Zašto zvanična Srbija, bez obzira na to ko je na vlasti, nipodaštava jedan od najvažnijih dana u svojoj istoriji? Zašto je taj dan toliko veliki problem da je sveden na prolaznu istorijsku epizodu i osuđen na zaborav i proterivanje iz kolektivne svesti? Zašto jedan od retkih datuma koji današnje generacije ne deli oštro po ideološkim i svetonazornim idejama biva odbačen gotovo plebiscitarno u ignoranciji?
Slavili smo i slavimo naše obmane, padove, posrnuća i poraze, obeležavamo propagandne datume, jednu nakaradnu ideologiju smo pretvorili u patriotizam a onda smo od pokvarenog patriotizma stvorili ideologiju, a dan kada smo ušli u tadašnji malobrojni privilegovani klub naroda koji su imali svoju državu nipodaštavamo. Nisam siguran da postoji druga država na svetu koja ne obeležava ili praznuje dan kada je postala nezavisna kao Srbija.
Odnos prema 13. julu 1878. godine govori mnogo više o građanima, u obe države, nego što se može naslutiti na prvi pogled. Malo je istorijskih aksioma u našoj prošlosti oko kojih bismo mogli da se složimo kao o 13. julu 1878. godine. Obrenovića i Petrovića više nema, Karađorđevići su i dalje tu, ali kao da nisu. Ne postoji ni sukob oko pitanja republika-monarhija, vreme je izbledelo i ideološku komponentu. Jedino malo učeniji znaju da je Rusija radila protiv Srbije na Berlinskom kongresu a Crnoj Gori nije pomogla koliko je obećavala.
Dok drugi narodi, pogotovo u našem okruženju, izmišljaju hiljadugodišnje istorije, fabrikuju kontinuitete izmaštanih državnosti, pozajmljuju, da ne upotrebimo neku težu kvalifikaciju, istorijske ličnosti kao da su na švedskom stolu, Srbija potpuno ignoriše činjenicu da je dobila suverenost i nezavisnost kada je u Evropi bilo manje od 20 suverenih i nezavisnih država.
Srbija nije imala sponzore ili imidž u Evropi kao Grčka, a ni naklonost Rusije kao Crna Gora ili još više Bugarska. Nije bilo plemića i pesnika, poput Džordža Gordona Bajrona, koji bi se borili i koji bi pevali i pisali o borbi naših predaka sa turskim okupatorom i lokalnim pomagačima. Tu i tamo, neko bi nas ponekad pomenuo, poput Viktora Igoa, ili Tolstoja u romanu „Ana Karenjina“ (dolazak Vronskog sa ruskim dobrovoljcima generala Černjajeva koji će biti kasnije najuren iz Srbije usled serije poraza od Turaka).
Isposlovana nezavisnost na Berlinskom kongresu bila je veliki uspeh: krunisan je napor generacija odgojenih na kosovskom mitu u 18. i 19. veku, uprkos svima i svemu, između čeljusti četiri imperije, i otvorenoj nenaklonjenosti Velike Britanije koja je pošto-poto želela da zadrži u životu bolesnika na Bosforu. Međutim, poslovična srpska megalomanija, kao i umišljenost Karađorđevića, radikala i komunista da sve počinje od njih, gurnuli su u zapećak 13. jul.
Istina je da je nemački kancelar Oto fon Bizmark poručio sprskom izaslaniku Jovanu Ristiću i njegovom crnogorskom kolegi Boži Petroviću da nema potrebe da učestvuju na sednici kongresa na kojoj se raspravljalo o Srbiji i Crnoj Gori jer “šta vam bude dao Andraši (Đula Andraši, ministar spoljnih poslova Austrougarske, prim. aut.) daćemo vam i odobriti i ja i ceo kongres”. Ali to ne umanjuje značaj i domet Berlinskog kongresa za Beograd.
U Srbiji su se, ruku na srce, nadali da će bolje proći na Berlinskom kongresu jer se knez Milan Obrenović, posle Sanstefanskog mira, okrenuo Beču s idejom da tako obezbedi veće teritorijalno proširenje i povoljniju soluciju za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ako je tadašnji zvanični Beograd bio razočaran, jer je očekivao više, sa ove istorijske distance i sa saznanjima o spletkama, intrigama, apetitima i ambicijama velikih carevina, možemo da imamo mnogo jasniju sliku o značaju i veličini tog događaja za Srbiju.
Danas u Evropi i na planeti, gotovo svi imaju svoju državu: kada je Srbija postala nezavisna i suverena, na Starom kontinentu je bilo 16 država na mapi, danas ih je više od 50, na geografskoj karti planete ih je bilo manje od 30 a danas ih je preko 200.
U Srbiji je 13. jul bio od početka osporavan. Čak i od samog kneza Milana Obrenovića koji u svojoj egocentričnoj maniji nije hteo da “prihvati” priznatu nezavisnost Srbije sve do njegovog rođendana 10. avgusta. Što bi rekli stari Rimljani “nihil sub sole novum” (ništa novo pod Suncem). Srbija je vazda imala vladare čiji je ego bio preveliki i za Zimski dvorac, Versaj, Sansusi, Šenbrun i Dolmabahče, a kamoli za Stari ili Novi dvor u Beogradu.
Sa promenom dinastije u Srbiji i dolaskom Karađorđevića i radikala Nikole Pašića na vlast Obrenovići nisu samo iskorenjeni već su, praktično, izbrisani, a Bajinu mržnju prema liberalu Jovanu Ristiću platila je njegova nesrećna udovica kojoj je lider radikala ukinuo penziju. Jedan od najzaslužnijih ljudi za nezavisnost zemlje bio je liberal, a to je greh koji u Srbiji nisu praštali radikali, a kasnije ni komunisti, ni socijalisti, a ni današnja vlast.
Tek je totalitarni režim Josipa Broza Tita imao interes da se 13. jul 1878. godine zaboravi u Srbiji. Istorija je počinjala od komunista, sve prethodno je bilo greška ili društveno-istorijska priprema za dolazak na vlast “najboljih”, “najpoštenijih”, “najpravovernijih” predvođenih najvećim sinom naroda i narodnosti.
Srbija je imala nesreću da bude jedina zemlja posle pada Berlinskog zida u kojoj nacionalizam nije upotrebljen da bi se srušio komunistički režim, već je iskorišćen od strane komunista u novom ruhu da ostanu na vlasti. Kontinuitet svojevrsnog ostrakizma 13. jula 1878. godine iz nacionalne svesti je nastavljen. Između radikala i komunista i njihovih političkih potomaka je uvek bilo više sličnosti nego razlika.
Veoma mali broj građana zna kada je Srbija postala nezavisna država. Jovan Ristić i Stevča Mihailović, premijer koji je vodio Srbiju do njene nezavisnosti, ni izbliza nemaju mesto u kolektivnoj memoriji koje bi trebalo da im pripada. Pored Kosovskog boja, ustanaka, prevrata i revolucionarnih osvajanja vlasti, koga briga kada je Srbija postala nezavisna, tim pre jer nisu bili zaslužni Karađorđevići, radikali, komunisti, socijalisti, naprednjaci, nego liberali i Obrenovići. I jedni i drugi, izumrli u Srbiji.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret