Mi nismo Mustafa Golubić, a čak ni Mustafa Golubić nije bio Mustafa Golubić…
Ako su se mojim gradom vrzmale važne osobe, mora da su se tu događale važne stvari. Samim tim mora da sam i ja važan čim sam rastao u tom okružju.
Možda se zbog toga neprestano saplićem o gradsku mitologiju, guram vlastiti grad s ruba u središte zbivanja u određenim periodima. Želim samog sebe uvjeriti kako sam u samom središtu zbivanja iz kojeg se preljeva energija i djeluje na gibanja u širem području. Čak i kao puki svjedok ja sam sudionik tog gibanja. Otuda moja bitnost.
Na sličan način prisvajamo i uspjehe drugih ljudi i govorimo, recimo, u slučaju nekog sporta, kako smo Mi pobijedili nekog iako smo tek pogledali konačan rezultat utakmice na zaslonu računara ili mobilnog telefona. Tito nam je bio važan jer je, posredno, kao čovjek velikog međunarodnog ugleda i nas činio uglednima. A ako je Mustafa Golubić spavao s Fridom Kahlo, Marlene Dietrich, to je, pa, kao da smo i mi sami pomalo spavali s njima u pauzama prljavih poslova koje smo obavljali za druga Kobu, rečenog Staljina. Tako se naslanjamo i na obiteljske priče, ugled i junaštvo djedova. Tako u jednom ljudskom životu postižemo ono što nitko ne može ni da proživi tri ljudska vijeka. Kao rečeni Mustafa Golubić, na primer, čovjek kojemu smo pripisali toliko sposobnosti i stavili ga u središte tolikog broja velikih događaja da bi se samo od njegovog života dala snimiti omanja nacionalna kinematografija.
Upravo mali broj pisanih tragova i relevantnih historiografskih izvora ono je što Mustafu Mujku Golubića čini idealnom glinom za kiparenje mita. Mit je za historiografiju ono što je za svakodnevni život trač. A malo je disciplina toliko omiljenih na ovim prostorima. Manipulacija poviješću politički je isplativa pa je i div-junak Golubić nekome politički isplativ a običnom čovjeku važan zbog gore navedenih stvari. Jedan od nas je bio moćan, ulazio bez kucanja kod Staljina, organizirao atentat na Trockog, spavao s Fridom Kahlo! Drugi jadnici, oni koji nisu te sreće da budu od istog materijala iz istog kamenoloma u kojemu se tešu “golubići”, smiješni su skupa sa svojim pravnim državama i moćnim gospodarstvima. Mi ih začas poderemo ko kontrolni iz matematike. Tamo gdje je red stvorimo anarhiju. Džaba im sve kad zbog takvih nas uvijek moraju gledati preko ramena. Preko Mustafe Golubića i mi sudjelujemo u svjetski važnim događajima, zato nam je važan. To što je, recimo, djelovanje komita na području Kosova i Makedonije “blago” moralno upitno nama nije važno. Kao ni to što se dičimo čovjekom od kojeg su navodno zazirali toliki važni ljudi na svijetu jer, po svemu sudeći, uz bok s Golubićem neprestano je hodala hladna sjena smrti.
Jedina vrsta poštovanja do koje smo mi dobacili je strahopoštovanje, pa nama političari vladaju umjesto da upravljaju našim državama jer mi ne biramo one koje poštujemo nego glasamo za one kojih se plašimo. Zato bez puno preispitivanja prihvaćamo mitove o Golubiću, u njima je upisano sve čega se plašimo i eto još jednog razloga da ustvrdimo kako smo kolektivno zreli za kakvu ozbiljnu terapiju.
Mi nismo Mustafa Golubić a čak ni on nije bio on. Od njega je ostalo što je stvorila naša uobrazilja. Trebamo nekoga tko se usuđivao na sve što se mi ne usuđujemo. Umjesto da živimo uzbudljiv život, mi ga radije izmaštamo za nekog drugog. Mi smo kukavice, i to od one vrste koja se plaši horor filmova pa ih zbog toga neprestano gleda kao što kroz povijest uporno ponavljamo stvari za koje smo ustvrdili da nam nikako nisu trebale. U tome leži ključ naše vječne nedovršenosti, posvuda vidimo samo naznake potencijala koji nikada nije ostvaren, zaokružen, i onda nam trebaju oni koji su u vlastitim životima uspjeli ispuniti svoje potencijale kao dokaz da možemo svašta ali nam se, eto, ne da ili nas je zajebo sudac ili pak kakav kolektivni ili privatni usud. A narodi koji nemaju povijest već mitologiju umjesto budućnosti imaju sudbinu.
Zato je sve u našem okružju improvizirano, privremeno ili nedovršeno. Ili srušeno, a i to često ne do kraja.
Ne postoje dokazi Golubićevog sudjelovanja u prevratu 27. 3. 1941. godine. Jedino što ga vezuje uz taj događaj njegov je prijatelj, još iz “vremena Crne ruke” i četovanja s Vojislavom Tankosićem, Božin Simić, pukovnik Crvene armije i kasnije ambasador Titove Jugoslavije u Ankari i Parizu.
Po nekim svjedočenjima i povijesnim podacima mogli bismo ustvrditi da je Josip Broz Tito ipak bio nešto vještiji obavještajac i konspirator od Golubića. Mogli bismo ustvrditi i da je bio veći ljubavnik s obzirom na to da je uživao u društvu svjetskih poznatih dama, uz što volimo vezati sočne maštarije i tračeve. Osim toga, prošao je tri braka te jednu veliku općepoznatu ljubavnu priču, onu s Davorjankom Paunović. Uz Tita se često vezuju zadnji dani Mustafe Golubića ali i udes mnogih ljudi koji su u predratnim komešanjima unutar jugoslavenske partije izgubili živote ili ugled upravo zbog Golubića uz kojeg su bili vezani Titovi partijski oponenti. Redom su to bili ljudi koji su radili kao obavještajci Kominterne ili NKVD-a. Agent Kominterne bio je i sam Broz, dok je Golubić bio obavještajac Crvene armije iako mu mi volimo pripisivati oficirske činove NKVD-a (KGB) i obavještajni rad za Kominternu. Istina je da je Mustafa Golubić bio armijski obavještajac. S NKVD-om je imao veze svega par godina, i to ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća. S obavještajnom službom komunističke internacionale nije imao nikakve veze.
Sve to su jedine provjerljive činjenice, one koje možemo iščitati iz zvaničnih arhivskih dokumenata koji su bili dostupni povjesničarima ali ne onim kavanskim, amaterskim, već ljudima kojima je povijest struka. Nigdje ni traga njegovoj umiješanosti u likvidaciju Lava Trockog uz koju se veže i njegova tobožnja ljubavna afera s čuvenom meksičkom slikaricom Fridom Kahlo. Navodno se preko nje pokušavao približiti krugu ljudi oko Trockog, ali kako Trockom nije bio ni blizu, vjerojatno nije bio blizu ni ljubovanju s meksičkom umjetnicom.
Mujka je ipak, valja bit pravedan, bolji materijal za mit od Tita. O Titu se previše zna, što i dalje ne sprječava razne mitomane da ispredaju maštarije ponajviše vezane uz njegovo podrijetlo. O Mujki se zna da je postojao. Poznate su njegove veze s Crnom rukom i Mladom Bosnom. Sudjelovanje u balkanskim i Prvom svjetskom ratu su neupitni. Baš kao i njegov srpski nacionalizam kojeg je zamijenio komunističkim internacionalizmom nakon što se razočarao u ostvarenje nacionalnog projekta i uvjerio u slugeranjstvo dinastija i buržoazije malih država spram imperijalističkih i kolonijalnih sila. Mnogi je razočarani nacionalist doživio sličnu političku evoluciju. Primjer je i već spomenuti Božin Simić, također negdašnji crnorukac.
Mujka Golubić, moj zemljak, Hercegovac, vjerojatno svoje istaknuto mjesto u srpskoj mitomaniji može zahvaliti nikada do kraja razvaljenoj apisovskoj matrici koja vlada, ako ničim drugim, historiografijom u Srba.
Konspirativan čovjek s brojnim identitetima kojima se služio u obavještajnom radu idealan je, kako rekoh, materijal za mit kakav nasušno trebamo jer zna se da jedino mi možemo biti dovoljno zajebani da kod Staljina ulazimo bez kucanja iako se jedino pouzdano zna, ako je vjerovati Rodoljubu Čolakoviću, da je bez kucanja u Kremlj ulazio jedino kod Staljinove punice (tašte) koja je stanovala u jednom od kremaljskih krila.
Pored šturih Ive Vejvode i Solomona Levija, koji su u svojim svjedočenjima izražavali duboko poštovanje prema tom misterioznom muškarcu od čijeg je imena navodno zazirao Miroslav Krleža, Rodoljub Čolaković jedini je svjedok koji je o Golubiću ispričao više od jedne anegdote. Odnosio se prema njemu s poštovanjem, ne samo zbog toga što je Golubić po revolucionarnom i partijskom stažu bio stariji od njega već i zbog još onda raširenih legendi o Golubiću.
Ono što nas navodi na pomisao da je i Čolaković, pored Tita, bio sposobniji igrač od Mujke jesu i čudnjikave Roćkove tvrdnje da je Golubića susreo sasvim slučajno na ulicama milijunskih gradova. Čak dva puta. Onaj treći, po Golubića moguće kobni susret s Čolakovićem, dogodio se u Sarajevu početkom Drugog svjetskog rata. Navodno je tom prigodom Mujka Čolakoviću rekao kako Valtera treba ukloniti. A Rodoljub Čolaković bio je Valterov pouzdanik. Susrete s Golubićem vjerojatno je i inscenirao zajedno s Josipom Brozom Titom, rečenim Valterom.
Lijepa je priča o trenucima Mujkine duboke melankolije, one koju dobro poznajem, kada je mislima lutao do Hercegovine i tražio Čolakovića da mu u sobi hotela Luks pjeva “Ima l’ jada ko kad akšam pada”. Druge priče svjedoče o potrošenim Golubićevim živcima i paranoji svojstvenoj ljudima koji godinama žive konspirativno.
Brojni su ljudi uvjereni da je Golubićevoj konspiraciji došao kraj upravo zbog onoga što je u Sarajevu rekao Rodoljubu Čolakoviću. Za to ne postoje dokazi osim što se kroz Čolakovićeva sjećanja može naslutiti da je bio zadužen za druženje s Golubićem po nalogu Josipa Broza Tita.
Kako je moguće da špijun filmskog kalibra to nije naslutio?
Ako su Brozovi ljudi bili ti koji su izručili Mujku Gestapou, onda to definitivno ide u korist zaključku kako su Broz i Čolaković bili nešto vještiji igrači od Golubića.
I, znate što? Sve je to krajnje nevažno.
Nekada davno na ovim se prostorima rodio Mustafa Golubić, obavještajac Crvene armije kojeg su poštovali mnogi i od kojeg su mnogi strahovali. Pred isljednicima se držao junački. To dokazuju ne samo svjedočenja drugih zatočenika nego i dokumenti onih koji su ga isljeđivali. Niti jedna kost u tijelu visokog, vitkog Hercegovca nije ostala čitava od batina. Gestapo je od njega čuo samo ono što je već znao. Mustafa Golubić bio je hrabar čovjek predan idealima a život mu obavija misterij pogodan za tračeve i nagađanja. Nositelj ordena “Obilić” definitivno je bio važan faktor u povijesnim previranjima na ovim prostorima u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.
Sve neprovjereno i neprovjerljivo a prihvaćeno kao fakat maslo je onih kojima takva figura treba za tko zna kakve budalaste političke ciljeve. Mitovi vezani uz Golubića su korisni umjetnosti koja se voli očešati o povijest ali su za povijest kao znanost štetni. Draškaju i izazivaju, također, dio onih loših mentalitetnih osobina ovdašnjih nakupina ljudi koje se vole nazivati narodima. Tu nije važno je l’ priča istinita ukoliko je dobra i odgovara našoj sujeti te krpi naše kolektivne i pojedinačne komplekse. Za dobre priče stvarno nije bitno jesu li istinite. Ali za povijest je to najvažnije jer ju se često koristi u dnevnopolitičke svrhe pa nije dobro ukoliko krivi sliku stvarnosti.
Godine 1819. travnički Židov Moše Haviljo prima islam i počinje pobunjivati muslimane protiv svojih dojučerašnjih sunarodnjaka. Nakon što je Haviljo, iliti derviš Ahmed, pronađen mrtav, tadašnji bosanski valija Ruždi-paša naređuje privođenje svih uglednih sarajevskih Židova. Među njima je bio i rabin Moše Danon, najugledniji čovjek unutar bosanske sefardske zajednice. S obzirom na to da Ruždi-paša nije bio omiljen u narodu te je važio za prijekog i nepravednog valiju, protiv hapšenja uglednih Židova pobunili su se sarajevski muslimani koji su sve zatočenike oslobodili iz pritvora. Rabi Moše Danon tada je krenuo ispuniti zavjet da će po oslobađanju pješice otići u Svetu zemlju, Palestinu. U amanet je ostavio želju da ga se sahrani na mjestu na kojemu ga zadesi smrt, ukoliko ga zatekne u hodočašću.
Rabi Danon umro je par kilometara prije dolaska u Stolac, tek što je prošao Radimlju u Vidovom polju. Njegov grob ubrzo je postao Židovsko svetište koje su štovali i mnogi muslimani. Također, pored nekropole stećaka u Radimlji, njegov je grob drugi nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine u razmaku od jedva jednog kilometra. Malo dalje niz cestu pa uz brdo, taman ponad ulaska u sami Stolac treći je nacionalni spomenik BiH. Nad negdašnjim selom Batnoge, današnjim Ošanjićima, ostaci su ilirskog grada Daorsona. Nadomak Stoca, južno i zapadno od grada, nalaze se i nekropole Boljuni i Potkuk. Nad gradom je utvrda, Vidoška gradina, stolački stari grad.
Ukoliko umjesto za Ošanjiće, nešto prije samog centra Stoca skrenete ka ostacima autobusnog kolodvora Stolac pa nastavite starim kamenim mostom preko rijeke Bregave, naići ćete na mural na kojemu su tri muškarca prikazana u narodnim nošnjama kako bi se istaknula njihova različita vjerska pripadnost. Iznad njih je natpis: Stolac, raskršće civilizacija.
Stolac je četverokraka zvijezda, uistinu raskrižje.
U njega ili iz njega ceste vode na četiri strane. Preko Vidovog polja, iz pravca Čapljine, u Stolac ulazite sa zapada. Nastavite li istočno od Stoca putujete ka Berkovićima, južno cesta vodi ka Ljubinju, a jugozapadno ka Neumu. Položaj Stoca je takav da se ove četiri ceste u njemu križaju gotovo pod pravim kutom.
Moji preci po majci podrijetlom su iz Stoca, na ulazu u mahalu koja se zove po njihovom prezimenu nalazi se džamija u kojoj je imam bio pra-adža moje majke, čuveni slijepi stolački hafiz Halil ef. Repak. Kada dođem u Stolac, u meni zadrhti nešto nepoznato, dio mene od mog tijela udaljen u vremenu. Malo je onih koji neće osjetiti nešto mistično po dolasku u Stolac. Sam pogled na, u zadnjem ratu, oštećene građevine u stolačkoj čaršiji dovoljan je za primijetiti kako na tom mjestu jedno iz drugog izrastaju stoljeća i različite kulture.
Nešto se u čovjeku pobuni protiv njega samog, izmiče samom sebi van spoznaje i mora pomisliti kako je sve oko njega tek iluzija, privid izazvan ljetnim žegama, gustom bijelom hercegovačkom svjetlošću zbog koje se čini kako sve oko vas lebdi i treperi, kako je sve bez čvrstog temelja, u zraku, možda tek plod uobrazilje i mozga izmorenog vrelinom i jarkom svjetlošću. Još u Vidovu polju, kada gledate stećke u Radimlji, morate sebe uvjeravati da teški kameni blokovi ne trepere, ne lebde u zraku opirući se gravitaciji, to je tek igra svjetla, obična varka. Morate se uvjeravati da ne gubite razum ni kada vam na trenutak cijeli prizor nestane pred očima u nekom nanosu bjeline koja probija sklopljene očne kapke. Tako to biva sa svima jer putnici ovuda uglavnom prolaze u vrijeme ljetne hercegovačke jare. Utočište od svjetlosti i žege pronaći možete tek kad ste blizu Bregave, napose u parku zasvodnjenom krošnjama drveća s kojeg usred ljeta opada sprženo lišće. U središtu parka nalazi se spomenik najvećem bosanskohercegovačkom i jednom od najvećih jugoslavenskih pjesnika, Mehmedaliji Maku Dizdaru. Sam park i nosi ime pjesnika. Kada otuda krenete prema staroj čaršiji, brzo ćete se ponovno početi gubiti u bjelini jer žega samo u Hercegovini ima jasnu vidljivost, sva bijela, potpuno odsustvo boje u kojemu je za oko i um čovjeka baš sve moguće.
Od jare zbog koje imate osjećaj da vam netko na kožu prislanja žar cigarete, teško se sakriti čak i među kamene zidove starih kuća. U jednoj od takvih se rodio i Golubić pa i još jedan čuveni stolački revolucionar i atentator, Muhamed Mehmedbašić. Za vama će u polutamu, među kamene zidove, čim joj to makar na tren dopustite, ući zapara i nakvasiti do maločas sprženu kožu. Svaka je stara mahalska kuća favela za sebe. Jasno se vidi dograđivanje za potrebe novih generacija. Često ti aneksi potpuno odudaraju od same osnovice pa neka dograđena soba djeluje kao malena kuća sagrađena na već postojećoj kući. Tako se stoljeća ogledaju u arhitekturi Stoca. Kao što se povijest zrcali u stanju stolačkih spomenika. Ono izbrisano nove generacije katkad moraju izmišljati. Od usta do usta priča se kiti i dograđuje. Na koncu, kad bi je čuo sami akter priče, zvučala bi mu kao odnekud poznata ali nikako njegova.
Mit narasta, kvasa kao kruh koji hrani nacionalne uobrazilje i osobne sujete jer, kako kaže jedan anonimni internetski komentator, nema veze gdje je Golubić živio jer je bio takav kakav je bio isključivo zahvaljujući tome gdje se rodio i gdje je proveo djetinjstvo. Istina je, zamisli se čovjek nad činjenicom da je veliki broj znamenitih ljudi iz raznih područja djelovanja rođeno u Stocu ili njegovoj okolici.
Uostalom, pravo je da dijete rođeno na raskrižju civilizacija ruši stare i gradi nove civilizacije s lažnim dokumentima i sasvim pravim oružjem u džepu. Za pravo mu daje i njegova povezanost s Ilirima i bogumilima i svima koji su poslije njih naseljavali ovu čaršiju vitalnih i inteligentnih ljudi koji iz njenog središta mogu drumom na koju god žele stranu da mijenjaju svijet i ljudima otkriju ono što oni znaju od djetinjstva – sve je iluzija, varka svjetlosti pa i ljudski život. Zato se toliko upiremo povezati stoljeća u sebi samima. Nije čovjeku važno tek da se može kretati kroz prostor na koju god želi stranu. Važnije mu je da se može kretati kroz vrijeme, da se uvjeri da je oduvijek postojao i da će zauvijek postojati. Živjeti, to je nešto drugo.
Muhamed Mehmedbašić Blagan je u Stocu nekada imao ulicu. Prije Drugog svjetskog rata ta se ulica zvala Brada po dvojici drugih Mehmedbašića, braći i hadžijama koji su ko znak duboke, iskrene vjere pustili dugačke guste brade po kojima su bili poznati u čaršiji i kojima imaju zahvaliti nadimak braća Brada.
Mustafa Mujka Golubić u rodnom je gradu do devedesetih godina prošlog stoljeća imao spomenik nadomak čaršijske džamije u samom središtu Stoca, na mjestu gdje se križaju one četiri ceste i od Stoca, sveg izgrađenog uz same ceste, čini četverokraku zvijezdu. Danas je tu spomen obilježje poginulim borcima Armije BiH a od spomenika Mustafi Golubiću ostalo je samo postolje s urezanim imenom i prezimenom te datumima rođenja i smrti. Kada sam vidio taj prizor po prvi put pomislio sam kako je to zapravo idealan spomenik Golubiću. Pouzdano se znaju datumi rođenja i smrti te ime i prezime. Sve izrasta, kao oni aneksi na mahalskim kućama, ovisno o potrebama generacija ili politika u određenom razdoblju.
Ako u središtu raskrižja civilizacija, usred ljetnog dana, stanete ispred postolja za nestalo brončano poprsje Mustafe Golubića, može vam se učiniti kako nad postoljem lebdi i treperi Mujkin lik, pojavi se pa nestane u bjelini, baš onako kako je Golubić i živio.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret