I kako protiče transformacija iz islamske u nacionalnu državu…
U početku beše islam, jedini resurs, simbolični i praktični, za ujedinjenje nomadskih plemena koja su kružila Arabijskim poluostrvom i kasnije za rađanje kraljevine u obliku vahabizma. Onda je stigla nafta zahvaljujući kojoj je Saudijska Arabija počela da širi svoju verziju islama po celom svetu, istovremeno udesetostručivši broj stanovnika. Na kraju je došao Muhamed ibn Salman sa idejom da reformiše islamsku državu u nacionalnu, da naftu iskoristi za prelaz na zelene ili obnovljive izvore energije i lansiranje visokih tehnologija a da saudijsku mladost (više od 60 odsto Saudijaca ima manje od 30 godina) stavi pred izbor: zabava za odricanje od političkih prava i odanost kralju.
Ibn Salman nije ni prvi ni poslednji vladar na planeti koji misli da koristeći sredstva i dostignuća 21. veka može da vlada zemljom sa srednjovekovnim nivoom prava i sloboda. Ima ih sve više.
Ironija sudbine je da je Abdulaziz ibn Saud, prvi kralj Saudijske Arabije, bio otvorenijih vidika, manje rigidan i više tolerantan od svih svojih sinova koji su se u prethodnih sedamdeset godina menjali na prestolu, uključujući i zadnjeg Salmana, čiji će sin Muhamed biti prvi predstavnik treće generacije Sauda na prestolu. Kao da su želeli da potvrde njegovu rečenicu na samrtnoj postelji: “Moji sinovi i imetak su moji najveći neprijatelji.”
Prvi Ibn Saudov naslednik koji je iskoristio “crno zlato” za upotrebu vahabijske “meke moći” bio je Fajsal koji je stolovao u Rijadu od 1964. godine do 1975. On je osnovao Svetsku muslimansku ligu čiji je cilj širenje solidarnosti među muslimanima i islamski prozelitizam. Fajsal je postavio temelje i Međunarodnoj skupštini mladih muslimana čija je misija bila da “zadrži na pravom putu” muslimanske studente na zapadnim univerzitetima.
Politika jačanja radikalnog vahabizma unutar Saudijske Arabije i njegovog širenja van granica Arabijskog poluostrva bila je odgovor Rijada na izuzetno jak panarapski i pansocijalistički pokret čiji je predvodnik bio egipatski lider Naser. Kraljevska familija Saud koristi energetske krize da sklopi dogovore sa trećim zemljama u kojima uz prodaju “nafte” servira i vahabizam. Belgija je školski primer kako su belgijska kraljevska familija i vlasti u Briselu omogućile radikalnim islamistima da preuzmu kontrolu nad imamima i džamijama i zaustave proces integracije i asimilacije migranata iz muslimanskih zemalja.
Taman kada je panarapski pokret oslabio posle katastrofalnih poraza od Izraela, za Saudijsku Arabiju je stigla nova opasnost: Islamska Republika Iran. Revolucija u Teheranu i dolazak teokratskog šiitskog režima na vlast u nekadašnjoj Persiji rasplamsali su tinjajuće rivalstvo između šiita i sunita, odnosno Teherana i Rijada. MBS je u više navrata navodio da mu je cilj da vrati umereni islam na scenu kakav je bio pre 1979. godine, direktno upirući prst na Islamsku revoluciju u Iranu kao razlog radikalizacije islama.
Tokom devedesetih godina prošlog veka kao što su Belgijanci kumovali širenju radikalnog islama u Evropi, tako su SAD, koristeći Saudijsku Arabiju za radikalizaciju Avganistanaca u borbi protiv okupacije SSSR-a, direktno odgovorne za kreiranje Al Kaide i Osame bin Ladena. Istovremeno, da bi se suprotstavili širenju šiitskog islama sponzorisanog od Irana, Saudijci su počeli da propagiraju još rigidniju doktrinu vahabizma.
Na prelazu između dva veka, Rijad koristi svoje ogromne resurse i za borbu protiv širenja alternativnih verzija hrišćanstva, posebno u Podsaharskoj Africi, južnoj Aziji, na području od Filipina do Indonezije, u bivšim sovjetskim republikama sa muslimanskom većinom koje su u međuvremenu postale nezavisne.
Teroristički napad 11. septembra 2001. godine ogolio je do srži odnos između SAD i drugih zapadnih država koje su decenijama pravile štetne kompromise kako bi obezbedile povoljnije energetske ugovore sa Rijadom. Na izuzetno negativan imidž koji je stekla Saudijska Arabija nakon napada na Njujork i Pentagon (gotovo svi organizatori i izvršioci bili su saudijski državljani, uključujući i Bin Ladena) nakalemilo se deset godina kasnije i „arapsko proleće“.
Uspon Muslimanske braće koji su smrtni neprijatelji Rijada, zbog njihovog negiranja monarhističkog uređenja država, i dolazak na vlast u Egiptu, stvorili su utisak u Rijadu okruženosti i velike opasnosti. Da sve bude gore po kraljevsku familiju Saud, Amerikanci su dostigli energetsku samodovoljnost i prvi put nakon Drugog svetskog rata im nije potrebna nafta iz Persijskog zaliva.
U tom momentu, na tron stiže poslednji sin Ibn Sauda, Salman, i što je još važnije – na vlast dolazi Salmanov sin Muhamed. Neposredno posle proglašenja za princa prestolonaslednika 2017. godine Muhamed ibn (bin) Salman, za prijatelje i neprijatelje MBS, kreće u modernizaciju i preobražaj Saudijske Arabije.
Bivši italijanski premijer Mateo Renci je uporedio promene u arapskoj monarhiji sa italijanskom renesansom. Renci je jedan od bivših premijera i ministara u evropskim zemljama koji uvek imaju lep reč za Saudijsku Arabiju i pohvalu ili razumevanje za MBS. Istina, za razliku od italijanskih renesansnih mecena koji su finansirali umetnike, književnike, pesnike, naučnike, arapske mecene, ili preciznije princ prestolonaslednik, ulažu novac u fudbalere, političare, ekonomiste, influensere za kreiranje novog imidža za rebrendiranu Saudijsku Arabiju.
Saudijska “renesansa” počinje sa odlukom sina kralja Salmana, stvarnog gospodara u Rijadu, da stavi tačku na višedecenijsku politiku življenja kraljevske familije od anuiteta i lansira svoj program “Vision 2030”. To neizbežno podrazumeva i eliminaciju vahabizma u javnom prostoru, kako zbog uspešnosti samog programa, tako i zbog privlačenja stranih investicija.
Više od 80 godina saudijska kraljevska familija je ubirala plodove zahvaljujući slučajnosti da su se ispod njihovih poseda nalazile i nalaze najveće zalihe nafte. Međutim, kada je “Saud Aramco” (nacionalna monopolistička kompanija za proizvodnju nafte) osnovan 1933. godine, u Saudijskoj Arabiji je živelo manje od tri miliona ljudi. Bilo ih je dva puta manje nego Srba u tom periodu, danas ih ima gotovo 35 miliona.
MBS je paralelno pokrenuo tri vrste revolucije u saudijskom društvu: ekonomsku, versko-nacionalnu i kulturnu. Svestan da je na čelu države koja ima više od polovine građana mlađih od 30 godina, Ibn Salman je započeo korenite promene čiji je cilj da od novih generacija naprave patriote ili nacionaliste, zavisi od ugla gledanja, a ne verske fanatike.
Na ekonomskom planu je cilj da Saudijska Arabija od lidera u proizvodnji fosilnih goriva postane šampion u tzv. zelenoj ili obnovljivih energiji. Sin saudijskog kralja Salmana je shvatio da se svet neće odreći nafte dok god je ima, zato je i prihvatio izuzetno lukav i dalekovid plan: proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora, Saudijska Arabija ne samo da štedi novac i smanjuje emitovanje štetnih materija, već tako može da proda mnogo veće količine nafte na večito žednom tržištu energenata.
Sa zaokretom ka obnovljivim izvorima energije u Rijadu računaju da uštede svake godine količinu nafte vrednosti 30 milijardi dolara, odnosno naftu koju bi potrošili za unutrašnju upotrebu mogu da prodaju u inostranstvu. Računica je jasna, samo na toj operaciji do 2030 godine, Saudijska Arabija će staviti na stranu preko 250 milijardi dolara.
Najveći deo tog novca završava direktno u Public Investment Found (PIF), reč je o fondu koji je pod direktnom upravom Ibn Salmana i raspolaže kapitalom koji se kreće od 500 do 800 milijardi dolara. Dobar deo tog novca služi za “ulepšavanje” imidža Saudijske Arabije i privlačenje stranih investicija. Ibn Salman i njegovi saradnici veruju da bi mogli da privuku preko tri hiljade milijardi dolara stranog kapitala.
Podaci Međunarodnog monetarnog fonda registrovali su privredni rast od 8,7 odsto u prethodnoj godini, nijedna zemlja u G20 nije imala tako visok rast i Saudijska Arabija je skočila na 17. mesto zemalja po BDP-u dotakavši iznos od 1.100.000.000 dolara.
Ime saudijskog prestolonaslednika se više ne vezuje za ubistvo Džamala Kašogija i progon saudijskih šiita i njihovih imama, već za basnoslovne fudbalske transfere, od Kristijana Ronalda i Karima Benzeme do Sergeja Milinkovića Savića i Marcela Brozovića. Imajući u vidu koliko to znači MBS i njegovim ambicijama, reč je o odlično potrošenom novcu.
Saudijci ne ulažu samo u fudbal. U golfu su napravili epohalnu promenu budući da je njihov Liv Golf, praktično, kupio američki PGA Tour osnovan 1929. godine. Redovno ugošćavaju i trke Formule 1, a počeli su da ulažu i u tenis.
Ibn Salman je odustao od organizacije Mundijala 2030. godine, ali je zato lansirao tornado kampanju Rijada za dobijanje organizacije izložbe EXPO 2030. godine u konkurenciji Rima i južnokorejskog grada Busana. U tu svrhu Ibn Salman je bio u krajnje neuobičajeno dugoj poseti Francuskoj, čak devet dana, gde se nalazi sekretarijat EXPO-a, ali i njegov prijatelj, barem ga tako oslovljava, Emanuel Makron.
Slučajno ili ne, posle sastanka sa predsednikom Pete republike, Ibn Salman je obznanio da će njegov fond PIF, posle Njujorka, Londona i Hongkonga, otvoriti kancelariju i u Parizu. Istovremeno, Francuzi i Saudijci su pod budnim okom Makrona i Ibn Salmana potpisali 24 sporazuma u oblasti zelene energije, turizma, kulture, zdravstva i vojne industrije. U prethodnoj godini razmena između Pariza i Rijada je povećana za gotovo 50 odsto i stigla je do 12 milijardi dolara na godišnjem nivou.
Uposlednjih nekoliko godina više su nego jasni ukazatelji na udaljavanje države od religije. Najvažniji indirektni signal za prelazak sa verske na nacionalnu državu jeste promena najvažnijeg nacionalnog praznika. Od prošle godine se više ne slavi dan kada je Saud 1744. godine postigao sporazum sa lokalnim gospodarima i imamima da formiraju državu baziranu na vahabizmu, već dan kada je Muhamed ibn Saud ujedinio dve suprotstavljene strane u tadašnjoj prestonici Diradži.
U toku je puzeća medijska kampanja koja traje već par godina i čiji je cilj da izgradi novi nacionalni identitet koji ne bi bio baziran na vahabizmu. U tom smislu je određen i “Dan zastave” 11. mart koji treba da bude dan nacionalnog ponosa jer barjak izražava pripadnost naciji, jača duh zajedništva i identiteta.
Kao i sa naftom, MBS ne smatra da je religija prevaziđena, naprotiv, i dalje je vidi kao veoma koristan instrument za širenje uticaja i slike o Saudijskoj Arabiji u inostranstvu. Uostalom, hodočašće u Meku i Medinu nije samo izvanredno sredstvo za zaradu već i za širenje uticaja na svim meridijanima počev od davanja kvota svakoj zemlji koliko može da pošalje ljudi na hadžiluk.
MBS je doneo i sproveo seriju reformi koje su u direktnoj koliziji sa vahabijskom doktrinom, od ukidanje pravila rigidne polne segregacije, preko dozvole ženama da upravljaju automobilima, do ukidanja starateljstva muškaraca nad ženama (u pravnom smislu žene su u Saudijskoj Arabiji bile poslovno nesposobne).
Pre dve godine je od Ministarstva za religiozne poslove stigla direktiva da se smanji ton na razglasima minareta i da se limitira na samo jednom u toku dana. U muslimanskom svetu potez vladara da pojača ili stiša razglas na džamijama uvek je bio indirektni znak da li vlast želi jaču ili mekšu islamizaciju.
Sledeći važan korak koji MBS mora da napravi jeste da donese krivični i građanski zakonik kako bi limitirao upotrebu Kurana i slobodne interpretacije sudija i tužilaca. Strani zdrav kapital u zemlju sa sudstvom baziranim na šariji po pravilu ne može da stigne.
Kada je Džo Bajden ušao u Belu kuću, obećao je da će radikalno promeniti odnos prema Rijadu i posebno prema princu, budućem kralju Saudijske Arabije. Jedno od mnogih obećanja koja ulaze pod haštag “nije se desilo”.
Rijad pod vođstvom MBS sledi spoljnopolitičku filozofiju turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana. Balansira između istoka i zapada, ali pazi da ne pređe crvene linije u odnosima sa Vašingtonom.
Zahtev za prijem u BRICS koji je Rijad podneo biće najverovatnije odobren na predstojećem samitu u Južnoafričkoj Republici. Pored Saudijske Arabije u društvo Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike ući će Iran, Egipat, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati.
Ulazak ključnih takmaca u Persijskom zalivu (Rijada i Teherana) u BRICS, posle obnavljanja diplomatskih odnosa uz posredovanje Pekinga, nagoveštaj je da bi u regionu mogle da se spuste tenzije i pretnje ratovima. Posledično, svi akteri u srednjoistočnom teatru mogli bi da postanu mnogo primamljiviji za strane investitore.
Ibn Salman želi da ide i dalje u produbljivanju odnosa sa državama tzv. Globalnog juga. Kroz tu prizmu treba interpretirati pokazanu želju Rijada da uđe u Novu razvojnu banku, odnosno banku BRICS-a koja je neka vrsta pandana MMF-u i Svetskoj banci.
U međuvremenu Saudijska Arabija ušla je kao zemlja partner u Šangajsku bezbednosnu organizaciju, u kojoj sve više dominira Kina na račun drugog koosnivača Ruske Federacije. Odnos sa komunističkom Kinom je takođe indikator promene klime u Rijadu. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka MBS-ovi stričevi su se borili protiv komunizma i ateizma radikalizujući svesno vahabizam, danas je ateistička i komunistička Kina jedan od retkih stranih investitora u projekat “Vision 2030”.
Pre 40 godina Saudijska Arabija je slala novac i dobrovoljce u Avganistan da se bore protiv komunista koji su obespravljivali muslimane, danas sklapa ugovore vredne desetine milijardi dolara sa Kinom i ćuti, ne prigovara ni reč Pekingu za tretman muslimana Ujgura u provinciji Sinkjang. Pozitivna strana te pragmatičnosti ili licemerja, zavisno od ugla gledanja, jeste što potvrđuje dominaciju logike nacija-država koja sledi svoje interese ne mareći za muslimansku solidarnost. To važi ne samo za Saudijsku Arabiju već i za druge zemlje u Zalivu, što se videlo kroz potpisivanje tzv. Avramovih sporazuma.
U Vašingtonu su sve više zabrinuti zbog sve očiglednijeg pomeranja u bilateralnim odnosima između Saudijske Arabije i Kine od ekonomsko-trgovinske saradnje ka tesnoj saradnji u oblasti odbrane i bezbednosti. Poslednji sporazumi između Rijada i Pekinga, vredni preko deset milijardi dolara, odnose se na nove tehnologije, veštačku inteligenciju, retke metale i strateške minerale.
Ibn Salman pripada grupi planetarnih lidera, uglavnom diktatora i autokrata, koji rade predano na uspostavljanju novog svetskog poretka i nove ravnoteže u odnosima između država i saveza.
Međutim, bilo bi pogrešno apriori staviti Saudijsku Arabiju uz Kinu i Rusiju. Posle Drugog svetskog rata Rijad je bio vezan dvostrukom pupčanom vrpcom za SAD. Nije rečeno da će Ibn Salman promeniti tabor i preći iz zapadne sfere interesa u istočnu. Ambicije Ibn Salmana su globalne i namera mu je da sedi na dve stolice, o čemu svedoči vrtoglavi rast ekonomske saradnje sa Francuskom ali i narudžbina od blizu 130 milijardi za najnovije američko naoružanje. U multipolarnom svetu Rijad bi želeo da izgradi svoju nezavisnost: ne želi da sutra zavisi ekonomski od Kine, Indije ili Rusije kao što je dosada zavisio od Amerikanaca u sektoru bezbednosti i sigurnosti.
Nova politika Ibn Salmana u stilu Tajipa Erdogana videla se u poslednjih par meseci: nije želeo da izađe u susret američkim zahtevima da poveća proizvodnju nafte i posledično obori cenu barela; onda je pozvao predsednika Ukrajine Volodimira Zelenskog na samit Arapske lige u Džedi; i na kraju je stavio do znanja Kini da tek osnovane saudijske firme moraju da budu zaštićene čak i ako se ekonomsko-trgovinska saradnja sa Kinom pretoči u sporazum o slobodnoj trgovini.
Ambicije MBS su znatno porasle što pokazuje i “edipovski obračun” sa predsednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata šeikom Muhamedom ibn Zajedom, koji je bio politički otac saudijskog prestolonaslednika. Uveo ga je u svet planetarne diplomatije, ispeglao odnose sa administracijom Trampa posle ubistva Kašogija.
Sada su nekadašnja dva velika prijatelja u sukobu po velikom broju pitanja, od teritorijalnih zađevica između dve strane, preko ratova u kojima učestvuju na različitim stranama, od Jemena do Sudana i Libije, kao i u politici prema Iranu, Rusiji, proizvodnji nafte.
MBS i MBZ ne govore više od pola godine i izbegavaju se. Saudijski prestolonaslednik optužuje šefa države UAE da je manipulisao njime i da ga je koristio da ostvari nacionalne i lične ciljeve. Iz Abu Dabija uzvraćaju da Rijad želi da prisvoji sve za sebe i da postane jedini regionalni centar i igrač koji ima otvoreni kanal sa velikim silama i ponaša se paternalistički prema manjima i slabijima u okruženju.
Odnosi između Rijada i Abu Dabija su bili uvek nategnuti, od dobijanja nezavisnosti UAE 1971. godine, iako se dve strane smatraju najbližim narodima. Dobri odnosi, sve do prošle godine, između MBS i MBZ znatno su doprineli da stari nesporazumi i zađevice odu u drugi plan. Sada je sve isplivalo na površinu i u sudaru dvojice vladara nije rečeno da će samo Jemen platiti cenu.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret