LOGIKA SMRTI I ZABORAVA: U STRAHOSJEĆANJE NA DVA MARKA
Kada je ljeta 95-e, nekad pred sam kraj rata, paklenog i sunčanog dana,
granata na Mejtašu pokosila život Marka Lukića, mog ratnog druga, dežurnog razrednog vragolana, a ja o tome počuo na večernjem dnevniku…sjećam se bila je i struja i televizija…nisam plakao, nisam nikome ništa o tome ni rekao, ni najbližima bratu Vuku, baki Branki i dedi Milivoju koji su bili tu uz mene, ali sam progutao stotinu knedli, koje mi valjda i ne dadoše da bilo šta govorim. Bila je to moja, sigurno ne prva, jer ratu se već bližio kraj, ali izrazito upamtljiva djetinja misao o smrti i njezinoj logici: Možda sam ja naredni Marko po kojeg dolazi.
Nisam je rekao nikome. Stidio sam se takve misli, makar došla i iz svijesti jedanaestogodišnjaka, čiji je rudimentarni misaoni razvoj još od osmogodišnjeg nivoa sveden na golo preživljavanje. Ni godinama poslije o tome također nisam govorio nikome, a vremenom se nisam više ni sjećao. Na godine se kalemilo mnoštvo smrtiju, starih i mladih, a među inima i još pokoja imenjačka. I tako sve do jutrošnjeg augusta, kada je javilo da je umro Marko Vešović, a prisvijest me odvela „po raz prvi“ nakon ko zna koliko djetinjem sjećanju u susret i zaboravljenoj misli o strahu od smrti: Možda sam ja naredni Marko… A možda je i isti datum dvadesetosam godina nakon!? Koincidencije se počesto poigravaju istorijama. Neću provjeravati.
Igrom slučajnosti, te 1995. sam se već bio susreo sa Markom Vešovićem. Dolazio bi ranijih godina u školu Miljenko Cvitković (taman se tako prestajala zvati) po moju drugaricu iz razreda Ivanu Vešović. Znao sam ko je, znao sam i da je pjesnik iako nisam znao nijednu mu pjesmu. Bivati pjesnik tada mi je djelovalo nekako jadno. Poeziju nisam osjećao ni u naznaci. Želio sam postati fudbaler.
Kada je poginuo Marko Lukić, Vešović je ostao jedini preostali Marko kojeg sam poznavao. To mi je čak bivalo i utješno. Mislio sam: stariji je, smotaniji je, prije će njega pjesnika odnijeti nego mene fudbalera. Samim time i neću biti naredni. Stidio sam se takve nedostojne misli.
Marka Vešovića nikad nisam poznavao lično. Nije mi predavao na fakultetima. Nisam pretjerano ni volio njegovu poeziju. Previše je, a po moj ukus, bivalo u njoj tog nesretnog „ich“. Bila mi je, priznat ću, pomalo i odbojna, kao tada još uvijek osvetokravljena od sarajevskog knjiškoga mnijenja, šta god to značilo. Zrelost da iščitavam neosjetljivo, a iz potpunog spokoja, sarajevska svetokravlja, pa da im otud i sudim, još uvijek dostigao nisam. No voljeti nije isto što i cijeniti. Cijenio sam jako njezino jezičko bogatstvo. Možda tek treba da zavolim i istinski upoznam Markovu poeziju, a možda su nam pjesnički sentimenti u potpunosti različiti pa je neću zavoljeti nikada. Posve nebitno, jer ni moj ukus ni njegov talenat nikome osim nama samima ne predstavljaju mjerilo. Nije mi se dopadalo ni to što se preko novina nišanio i prepucavao sa svakim i sa svim. Bolje da je umjesto svega toga, a ima ga u izobilju, iza sebe ostavio još jednu jedinu pjesmu. Opet, posve nebitno. Ko sam ja da sudim Markovim kontradikcijama. Kakve god bivale, činile su ga, makar ničim do svojom tjeskobom, suštinski i još bogatijim. Neke od njih uvukle su ga i u nečist javnog života, a neke su ga iz te nečisti i izvukle, sad da li jer mu se ogadila ili jer ga je iz nje pomelo kada joj je, dirnuvši u svetokravlje postao i sam neupotrebljiv i otkravljen, posve je nebitno i svodi se na isto: Marko Vešović je ostao, ipak, prevashodno pjesnik. Ostalo, ako je i bivalo bitno, sada više nije.
Tek, dok sam još živio u Sarajevu, a onih godina kada je još bivao pri snazi, viđao sam ga gotovo svakodnevno, što sa prozora iz stana u Titovoj, gdje bdio bih nekad i satima, a što na ulici, dok je hodao, vjerovatno i besciljno, grickajući i pljuckajući sjemenke. Poeziju sam već počinjao osjećati, a već sam i znao da upravo on o njoj zna jako mnogo. Tako mi je i postajala zanimljiva njegova misteriozna pojava. Potajno sam već želio da ga slušam, ne s njime i da govorim. O Poeziji nikada nisam volio da govorim. Za mene je ona nešto duboko privatno što poštujem kao tajne svoje duše o kojima je govoriti zaglušno i u šta se ne upuštam ako ne moram, ako me neko baš ne upita, a i tada ću izreći tek neznatan dio te velike Riječi. Želja mi se nije ispunila. Nikad mu se nisam obratio, možda i zbog urođene stidljivosti koju od milja zovem učtivost – slučaj po kojem mi je nezamislivo da nekoga kome sam suštinski nebitan ulicom povlačim za rukav.
Porastao mi je u očima jednog ranog bijelog februara 2018. kada sam ga vidio na sahrani Vuka Krnjevića, još jednog od velikih, a zaboravljenih, Sarajevu nepodobnih pjesnika, našeg porodičnog prijatelja. Na groblju Svetog Marka na Koševu bilo je prisutno ne više od deset ljudi. On je bio jedini predstavnik knjiškoga svijeta, bivajući tu naravno jedino u ime svoje. Došao je sa strane, ušao je u kapelu Svetog Marka i ako se ne varam, prekrstio se, iako u Boga zakleto (barem javno) vjerovao nije, a zatim i nestao u nepoznatu pravcu. Shvatam tek kasnije da se tu po svoj prilici našao i slučajno. Na susjednoj katoličkoj parceli odmarala se i odmara njegova žena Gordana, čiji je grob svakodnevno posjećivao. No nije li, gotovo i po pravilu, nehotičan gest daleko supstancijalniji od onog nekog predomišljenog?
Dobio sam priliku saslušati ga tek jedanput, prije ljeta biće tri ili četiri, u samoposluzi preko puta tramvajske stanice na Socijalnom. Kupovao sam pivo, on je rovario po nekakvom natrulom granapskom voću. Predstavio nas je jednoga drugome u slučajnome susretu „kao pjesnika pjesniku i Marka Marku“ još jedan divni razredni drug, a Markov ratni komšija i prijatelj njegove Ivane. Opet je bilo vrelo ljeto, a Marko je smrdio na starost, na prašinu, na duvan i na znoj, trabunjao je neizdrživo i nezadrživo o vječnim svojim temama i opsesijama, Radovanu, Crnogorcima i ostalima. Slušao sam ga iz učtivosti pola sata, a da do riječi nisam ni uspio doći. Iskapio sam pivo čim sam izašao iz samoposluge i bio već zamaknut za uglom. Bilo je potresno slušati ga, ne jer me „na ruke mio i cijedio“, već što je bilo očigledno da on ni nema više nikoga ko bi ga saslušao. Želio sam možda i da čujem ga ponovo, ali ga više sreo nisam.
Ali to svakako više i nije bivao on u vremenu svome, niti njegov život, kojeg je tako nazivao i sam jedino iz učtivosti.
Upravo zato mu je i današnja učtivost profesionalnog sarajevskog zaborava koji ga se latio živog, a odlaća ga se sad kada ga nema, i najmanje potrebna.
Neukusna je i do zla boga uvredljiva. Ne bi bila prijatna čak ni najgoroj iz njegovih sujeta, koje je kao svaki pjesnik koji je nekome ipak veliki i morao imati.
Marko Vešović, bio nekome mio ili ne, ostaje u legendi. Stvaran itekako. Ja ću ga u prisvijesti, zamišljajući izdaleka sarajevske trotoare, viđati i dalje kao neuglednu utvaru koja zubima rastvara sjemenke i gleda nekud u dubinu, neodređeno ulijevo, tamo negdje prema pjesmi.
Sarajevu ovoga vijeka mjesto može biti jedino u mitu. A mitovi govore o nepostojećem, nadnaravnom, neutemeljenom, preuveličanom. Namijenjeni su djeci, a stvarnošću su prožeti tek u očima primitivca.
Marku Vešoviću, ovovječno će Sarajevo vjerovatno upriličiti mimikričnu reviju, prepunu podle farizejštine. Oglasiće se sva halaša, bez razlike od akademije do ulice, mahom ista ona gnjusoba što ga je u ambis zaborava gurnula ili to gurnuće oćutala. Obigravaće nad ambisom mu groba, još ga i zakititi ružom, a zatim će ga, a i neka će ga, pustiti da u zaboravu odmara. Neka će, jer njegov grob i ne zaslužuje. Sarajevo više ne zaslužuje ni bilo čiji grob.
A još koji dan pa odmoriće se Marko pored svoje žene, na Svetom Josipu, istom groblju gdje odmara i neumorni dječak Marko Lukić, na istom Svetom Marku gdje odmara Vuk Krnjević, a preko puta odmorišta mojih dede Milivoja i bake Branke, a moguće i mojeg, ako me ikada tamo odnese i ukoliko sam naredni Marko po kojeg dolazi.
U sjećanje na vječno nasmijanog dječaka i namrgođenog pjesnika Marka, kao i u strahopoštovanje logici smrti.
Marko Bačanović
Iz Varšave, 18. augusta 23.god.
Piše: Marko Bačanović za Preokret
Iz Varšave, 18. augusta 23.god.