Na tekstu su radili novinari Hoze Bautista, Monika Boliger, Ketrin Elger, Jan Fridman, Frenk Hornig, Stefen Lidke i Ralf Nojkirh.
Nova evropska politika o azilima trenutno se razvija između Tunisa, Brisela, Rima i Berlina…
Srce evropske politike azila ovih dana bije u raskošnoj predsedničkoj palati Palais de Carthage, smeštenoj na obali Tunisa. Najugledniji svetski političari redovno uživaju u blagodetima božanstvenog pogleda koji se iz nje pruža na Mediteran, ali nije oduvek bilo tako; januara 2011, dok je arapsko proleće još uzimalo zamah, u istu tu palatu upali su vojnici.
Danas, palata je okupila predsednicu Evropske komisije Ursulu fon der Lajen, italijansku premijerku Đorđu Meloni, francuskog ministra unutrašnjih poslova Žeralda Darmanina, holandskog premijera Marka Rutea i nemačku ministarku unutrašnjih poslova Nensi Faeser, i svi oni sjatili su se u Palais de Carthage kako bi odali počast predsedniku Tunisa Kajsu Sajedu.
Razlog zbog kog je većina vodećih evropskih političara prešlo Mediteran jeste činjenica da su članice Evropske unije konačno, nakon godina i godina borbi koje su pretile da je rasparčaju, postilge kompromisni sporazum o azilu. Dve direktive protežu se na nekoliko stotina stranica, a u njima se takođe navode i obaveze mediteranskih zemalja nečlanica kao što je Tunis. Evropski lideri u Kajsu Sajedu vide čoveka koji bi mogao da im pomogne u rešavanju problema sa izbeglicama, pa su se baš zato u Tunisu i okupili.
Nova evropska politika o azilima trenutno se razvija između Tunisa, Brisela, Rima i Berlina, a cilj je da se EU transformiše u tvrđavu nedostižniju i neprobojniju no što je ikada bila.
Ta reforma iziskuje munjevit proces obrade zahteva za azil i još munjevitije deportovanje onih kojima isti nije odobren. Ali da li je ovakva zamisao zaista toliko otkrovenje kao što evropski političari tvrde? Da li zaista predstavlja svojevrsnu prekretnicu i da li će kompromisni sporazum uspeti da reši probleme koje je ostavio stari, nefunkcionalni sistem? Šta će se dogoditi kada se novi kompromis suoči sa realnošću? I šta je od evropskih prava na azil ostalo?
Grčka: „Nema više Morija“?
Mnogi smatraju da Evropi bodljikava žica ne gine. Ulaz u izbeglički kamp na grčkom ostrvu Kos strogo je kontrolisan. Nevladine organizacije kažu da se izbeglice podvrgavaju pretresu pri svakom ulasku u kamp, a da se oni koji prekrše policijski čas suočavaju sa ozbiljnim posledicama.
Zvanično, izbeglički kamp na egejskom ostrvu naziva se “zatvorenim kontrolisanim pristupnim centrom”, ali kritičari smatraju da je to pre eufemizam. Izbeglice se već ovde susreću s rigoroznim graničnim procedurama poput onih koje se u novom kompromisu o azilu opisuju, s procedurama sličnim zatvorskim.
„To što vidite na Kosu uskoro bi moglo da se pretvori u standard i proširi i na druge spoljne granice EU”, kaže pravnik i stručnjak za migracije Maksimilijan Pičl.
Granični postupci trebalo bi da se odvijaju brzo, a oni koji nemaju pravo na ostanak trebalo bi da se deportuju u roku od nekoliko nedelja. Tako EU na poljnim granicama mora na raspolaganju imati prostor za oko 30,000 migranata da bi se sistem uopšte mogao nazvati funkcionalnim.
Konkretno, oni koji dolaze iz zemalja u kojima je manje od 20 odsto dobilo status azilanata moraće da prođu novu proceduru na granici, dok su maloletnici bez pratnje iz tog pravila isključeni. Zvaničnici, međutim, takođe mogu primeniti pravilo na Sirijce i Avganistance, na primer, ako su stigli preko “bezbedne” treće zemlje kao što je Turska. Upravo se to već dešava u Grčkoj.
Malo ko je sa posledicama ove granične procedure upoznat kao Niki, tridesetogodišnji advokat koji se već godinama bavi izbeglicama koje pristižu u Grčku. Nevladina organizacija za koju radi, Equal Rights Beyond Borders, predstavlja migrante u procesu dobijanja azila. Premalo je advokata na ostrvu, kaže Niki, a zahvaljujući novoj politici, rokovi za odobravanje, odnosno odbijanje, toliko su kratki da neki od migranata budu deportovani i pre no što su dobili pravnog zastupnika.
Grčka je nekada bila dom ozloglašenog izbegličkog kampa, u Moriji, na ostrvu Lezbos, Taj civilizacijski poraz postao je simbol za sve neuspehe evropske izbegličke politike. Kada je logor konačno izgoreo, Evropska komisija bila je izričita: “Nema više Morija!”
Kos nije nova Morija. Kamp jednostavno nije dovoljno popunjen da bi se s Morijom mogao uporediti, a ni njegovi stanovnici nisu prinuđeni da skloništa prave od smeća kao što je slučaj bio na Lezbosu. Međutim, iako bi u teoriji novi, ubrazni postupak odlučivanja o dobijanju azila trebalo da bude dostojanstven, u praksi je prava noćna mora.
Na Kosu trenutno nema lekara koji je zadužen za pružanje medicinske pomoći izbeglicama, kaže Niki, a nema ni psihologa ni prevodilaca. Neki ljudi, kaže on, ne znaju ni gde su kada ih dovedu u logor, a skoro svi imaju osećaj da su uradili nešto pogrešno. Problem, kaže Niki, ne leži u graničnom postupku kao takvom. Problem je što se on teško može sprovesti pravedno.
Na Kosu je većini izbeglica dozvoljeno da napuste kamp tokom dana, a kompromisni sporazum EU ne zahteva ni zatvaranje migranata. Ali granične procedure će se uskoro odvijati pod „fikcijom neulaska“ – što znači da će se u pravne svrhe smatrati da migranti nisu ni ušli u Evropu, iako se zapravo nalaze na grčkom tlu, a sve kako bi ih brže vratili tamo odakle su došli.
Međutim, da bi ovaj pravni trik funkcionisao, migrantima se ne sme dozvoliti da uđu u druge zemlje EU, već se moraju zadržati tamo gde jesu. Otuda zebnja da bi izbeglički kampovi uskoro mogli postati nalik zatvorima.
Grčka vlada je prvo pokrenula granični postupak kako bi mogla brzo da deportuje izbeglice nazad u Tursku, a susedna zemlja je u tu svhru proglašena bezbednom. Nove direktive EU takođe postupak otežavaju onima koji stižu iz neke treće bezbedne države.
Drugim rečima, Grčka bi mogla da uskrati azil gotovo svim migrantima koji se pojave na njenim obalama. U praksi, međutim, Turska ne prihvata deportovane migrante od 2020. godine, što je ozbiljno zakomplikovalo plan. Da bi to kompenzovala, Atina se često okretala nezakonitom odbijanju. Bezbrojni primeri nasilnih, ilegalnih deportacija dokumentovani su poslednjih godina, bilo preko reke Evros (Marica) koja razdvaja Grčku i Tursku, bilo preko mora. Onima koji se nekako domognu Grčke obično je dozvoljeno da u nekom trenutku nastave put ka Zapadnoj Evropi. Situacija na Egejskom moru jasno pokazuje da osnovna ideja koja stoji iza reforme politike o azilu može da funkcioniše samo ako Evropa bude u stanju da pronađe zemlju koja je voljna da izbeglice primi u svoja njedra. U suprotnom, nova procedura bila bi samo prazna priča, a mogla bi čak dovesti i do više odbacivanja zahteva za azil. Evropski lideri potpuno su toga svesni, i nigde se pritisak ne može osetiti intenzivnije nego u Rimu.
Italija: Hoće li se Evropa udružiti sa autokratom?
I dok je u leto 2022. Đorđa Meloni delovala sigurno, sigurno poput „vreme je da se zaustavi ilegalna imigracija” i “spremni smo da branimo granice Italije“, sada peva drugu pesmu. Aktuelna premijerka morala je da shvati da je situacija malo komplikovanija nego što se u predizbornim vremenima to činilo. Više od 55,000 ljudi stiglo je ove godine do italijanske obale, što je dvostruko više nego u istom periodu prošle godine. Tada se Meloni glasno žalila na neuspehe vlade, a sada se nalazi u još većem problemu.
Meloni je u poziciji da mora da spašava svoj kredibilitet unutar italijanskog desničarskog političkog tabora, a istovremeno mora i sa EU da dođe do novog kompromisa o azilima. Kompromis koji su smislili lideri EU zaživeće samo ako ona bude u stanju da uspostavi saradnju sa Tunisom, koji je postao najvažnija tranzitna zemlja za migrante na putu ka Evropi. Mnogo toga zavisi od Melonijeve, koja trenutno prolazi kroz bolan proces učenja.
Poslednjih nekoliko meseci, premijerka je sprovodila intenzivne diplomatske napore u Africi. Putovala je u Egipat, Alžir, Libiju i Etiopiju. U Tunisu je našla prilično izazovnog kolegu, predsednika Kajsa Sajedu, profesora prava koji je izabran za predsednika i koji sada svoju zemlju vodi nazad u autokratiju.
Dogovor sa Sajedom ima za cilj da obezbedi južni bok Evrope, pri čemu bi obalska straža Tunisa sprečavala da čamci sa izbeglicama isplove u Sredozemno more. Da je do Melonijeve, Sajed ne bi od putešestvija odvratio samo Tunižane, već i sve one koji su se iz drugih zemalja uputili ka južnoj Italiji. Baš kao što je i Grčka planirala sa Turskom.
Evropa je poslednjih godina često pregovarala sa autoritarnim liderima. U sporazumima s Marokom, Libijom i Turskom, izbeglice su bile ključni elementi u pregovorima – što će se verovatno desiti i ovog puta. Iako je Sajed nedavno rekao da njegova zemlja nikada neće delovati kao granična straža za druge zemlje, Rim i Brisel ovaj komentar shvatile su kao pregovaračku taktiku. Tako je počelo cenkanje.
Tunis se suočava sa bankrotom. Međunarodni monetarni fond (MMF) ga tu čeka sa svojim višemilionskim kreditom, a spremnost da obezbedi još milijardu nagovestila je i EU. Međutim, Sajed je do sada odolevao da prihvati uslove MMF-a i smanjenje subvencija, nazivajući ih diktatom, dodajući da bi mogli da dovedu do eksplozije socijalne situacije u zemlji. Drugim rečima, predsednik strahuje za svoju vlast.
Dve strane trenutno pregovaraju o memorandumu, a dogovor bi, ukoliko do njega dođe, verovatno izgledao ovako: međunarodna zajednica bi tuniskom predsedniku obezbedila izdašnu finansijsku pomoć i na taj način mu omogućila da bez susprezanja vlada ekonomskom politikom. Zauzvrat, Sajed bi prihvatio sporazum o migraciji kakav zahteva EU.
Ali da li je zaista dobra ideja da Brisel podstiče autokartu koji je u neposrednoj blizini, gotovo u komšiluku? Nedostatak političke slobode i ekonomske perspektive mogao bi, na duge staze, da odvede još više Tunižana u Evropu.
Štaviše, ovim činom EU bi direktno podržala čoveka koji je zapravo intenzivirao trenutnu izbegličku krizu u Italiji. Pre samo nekoliko meseci, Sajed je održao zapaljivi, rasistički govor, što je u Tunisu dovelo do velikog broja napada na izbeglice iz podsaharske Afrike. Neki migranati reagovali su nakon toga tako što su popeli na čamce i krenuli ka Italiji. Može li EU zaista biti sigurna da se Sajed ne bi redovno upuštao u takve ludorije kako bi od Brisela izvukao novac?
Ali najveći problem Evrope je tretman prema migrantima koji traže azil u Tunisu, koji se trenutno ne može smatrati sigurnom zemljom za Sirijce, Egipćane ili Bangladežane.
„Tamo ne postoji funkcionalan sistem azila“, kaže Džerald Knaus iz Evropske inicijative za stabilnost. Ako bi Italija odbila tražioce azila iz formalnih razloga, a zatim ih vratila u Tunis, gde ne mogu da podnesu zahtev za zaštitu, kaže Knaus, to bi politiku EU lišilo i poslednjeg prava na humanitarnost. Sasvim je moguće da bi italijanski sudovi zaustavili takve deportacije.
Ali možda postoji i srednji put: Sajed bi mogao da primi nazad tuniske državljane deportovane iz EU i uloži veći napor da spreči druge da krenu na put. To baš i ne bi bio napredak kojem se Brisel nada, ali bi Melonijevoj ostavio malo prostora.
Nemačka: Manje dolazaka?
Zigfrid Volč, administrator okruga, živi u prilično idiličnom delu Bavarske. Regija Traunštajn puna je crkava, privlačnih jezera i prelepih pogleda na snežne vrhove Alpa. Međutim, tu se takođe završava i ozloglašena izbeglička ruta koja prolazi kroz Balkan. A Volč, član konzervativne Hrišćansko-socijalne unije (CSU), traži odgovor na jedno od, po njegovom mišljenju, najbitnijih pitanja: Koliko će izbeglica nastaviti da pristiže u budućnosti?
Prethodnih nedelja, Volč je Belinu uputio brojne pozive za pomoć, a isto su uradili i njegovi mnogi regionalni partneri. Kada se zbroje izbeglice iz Ukrajine i tražioci azila iz drugih zemalja, ukupan broj dolazaka u Traunštajn daleko je veći nego što je bio 2016. Jedan od važnih razloga zbog kog je koaliciona vlada kancelara Olafa Šolca podržala Brisel i njegov kompromisni plan o azilu jesu upravo pozivi na pomoć koji su joj pristizali od Volča i njegovih partnera. A da li je zadovoljan dogovorom?
„Direktive EU idu u dobrom pravcu“, kaže on, dodajući da šalju „korisne signale“, ali i da ne veruje da će ljudi iz Traunštajna uskoro videti rezultate.
I u pravu je. Direktive neće stupiti na snagu pre 2024. godine, što znači da kompromis neće doneti trenutno olakšanje onim delovima Nemačke koji se bore sa prilivima migranata. A ni stručnjaci ne veruju da će posle toga biti mnogo bolje. Oni smatraju da su obećanja o sporazumima sa zemljama poput Tunisa suviše slaba, da je malo verovatno da će samo brzi postupci na spoljnim granicama EU biti dovoljni da spreče nove dolaske. U svakom slučaju, Volču nije lako, a nije lako ni njegovim pomoćnicima i administrativnim službenicima koji će morati da nastave da daju sve od sebe, bar još neko vreme.
Nahla Osman, advokatica iz grada u blizini Frankfurta, rođena je u Nemačkoj, ali je sirijskog porekla. Ona i njen brat stručnjaci su za migraciono pravo, i već uviđaju posledice planiranog kompromisa o azilu.
„Ljudi su izuzetno uznemireni“, kaže ona. “Vidim to svaki dan.”
A stvari bi uskoro mogle postati još neprijatnije za “dablinske slučajeve” u Nemačkoj, što je naziv za migrante koji su već bili registrovani u drugim zemljama, jer će rokovi za deportovanje takvih slučajevaprema novoj direktivi biti produženi za nekoliko meseci.
Ljudi koji čekaju da članovi njihovih porodica dobiju dozvole i najzad im se pridruže u Nemačkoj, prema rečima Osmanove, sve više su zabrinuti zbog novog kompromisa.
„Svi se plaše da će članovi njihovih porodica prvo biti zatvoreni u nekom centru, a zatim deportovani u treću zemlju“, kaže Osman.
Ona veruje da će jedan broj izbeglica pokušati da zaobiđe centre na spoljnoj granici EU i neprimećeno stigne do Nemačke, dodajući i da će verovatno većina u tome uspeti.
Ako je Osmanova u pravu, izbeglice će nastaviti nesmetano da pristižu u Nemačku, ali će to činiti alternativnim, opasnijim putevima. Sve ovo implicira da bi evropski kompromis zapravo samo mogao dodatno da stimuliše bande za krijumčarenje migranata.
Brisel: Šta od prava na azil na kraju ostaje?
Nije lako utvrditi gde se na političkom spektru evropska komesarka za unutrašnje poslove Ilva Johanson nalazi, i možda je baš to čini savršenom osobom za rešavanje migracionih problema Evrope. Kao švedska ministarka rada, Johansonova je zahtevala brzu integraciju izbeglica na tržištu rada, a 2015. bila je i deo vlade koja je zavrnula prilive migranata u državu. Da li je sada, sa ovim novim kompromisom o azilu, uspela da proširi tu ideju na ceo kontinent?
Kako su pregovori napredovali, tako je Johansonova morala konstantno da pooštrava svoje predloge. To je bio proces koji je preslikao domaću političku situaciju na niz zemalja članica EU: Poljska i Mađarska okrenute su tvrdokornoj politici, dok se vlade Švedske i Finske oslanjaju na desničarske populističke partije. U Austriji desničarska Slobodarska partija ponovo dobija podršku, Italija ima postfašističku premijerku, a u Francuskoj bi uzde uskoro mogla da preuzme Marin Le Pen, predstavnica krajnje desnice.
Pružanje zaštite izbeglicama jedna je od lekcija iz Drugog svetskog rata. EU nije u potpunosti odbacila odgovornost koja proizilazi iz istorije Evrope, ali pokušava da je u najvećoj mogućoj meri prenese na spoljne saradnike. To je trend koji je počeo pre mnogo godina, a novi kompromis o azilu dodatno će ga intenzivirati.
Liberalno nastrojene zemlje poput Nemačke i Portugala uspele su da proguraju bar trunku solidarnosti. Kompromisom se traži da u budućnosti 30.000 muškaraca, žena i dece bude raspoređeno širom Evropske unije, u skladu sa utvrđenim planom. Nakon što je kompromis postignut, Johansonova je govorila o obnovljenom poverenju u Evropu.
Takav stav prilično je optimističan. Prvo, zato što svaka država članica EU novcem može da izbegne mere raspodele – za svaku izbeglicu koju zemlja odbije da prihvati, mora da plati 20.000 evra. I drugo, zemlje poput Mađarske i Poljske odbacuju mehanizam u potpunosti, što znači da je sukob na pomolu.
Nemački Zeleni sada se posebno nadaju da će Evropski parlament, koji mora da pristane na dogovor, izvući deo direktive, ali to je malo verovatno. Takođe, većina poslanika Evropske unije zalaže se za strožiju politiku o azilu.
Najizgledniji scenario jeste da će članice EU nastaviti da se drže sadašnjeg kursa. I zaista, pojedinci iz Brisela već razmatraju uspostavljanje rigoroznijih pravila za situacije u kojima su izbeglice „instrumentalizovane“ od strane zemalja poput Belorusije ili Turske. To bi značilo da će još više ljudi biti pogođeno brzim postupcima na granici EU, i da će kaiš postati još stegnutiji.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret