Ljeto je doba putovanja i putopisa. Za razliku od normalnog svijeta koji se u vrelom julu otisnuo na more, ja sam se odlučio za nastup na šahovskom turniru u Travniku…
Ljeto je doba putovanja i putopisa. Za razliku od normalnog svijeta koji se u vrelom julu otisnuo na more, ja sam se odlučio za nastup na šahovskom turniru u Travniku. I nisam pogriješio: Travnik je prelijep i malo gdje postoji manje mjesto sa više kulture, istorije i prirode za ponuditi. Od fascinantne tvrđave – „Starog grada“, preko „Lutvine kafane“, Šarene džamije Sulejmanije, kafane „Konzul“ i andrićevih hodograma, pa do ćevapa kod „Harija“ i lijepih i hladnih voda potoka-rijeke Šumeće. Za razliku od Novog Travnika, komunističkog potemkinovog sela koje je postalo grad duhova, ovaj stari nikad nije bio življi i u njemu nema ništa od one „travničke dosade“ koju je vidio Andrić. To definitivno nije tipična bosanska zabit, mahala zaboravljena i od boga i od naroda. Već je mjesto koje ima i temu i ideju. Vezirski grad iz „konzulskih vremena“.
Pripreme za ovaj turnir bile su drugačije nego obično: umjesto studiranja protivnika i bezbrojnih varijanti, fokus je bio na čitanju „Travničke hronike“. Kao mladić nisam volio Andrića. U mom društvu iz legendarne banjalučke kafane „Šišmiš“ postojala je oštra ideološka podjela na fanove Andrića i Crnjanskog. Ja sam uvijek bio zagriženi fanatik ove druge grupe. Kod Andrića me je odbijala njegova hladna mračnost, a i pomalo rasistički stavovi o Bosni, Bosancima, i naročito muslimanima. Do mjere da se može govoriti o antiislamskom patosu andrićevske proze. Nadam se da je ovo samo moj pogrešni lični utisak, impresija jednog čitaoca amatera, kakav sam, te da ozbiljniji poznavaoci Andrića mogu sa lakoćom pobiti ovu zabludu. Jer takvi sadržaji bili bi nedostojni jednog velikog intelekta. Ali, čak i ako odbacimo antimuslimanski patos, njegova jasna kritika (koja na pojedinim momentima liči na prezir) svih nas u BiH ne može se poreći. Na primjer, on se ne libi da nam govori o „neprosvećenom i varvarskom bosanskom svijetu“ u kome caruju „rakija, nerad i grubost svake vrste“. Bosna je jedna „bedna zemlja … orijentalna bijeda i nemaština … ispinjena besnilom divljaka koji su izgubili naivnost.“ Itd.
Ovakvi pasaži o Bosni tipično su i opšte mjesto kod Andrića i izvor moje mladalačke odbojnosti prema ovom majstoru. Ipak, kako starim, sve više uviđam njegovu mudrost. A nekoliko dana u Travniku, i zamišljenih ćaskanja sa voštanim Ivom, bilo je dovoljno da se ta promjena u mišljenju još više učvrsti.
Već na samom ulasku u grad dočekala me je tipično bosanska apsurdna vijest: sa figure Andrića pred travničkom bibliotekom ukradene su naočale, olovka i knjiga. Naočale su u međuvremenu vraćene. S obzirom da su u pitanju bezvrijedne stvari ovaj kriminal ne može biti objašnjen interesno, nekom koristi, već čistom zloćom. Afinitetom prema belaju i zlu kao takvom. Ona potreba da komšiji crkne krava, da drugi propadne premda se to nas ništa ne dotiče, koje su tako tipične za ove krajeve, i koje su jedan od andrićevskih lajtmotiva. U „Ispovjestima“ sv Avgustina ima jedan luđački pasaž u kome on kao svoj najveći grijeh opisuje krađu komšijinih krušaka. WTF? Koga briga za glupe kruške. Ali Avgustinova poenta je: kruške mu nisu trebale – imao ih je u svom dvorištu koliko god; a nisu mu se ni jele. To je tako velik grijeh jer je učinjen upravo samo iz afiniteta prema zlu, iz želje da se drugome nanese šteta, čak i bez lične koristi. Lična korist je upravo samo ta šteta drugog i naše perverzno zadovoljstvo da joj svjedočimo. Kako drugačije objasniti kada, na primjer, bošnjački poslanici u Parlamentu BiH blokiraju izgradnju Hidroelektrane na Drini, ili autoput preko „hrvatskih“ teritorija. Do andrićevskom „čudnom logikom ljudskih slabosti“.
I prvi kontakt sa domaćinima bio je indikativan: pored legendarnog voza „Ćire“ jedna fina baka prodaje knjige i ostale đakonije. Kada sam upitao da li ima nešto od Andrića odgovor je bio iznenađujući: „Imam, ali na ćirilici. Vi to sigurno nećete.“ ??? Jedva sam se suzdržao da ne uzvratim drskim: gospođo, Andrić je pisao ćirilicom.
Jedna od stvari koja mi je u zadnje vrijeme baš išla na živce kod nas u RS je ova nemišljena i ničim izazvana kampanja „odbrane ćirilice“. Koju niti ko napada niti je od čega ugrožena. Vlada Republike Srpske čak je promovisala „Zakon o zaštiti ćirilice“, a gomila patriota svih vrsta zadala se da nas oduči od latinice. Činjenica da jedna pristojna gospođa živi u uvjerenju da neko neće da čita Andrića na ćirilici pokazuje nam da su drevni animoziteti i dalje realni i žive, i da „odbrana ćirilice“ možda i nije tako apsurdan posao kako se to jednoj učenoj budali može učiniti.
Takve glupe i nepostojeće teme uvijek su odlična prilika za najjeftinije rodoljublje i patriotisanje i tipičan primjer produkcije fikcija koje služe da održe kavgu podgrijanom. Pravilo je: sukobimo se oko nerješivih identitetskih pitanja, umjesto da očistimo smeće iz Lašve. Uz teferič pored rijeke raspravljajmo o tome gdje Putin griješi i ko je počeo rat. Tipična andrićevska lekcija o Bosni. Kada opisuje sjedeljke travničkih begova u Lutvinoj kafani, koji raspredaju metafizičke trivijalnosti dok pored njih prolazi bura svjetske istorije, Napoleon, Peta Koalicija, ustanak u Srbiji itd on daje matricu fatalističkih betera koja je očito ostala živa do danas.
Putevi
Ko god je prošao Bosnom upoznao je mučninu bosanskih puteva i šta znači Andriću ono „neprohodna i uboga zemlja“. Ovaj za Travnik preko Kneževa iliti Skender Vakufa je tipična bosanska kozija staza. Čovjek ne može da se ne zapita kako je moguće da jedna zemlja u sred Evrope u XXI vijeku komunicira ovakvim drumovima. Odgovor je dao fra Ivo iz „Hronike“: kada mu je francuski konzulat ponudio da napravi put do gučegorskog manastira ovaj je odbio sa uvjerljivim objašnjenjem: „Niti govora. Da su nam putevi bolji samo bi nam Turci lakše dolazili da nas maltretiraju. Čak i kad oni sami naprave put mi ga kriomice razgrađujemo.“ Ta se odbrambena doktrina nesvjesno održala do danas. Zanimljivo, više u Federaciji. Ako igdje mora biti priznato da je Republika Srpska (bar njen zapadnio dio) „bolji entitet“ to su putevi. Da bi došli do Travnika iz BL treba vam dva sata za prelazak cirka 100 km. Više nego do Zagreba koji je 190 km od BL. U Bosni sve traje duže.
Mržnja istorijom
Malo gdje istorija proizvodi toliko zla kao u Bosni. Za razliku od normalnog svijeta koji istoriju izučava da spozna sebe kroz vlastitu prošlost, nama istorija služi da se zadojimo novim/starim animozitetima i ne dopustimo da mržnja jednom presuši. Karakterističan primjer je spomen ploča braći Kulenović, koju vidite dok se penjete na travničku tvrđavu.
Od tri brata dvojica su poginula u borbi sa ustaškim okupatorom, dok je Skender, iako korifej bosanskohercegovačke književnosti, bio žrtva „velikosrpske hegemonije“. Malo znam o životnom putu Skendera Kulenovića, ali čisto sumnjam da je neko ko je u doba socijalizma dobijao nagrade za svoj rad, i obnašao funkcije tipa direktora sarajevskog pozorišta, bio čak urednik u beogradskoj Prosveti i sekretar Narodne skupštine FNRJ, itd. mogao biti neka posebno velika žrtva „velikosrpskog-šta-god“. Da te podatke iz Skenderovog CV, dostupne čak i na BH Wikipediji, znaju oni Bošnjaci koji pročitaju ovu tablu, vjerovatno bi i sami poželjeli da budu takva „žrtva“ „velikosrpskog nacionalizma“. Ali, kao što rekoh, nas ne zanima stvarna istorija, već nam treba instrument za beskonačnu proizvodnju zle krvi.
I to vidimo čim otvorimo dnevnu štampu. Dok sam na turniru obično ne čitam novine niti pratim net. Čim sam napravio izuzetak i uz jutarnju kafu virnuo šta se događa, mogao sam samo konstatovati da se mi nismo emancipovali od andrićevskih opisa bosanskih naroda, koji, nažalost, još uvijek stoje. Recimo, ova dva lika sa svojim temama kao da su istrgnuti iz nekog andrićevskog noara:
Čovjek ne može da se ne zapita gdje su ovi učili geografiju i istoriju. Andrića sigurno nisu čitali. Inače bi znali šta znači otkopavanje „davno zatrpanih mržnji“ o kome je on tako uporno pisao.
Sukobi u Bosni uvijek su ovako besmisleni i neproduktivni. Oni više služe da se nešto razgradi nego da se stvori. U šahu, svaka partija, svaki poraz, tjera vas da se usavršavate, radite na sebi, da nadmašite protivnika svojim kvalitetom. Ne možete očekivati pobjedu tako što će protivnik postati lošiji. Već vi morate postati bolji. Mržnja i zla krv ništa vam ne pomažu, samo od vas prave laku metu. A nakon partije poredate figure i započinjete novu. U Bosni se pak, svaki spor pretvara u biti ili ne biti, istorijsko pitanje koje seže u istjerivanje drevnih pravdi. U kojima nije cilj pobijediti i nešto stvoriti/naučiti, već pogaziti pravo onog drugog. I zato su naši sukobi, ne samo nerješivi, već i autodestruktivni. To se proteže od religije do svakodnevnih običnosti. Tipa čiji su ćevapi bolji.
Premda su ovi kod „Harija“ ili u „Konaku“ stvarno ekstra, kao pravi srpski nacionalista ja sam ipak na stanovištu da su naši banjalučki „kod Muje“ za koplje ispred. A kao stariji čovjek sve više uviđam da bi i naša velika istorijska pitanja najbolje uradila da se svedu na nešto tipa ćevapskih nesporazuma: dobar razlog da se palamudi dok ih majstor ne ispeče. Andrićevski travnički begovi sa teferiča na sofi Lutvine kafane i nisu tako naivna metafora – oni izražavaju istočnjačku mudrost, „duboki turski pesimizam“ – „slow down“, sve će to ionako proći.
Šta bi Bosna mogla biti, kada to „sve“ prođe? Često se kaže da je to Jugoslavija u malom, ili čak Evropa u malom. Gradići poput Travnika to potvrđuju. Tu se zaista susreću sve nacije i vjere i globalizacija ima svoj paradni primjer na mjestu od cirka 15 000 stanovnika. Islam naravno dominira, a orijentalni duh se osjeti. Ali tokom večeri možete čuti sevdalinka-bend koji uz Divanhanu izvodi i „srpsko kolo“, dok pored vas prolaze dvije dame: pokrivena muslimanka i manekenka u miniću sa grudima. Baš kako svijet XXI vijeka i treba da izgleda. Ili, jednostavnim riječima starog Vezira: „osnovna čovječnost koja mora da vlada iznad svih trenutnih sukoba i prolaznih stanja“.
Izvor: BUKA
Foto: MidJourney prompt by Preokret