STEFAN ĐUKIĆ: Levijatan, društveni ugovor i Vlada Crne Gore

Politički potres 30. avgusta 2020, ipak neočekivani pad DPS-a, zapravo je otvorio političku arenu za rat svih protiv sviju…

Formiranje četrdeset i četvrte Vlade Crne Gore, pregovori, ponude, principi i kombinacije pune novinske stupce skoro svakodnevno, provociraju rasprave na društvenim mrežama i daju analitičarima razlog da se osjećaju važnim dok komentarišu događaje koji zapravo i nemaju puno značenja. Mnogi među nama nose krivicu za učešće u jednom ili više ovih aspekata. Sami izbori već djeluju prilično davnim, ljeto je u međuvremenu počelo i skoro se završilo a da još nismo načisto ko će sve činiti izvjesno najnagomilaniju vladu koju smo ovdje ikad finansirali. Možda i ovaj tekst čitate nakon što je objavljen sastav naredne vlade, ali to ni po čemu neće promjeniti poentu.

Možemo o tome raspravljati na ustaljeni način, baviti se glasinama, lagati sebe i druge pričom da se formiranje izvršne vlasti bazira na bilo kakvim principima sem raspodjele partijskog kolača, ili još jednom očajavati o bezizlaznom partijskom sistemu kakav karakteriše i Crnu Goru, ali i sve druge države regiona. Ali da probamo nešto drugo, da pogledamo ima li kakve veze naša politička zbilja nakon tridesetog avgusta dvije hiljade dvadesete godine sa političkim filozofijama Hobsa i Loka. Da nađemo nešto, naizgled uzvišeno, u mučnoj političkoj svakodnevici kojoj, željeli to ili ne, prisustvujemo.

Učeći teorije, bilo da se radi o onima iz prirodnih nauka, ili onima iz humanistike, prilično smo skloni da zanemarimo slučajnosti, pa čak i društveni kontekst koji je do neke teorije doveo. Okolnosti posmatramo kao zanimljivu fusnotu, kao pričicu koja će nam olakšati da uđemo u suštinu ili eventualno kao začin za završetak nekog predavanja. Možda je to na neki način i razumljivo kada se radi o biologiji ili hemiji (mada je i to upitno) ali je istinski neobično da tako nešto činimo kada se radi o humanističkim naukama, o političkoj teoriji ili filozofiji. Nerijetko su okolnosti suštinske, nekad i važnije od samog autora, za stvaranje neke teorije.

Dva engleska mislioca, razdvojeni svega četrdeset i četiri godine po datumu, a šezdeset pet kilometara po mjestu rođenja, ponudili su dvije prilično različite teorije o društvenom ugovoru. Društveni ugovor je zamišljena osnova po kojoj su pojedinci, direktno ili indirektno, predali dio svoje slobode kako bi formirali prvobitne države. Hobs je kroz djelo “Levijatan” isticao svoju doktrinu da prirodno ljudsko stanje neumitno dovodi do “bellum omnium contra omnes” – rat svih protiv sviju. Smatrao je da je ljudska priroda uvijek destruktivna, uvijek ratnička, uvijek željna da otme nešto što pripada drugome. Iz te svijesti, iz tog straha, čovjek je stvorio države, zajednice koje će biti dovoljno moćne, koje će biti čak strašne poput biblijskog Levijatana, da preduprijede mogućnost takvog besmislenog i groznog nasilja, takvog haosa iz kog samo loše stvari proizilaze.

Svako od nas svjesno sebi odriče dio suvereniteta, dio prirodnog prava, dio svoje slobode, kako bismo od države dobili sigurnost, kako bismo, zahvaljujući Levijatanu, mogli formirati civilizovano društvo, i onda u njemu stvarati kulturu, umjetnost, nauku, sve drugo.

Džon Lok je bio drugačijih shvatanja. U njegovom ključnom djelu “Dvije rasprave o vladi”, jedina stvar u kojoj se potpuno slaže sa Hobsom jeste ta da ljudi stvaraju države kroz zamišljeni društveni ugovor u slobodnoj volji, ostalo se razlikuje. On tumači da su naša prirodna prava pravo na život, pravo na slobodu i pravo na imovinu. Mi stvaramo države da bismo kvalitetnije i snažnije osigurali ova prirodna prava. Džon Lok ne bježi od stava da postoje ljudi koji su spremni da ugroze tuđe slobode, ali je daleko od katastrofičnih posmatranja prema kojima nam je potrebna svemoćna država kao jedina garancija da neće doći do rata svih protiv sviju. Vulgarizovano govoreći, Hobsova država je svemoćno čudovište koje osigurava da budemo mirni, dok je Lokova jedan mirni arbitar, Justicija pokrivenih očiju sa mačem i kantarom u rukama.

Kako je došlo do ove razlike između filozofa udaljenih par decenija i par desetina kilometara? Ne znamo da li su njihovi psihološki profili bili suštinski različiti, da li im je odgoj bio radikalno drugačiji, ali znamo da okolnosti jesu. Iste one okolnosti koje se u drugim teorijama zanemaruju, ovdje su maltene jedine zaslužne za razliku između ovih teorija. Sredinom sedamnaestog vijeka, tokom i nakon vladavine Čarlsa Prvog Stjuarta, Englesku su zadesila tri sukcesivna i veoma brutalna građanska rata. U relativnom odnosu prema broju stanovnika, broj poginulih duplo je veći nego što je ta zemlja proživjela tokom traumatičnog Prvog svjetskog rata. Tiranska sklonost kralja, njegovo stalno raspuštanje Parlamenta, novi i oštriji poreski zakoni, promjene crkvenih načela i sveopšta samovolja rezultirali su pomenutim građanskim ratovima, stotinama hiljada mrtvih, raznim zvjerstvima, dok je samog Čarlsa to ostavilo tačno za glavu nižim nego što je bio.

Tako je Engleska, prvi i zasad jedini put u svojoj istoriji, nekoliko godina funkcionisala kao parlamentarna republika. Istorijska činjenica da je Hobs u svojim poznim godinama svjedočio svim brutalnostima i zalima koja jedan građanski rat donosi jeste i dovela do toga da poželi postojanje države koja ima jedini i isključivi monopol nad silom. Bilo je prirodno da poželi bilo šta samo da ne živi deceniju konstantnih strahota i nesigurnosti. Lok je s druge strane bio tek dječak i tinejdžer tokom trajanja sukoba, pa dok se formirao kao mislilac i filozof, dok je počeo da piše, ratne strahote su bile decenijama iza njega. Svijest da čovjek može činiti čovjeku zlo nije zaboravljena, ali se preko nje primio veo optimizma, veo koji kaže da je sloboda ipak najvažnija vrijednost.

Djeluje možda zbunjuće kako se odavde stiže do početne pozicije, previranja u vezi sa aktuelnim formiranjem nove Vlade Crne Gore. Politički potres koji se dogodio tridesetog avgusta dvije hiljade i dvadesete godine, ipak neočekivani pad DPS-a, koji je u svim kasnijim izbornim ciklusima bio sve strmoglaviji, zapravo je otvorio političku arenu za rat svih protiv sviju. Još nismo svjesni jačine tog potresa i potpune nespremnosti političke klase da se sa time nosi. Zbog te nespremnosti, klasa je otišla u jedino što je umjela, u rat. Već je formiranje prve post-DPS vlade, pod premijerom Zdravkom Krivokapićem, obilježeno napadom od strane najjačeg parlamentarnog konstituenta, Demokratskog fronta, na tadašnjeg ministra finansija (a sadašnjeg mandatara) Spajića, da je nelegalno ušao u posao oko zaduživanja države, te da je u tom poslu uzeo sebi značajnu proviziju.

Napadi tog političkog saveza na ovog ministra nisu jenjavali tokom cijelog mandata, pa je i cijela jesen naredne godine prošla u međusobnoj svađi oko budžeta za dvije hiljade dvadeset i drugu. Oni su njega napadali da želi da uništi javne finansije, on njih da su ekonomske neznalice. U narednoj godini Spajić ih je sve vrijeme izjednačavao sa DPS-om (što je za DF bila vjerovatno najveća uvreda), dok su oni njega prozivali oko vlasništva nad nekim nekretninama u Beogradu i Boki Kotorskoj, te uspješno sabotirali predsjedničku kandidaturu ove godine.

No, nisu to jedina dva potencijalna konstituenta ove vlade koji međusobno ratuju. Predstavnici stranaka manje brojnih naroda su skoro svi odreda bili na promotivnim skupovima Mila Đukanovića prije svega par mjeseci, apelujući da se ne glasa za potpredsjednika Pokreta “Evropa sad” Jakova Milatovića. Milatović je uzvratio izjavivši da za njih Bošnjačka stranka uopšte nije partner. Među očekivanim činiocima većine su i Demokrate koje su upravo članovi BS optužili u skupštini da su izvršili “etničko čišćenje” u javnim preduzećima, a oni uzvraćali optužbama da su funkcioneri te stranke zloupotrebama došli do državnih stanova, otpremnina i drugih privilegija.

Pokret Ura aktuelnog premijera Dritana Abazovića nije ni u kakvoj kombinaciji za formiranje Vlade ali je na izborima nastupio zajedno sa Demokratama iako su, prije svega godinu dana, Demokrate protestovale protiv Abazovića noseći figuru Iznoguda i parolu da je “uzeo 21 milion da bi postao mandatar umjesto mandatara”, dok im ni članovi Ure nisu ostali dužni vičući da “puste fotelje, zapalile se dabogda”.

Svi ovi međusobni napadi budućih voljnih ili nevoljnih saveznika tokom svega proteklih par godina samo su dio svega što se dešavalo. Kada bismo se poslužili internet pretraživačima, sigurno bismo našli još sijaset drugih, vjerovatno i brutalnijih prozivki i napada. Na neki način je tragičnije da su sve ove napade istovremeno, na groznijem nivou, replicirali članovi i simpatizeri “nižeg” partijskog nivoa, kličući svojim “herojima”, koristeći njihove slike za avatare na društvenim mrežama, pljujući na svaki način one koji su “tuđi”.

Buduća Vlada će se formirati brzo (možda je i formirana dok ovo čitate) i njen mandatar će očigledno biti Milojko Spajić. Znajući lične i profesionalne kvalitete predstavnika političke klase, ko god sjedio u toj vladi, kakve god imali sekretare i direktore, ne možemo očekivati neke sjajne rezultate. Zato nema svrhe, ako nemamo neku percipiranu ličnu korist, učestvovati i agitovati za učešće ili neučešće bilo koje stranke ili bilo koje osobe, jer su Spajić i svi budući konstituenti (a sami su to tražili i bolje nisu zaslužili) u situaciji Tamnog vilajeta – “ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se”. Ukratko, postoje samo loša rješenja.

Gledajući iz ovog ugla, živeći u vremenu u kom se čini da kadrovi postaju sve gori i gori, da su mogućnosti pred nama sve beznadežnije, možda smo skloni da prihvatimo Hobsovo tumačenje.

Tako bi se u ovom crnogorskom partijskom crnilu moglo reći da je ovo stanje rata svih protiv sviju neizdrživo i da je bolje imati nekog Levijatana, recimo onaj stari moćni autoritativni DPS.

Jeste, krali su, sudovi nisu dijelili pravdu, tužioci i policija se sumnjiče da su radili za narko-kartel.

Jeste, političari se sumnjiče za učestvovanje u stotinama koruptivnih skandala a imovina svih građana se dijelila budzašto bliskim “biznismenima”.

Jeste, obični građani su imali sve moguće biznis prepreke, a kumovi sve moguće poslovne privilegije. Ali nije bilo ovoga, nije bilo ovakvog rata, nije bilo ovog haosa.

Neki su skloni da to pomisle i ne treba ih kritikovati zbog toga, to je ljudski, jer situaciju stalnog haosa je teško trpjeti. Čuvena je rečenica “loš je bio Musolini ali su makar vozovi išli na vrijeme” koja oslikava koliko ljudi žele red, čak i pod fašizmom. Istini za volju, čak ni ta misao nije istinita, jer nisu za vrijeme fašističke Italije redovi vožnje bili ništa tačniji nego kasnije, ali veo vremena pokrije sve.

Tako će veo vremena pokriti ovo. Rat svih protiv sviju ne može trajati dovijeka. On će dosaditi, on će biti prevaziđen, i od strane publike i od strane aktera. Nastupiće vremenom Lokovo vrijeme, doba u kojem će ovo biti prošlost, prošlost koja nas upozorava, ali koja nas ne tjera na radikalna rješenja.

Tada ćemo, nadam se, moći da se bavimo boljim zakonima, boljim kadrovima, boljim predstavljanjem. Shvatićemo da smo politički stvorili državu i da biramo, i da budemo birani sve vrijeme bivajući pravi nosioci suvereniteta.

Do tog momenta, ne treba puno da se nerviramo da li u preskupoj i ogromnoj Spajićevoj vladi sjedi partija A, partija B ili partija C, jer dok traje “omnium bellum contra omnes” takva vlada i ne može dugo izdržati. Obrnimo uloge, zamislimo nas, građane, birače, da smo u ovom trenutku jedan šalter, na koji neko, u ovom slučaju političari, treba da donesu neki svoj dokument, u ovom slučaju vladu. Ako su je sastavili, ako ima to što formalno treba da ima (jer suštinski sigurno nema), ostaje nam samo da im lupimo pečat, potpišemo, vratimo dokument i kažemo – “Sledeći!”. Jer dok podignemo pogled, znamo da sledeći, koji je možda dio i sadašnje kombinacije, jedva čeka da stigne na red.

Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top